Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Ćutanje ima alternativu

Objavljeno prije

na

Oni su zaposleni u državnim i privatnim preduzećima ili službenici i zvaničnici državnih institucija. Od tihe većine razlikuje ih spremnost da nadređenima, policiji, pravosuđu ili medijima prijave nedolično ponašanje u svom poslovnom okruženju – prevaru, pljačku, korupciju, kršenje zdravstvenih ili bezbjednosnih pravila. Zovu ih duvači u pištaljku, zviždači ili koriste izraz iz engleskog jezika whistleblowers.

Ima ih svuda. I kao da ih je bilo uvijek. Prvi zakoni o zaštiti prava zviždača stari su skoro 150 godina. Amerikanci su još 1863. godine, za vrijeme mandata Abrahama Linkolna, donijeli propis o zaštiti whistleblowers –a, navodi Centar za razvoj nevladinog sektora (CRNVO), u dokumentu Zaštita zviždača u pravnom sistemu Crne Gore, iz januara ove godine. Neke zemlje, među kojima je i Crna Gora, tek se spremaju da ozakone propise koji bi domaće zviždače štitili od maltretiranja i otkaza.

HEROJI I IZDAJNICI: Denijel Elsberg je, navode mediji i udžbenici, objavljivanjem tzv. Pentagonskih papira doprinio kraju Vijetnamskog rata. Negdje u isto vrijeme (1973. godine) Stanley Adams, bivši direktor Hoffmann-LaRochea, podnio je prijavu tadašnjoj Evropskoj ekonomskoj zajednici (današnja EU) zbog namještanja cijena u svojoj kompaniji.

Christoph Meili je bio noćni čuvar u Swiss bank. Svijet je za njega čuo kada je Meili otkrio da njegovi poslodavci uništavaju dokaze o ušteđevini žrtava Holokausta koje je banka morala vratiti njihovim porodicama. I Cynthia Cooper službenica kompanije WorldCom izašla je iz anonimnosti nakon što je otkrila veliku prevaru u računovodstvu preduzeća. Afera je okončana gubitkom od devet milijardi dolara i zatvaranjem pet direktora među kojima je bio i predsjednik uprave WorldCom-a.

Ovo su neki od najpoznatijih zviždača našeg doba. Javnost ih, uglavnom, smatra herojima. U njihovom poslovnom okruženju, međutim, nije rijetko da ih proglase i tretiraju kao vječite nezadovoljnike, buntovnike bez razloga i, konačno, izdajnike. Pokazalo se da njihov položaj, nakon što su objelodanili nedolično ponašanje, u velikoj mjeri zavisi od postojeće zakonske regulative ali i spremnosti zajednice da im pruži podršku u sukobu sa moćnicima.

Elsberg je, nakon što je objelodanio tajna dokumenta vojske SAD o nemogućem raspletu rata u Vijetnamu, postao poznat kao “američki heroj”. Adams je, naprotiv, završio u zatvoru. Činovnici EEZ su, greškom – objasnili su, Adamsovu prijavu o velikoj poslovnoj prevari proslijedili – njegovim šefovima. A ovi su svoj finansijski i politički uticaj iskoristili kako bi ga strpali u zatvor zbog industrijske špijunaže. Nakon šest mjeseci provedenih iza rešetaka, Stanley Adams je narednih deset godina na sudu vodio bitku kako bi se odbranio od lažnih optužbi.

Sintija Cooper je (skupa sa zviždačicama iz FBI-ja i Enrona Coleen Rowley i Sherron Watkins) proglašena za ličnost godine prestižnog magazina Time, koji im je tako iskazao priznanje „za nesebični i hrabri čin kojim su javnost i pravne institucije upozorile na nepravilnosti u svojoj poslovnoj okolini”. Švajcarac Meili je, međutim, morao zatražiti politički azil, pošto su vlasti njegove zemlje odlučile da ga uhapse i sude mu zbog navodne izdaje bankarske tajne.

BALKANSKA URAVNILOVKA: Na Balkanu su, pokazalo se, vlasti bile mnogo dosljednije, a javnost tiša. Zato su se i zviždači od Zagreba do Podgorice, bez izuzetaka, proveli kao ,,bosi po trnju”.

Prva zviždačica koja je u Hrvatskoj dobila veliku medijsku pažnju bila je Ankica Lepej, službenica Zagrebačke banke. Ona je 1998. godine otkrila kako je Ankica Tuđman u Banci oročila 239 hiljada njemačkih maraka, a da njen suprug Franjo, tadašnji hrvatski predsjednik, taj novac nije prijavio u svom imovinskom kartonu.

Istovremeno, u Podgorici je Nebojša Medojević, tada službenik Agencije za prestrukturiranje preduzeća i strana ulaganja, Monitoru dostavio ugovor o privatizaciji nikšićke Privare Trebjesa. Iz njega je bilo očigledno da su državni zvaničnici uključeni u sklapanje posla sa belgijskim Interbruw-om prevarili javnost i Skupštinu akcionara Trebjese falsifikujući navodne izvode iz kupoprodajnog ugovora.

Oboje su, ubrzo, dobili otkaz u svojim firmama. A političari su, bez ikakvih posljedica, nastavili po starom.

„Sve je krenulo naopako i uzet sam na zub onog trenutka kada sam izjavio da sam po nalogu visokog funkcionera DPS-a Mevludina Nuhodžića agitovao kod 34 sugrađanina da glasaju DPS, umjesto Bošnjačke stranke”, prisjeća se bivši pripadnik crnogorske policije Suad Muratbašić, „Rekao sam i to da me je jedan komandir držao u robovskom položaju obećavajući mi kurs za policajca, pri tom me iskorišćavajući i fizički i materijalno”. Disciplinska komisija Uprave policije prvo je Muratbašića kaznila suspenzijom i oduzimanjem 30 odsto plate zbog „kršenja policijskog kodeksa”. Nakon 25 dana suspenzije Muratbašić je vraćen na posao – samo da bi razdužio opremu pošto je dobio otkaz, uz obrazloženje da mu je istekao ugovor o radu sa Upravom policije.

Slučaj Zagrepčanke Vesne Belanović još je ekstremniji. Ona je kao ekonomista radila u hrvatskoj Industriji nafte (INA), na poslu kontrole i praćenja materijalnih troškova. Sve do 2001. godine, kada je javnost i nadležne obavijestila o koruptivnim radnjama teškim oko 100 miliona dolara: „Primijetila sam da nema tri broda, da je nestalo 40 cisterni, da se sabotira vlastiti vozni park, da se favoriziraju ugovorni prijevoznici. Kad sam ukazala na korupciju, bila sam eliminirana, izgubila sam posao, 47 puta sam bila na sudu.” Belanović je uskoro istjerana iz INA, a potencijalni poslodavci su iz vrha vlasti obaviješteni da, ukoliko je zaposle, mogu očekivati rigorozne kontrole svih državnih inspekcija. I dalje je bez posla.

Svojevrsnu golgotu preživjeli su ili i dalje preživljavaju i crnogorski ,,zviždači”: policijski inspektor iz Herceg Novog Slobodan Pejović, veterinarski inspektor Mirjana Drašković, predsjednik sindikata Željezare u Nikšiću Janko Vučinić.

Može li se promijeniti odnos prema ljudima koji su spremni da ukažu na nezakonitosti iz svog poslovnog okruženja?

PREPORUKE I PRVI KORACI: Države članice Savjeta Evrope (SE) trebalo bi da usvoje zakone kojima će garantovati potpunu zaštitu “zviždačima”, piše u Rezoluciji o zviždačima koju je, krajem aprila ove godine, jednoglasno usvojila Parlamentarna skupštini SE. Zakon o zviždačima treba da se odnosi i na državni i na privatni sektor, uključujući i članove oružanih snaga i specijalnih službi, piše u Rezoluciji u kojoj se konstatuje kako posebna pažnja treba da se posveti zaštiti novinarskih izvora.

“Zakonima treba zaštititi sva lica, iz javnog i privatnog sektora, koja dobronamjerno prijavljuju slučajeve korupcije ili nesavjesnog rada, vjerujući u tačnost informacija, čak i ako bi se kasnije ispostavilo da nijesu bili u pravu”, poručio je parlamentarcima u Strazburu izvjestilac Odbora za pravne poslove i ljudska prava Piter Omtcigt naglasivši da “prijavljivanje korupcije i nesavjesnog rada zahtijeva hrabrost i odlučnost”.

Nešto ranije, u septembru prošle godine, u Podgorici je boravio Stephen Kohn, predsjednik i izvršni direktor američkog Nacionalnog centra zviždača. Tokom svoje prezentacije Zaštita zviždača i javni interes Kohn je istakao da „ukoliko je vlada zaista ozbiljna povodom otkrivanja i spriječavanja prevara, rasipništva i zloupotrebe, i ako je obezbjeđena javna sigurnost, moraju se donijeti djelotvorni zakoni protiv kažnjavanja, koji podstiču, nagrađuju i štite zviždače”.

Svoj stav gost iz Amerike je obrazložio i podacima do kojih su došli istraživači Pricewaterhouse Coopers (PWC) 2007. godine, u anketi sprovedenoj među rukovodiocima više od 5.400 kompanija iz 40 zemalja. PWC je na osnovu ankete objavio saznaje da je jedna trećina nezakonitih i štetnih radnji u ovim kompanijama otkrivena putem interne kontrole i revizije, dok su whistleblower-i doprinijeli da se otrkije čak 43 odsto potvrđenih nepravilnosti.

Slični nalazi su dobijeni i na osnovu istraživanja 959 slučajeva prevare, koje je sprovelo američko Udruženje ovlašćenih istraživača prevara. Prema tom istraživanju zviždači su zaslužni za otkrivanje skoro polovine (46 odsto) ukupnih prevara. Konačno, Kohn je upozorio da „Vladini statistički podaci (misli se na Vladu SAD) pokazuju da su zviždači jedan od najvažnijih izvora informacija koji vodi ka povraćaju novca od prevara na štetu države.”

Izgledalo je kao da su vlasti u Podgorici shvatile poruku. Iz kabineta potpredsjednika Vlade Svetozara Marovića početkom godine je najavljen početak rada na zakonu o zaštiti zviždača. Potom je, prije desetak dana, saopšteno kako je „međuresorska radna grupa” završila rad. Međutim, novog zakona neće biti. Rukovodilac radne grupe Milan Vučinić, inače savjetnik u Marovićevom kabinetu, saopštio je kako će zaštita zaposlenih u državnom sektoru, koji budu prijavljivali korupciju, biti obezbijeđena kroz izmjene postojećeg Zakona o državnim službenicima, dok bi se zaštita „zviždača” iz privatnih kompanija regulisala mogućim izmjenama Zakona o radu i kolektivnim ugovorima.

Istovremeno, Vučinić je saopštio da su u Vladi odustali od opcije da zaposleni u državnoj službi koji prijave pljačku ili korupciju budu i finansijski nagrađeni, obrazlažući da takva nagrada „ne bi imala opravdanje”, pošto bi nagrađivala ponašanje na koje su službenici inače obavezni. Ali, radna grupa je nadležnom ministarstvu preporučila da

bi trebalo Sindikatu i poslodavcu „ostaviti mogućnost da kao vid motivacije za prijavljivanje korupcije koriste mogućnost novčanog nagrađivanja zaposlenih”.

Ostaje da se vidi – može li najavljena politika dvostrukih aršina dati rezultata. Ili će crnogorski zviždači i dalje ostati crne ovce u stadu oguglalom na zloupotrebe i korupciju.


Čuveni zviždači

Mark Felt, agent FBI-ja, tek je 2005. godine, neposredno prije svoje smrti, otkrio da je on bio tajni izvor Duboko grlo koji je medijima dostavio ključne dokaze u aferi Watergate.

Jedan od najpoznatijih svjetskih zviždača je Jeffrey Wigand koji je u Big Tobacco skandalu 1995. u jednom intervjuu do detalja opisao kako cigarete stvaraju zavisnost i sadrže kancerogene sastojke.

Za duvansku industriju vezan je i slučaj Pascala Diethelma koji je otkrio veze tada uglednog naučnika Ragnara Rylandera i kompanije Phillip Morris. Raglander je trideset godina, po nalogu tog proizvođača duvanskih proizvoda, lažno prikazivao i umanjivao podatke o štetnosti pušenja. Sud u Ženevi potvrdio je ove optužbe i otada je naučnicima zabranjeno da od duvanske industrije traže sponzorstva za svoja istraživanja.

David Franklin, bivši službenik Parke-Davisa (podružnice Pfizera), otkrio je da se lijek protiv epilepsije protivzakonito reklamirao i kao lijek protiv bolova, glavobolje, bipolarne bolesti i slično. Zbog toga je Pfizer platio kaznu od 430 miliona dolara.

Paul van Buitenen je 1999. godine otkrio nepravilnosti u finansijama Evropske komisije ukazujući na „jake indicije” da su revizori tokom kontrola poslovanja Komisije bili ometani u radu, te da su službenici od nadređenih dobijali uputstva da vrše opstrukciju revizorske kontrole.

Katherine Gun, bivša službenica britanske vlade, otkrila je medijima povjerljive informacije o ilegalnim aktivnostima britanskih i američkih tajnih službi koje su dovele do napada na Irak.

Joe Darby, pripadnik američke vojne policije u Iraku, prvi je upozorio nadležne na zlostavljanje zatvorenika u zatvoru Abu Ghraib.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo