Povežite se sa nama

INTERVJU

VASILIJE MILIČKOVIĆ, PREDSTAVNIK MALIH AKCIONARA EPCG: Spriječiću pljačku stoljeća

Objavljeno prije

na

Zdravko Krivokapić je ove nedjelje na skupu Borba protiv korupcije na Univerzitetu kao prioritet naveo Migovu kovertu od 97 i po hiljada eura. To znači da on nije prepoznao opasnost po državu od blizu 600 miliona eura. Pljačka na dnevnom nivou preko OIE je preko 100.000 eura, a Koverta je 97.000. Pitam se je li moguće da premijer to nije prepoznao

 

„U Elektroprivredi Crne Gore (EPCG) je od dvije i po do tri hiljade malih akcionara. Veći dio njih ja zastupam. Nedavno me predsjednik Odbora direktora EPCG Milutin Đukanović konsultovao sa pitanjem da li kao predstavnik malih kancesionara pristajem da se smanji cijena aktivne energije za 20 odsto. Naravno da sam pristao. Radi građana, radi se o smanjenju cijene aktivne energije, a ne o cjelokupnom računu“, kaže na početku razgovora za Monitor Vasilije Miličkovič.

MONITOR: Koliko će potrošaći to osjetiti na svojim računima?

MILIČKOVIĆ: To će da povuče procenat i ostalih stavki, prenosa, PDV-a, tako da će to biti svakako smanjenje. Moramo znati da pored EPCG imamo i Prenos i CEDIS, i oni će dio da umanje na struju EPCG, ali ne i na Đukanovićevu struju, tako da očekujem da će u konačnom smanjenje na računu biti ukupno 16 odsto.

MONITOR: To će biti jedna od prvih vidljivih koristi koju će građani imati za ovih pola godine vladavine nove većine.

MILIČKOVIĆ: To je samo prvi, mali, ali značajan korak. Očigledno je da  postoji raspoloženje Milutina Đukanovića, predsjednika Odbora  drirektora. Do sada je u budžet EPCG uplatila preko 30 miliona, a na računu imaju 80 miliona eura. Samog Odbora i nema, članovi tog tijela primaju samo apanaže, ne dolaze na rabotu. To je užasna slabost nove Vlade. Jedna od velikih greški. Opterećuju poslovanje, kao i potrošače nepotrebnim troškom.  To nije samo u EPCG, to je u Prenosu, CEDIS-u, u svim kompanijama, i isključivo služi kao nagrada za partijske uhljebe. To je jedan kontinuitet sa bivšom vlasti i nije mi jasno da se s tim odmah nije moglo raskinuti.

MONITOR: Brojni procesi u kojima investitori malih HE tuže državu vode se pred Privrednim sudom. Vi ste u svima aktivni kao umješač. Neke sudije su Vas već kao umješača odbile. Šta pokušavate da dokažete?

MILIČKOVIĆ: Odbila me do sada samo jedna sudija – Borjanka Zogović. I to na prvom suđenju. Mislim da je ona tu, pod uticajem Ane Đukanović, koja je advokatica skoro svih investitora, napravila grešku. Pokušavam da objasnim da moja EPCG koja se bavi isključivo proizvodnjom, od konkurencije ne treba da kupuje isti proizvod. A još ako je on pet puta skuplji i to se otkupljuje kao priroritetan. To niko ne bi radio ni u ludnici. Pitao sam advokaticu Đukanović i sudije – kako se zovu kupci struje iz obnovljivih izvora. Vlasnici te struje su uža i šira familija Đukanović, koji tu struju prodaju po cijeni od 120 eura po megavat satu, kada je kod EPCG ima za kompletno crnogorsko tržište po cijeni od 30 eura, a sada se evo daje popust od 20 odsto.

MONITOR: Stavke na računu OIE 1 i 2 kojima plaćamo struju iz obnovljivih izvora energije, preko računa ili direktno iz budžeta, vi nazivate pljačkom stoljeća. Što je suština te pljačke?

MILIČKOVIĆ: To je veleizdaja koju je 2015. godine u parlamentu Ranka Krivokapića izglasala vladajuća većina, zarobljena od Đukanovića. Oni su izglasali Zakon o energetici i članove 23 i 24 preko kojih se već pet godina odvija pljačka. Sada više Đukanović nema moć da naćera građane da i dalje to plaćaju. Da i dalje kod Blaža kupuju struju po 120 eura, koju mu je on tarifu fiksirao, kada ima te struje koliko god hoćeš u EPCG. To je visoka korupcija koju je omogućila Vlada Mila Đukanovića njegovoj porodici, sinu, bratu od tetke, od ujaka, kumu, samom Đukanoviću. Tvrdim da Đukanović stoji iza firme iz Malte i vjetroelektrane na Možuri. Opravdano sumnjam i da Đukanović stoji iza poslova oko malih HE koji su zvanično u vlasništvu lica iz inostranstva. Teško da bi on taj prostor za zaradu ostavio strancima.

Da napomenem, tužioci i advokat Ana Đukanović se pozivaju na Zakon o energetici koji kaže – podsticajne mjere obuhvataju obavezan otkup obnovljive energije, čitaj Đukanovićeve. Oni su tim zakonom obavezali narod da 30 godina otkupljuju struju po toj cijeni pa da je na berzi pet eura. Zatim, prvenstvo pri preuzimanju proizvedene struje, znači nema iz Pive i Perućice ni jedan kilovat, dok se ova struja ne proda po toj cijeni. Pišu i druge mjere u skladu sa ovim zakonom, ako se nešto tada zaboravilo. E to su donijeli Đukanović, Ranko Krivokapić i ostala tada vladajuća družina.

MONITOR: Koliko nas je to do sada koštalo, a koliko će tek?

MILIČKOVIĆ: Cijena Đukanovićeve struje je 120 eura sa balansiranjem. Da objasnim, kada ona uđe u sistem ona izazove debalans, a da bi se to stabilizovalo, to košta. To je tehnički detalj. Zagarantovana cijena te struje je 104,4 eura, ali ona nakon balansiranja košta 120 eura. Od kada je ovo na snazi iz godine u godinu se povećava reket OIE 1 i 2 – kako ulaze nove mini HE tako se potrošnja te struje uvećava. Do sada je, za ovih pet godina,  cirka 70 miliona opljačkano. Protivpravno su taj novac uzeli od građana i budžeta. Ta struja se uzima kao prioritetna, a da li će svoju struju EPCG prodati iz Pive ili Perućice, to Vladu ne interesuje. Ponavljam, to je zločin i veleizdaja i za to moraju da odgovaraju i odgovaraće.

Investitori koji nijesu uspjeli da sagrade male HE, pa tako i nijesu ušli u taj sistem pljačke, sada od države traže odštetu od više od 100 miliona eura.

MONITOR: Što očekujete od aktuelnih tužbi vlasnika malih HE protiv države?

MILIČKOVIĆ: Ubijeđen sam da ću spriječiti tu pljačku budžeta i građana.

MONITOR: Kako?

MILIČKOVIĆ: Dokazima, koje prilažem svaki dan raznim sudijama. Tvrdim da su svi ti ugovori potpisani u visokoj korupciji i da se oni mogu raskinuti. Uvjeren sam da će investitori morati da plate odštetu i vrate rijeke u pređašnje stanje. Njima prijeti da se konfiskuje kompletna imovina, što prepoznaje evropsko zakonodavstvo kojem mi težimo. U Privrednom sudu postoji šet ili sedam sudija koji o istoj prirodi stvari, u istom procesu, odlučuju i sude. Kod pojedinih sudija sam vidio da shvataju da činjenicu da je ovaj posao potpisan u visokoj korupciji, moraju uzeti u obzir. Sada većina sudija ne traži moje izuzeće.

MONITOR: Vaša tužba po ovom pitanju pred Ustavnim sudom ne rješeva se već godinama. Vi ste na suđenjima u Privrednom sudu predlagali da se ona odlože dok Ustavni sud ne donese svoju odluku?

MILIČKOVIĆ: Slao sam poruke preko medija i interno Dritanu Abazoviću koji je iz populističkih razloga obećavao građanima da će zaustaviti izgradnju mini HE. Govorio sam mu da je to velika greška. Da to ne smije uraditi, jer će prije odluke Ustavnog suda omogućiti da se investitori žale i traže obeštećenje. Meni je predsjednik Ustavnog suda Budimir Šćepanović u februaru kazao da kod njega nije lopta, da on ne može da donese odluku. Jer ima tri urgencije prema Skupštini CG da daju mišljenje o donešenom zakonu, da je to procedura. Međutim to se Šćepanović krije iza te odluke, mogao je on i samoinicijativno to uraditi.

MONITOR: Zašto Skupština ne donosi odluku?

MILIČKOVIĆ: Radim što mogu, svaki dan sam ispred Ustavnog suda i vršim pritisak da riješe to pitanje. Isto tako sam preko 30 urgencija poslao Bečiću, Krivokapiću, da je adresa Skupština. Prije 15 dana me je zvala pravnica iz Skupštine, koja je član Ustavnog odbora, i zvala me na razgovor zbog urgencija o ovom pitanju. Kada je shvatila da je to hitno, napisala je sudu pismo da je uzeta moja inicijativa u proceduru i da će biti stavljena na plenum Skupštine. Pošto je ovo partijska država, ja sam stalno slao urgencije Bečiću, ali on je bio na ljetovanju u Herceg Novom. Njemu je bilo važnije da uzme dva-tri odbornika nego da spašava budžet i budućnost Crne Gore.

MONITOR: Sudstvo je poslovično sporo. Zašto iz vladajuće većine nema najava ukidanja spornih stavki OIE 1 i 2 na računima za struju?

MILIČKOVIĆ: Meni se čini da to oni rade iz neznanja, a ne iz korupcije. Ovdje je nešto malo ogrebao Abazović i govorio o pljački na Možuri. Zdravko Krivokapić je ove nedjelje na skupu Borba protiv korupcije na Univerzitetu stavio prioritet korupcije na Migovu kovertu od 97 i po hiljada eura. To znači da on nije prepoznao opasnost po državu od blizu 600 miliona eura. Pljačka na dnevnom nivou preko ovoga je preko 100.000 eura, a Koverta je 97.000. Pitam se je li moguće da premijer to nije prepoznao.

Nekoliko puta sam novoj vlasti istakao da su pogubne izjave ministra Mladena Bojanića, kao i ministra finansija Milojka Spajića koji su kazali da su za ovaj slučaj, za raskinute ugovore sa koncesionarima, spremili odštete. Čak Spajić kaže ove godine 3,5 miliona. Evo ja mu kažem, neće biti ove godine, a biće preko 100 miliona ili neće biti ništa. Da se najavljuje da će se platiti reket preko stavke OIE je zločin.

MONITOR: Što ako se desi da Presude Privrednog suda budu u korist investitora?

MILIČKOVIĆ: Svjestan sam da je sudstvo još Đukanovićevo, ali neću dozvoliti da to bude konačna presuda. Uložiću prvi žalbu, postoji Apelacioni,  Viši sud… Hoću da im tu pljačku zaustavim, prva presuda bi bila alarm da nema više pljačke. A tada bi to bio signal sadašnjim proizvođačima da prestanu sa proizvodnjom i da se sami prijave tužiocu.

U ovoj fazi meni su target ovi koji sada reketiraju EPCG i građane, kojima plaćamo. Ovi koji tuže nijesu, pokušali su ali nisu uspjeli da izgrade male HE. Investitori u pokušaju. Problem je da sjutra ako oni dobiju sporove, na njih će se pozivati i ovi koji proizvode, pa će nam šteta biti 600 miliona. Ja neću stati dok ne spriječim pljačku Đukanovića sa računa i iz budžeta.

U konačnom, pitam ko će da kupuje Đukanovićevu energiju po 104 eura, ako EPCG donese odluku da više neće da kupuje tu struju. Ne postoji sud koji može da naćera EPCG da od konkurencije otkupljuje bilo čiji kilovat. Kome će oni prodavati tu struju ako mi u akcionarskom društvu donesemo odluku da ni u ludilu nećemo više otkupljivati tu struju od konkurencije!?

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo