Marco Rubio je na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji rekao da će politika SAD-a biti usmjerena na obnovu, a ne na uništenje. Ali čini se da od postojećeg globalnog sistema neće ostati mnogo toga ako Trampova administracija uspije ostvariti svoje ciljeve. Ono što Rubio smatra “greškama”, koje su napravljene u prošlosti i sada ugrožavaju budućnost zapadne civilizacije, zapravo su stubovi sistema koji lideri EU pokušavaju spasiti

Trampova administracija je to konačno javno izjavila. Državni sekretar SAD-a Marco Rubio je u svom govoru na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 14. februara izjavio da se postojeći globalni poredak više ne može tolerisati, jer se zasniva na greškama koje su SAD i Evropa napravile zajedno. A sada će američka administracija što prije ispraviti te greške. SAD će biti oduševljene ako im se evropske zemlje pridruže u rekonstrukciji globalnog sistema koju će započeti. Ne bi trebale očekivati ​​nikakve posebne koristi od toga, jer SAD neće podnijeti nikakve žrtve. Ali to je njihova dužnost, jer je transformacija globalnog političkog sistema potrebna da bi se spasila zapadna civilizacija.

U prošlom broju, Monitor je istakao da je izvještaj o sigurnosti ovogodišnje minhenske konferencije nazvan Under destruction, a amblem je slon, maskota američke Republikanske stranke, sa kontinentima otisnutim na koži. Izvještaj o sigurnosti počinje izjavom da je svijet ušao u period politike rušenja.

Marco Rubio je rekao da će politika SAD-a biti usmjerena na obnovu, a ne na uništenje. Ali čini se da od postojećeg globalnog sistema neće ostati mnogo toga ako Trampova administracija uspije ostvariti svoje ciljeve. Jer ono što Rubio smatra “greškama”, koje su napravljene u prošlosti i sada ugrožavaju budućnost zapadne civilizacije, zapravo su stubovi sistema koji lideri EU pokušavaju spasiti.

Prvo, ideja da globalni poredak zasnovan na pravilima treba da zamijeni nacionalne interese Rubiu se čini glupom i smiješnom. Ali to je osnova za evropsko ujedinjenje. EU uključuje države koje su se vijekovima borile jedna protiv druge u ime nacionalnih interesa. Nastanak EU postao je moguć zahvaljujući zajedničkom dogovoru da se nacionalni interesi podvrgnu pravilima koja se moraju poštovati čak i ako to ne donosi dobit. Američki državni sekretar to zna. Ali nema razloga da se brine o budućnosti EU. Izjavio je da glavni akteri na globalnoj sceni trebaju biti nacionalne države.

Drugo, Rubio poziva na odbacivanje „iluzije“ slobodne trgovine. Međutim, kraj slobodne trgovine značajno će potkopati poziciju EU u svijetu. EU mora uvoziti većinu sirovina potrebnih njenoj industriji i izvoziti robu široke potrošnje. Ozbiljna ograničenja globalne trgovine mnogo će više povrijediti EU nego SAD, koje ne zavise toliko ni od uvoza mineralnih resursa i fosilnih goriva, niti od izvoza maloprodajnih proizvoda.

Treće, Rubio poziva na borbu protiv masovnih migracija do njihovog potpunog eliminisanja. Naravno, masovne migracije opterećuju evropsku ekonomiju, ali ostaju važan izvor sticanja jeftine radne snage.Glavni problem je što je podsaharska Afrika, gdje se život dramatično pogoršao zbog klimatskih promjena, brzog rasta stanovništva i društvene destabilizacije, mnogo bliža EU nego SAD-u. Kao i Bliski istok, koji je destabiliziran na neodređeno vrijeme, posebno zbog akcija SAD-a. Pokušaj zabrane masovne migracije zakonom i njenog suzbijanja silom može dovesti samo do širenja kriminalnih aktivnosti, koje će preplaviti Evropu.

Ali Rubio želi da Evropa slijedi američke preporuke, bez obzira na sve poteškoće s kojima se može susresti. Američki državni sekretar ponudio je Evropi stvaranje novog saveza koji će “izgraditi novo zapadno stoljeće” i savjetovao Evropljanima da udruže napore sa SAD-om u “odbrani velike civilizacije”.

Prvi korak na ovom putu je prepoznati da „globalni poredak zasnovan na pravilima“ nema nikakav stvarni značaj. Ono što je zaista važno su vitalni interesi naših ljudi i naših nacija. Direktno rečeno, Rubio nudi EU da se pridruži SAD-u u stvaranju globalne bande najrazvijenijih država, koje će vladati svijetom u skladu sa svojim nacionalnim interesima. Oni koji „vjeruju da je doba dominacije Zapada završilo“ griješe. Pad Zapada nije neizbježan; to je samo pogrešan izbor, koji je odbacio američki predsjednik Donald Tramp. On će ojačati zapadnu dominaciju nad svijetom, a Rubio snažno savjetuje Evropi da učestvuje u ovom procesu. Da bi to mogla učiniti, Evropa mora postati jaka. To znači ne samo jačanje vojnih sposobnosti, već i oslobađanje od „krivice i srama“. Iako Rubio to nije direktno izjavio, iz konteksta se može shvatiti da je mislio na oslobađanje od  negativnog  stava prema praksi evropskih kolonijalnih imperija.

Osim toga, Evropa bi trebala otkloniti sve strahove: „strah od klimatskih promjena, strah od rata, strah od tehnologije“. Tramp želi da novi savez bude hrabar u djelovanju. To je jasan dokaz da Trampova administracija zna da njegovi postupci mogu izazvati dugotrajnu destabilizaciju na globalnom nivou. Ona to jednostavno smatra neizbježnim rizikom. Novi savez, koji je predložio Tramp, trebao bi biti siguran u svoju vojnu snagu i svoje pravo da dominira svijetom i neće „tražiti dozvolu prije nego što djeluje“. Rubio je izrazio uvjerenje da Evropa nema drugog izbora nego da se pridruži savezu sa SAD-om. I završio je svoj govor riječima „naša zajednička sudbina nas čeka“.

Postoje neki zbunjujući detalji koji su ostali neobjašnjeni u govoru američkog državnog sekretara. Prije svega, šta Rubio podrazumijeva pod “Evropom”? To ne može biti EU u cjelini, jer je američki državni sekretar spomenuo samo nacionalne interese i nije se osvrnuo na EU kao entitet, čije zahtjeve i obaveze treba uzeti u obzir. Da li Rubiova Evropa uključuje sve države članice EU ili samo one koje su u njegovom govoru spomenute kao bliske SAD-u sa istorijskog i kulturnog stanovišta (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Španija, Italija, Holandija i Irska)? Da li se zemlje koje se nalaze u Evropi, ali nisu članice EU, uopšte  računaju? Ili se one ne smatraju “Evropom” i Trampova ponuda se na njih ne odnosi?

Iz govora se može zaključiti da će novi savez biti otvoren za punopravno učešće samo državama koje posjeduju ekonomske i vojne kapacitete koji se mogu iskoristiti za jačanje svjetske dominacije. U tom slučaju, male države koje imaju važnu geopolitičku lokaciju mogu biti prisiljene da se pridruže savezu bez sticanja prednosti pravog člana. Regionalni i globalni rivali SAD-a ili velikih evropskih zemalja pokušaće da spriječe male, ali geopolitički važne zemlje da uđu u savez. U tom slučaju, Trampov projekat može predstavljati veliki rizik za Crnu Goru i neke druge balkanske zemlje.

Wang Yi, ministar vanjskih poslova Kine, koji je održao govor neposredno nakon Rubia, bez ikakvih direktnih referenci na Trampov plan, uputio je apel za očuvanje postojećeg svjetskog poretka, ali za njegovo poboljšanje povećanjem uloge UN-a i demokratije u međunarodnim odnosima. Izrazio je sumnju u mogućnost kontinuirane „monopolizacije globalne moći od strane malog broja zemalja“, jer je to nepopularno i „globalni Jug se kolektivno uzdiže“. Kina želi da se sve zemlje „pridržavaju istog skupa pravila“ i vjeruje da „globalna pitanja trebaju razmatrati svi i da budućnost svijeta trebaju odlučivati ​​svi“. Odgovarajući na pitanja nakon svog govora, Wang Yi je rekao da Kina ne želi sukob sa SAD-om, ali da će poduzeti oštre mjere ako se Tajvan uključi u bilo kakve akcije protiv Kine.

To znači da Kina smatra sukob sa SAD-om nepoželjnim, ali vrlo vjerovatnim. To se poklapa s riječima američkog državnog sekretara o „nekim fundamentalnim izazovima između Zapada i Kine koji će se nastaviti u doglednoj budućnosti“, što može ugroziti odnose između Kine i SAD-a.

Teško je predvidjeti hoće li evropske zemlje podržati SAD u takvom sukobu, ako Tramp nastavi postavljati zahtjeve bez davanja ponuda i odbijajući čak i razgovarati o bilo kakvim ustupcima. Na kraju svog govora, Wang Yi je rekao da su „Kina i Evropa partneri, a ne rivali“, koji moraju spriječiti pokušaje da ih podijele. To sada možda izgleda kao pretjerivanje, ali može postati stvarnost ako Trampova administracija nastavi insistirati na svom trenutnom pristupu.

Nakon sastanka s indijskim premijerom Narendrom Modijem 17. februara, francuski predsjednik Emmanuel Macron je izjavio je da „ni Francuska ni Indija ne žele biti podvrgnute bilo kakvom obliku hegemonije“ ili „sukobu nekolicine“.

To se može smatrati eksplicitnim odgovorom na Trampove prijedloge Evropi.

Drugi evropski lideri su se samo pretvarali da ne razumiju suštinu Rubiovog govora. To što su prečuli Trampve prijedloge može biti znak da ne žele oponašati američkog predsjednika i da neće odgovoriti na njegov zahtjev za ljubavlju.

Dmitri GALKIN

Dva su principa na kojima se zasniva selektivni teror u Rusiji. Optužbe u slučajevima koji mogu privući pažnju javnosti trebaju podizati aktivisti koji tvrde da brane religiju, tradicionalne vrijednosti, istorijska sjećanja ili se bore protiv zapadnog uticaja. Mete selektivnog terora trebale bi izgledati iracionalno, glupo, zlonamjerno, ili manipulirano od strane neprijatelja Rusije. Ako se to ne može postići, ni uz pomoć medijskih kampanja, bolje ih je protjerati iz zemlje i suditi im u odsustvu

Jedan od moskovskih okružnih sudova osudio je 4. februara stand-up komičara Artemija Ostanina na pet godina i devet mjeseci zatvora zbog šala o Isusu Hristu. Istog dana, sud u Sankt Peterburgu, ovaj put vojni, proglasio je onkologa Jegora Voščinina krivim za podsticanje terorizma, jer je u svom telegram-kanalu napisao da predsjednika Vladimira Putina i šefa Državne dume Vjačelava Volodina treba objesiti zbog započinjanja rata protiv Ukrajine. Voščinin je osuđen na pet i po godina zatvora. Objavljivanje na internetu može donijeti i dužu zatvorsku kaznu. U novembru je stjuardesa Varvara Volkova osuđena na sedam godina zbog objavljivanja poruke u Telegramu u kojoj je okrivila ruske snage za zločine nad civilnim stanovništvom.

Student Vjačeslav Sokolovski iz malog grada Černuška u Permskom kraju (prostrana regija između Volge i Urala) kažnjen je devet puta od decembra 2025. do februara zbog grafita u kojima je vrijeđao Putina. Svoje natpise je pravio na zidovima zgrada u različitim gradskim četvrtima, a jednom čak i na bilbordu na ulazu u grad. Svaki put ga je gradski sud prisilio da plati 15 hiljada rubalja (165 eura) zbog diskreditacije ruske vojske, jer je Vladimir Putin vrhovni komandant prema Ustavu.

Odluke suda u slučaju Černuška mogu izgledati nevjerovatno blage u poređenju s kaznama koje su izrekli sudovi u Sankt Peterburgu ili Moskovskoj oblasti. Ali,  tako funkcioniše selektivni teror. Razlog potpuno drugačijeg pristupa javnim izrazima prkosa nije samo beznačajnost udaljenog grada u blizini naftnog polja u poređenju s dvije najveće gradske aglomeracije u Rusiji. Čini se malo vjerovatnim da je internet poruke doktora ili stjuarda vidjelo više ljudi nego grafite koje je napravio student. Najvažniji uzrok brutalnih sudskih presuda su antiratne poruke i antireligijske šale na koje su vlastima skrenuli pažnju aktivisti javnih pokreta koji tvrde da podržavaju Putina,  štite Pravoslavnu crkvu i podstiču ratne napore.

Stand-up komičar Artemij Ostanin postao je meta jedne od najuticajnijih takvih organizacija, Zov naroda. Ona se pojavila  2017. godine i sada je aktivna u svim većim gradovima. Pažnju usmjerava na medijske osobe i popularne zabavljače, a njene pritužbe na riječi ili postupke poznatih ličnosti prisilile su ih ili da daju javne izjave u znak podrške ratu (poput najpopularnije blogerice o ljepoti Anastasije Ivleeve) ili da pobjegnu iz zemlje (poput najuticajnije pop pjevačice Alle Pugacheve). Ostanin je također pokušao pobjeći. Ali nije svima dozvoljeno, te je uhapšen u Bjelorusiji na ruski zahtjev.

Federalna služba sigurnosti (FSB) ne želi zatvoriti nekoga ko može izazvati sažaljenje javnosti. Zato su popularnim javnim ličnostima, koje su protestovale protiv rata, dali priliku da emigriraju. Nekima od njih je čak i savjetovano da to učine. Kasnije je većina onih koji su stalno kritizirali Putinov režim iz inostranstva osuđena u odsustvu. Sada nema popularne medijske osobe, pjevača ili književnika u zatvoru zbog javnog protivljenja ratu ili zbog kritike Putina, jer su oni uglavnom  napustili zemlju.  Zvanična Rusija je 2024. godine oslobodila 16 politički zatvorenika, uključujući nekolikopopularnih novinara, umjetnika i političkih lidera,  u zamjenu za ruske obavještajne agenteuhapšene u SAD i Evropi

FSB ne želi javno suditi ni onima koji se mogu smatrati nevinima ili koji plijene pažnju. U oktobru je član parlamenta iz Sankt Peterburga Mihail Romanov, koji je političku karijeru izgradio kao pravoslavni aktivista, podnio prijavu protiv 18-godišnje pjevačice Diane Loginove, koja je u blizini stanice metroa u centru grada pjevala pjesme muzičara koji su pobjegli iz Rusije zbog svog  političkog stava. Diana je to radila nekoliko mjeseci, snimala svoje nastupe, dijelila ih na društvenim mrežama i bila je potpuno ignorisana od strane vlasti dok njene nastupe nije otkrio Romanov. Nakon toga je uhapšena, prvo zbog remećenja javnog reda i osuđena na dvije sedmice zatvora. Zatim je optužena za denuncijaciju ruskih oružanih snaga, što bi moglo dovesti do znatno teže kazne. Izgledalo je kao da će Diana morati provesti nekoliko godina u zatvoru. Ali odjednom joj je dozvoljeno da napusti zemlju i čak joj je u tome i pomognuto.

Nerazumno je pomisliti da je vlada bila uplašena malim skupovima podrške Diani Loginovoj (svaki veliki protestni skup u bilo kojem ruskom gradu bit će rastjeran čak i prije nego što je počeo) ili izjavama poznatih pop i rock muzičara koji žive u inostranstvu. Glavni razlog zašto Diana nije izvedena pred sud je taj što dirljivo izgleda, prelijepo pjeva i bila je odlična studentica muzike koja je osvajala nagrade za svoja djela. Svi koji bi vidjeli njene slike na sudu ili gledali vijesti o njenom suđenju neminovno bi osjetili simpatije prema njoj. Nije trebalo biti tako.

Da sumiramo. Dva su glavna principa na kojima se zasniva selektivni teror u savremenoj Rusiji. Prvo, optužbe u slučajevima koji mogu privući pažnju javnosti trebaju podizati politički aktivisti koji tvrde da brane religiju, tradicionalne vrijednosti, historijska sjećanja ili se bore protiv zapadnog utjecaja. Drugo, mete selektivnog terora ne bi trebale izazivati saosjećanje ili poticati na sažaljenje. Trebale bi izgledati iracionalno, glupo, zlonamjerno, nepošteno ili manipulirano od strane neprijatelja Rusije. Ako se to ne može postići ni uz pomoć medijskih kampanja, bolje ih je protjerati iz zemlje i suditi im u odsustvu.

Protjerivanje ili prisiljavanje na odlazak u inostranstvo djeluju kao vrlo efikasni alati. Oni pružaju priliku da se tvrdi kako Putinove protivnike plaćaju zapadne vlade ili da pokušavaju napraviti karijeru u zapadnim zemljama. Ako je to nemoguće, onda se može reći da su njihovi stavovi toliko nepopularni u Rusiji da su izgubili nadu da će dobiti podršku u svojoj domovini. Pijatelji i saradnici onih koji su otišli osjećaju da su ostavljeni u opasnosti i prestaju izražavati opozicione stavove, barem javno. Lako je pronaći one koji će omalovažavati ranija dostignuća emigranata ili njihovu trenutnu aktivnost. Njihove kolege koje žele nastaviti karijeru u Rusiji, učinit će to dragovoljno kako bi pokazale lojalnost. Čak i ako nema zvanične zabrane, mediji prestaju spominjati emigrante, njihove pjesme i knjige prestaju se emitirati i objavljivati. Autocenzura je glavni cilj selektivnog terora i on je postignut, barem za sada.

Ova strategija nije razrađena tek u savremenoj Rusiji. Naslijeđena je od Jurija Andropova, jedinog predsjednika Komiteta državne sigurnosti (KGB), koji je postao generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS) u 1982. godini. Kada je Andropov bio šef KGB-a, uspio je potpuno eliminirati disidentski pokret. Da bi to postigao, koristio je selektivni teror u kombinaciji s prisilnom emigracijom popularnih disidenata i književnika koji nisu željeli izbjegavati zabranjene teme. Disidentski pokret je prestao postojati, a disidenti su izgubili utjecaj na javno mnjenje.

General-pukovnik Aleksej Sedov, koji vodi službu FSB-a za zaštitu ustavnog sistema, te je stoga zadužen za suzbijanje političkog neistomišljenja, započeo je karijeru pod Andropovom, koji je bio veoma popularan među mladim oficirima. Sada Sedov pokušava da implementira doktrinu selektivnog terora u potpuno drugačijim društvenim uslovima. Andropovljeva strategija nikada nije korištena za upravljanje životom cijele nacije. Društveni i ekonomski život u Sovjetskom Savezu kontrolisale su partijske strukture.

Sedov, koji je na ovu poziciju imenovan 2006. godine, naglo je povećao svoj autoritet tek nakon početka rata.  Bilo je dozvoljeno da koristi strategiju selektivnog terora na nacionalnom nivou da održi društvenu stabilnost tokom ratnog vremena. I zahvaljujući tome, ruski društveni život je ispunjen apsurdnim pojavama.

Proratni aktivisti i branitelji tradicionalnih vrijednosti posjećuju umjetničke izložbe, plesne zabave, pozorišne predstave i ometaju svaku društvenu aktivnost, što im se ne sviđa. To se ne dešava često u Moskvi, Sankt Peterburgu i Novosibirsku, ali već u Jekaterinburgu, četvrtom najvećem gradu, postala je uobičajena praksa. Naučnici se boje učestvovati na međunarodnim konferencijama koje organizuju zapadne fondacije. Industrijska i finansijska politika vlade ne može se javno raspravljati, jer se priznavanje grešaka može smatrati kritikom ratnih napora. Najveći mediji se boje i spomenuti važne društvene i ekonomske probleme, jer ne žele preuzimati pretežak rizik. Selektivni teror može pomoći u upravljanju društvom. Ali sprječava njegov razvoj. I čini se da, na duži rok, predstavlja ozbiljniju prijetnju od političke opozicije.,

Dmitri GALKIN

Pod istragom Centralne komisija za disciplinsku inspekciju  našli su se Vang Sjanngsji, kineski ministar za upravljanje vanrednim situacijama, i Sun Šaočenga koji je do septembra 2025. bio na čelu KP  autonomne regije Unutrašnja Mongolija, bogate prirodnim resursima. Optužbe protiv njih pojavile su se tokom istrage protiv Žang Joušija, prvog potpredsjednika Centralne vojne komisije i Liu Ženlija, koji je bio načelnik Zajedničkog štaba CMC-a, koji su uhapšeni zbog sumnje na korupciju i odavanje vojnih tajni

Kineski ministar za upravljanje vanrednim situacijama Vang Sijangsji, prema izvještajima 30. januara, nalazi se pod istragom Centralne komisije za disciplinsku inspekciju (CCDI), nadzornog organa Komunističke partije Kine (KPK). Sumnja se da je počinio “teške prekršaje discipline i zakona”. Zajedno s Wang Xiangxijem, pokrenuta je formalna istraga i  protiv Sun
Šaočenga koji je do septembra 2025. godine bio  na čelu Komunističke partije autonomne regije Unutrašnja Mongolija, bogate prirodnim resursima. Osim lako dostupnih rezervi uglja,  ta regija posjeduje približno 40 posto svjetskih rijetkih zemnih metala.

Wang Xiangxi i Sun Shaocheng nisu bili prve i glavne mete nedavnog vala antikorupcijskih mjera koje je pokrenuo generalni sekretar KPK i predsjednik Kine Si Đinping. Optužbe protiv njih pojavile su se tokom istrage protiv Žang Joušija, prvog potpredsjednika Centralne vojne komisije (CMC), i Liu Ženlija, koji je bio načelnik Zajedničkog štaba CMC-a. Uhapšeni su 19. januara zbog sumnje na korupciju i odavanje vojnih tajni.

Nema ništa neobično u čistkama protiv korupcije pod vlašću Si Đinpinga. On ih koristi za koncentraciju moći u svojim rukama i povećanje utjecaja Komunističke partije otkako je izabran za vrhovnog lidera Kine na 18. Nacionalnom kongresu KPK u novembru 2012. Si Đinping je učinio CCDI izuzetno moćnim i potpuno nezavisnim od bilo koje vladine agencije. Pod njegovim vodstvom, CCDI je osnovao vlastite urede za propagandu i upravljanje osobljem (prvi takvi odjeli u instituciji centralnog nivoa osim Centralnog komiteta KPK). Zahvaljujući tome, CCDI može regrutovati kadrove bez ikakvog miješanja Organizacionog odjela KPK i nezavisno obezbjeđivati medijsko izvještavanje o svojim aktivnostima. Stoga ne čudi da je CCDI u svojoj istrazi mogao dosegnuti čak i tako visokorangirane zvaničnike.

Najviše iznenađenje je brzo širenje informacija o novoj istrazi koju su organizovale kineske agencije. Pod Si Đinpingom, CCDI istražuje u prosjeku oko 200.000 slučajeva godišnje. Samo prošle godine istraženo je 65 visokorangiranih zvaničnika. Nekoliko kineskih milijardera osuđeno je na smrt, a više od stotinu je zatvoreno posljednjih godina. Od početka masovnih antikorupcijskih kampanja 2021. godine, njihov broj je opao sa 1185 na 753. Ali teško je sjetiti se kada su antikorupcijske istrage u Kini dobile toliko medijske pažnje od strane kineskih i međunarodnih medija. To znači da ciljevi ove kampanje nisu samo konsolidacija moći i kažnjavanje za kršenje zakona.  Očekuje se da će kampanja poslati poruku vanjskom svijetu.

Novi antikorupcijski val je započet snažnom izjavom Si Đinpinga. Na plenarnoj sjednici CCDI-a 12. januara rekao je da suzbijanje korupcije ostaje „velika borba“ koju zemlja i Komunistička partija sebi ne mogu priuštiti  da izgube.  To se moglo  smatrati najavom da predstojeća hapšenja imaju veliki značaj za sudbinu zemlje.

Zašto im se pridaje tolika važnost?

Zato što su hapšenja Žang Joušija i Liu Ženlija omogućila Si Đinpingu da koncentriše kontrolu nad oružanim snagama u svoje ruke. Žang Joušijn prethodnik, He Weidong, također je otpušten pod “sumnjom za teška krivična djela vezana za dužnost” 17. oktobra. Kada je He Weidong smijenjen, general Žang Šengmin je imenovan u Centralnu vojnu komisiju kako bi popunio prazninu. Nakon što su Žang Joušij i Liu Zhenlij uhapšeni, Žang Šengmin je postao jedini aktivni član najviše komandne ustanove Kine, pored Si Đinpinga. Predsjednik Kine sada je jedina osoba koja može odlučivati o svim pitanjima koja se tiču vojnog planiranja, raspoređivanja i obuke oružanih snaga, uključujući i njihovu pripremu za vojnu akciju.

Nakon hapšenja Žang Joušija, službene novine Kineske Narodnooslobodilačke armije (PLA) PLA dnevne novine objavile su dva članka u kojima se implicira da su Si Đinping i njegov prvi zamjenik u CMC-u imali sporove po  pitanjima vezanim za nivo vojne spremnosti. Si Đinping želi da PLA bude sposobna okupirati Tajvan do 2027. godine. PLA dnevne novine je nagovijestio da je Žang Joušija to smatrao nepotrebnim i da je sabotirao pripreme. Time operativna obuka PLA, koju je vodio Žang Joušija, nije bila u skladu sa strateškim ciljevima koje je postavio kineski predsjednik.

Članak, koji je 4. februara objavio South China Morning Post, pomaže da se shvati zašto je hapšenje Žng Joušija dobilo toliku medijsku pažnju. Objašnjava se da bi planove Pekinga za Tajvan trebalo odgoditi jer su vojne pripreme bile potkopane. Najavljuje da strategija  ostaje ista kao sada, kada se uklone sve prepreke, njena implementacija će postati efikasnija.

South China Morning Post su privatne novine,  pripadaju Alibabi, koja je tehnički privatna korporacija. Međutim, Alibaba se smatra jednom od korporacija „nacionalnih šampiona“, što znači da igra značajnu ulogu u nacionalnom razvoju i koordinira svoje aktivnosti s vladom. Suosnivač i glavni vlasnik Alibabe, čija je neto vrijednost procijenjena na približno 27,2 milijarde američkih dolara, nestao je iz javnog života, preselio se u Japan i odbio upravljati korporacijom. Sada predaje na Univerzitetu u Tokiju. U novembru 2025. godine objavljen je američki memorandum o nacionalnoj sigurnosti u kojem je Alibaba optužena za pomaganje poboljšanja  kapaciteta PLA. Alibaba takođe pruža tehnološka rješenja za inicijativu „Jedan pojas, jedan put“, kineski globalni infrastrukturni projekat, koji ima izuzetan lični značaj za Si Đinpinga.

Nema sumnje da važan članak u medijima Alibabe odražava stav rukovodstva KPK. Sasvim je razumljivo da se stvarni pristup Pekinga Tajvanu ne može proglasiti u službenoj izjavi.

U članku South China Morning Posta postoje dvije glavne tačke. Prvo, nema potrebe za strahom od kineske invazije na Tajvan u bliskoj budućnosti. Drugo, isključivo će Si Đinping dizajnirati sve vojne planove i oni će imati političku pozadinu.

Ista ideja je direktnije izražena u članku PLA dnevne novine. Tamo je navedeno da su Žang i Liu negativno uticali na razvoj borbenih sposobnosti PLA. Sada svo vojno planiranje mora provoditi političko rukovodstvo. Oružane snage moraju priznati strateške planove i ciljne zadatke koje je utvrdila Komunistička partija i niko ih ne smije dovoditi u pitanje.

Si Đinping je želio pokazati da je u svojim rukama koncentrirao i političku i vojnu moć. Tako će moći sam odlučiti kako će odgovoriti na akcije SAD-a i šta treba učiniti kako bi im se suprotstavio. Čini se da je Trumpovo insistiranje na preuzimanju kontrole nad Grenlandom u Pekingu protumačeno kao znak američke spremnosti na konfrontaciju.

Kina je 2018. godine objavila namjere da postane „polarna velika sila“. Trumpova administracija je u to vrijeme izjavila je da će se protiviti ovim planovima, ali nije učinila ništa značajno. Bidenova administracija pokušala je Kini učiniti ekonomsko i vojno prisustvo na Arktiku što skupljim. Uvela je zabrane na snabdijevanje Rusije opremom za obogaćivanje uglja i proizvodnju LPG-a. Ruska vlada je morala odbiti planove izgradnje tvornice, postrojenja i terminala duž Sjevernog morskog puta, koji su trebali povećati izvoz uglja i LPG-a u azijske zemlje. Da je takva infrastruktura stvorena, Kina bi je mogla koristiti za vlastite svrhe, na primjer za pomorske baze. Ali,  SAD nisu pokušale blokirati kineske aktivnosti u regiji.

Trumpova opsesija Grenlandom pokazuje da bi mogao pokušati protjerati Kinu iz Arktika. Trump želi sam donositi odluke u vezi s prisustvom Kine, bez obzira na stav EU. Zato mu je Grenland na raspolaganju. Kako bi spriječile američku administraciju u akcijama na Arktiku, kineske oružane snage žele biti moćne kako bi  predstavljale   prijetnju američkim saveznicima u Istočnoj Aziji, gdje se Kina bori za dominaciju.

Si Đinping je pokazao ozbiljnost ovih namjera.

Dmitri  GALKIN