MONITOR: U nedjelju je u Hrvatskoj završen drugi krug lokalnih izbora. Kako su protekli izbori i je li bilo iznenađenja?
VISKOVIĆ: Lokalni izbori su protekli bez većih iznenađenja; ankete su upućivale na prednost HDZ-a, jer SDP je nakon odlaska Milanovića u traženju svojega lijevog identiteta i u laganom padu, iako je još najjača opozicijska snaga (ankete mu i danas daju 25 %. potencijalnih glasača). Znalo se da je HDZ jak u manjim gradovima i ruralnim sredinama; ovaj put su uspjeli osvojiti i jedan od četiri veća grada – Split, što se već dugo nije dogodilo, i to je njihov najveći trijumf. Primat je na lijevoj strani u Splitu preuzela lijeva liberalka iz stranke Pametno Marijana Puljak, ali zbog rasapa lijevih glasova na nekoliko opcija, drugi krug izbora završio je u nadmetanju dvojice desničara: pitoresknog vulgarnog populista Željka Keruma i konzervativnog katolika Andre Krstulovića Opare. Njihovo nadmetanje u drugom krugu obilježilo je čak 10 odsto neispravnih listića; očito se radilo o protestu nezadovoljnih lijevih glasača, iako je Kerum to pokušao protumačiti kao HDZ-ovu krađu.

MONITOR: HDZ je ipak dokazao da je njjača stranka…
VISKOVIĆ: HDZ je lijevom centru također preoteo Dubrovnik, zadržao je Zadar, Šibenik, Vukovar i Karlovac od srednjih gradova. Generalno, HDZ je potvrdio status najjače hrvatske stranke, iako je izgubio neke manje gradove, simbolički važne, poput Knina, ali nije im ga preotela lijeva konkurencija već nezavisni kandidat desne orijentacije. U Rijeci tradicionalno dominira SDP, u Istri regionalni IDS, u sjevernoj Hrvatskoj koalicije SDP-HNS-HSS.

Jedini pravi podbačaj HDZ je imao u glavnom gradu, gdje je Plenkovićev kandidat Prgomet dobio samo pet odsto glasova (a Bruna Esih – oko koje su se okupili desni HDZ-ovi disidenti, uključujući bivšeg ministra kulture Hasanbegovića – dobila desetak posto glasova). HDZ je u Zagrebu već tradicionalno slab, ali bit će nužan Bandiću za sklapanje skupštinske većine. Bandić je pobjednik izbora i šesti put zaredom, izabran je tankom većinom ispred Anke Mrak Taritaš, kandidatkinje lijevog centra, koja mu je bila opasnija od svih dosadašnjih protukandidata. Bandić je doista svojevrsni populistički fenomen hrvatske politike. Iako sam za sebe tvrdi da je rođeni socijaldemokrat, on je ideološki eklektik i neviđeni oportunist.

MONITOR: Ko su Bandićevi glasači?
VISKOVIĆ: Bandić ima odanu vojsku glasača: dio njih je klijentelistički i profesionalno vezan za njega. Bandiću valja priznati da zna pogoditi želje i očekivanja malih ljudi: hiperaktivan je i po cijeli dan se pojavljuje na raznim lokacijama u gradu, s njim se identificiraju brojne pridošlice u Zagreb. Održava dobre kontakte s nacionalnim i vjerskim manjinama. U biti je nezainteresiran za umjetnost i kulturu, ali preko svojega intimusa i najbližeg suradnika Duška Ljuštine uslugama je stekao naklonost i niza pojedinaca iz umjetničkog svijeta, čak i onog najljevijeg; drugi bliski suradnik, teški vojni invalid Miodrag Demo njegova je veza s braniteljskom populacijom. Penzionerima s najnižim prihodima drag je jer im osigurava iz gradskog proračuna dodatak na mirovinu. Obiteljima s više djece osigurava besplatne udžbenike, kumuje njihovoj djeci. Ovisno o prilikama, nekad više, nekad manje, dobar je i s borcima NOB-a. U osnovi, onoliko koliko ga osobno poznam, mislim da je poput Franje Tuđmana fasciniran Josipom Brozom, drugom Titom, na nekom boračkom druženju čak se zakitio i značkom s njegovim likom. Bio bi najsretniji kad bi bar SDP pristao na suradnju.

MONITOR: Hrvatsku, ako je vjerovati medijima i političkim analitičarima, osvajaju nacionalizam i šovinizam. Šta je uzrok tom trendu?
VISKOVIĆ: Nisam siguran da je to posve točna percepcija Hrvatske. U razdoblju kad je Karamarko bio na čelu HDZ-a moglo se govoriti kako je on otvorio vrata šovinistima i homofobima. Plenković je ipak nešto drugo; treba mu priznati kako se trudi da upristoji HDZ; evo sad je eliminirao radikalno desno krilo na čelu s Hasanbegovićem! Naravno, ima još uvijek dovoljno šovinista u redovima te stranke, ali oni više nisu main stream. Možda ću naljutiti neke moje prijatelje s ljevice, kojoj pripadam, ali volio bih da je došlo do koalicije HNS-a (koji se dosad predstavljao kao stranka lijevog centra) i HDZ-a. To bi znatno umekšalo i relaksiralo našu političku scenu, osobito ako bi HNS dobio resor prosvjete i mogućnost da nastavi s kurikularnom reformom.

MONITOR: Kako na sve to reaguju hrvatski intelektualci?
VISKOVIĆ: Hm, hrvatski su vam intelektualci poprilični oportunisti. Velika većina se trudi da se nikome ne zamjeri. Ipak, moram reći da su u velikom broju bili vrlo glasni u vrijeme Hasanbegovićeva ministrovanja. Zagrepčani doista ne vole ustaše; navijači na nogometnim stadionima nisu reprezentativni uzorak. Prosvjedi protiv Hasanbegovića su se pretvorili u pravi pokret otpora, koji se i na ovim izborima artikulirao u uspjehu lijeve političke platforme Zagreb je naš, koja je osvojila 10 odsto glasova.

MONITOR: Govorili ste više puta da očekujete od ministra da se ponaša kao dobar kulturni poslovođa. Šta mislite o aktuelnom hrvatskom ministru kulture?
VISKOVIĆ: Ne možete i ne smijete stranačke prijepore prenositi na svijet umjetnosti. Veliki umjetnici mogu imati političke ideje, ali njihova umjetnost nadilazi konkretne političke ideje, osobito dogme. Govorio sam to jer se Hasanbegović ponašao kao ideološki komesar hrvatske kulture trijebeći iz nje sve lijevo i liberalno. I osobito ono što je on prepoznavao kao ,,jugoslavensko”. Taj čovjek je bio na korak od toga da Murtića i Krležu proglasi lošim umjetnicima. Zapravo nehrvatima i komunjarama, a zna se da nehrvat i komunjara ne može biti velik umjetnik. Dobar ministar je po meni poslovođa koji se brine da umjetnici i kulturnjaci općenito imaju dobre uvjete za svoj rad; nema on šta ideološki silovati umjetnost! Novu ministricu kulture sam podržao očekujući da će ona nastaviti stil ,,poslovođe” koji je nekad njegovao njezin učitelj Božo Biškupić. Izložena je velikim napadima i pritiscima stranačke desnice, povremeno i popušta pred njima; vidjet ćemo ako ova Vlada uopće dulje poživi.

MONITOR: Ratnih devedesetih, kako su pisali hrvatski mediji, stavljali ste glavu na panj da spasite Krležu, Andrića i druge od zaborava, a godinama ste bili prijatelj i sa crnogorskim piscem Mirkom Kovačem…
VISKOVIĆ: Ako ste stekli dojam da sam stavljao ,,glavu na panj” za velike pisce to mi je kompliment, hvala vam. Mislim da je časno izložiti se napadima braneći prave vrijednosti. A s Kovačem me vezuje dugotrajno prijateljstvo, još od kraja sedamdesetih kad me s njim upoznao Radoslav Bratić; Mirku i Danilu Kišu bilo je zanimljivo moje pisanje u velikoj i žučnoj polemici u povodu Grobnice za Borisa Davidoviča. Upoznao sam ih, s njima kao dvadesetsedmogodišnji mladac proveo ,,jednu pijanu novembarsku noć” (mislim, pili smo Danilo i ja, Mirko baš i ne). Potom me pozivao da govorim na njegovim promocijama. Dosta sam kao kritičar pisao o njemu, povremeno se viđao; sa simpatijama sam pratio njegove sukobe s nacionalistima i Miloševićevim režimom; s njim i Filipom Davidom osnivao sam Društvo nezavisnih pisaca Jugoslavije dramatične 1989. godine. Družio se s njim kad se preselio u Rovinj, gdje sam i ja provodio ljeta. Mislim da sve do potkraj njegova života u Hrvatskoj kulturna javnost nije bila dokraja svjesna kakav je veliki pisac došao u Hrvatsku. Medijima je devedesetih bio uglavnom zanimljiv kao Miloševićev protivnik, a i on kao da je htio ostati po strani u lokalnim hrvatskim književnim klanovskim obračunima.

Ja sam uredio, i u Konzoru izdao, neke njegove knjige, ali to je bio premali nakladnik za njega. Na sreću, pojavio se Feral i ponudio mu medijski prostor, postao je njihov stalni kolumnist, objavljivao i u njihovoj biblioteci. Potom se pojavila i Fraktura, koju je osnovao Mirkov veliki prijatelj i štovatelj Seid Serdarević (Mirko mu je prethodno omogućio korištenje jednogodišnje stipendije u Beču, koja ide uz Herderovu nagradu). Njegov je stipendist vremenom izrastao u možda ne najvećeg, ali najkvalitetnijeg hrvatskog izdavača, a Mirkovu je opusu pružio adekvatnu pažnju, kakvu taj klasik i crnogorske i srpske i hrvatske i bosanske književnosti zaslužuje.

U privatnim razgovorima Mirko je znao naglašavati svoje crnogorsko podrijetlo, ponekad i s blagom ironijom, duhovito pričajući o crnogorskoj tvrdoglavosti, naglosti, ponosu, inatu kao etnokarakternim osobinama Crnogoraca. Kad sam u Hrvatskom društvu pisaca 2008. godine organizirao simpozij u povodu njegova sedamdesetog rođendana, sjeli smo da sastavimo listu sudionika. On je predložio da govore ljudi iz svih jugoslavenskih sredina. Ja sam malo nevoljko komentirao kako nećemo imati novaca da platimo putne troškove i hotele sudionicima. Na što mi je on rekao: – Ne brini se, ima u Istri nekoliko uspješnih biznismena Crnogoraca koji će sponzorirati skup!

Prijao mu je, očito, taj osjećaj povezanosti sa zavičajem i da ga ljudi iz zavičaja doživljavaju kao kulturnu znamenitost, kao autora koji im daje kulturni identitet. Da, velik pisac, odista; drago mi je što sam ga i osobno poznavao.

Krleža nije za svakoga

MONITOR: Koliko je danas u Hrvatskoj popularan Miroslav Krleža?
VISKOVIĆ: Mislim da je popularan koliko može u današnjim uvjetima biti popularan jedan ,,teški pisac”, pisac za intelektualce, doista on nije za svakoga. Izdaju mu u Hrvatskoj djela, izvode predstave, piše se o njemu afirmativno, a neki ga i napadaju, pa i mene kao nekakvog ,,dežurnog” krležijanca i krležologa. Svake godine u julu, povodom njegova rođendana u Zagrebu se održava festival na kojem se izvode njegova djela. Krleža je politiziran autor, od toga se ne može pobjeći: nekima je drag prije svega zbog ljevičarstva, neki ga pak mrze zbog ljevičarstva, a neki ga čak vole unatoč ljevičarstvu. Ne vidim što bismo više mogli tražiti za jednog pisca. Ja osobno sam bio glavni urednik trosveščane enciklopedije o njemu, objavio dvije knjige o njemu, posvetio mu stotinjak eseja i članaka, uređivao sam njegova djela, organizirao pet-šest simpozija o njemu; meni osobno iznimno je važan. Najveći hrvatski pisac dvadesetog stoljeća!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari