Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, HRVATSKI KNJIŽEVNI KRITIČAR, ESEJIST I LEKSIKOGRAF: Hrvatski intelektualci su poprilični oportunisti

Objavljeno prije

na

velimir-viskovic

MONITOR: U nedjelju je u Hrvatskoj završen drugi krug lokalnih izbora. Kako su protekli izbori i je li bilo iznenađenja?
VISKOVIĆ: Lokalni izbori su protekli bez većih iznenađenja; ankete su upućivale na prednost HDZ-a, jer SDP je nakon odlaska Milanovića u traženju svojega lijevog identiteta i u laganom padu, iako je još najjača opozicijska snaga (ankete mu i danas daju 25 %. potencijalnih glasača). Znalo se da je HDZ jak u manjim gradovima i ruralnim sredinama; ovaj put su uspjeli osvojiti i jedan od četiri veća grada – Split, što se već dugo nije dogodilo, i to je njihov najveći trijumf. Primat je na lijevoj strani u Splitu preuzela lijeva liberalka iz stranke Pametno Marijana Puljak, ali zbog rasapa lijevih glasova na nekoliko opcija, drugi krug izbora završio je u nadmetanju dvojice desničara: pitoresknog vulgarnog populista Željka Keruma i konzervativnog katolika Andre Krstulovića Opare. Njihovo nadmetanje u drugom krugu obilježilo je čak 10 odsto neispravnih listića; očito se radilo o protestu nezadovoljnih lijevih glasača, iako je Kerum to pokušao protumačiti kao HDZ-ovu krađu.

MONITOR: HDZ je ipak dokazao da je njjača stranka…
VISKOVIĆ: HDZ je lijevom centru također preoteo Dubrovnik, zadržao je Zadar, Šibenik, Vukovar i Karlovac od srednjih gradova. Generalno, HDZ je potvrdio status najjače hrvatske stranke, iako je izgubio neke manje gradove, simbolički važne, poput Knina, ali nije im ga preotela lijeva konkurencija već nezavisni kandidat desne orijentacije. U Rijeci tradicionalno dominira SDP, u Istri regionalni IDS, u sjevernoj Hrvatskoj koalicije SDP-HNS-HSS.

Jedini pravi podbačaj HDZ je imao u glavnom gradu, gdje je Plenkovićev kandidat Prgomet dobio samo pet odsto glasova (a Bruna Esih – oko koje su se okupili desni HDZ-ovi disidenti, uključujući bivšeg ministra kulture Hasanbegovića – dobila desetak posto glasova). HDZ je u Zagrebu već tradicionalno slab, ali bit će nužan Bandiću za sklapanje skupštinske većine. Bandić je pobjednik izbora i šesti put zaredom, izabran je tankom većinom ispred Anke Mrak Taritaš, kandidatkinje lijevog centra, koja mu je bila opasnija od svih dosadašnjih protukandidata. Bandić je doista svojevrsni populistički fenomen hrvatske politike. Iako sam za sebe tvrdi da je rođeni socijaldemokrat, on je ideološki eklektik i neviđeni oportunist.

MONITOR: Ko su Bandićevi glasači?
VISKOVIĆ: Bandić ima odanu vojsku glasača: dio njih je klijentelistički i profesionalno vezan za njega. Bandiću valja priznati da zna pogoditi želje i očekivanja malih ljudi: hiperaktivan je i po cijeli dan se pojavljuje na raznim lokacijama u gradu, s njim se identificiraju brojne pridošlice u Zagreb. Održava dobre kontakte s nacionalnim i vjerskim manjinama. U biti je nezainteresiran za umjetnost i kulturu, ali preko svojega intimusa i najbližeg suradnika Duška Ljuštine uslugama je stekao naklonost i niza pojedinaca iz umjetničkog svijeta, čak i onog najljevijeg; drugi bliski suradnik, teški vojni invalid Miodrag Demo njegova je veza s braniteljskom populacijom. Penzionerima s najnižim prihodima drag je jer im osigurava iz gradskog proračuna dodatak na mirovinu. Obiteljima s više djece osigurava besplatne udžbenike, kumuje njihovoj djeci. Ovisno o prilikama, nekad više, nekad manje, dobar je i s borcima NOB-a. U osnovi, onoliko koliko ga osobno poznam, mislim da je poput Franje Tuđmana fasciniran Josipom Brozom, drugom Titom, na nekom boračkom druženju čak se zakitio i značkom s njegovim likom. Bio bi najsretniji kad bi bar SDP pristao na suradnju.

MONITOR: Hrvatsku, ako je vjerovati medijima i političkim analitičarima, osvajaju nacionalizam i šovinizam. Šta je uzrok tom trendu?
VISKOVIĆ: Nisam siguran da je to posve točna percepcija Hrvatske. U razdoblju kad je Karamarko bio na čelu HDZ-a moglo se govoriti kako je on otvorio vrata šovinistima i homofobima. Plenković je ipak nešto drugo; treba mu priznati kako se trudi da upristoji HDZ; evo sad je eliminirao radikalno desno krilo na čelu s Hasanbegovićem! Naravno, ima još uvijek dovoljno šovinista u redovima te stranke, ali oni više nisu main stream. Možda ću naljutiti neke moje prijatelje s ljevice, kojoj pripadam, ali volio bih da je došlo do koalicije HNS-a (koji se dosad predstavljao kao stranka lijevog centra) i HDZ-a. To bi znatno umekšalo i relaksiralo našu političku scenu, osobito ako bi HNS dobio resor prosvjete i mogućnost da nastavi s kurikularnom reformom.

MONITOR: Kako na sve to reaguju hrvatski intelektualci?
VISKOVIĆ: Hm, hrvatski su vam intelektualci poprilični oportunisti. Velika većina se trudi da se nikome ne zamjeri. Ipak, moram reći da su u velikom broju bili vrlo glasni u vrijeme Hasanbegovićeva ministrovanja. Zagrepčani doista ne vole ustaše; navijači na nogometnim stadionima nisu reprezentativni uzorak. Prosvjedi protiv Hasanbegovića su se pretvorili u pravi pokret otpora, koji se i na ovim izborima artikulirao u uspjehu lijeve političke platforme Zagreb je naš, koja je osvojila 10 odsto glasova.

MONITOR: Govorili ste više puta da očekujete od ministra da se ponaša kao dobar kulturni poslovođa. Šta mislite o aktuelnom hrvatskom ministru kulture?
VISKOVIĆ: Ne možete i ne smijete stranačke prijepore prenositi na svijet umjetnosti. Veliki umjetnici mogu imati političke ideje, ali njihova umjetnost nadilazi konkretne političke ideje, osobito dogme. Govorio sam to jer se Hasanbegović ponašao kao ideološki komesar hrvatske kulture trijebeći iz nje sve lijevo i liberalno. I osobito ono što je on prepoznavao kao ,,jugoslavensko”. Taj čovjek je bio na korak od toga da Murtića i Krležu proglasi lošim umjetnicima. Zapravo nehrvatima i komunjarama, a zna se da nehrvat i komunjara ne može biti velik umjetnik. Dobar ministar je po meni poslovođa koji se brine da umjetnici i kulturnjaci općenito imaju dobre uvjete za svoj rad; nema on šta ideološki silovati umjetnost! Novu ministricu kulture sam podržao očekujući da će ona nastaviti stil ,,poslovođe” koji je nekad njegovao njezin učitelj Božo Biškupić. Izložena je velikim napadima i pritiscima stranačke desnice, povremeno i popušta pred njima; vidjet ćemo ako ova Vlada uopće dulje poživi.

MONITOR: Ratnih devedesetih, kako su pisali hrvatski mediji, stavljali ste glavu na panj da spasite Krležu, Andrića i druge od zaborava, a godinama ste bili prijatelj i sa crnogorskim piscem Mirkom Kovačem…
VISKOVIĆ: Ako ste stekli dojam da sam stavljao ,,glavu na panj” za velike pisce to mi je kompliment, hvala vam. Mislim da je časno izložiti se napadima braneći prave vrijednosti. A s Kovačem me vezuje dugotrajno prijateljstvo, još od kraja sedamdesetih kad me s njim upoznao Radoslav Bratić; Mirku i Danilu Kišu bilo je zanimljivo moje pisanje u velikoj i žučnoj polemici u povodu Grobnice za Borisa Davidoviča. Upoznao sam ih, s njima kao dvadesetsedmogodišnji mladac proveo ,,jednu pijanu novembarsku noć” (mislim, pili smo Danilo i ja, Mirko baš i ne). Potom me pozivao da govorim na njegovim promocijama. Dosta sam kao kritičar pisao o njemu, povremeno se viđao; sa simpatijama sam pratio njegove sukobe s nacionalistima i Miloševićevim režimom; s njim i Filipom Davidom osnivao sam Društvo nezavisnih pisaca Jugoslavije dramatične 1989. godine. Družio se s njim kad se preselio u Rovinj, gdje sam i ja provodio ljeta. Mislim da sve do potkraj njegova života u Hrvatskoj kulturna javnost nije bila dokraja svjesna kakav je veliki pisac došao u Hrvatsku. Medijima je devedesetih bio uglavnom zanimljiv kao Miloševićev protivnik, a i on kao da je htio ostati po strani u lokalnim hrvatskim književnim klanovskim obračunima.

Ja sam uredio, i u Konzoru izdao, neke njegove knjige, ali to je bio premali nakladnik za njega. Na sreću, pojavio se Feral i ponudio mu medijski prostor, postao je njihov stalni kolumnist, objavljivao i u njihovoj biblioteci. Potom se pojavila i Fraktura, koju je osnovao Mirkov veliki prijatelj i štovatelj Seid Serdarević (Mirko mu je prethodno omogućio korištenje jednogodišnje stipendije u Beču, koja ide uz Herderovu nagradu). Njegov je stipendist vremenom izrastao u možda ne najvećeg, ali najkvalitetnijeg hrvatskog izdavača, a Mirkovu je opusu pružio adekvatnu pažnju, kakvu taj klasik i crnogorske i srpske i hrvatske i bosanske književnosti zaslužuje.

U privatnim razgovorima Mirko je znao naglašavati svoje crnogorsko podrijetlo, ponekad i s blagom ironijom, duhovito pričajući o crnogorskoj tvrdoglavosti, naglosti, ponosu, inatu kao etnokarakternim osobinama Crnogoraca. Kad sam u Hrvatskom društvu pisaca 2008. godine organizirao simpozij u povodu njegova sedamdesetog rođendana, sjeli smo da sastavimo listu sudionika. On je predložio da govore ljudi iz svih jugoslavenskih sredina. Ja sam malo nevoljko komentirao kako nećemo imati novaca da platimo putne troškove i hotele sudionicima. Na što mi je on rekao: – Ne brini se, ima u Istri nekoliko uspješnih biznismena Crnogoraca koji će sponzorirati skup!

Prijao mu je, očito, taj osjećaj povezanosti sa zavičajem i da ga ljudi iz zavičaja doživljavaju kao kulturnu znamenitost, kao autora koji im daje kulturni identitet. Da, velik pisac, odista; drago mi je što sam ga i osobno poznavao.

Krleža nije za svakoga

MONITOR: Koliko je danas u Hrvatskoj popularan Miroslav Krleža?
VISKOVIĆ: Mislim da je popularan koliko može u današnjim uvjetima biti popularan jedan ,,teški pisac”, pisac za intelektualce, doista on nije za svakoga. Izdaju mu u Hrvatskoj djela, izvode predstave, piše se o njemu afirmativno, a neki ga i napadaju, pa i mene kao nekakvog ,,dežurnog” krležijanca i krležologa. Svake godine u julu, povodom njegova rođendana u Zagrebu se održava festival na kojem se izvode njegova djela. Krleža je politiziran autor, od toga se ne može pobjeći: nekima je drag prije svega zbog ljevičarstva, neki ga pak mrze zbog ljevičarstva, a neki ga čak vole unatoč ljevičarstvu. Ne vidim što bismo više mogli tražiti za jednog pisca. Ja osobno sam bio glavni urednik trosveščane enciklopedije o njemu, objavio dvije knjige o njemu, posvetio mu stotinjak eseja i članaka, uređivao sam njegova djela, organizirao pet-šest simpozija o njemu; meni osobno iznimno je važan. Najveći hrvatski pisac dvadesetog stoljeća!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo