Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, HRVATSKI KNJIŽEVNI KRITIČAR, ESEJIST I LEKSIKOGRAF: Hrvatski intelektualci su poprilični oportunisti

Objavljeno prije

na

MONITOR: U nedjelju je u Hrvatskoj završen drugi krug lokalnih izbora. Kako su protekli izbori i je li bilo iznenađenja?
VISKOVIĆ: Lokalni izbori su protekli bez većih iznenađenja; ankete su upućivale na prednost HDZ-a, jer SDP je nakon odlaska Milanovića u traženju svojega lijevog identiteta i u laganom padu, iako je još najjača opozicijska snaga (ankete mu i danas daju 25 %. potencijalnih glasača). Znalo se da je HDZ jak u manjim gradovima i ruralnim sredinama; ovaj put su uspjeli osvojiti i jedan od četiri veća grada – Split, što se već dugo nije dogodilo, i to je njihov najveći trijumf. Primat je na lijevoj strani u Splitu preuzela lijeva liberalka iz stranke Pametno Marijana Puljak, ali zbog rasapa lijevih glasova na nekoliko opcija, drugi krug izbora završio je u nadmetanju dvojice desničara: pitoresknog vulgarnog populista Željka Keruma i konzervativnog katolika Andre Krstulovića Opare. Njihovo nadmetanje u drugom krugu obilježilo je čak 10 odsto neispravnih listića; očito se radilo o protestu nezadovoljnih lijevih glasača, iako je Kerum to pokušao protumačiti kao HDZ-ovu krađu.

MONITOR: HDZ je ipak dokazao da je njjača stranka…
VISKOVIĆ: HDZ je lijevom centru također preoteo Dubrovnik, zadržao je Zadar, Šibenik, Vukovar i Karlovac od srednjih gradova. Generalno, HDZ je potvrdio status najjače hrvatske stranke, iako je izgubio neke manje gradove, simbolički važne, poput Knina, ali nije im ga preotela lijeva konkurencija već nezavisni kandidat desne orijentacije. U Rijeci tradicionalno dominira SDP, u Istri regionalni IDS, u sjevernoj Hrvatskoj koalicije SDP-HNS-HSS.

Jedini pravi podbačaj HDZ je imao u glavnom gradu, gdje je Plenkovićev kandidat Prgomet dobio samo pet odsto glasova (a Bruna Esih – oko koje su se okupili desni HDZ-ovi disidenti, uključujući bivšeg ministra kulture Hasanbegovića – dobila desetak posto glasova). HDZ je u Zagrebu već tradicionalno slab, ali bit će nužan Bandiću za sklapanje skupštinske većine. Bandić je pobjednik izbora i šesti put zaredom, izabran je tankom većinom ispred Anke Mrak Taritaš, kandidatkinje lijevog centra, koja mu je bila opasnija od svih dosadašnjih protukandidata. Bandić je doista svojevrsni populistički fenomen hrvatske politike. Iako sam za sebe tvrdi da je rođeni socijaldemokrat, on je ideološki eklektik i neviđeni oportunist.

MONITOR: Ko su Bandićevi glasači?
VISKOVIĆ: Bandić ima odanu vojsku glasača: dio njih je klijentelistički i profesionalno vezan za njega. Bandiću valja priznati da zna pogoditi želje i očekivanja malih ljudi: hiperaktivan je i po cijeli dan se pojavljuje na raznim lokacijama u gradu, s njim se identificiraju brojne pridošlice u Zagreb. Održava dobre kontakte s nacionalnim i vjerskim manjinama. U biti je nezainteresiran za umjetnost i kulturu, ali preko svojega intimusa i najbližeg suradnika Duška Ljuštine uslugama je stekao naklonost i niza pojedinaca iz umjetničkog svijeta, čak i onog najljevijeg; drugi bliski suradnik, teški vojni invalid Miodrag Demo njegova je veza s braniteljskom populacijom. Penzionerima s najnižim prihodima drag je jer im osigurava iz gradskog proračuna dodatak na mirovinu. Obiteljima s više djece osigurava besplatne udžbenike, kumuje njihovoj djeci. Ovisno o prilikama, nekad više, nekad manje, dobar je i s borcima NOB-a. U osnovi, onoliko koliko ga osobno poznam, mislim da je poput Franje Tuđmana fasciniran Josipom Brozom, drugom Titom, na nekom boračkom druženju čak se zakitio i značkom s njegovim likom. Bio bi najsretniji kad bi bar SDP pristao na suradnju.

MONITOR: Hrvatsku, ako je vjerovati medijima i političkim analitičarima, osvajaju nacionalizam i šovinizam. Šta je uzrok tom trendu?
VISKOVIĆ: Nisam siguran da je to posve točna percepcija Hrvatske. U razdoblju kad je Karamarko bio na čelu HDZ-a moglo se govoriti kako je on otvorio vrata šovinistima i homofobima. Plenković je ipak nešto drugo; treba mu priznati kako se trudi da upristoji HDZ; evo sad je eliminirao radikalno desno krilo na čelu s Hasanbegovićem! Naravno, ima još uvijek dovoljno šovinista u redovima te stranke, ali oni više nisu main stream. Možda ću naljutiti neke moje prijatelje s ljevice, kojoj pripadam, ali volio bih da je došlo do koalicije HNS-a (koji se dosad predstavljao kao stranka lijevog centra) i HDZ-a. To bi znatno umekšalo i relaksiralo našu političku scenu, osobito ako bi HNS dobio resor prosvjete i mogućnost da nastavi s kurikularnom reformom.

MONITOR: Kako na sve to reaguju hrvatski intelektualci?
VISKOVIĆ: Hm, hrvatski su vam intelektualci poprilični oportunisti. Velika većina se trudi da se nikome ne zamjeri. Ipak, moram reći da su u velikom broju bili vrlo glasni u vrijeme Hasanbegovićeva ministrovanja. Zagrepčani doista ne vole ustaše; navijači na nogometnim stadionima nisu reprezentativni uzorak. Prosvjedi protiv Hasanbegovića su se pretvorili u pravi pokret otpora, koji se i na ovim izborima artikulirao u uspjehu lijeve političke platforme Zagreb je naš, koja je osvojila 10 odsto glasova.

MONITOR: Govorili ste više puta da očekujete od ministra da se ponaša kao dobar kulturni poslovođa. Šta mislite o aktuelnom hrvatskom ministru kulture?
VISKOVIĆ: Ne možete i ne smijete stranačke prijepore prenositi na svijet umjetnosti. Veliki umjetnici mogu imati političke ideje, ali njihova umjetnost nadilazi konkretne političke ideje, osobito dogme. Govorio sam to jer se Hasanbegović ponašao kao ideološki komesar hrvatske kulture trijebeći iz nje sve lijevo i liberalno. I osobito ono što je on prepoznavao kao ,,jugoslavensko”. Taj čovjek je bio na korak od toga da Murtića i Krležu proglasi lošim umjetnicima. Zapravo nehrvatima i komunjarama, a zna se da nehrvat i komunjara ne može biti velik umjetnik. Dobar ministar je po meni poslovođa koji se brine da umjetnici i kulturnjaci općenito imaju dobre uvjete za svoj rad; nema on šta ideološki silovati umjetnost! Novu ministricu kulture sam podržao očekujući da će ona nastaviti stil ,,poslovođe” koji je nekad njegovao njezin učitelj Božo Biškupić. Izložena je velikim napadima i pritiscima stranačke desnice, povremeno i popušta pred njima; vidjet ćemo ako ova Vlada uopće dulje poživi.

MONITOR: Ratnih devedesetih, kako su pisali hrvatski mediji, stavljali ste glavu na panj da spasite Krležu, Andrića i druge od zaborava, a godinama ste bili prijatelj i sa crnogorskim piscem Mirkom Kovačem…
VISKOVIĆ: Ako ste stekli dojam da sam stavljao ,,glavu na panj” za velike pisce to mi je kompliment, hvala vam. Mislim da je časno izložiti se napadima braneći prave vrijednosti. A s Kovačem me vezuje dugotrajno prijateljstvo, još od kraja sedamdesetih kad me s njim upoznao Radoslav Bratić; Mirku i Danilu Kišu bilo je zanimljivo moje pisanje u velikoj i žučnoj polemici u povodu Grobnice za Borisa Davidoviča. Upoznao sam ih, s njima kao dvadesetsedmogodišnji mladac proveo ,,jednu pijanu novembarsku noć” (mislim, pili smo Danilo i ja, Mirko baš i ne). Potom me pozivao da govorim na njegovim promocijama. Dosta sam kao kritičar pisao o njemu, povremeno se viđao; sa simpatijama sam pratio njegove sukobe s nacionalistima i Miloševićevim režimom; s njim i Filipom Davidom osnivao sam Društvo nezavisnih pisaca Jugoslavije dramatične 1989. godine. Družio se s njim kad se preselio u Rovinj, gdje sam i ja provodio ljeta. Mislim da sve do potkraj njegova života u Hrvatskoj kulturna javnost nije bila dokraja svjesna kakav je veliki pisac došao u Hrvatsku. Medijima je devedesetih bio uglavnom zanimljiv kao Miloševićev protivnik, a i on kao da je htio ostati po strani u lokalnim hrvatskim književnim klanovskim obračunima.

Ja sam uredio, i u Konzoru izdao, neke njegove knjige, ali to je bio premali nakladnik za njega. Na sreću, pojavio se Feral i ponudio mu medijski prostor, postao je njihov stalni kolumnist, objavljivao i u njihovoj biblioteci. Potom se pojavila i Fraktura, koju je osnovao Mirkov veliki prijatelj i štovatelj Seid Serdarević (Mirko mu je prethodno omogućio korištenje jednogodišnje stipendije u Beču, koja ide uz Herderovu nagradu). Njegov je stipendist vremenom izrastao u možda ne najvećeg, ali najkvalitetnijeg hrvatskog izdavača, a Mirkovu je opusu pružio adekvatnu pažnju, kakvu taj klasik i crnogorske i srpske i hrvatske i bosanske književnosti zaslužuje.

U privatnim razgovorima Mirko je znao naglašavati svoje crnogorsko podrijetlo, ponekad i s blagom ironijom, duhovito pričajući o crnogorskoj tvrdoglavosti, naglosti, ponosu, inatu kao etnokarakternim osobinama Crnogoraca. Kad sam u Hrvatskom društvu pisaca 2008. godine organizirao simpozij u povodu njegova sedamdesetog rođendana, sjeli smo da sastavimo listu sudionika. On je predložio da govore ljudi iz svih jugoslavenskih sredina. Ja sam malo nevoljko komentirao kako nećemo imati novaca da platimo putne troškove i hotele sudionicima. Na što mi je on rekao: – Ne brini se, ima u Istri nekoliko uspješnih biznismena Crnogoraca koji će sponzorirati skup!

Prijao mu je, očito, taj osjećaj povezanosti sa zavičajem i da ga ljudi iz zavičaja doživljavaju kao kulturnu znamenitost, kao autora koji im daje kulturni identitet. Da, velik pisac, odista; drago mi je što sam ga i osobno poznavao.

Krleža nije za svakoga

MONITOR: Koliko je danas u Hrvatskoj popularan Miroslav Krleža?
VISKOVIĆ: Mislim da je popularan koliko može u današnjim uvjetima biti popularan jedan ,,teški pisac”, pisac za intelektualce, doista on nije za svakoga. Izdaju mu u Hrvatskoj djela, izvode predstave, piše se o njemu afirmativno, a neki ga i napadaju, pa i mene kao nekakvog ,,dežurnog” krležijanca i krležologa. Svake godine u julu, povodom njegova rođendana u Zagrebu se održava festival na kojem se izvode njegova djela. Krleža je politiziran autor, od toga se ne može pobjeći: nekima je drag prije svega zbog ljevičarstva, neki ga pak mrze zbog ljevičarstva, a neki ga čak vole unatoč ljevičarstvu. Ne vidim što bismo više mogli tražiti za jednog pisca. Ja osobno sam bio glavni urednik trosveščane enciklopedije o njemu, objavio dvije knjige o njemu, posvetio mu stotinjak eseja i članaka, uređivao sam njegova djela, organizirao pet-šest simpozija o njemu; meni osobno iznimno je važan. Najveći hrvatski pisac dvadesetog stoljeća!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

 

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo