Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, HRVATSKI KNJIŽEVNI KRITIČAR, ESEJIST I LEKSIKOGRAF: Hrvatski intelektualci su poprilični oportunisti

Objavljeno prije

na

MONITOR: U nedjelju je u Hrvatskoj završen drugi krug lokalnih izbora. Kako su protekli izbori i je li bilo iznenađenja?
VISKOVIĆ: Lokalni izbori su protekli bez većih iznenađenja; ankete su upućivale na prednost HDZ-a, jer SDP je nakon odlaska Milanovića u traženju svojega lijevog identiteta i u laganom padu, iako je još najjača opozicijska snaga (ankete mu i danas daju 25 %. potencijalnih glasača). Znalo se da je HDZ jak u manjim gradovima i ruralnim sredinama; ovaj put su uspjeli osvojiti i jedan od četiri veća grada – Split, što se već dugo nije dogodilo, i to je njihov najveći trijumf. Primat je na lijevoj strani u Splitu preuzela lijeva liberalka iz stranke Pametno Marijana Puljak, ali zbog rasapa lijevih glasova na nekoliko opcija, drugi krug izbora završio je u nadmetanju dvojice desničara: pitoresknog vulgarnog populista Željka Keruma i konzervativnog katolika Andre Krstulovića Opare. Njihovo nadmetanje u drugom krugu obilježilo je čak 10 odsto neispravnih listića; očito se radilo o protestu nezadovoljnih lijevih glasača, iako je Kerum to pokušao protumačiti kao HDZ-ovu krađu.

MONITOR: HDZ je ipak dokazao da je njjača stranka…
VISKOVIĆ: HDZ je lijevom centru također preoteo Dubrovnik, zadržao je Zadar, Šibenik, Vukovar i Karlovac od srednjih gradova. Generalno, HDZ je potvrdio status najjače hrvatske stranke, iako je izgubio neke manje gradove, simbolički važne, poput Knina, ali nije im ga preotela lijeva konkurencija već nezavisni kandidat desne orijentacije. U Rijeci tradicionalno dominira SDP, u Istri regionalni IDS, u sjevernoj Hrvatskoj koalicije SDP-HNS-HSS.

Jedini pravi podbačaj HDZ je imao u glavnom gradu, gdje je Plenkovićev kandidat Prgomet dobio samo pet odsto glasova (a Bruna Esih – oko koje su se okupili desni HDZ-ovi disidenti, uključujući bivšeg ministra kulture Hasanbegovića – dobila desetak posto glasova). HDZ je u Zagrebu već tradicionalno slab, ali bit će nužan Bandiću za sklapanje skupštinske većine. Bandić je pobjednik izbora i šesti put zaredom, izabran je tankom većinom ispred Anke Mrak Taritaš, kandidatkinje lijevog centra, koja mu je bila opasnija od svih dosadašnjih protukandidata. Bandić je doista svojevrsni populistički fenomen hrvatske politike. Iako sam za sebe tvrdi da je rođeni socijaldemokrat, on je ideološki eklektik i neviđeni oportunist.

MONITOR: Ko su Bandićevi glasači?
VISKOVIĆ: Bandić ima odanu vojsku glasača: dio njih je klijentelistički i profesionalno vezan za njega. Bandiću valja priznati da zna pogoditi želje i očekivanja malih ljudi: hiperaktivan je i po cijeli dan se pojavljuje na raznim lokacijama u gradu, s njim se identificiraju brojne pridošlice u Zagreb. Održava dobre kontakte s nacionalnim i vjerskim manjinama. U biti je nezainteresiran za umjetnost i kulturu, ali preko svojega intimusa i najbližeg suradnika Duška Ljuštine uslugama je stekao naklonost i niza pojedinaca iz umjetničkog svijeta, čak i onog najljevijeg; drugi bliski suradnik, teški vojni invalid Miodrag Demo njegova je veza s braniteljskom populacijom. Penzionerima s najnižim prihodima drag je jer im osigurava iz gradskog proračuna dodatak na mirovinu. Obiteljima s više djece osigurava besplatne udžbenike, kumuje njihovoj djeci. Ovisno o prilikama, nekad više, nekad manje, dobar je i s borcima NOB-a. U osnovi, onoliko koliko ga osobno poznam, mislim da je poput Franje Tuđmana fasciniran Josipom Brozom, drugom Titom, na nekom boračkom druženju čak se zakitio i značkom s njegovim likom. Bio bi najsretniji kad bi bar SDP pristao na suradnju.

MONITOR: Hrvatsku, ako je vjerovati medijima i političkim analitičarima, osvajaju nacionalizam i šovinizam. Šta je uzrok tom trendu?
VISKOVIĆ: Nisam siguran da je to posve točna percepcija Hrvatske. U razdoblju kad je Karamarko bio na čelu HDZ-a moglo se govoriti kako je on otvorio vrata šovinistima i homofobima. Plenković je ipak nešto drugo; treba mu priznati kako se trudi da upristoji HDZ; evo sad je eliminirao radikalno desno krilo na čelu s Hasanbegovićem! Naravno, ima još uvijek dovoljno šovinista u redovima te stranke, ali oni više nisu main stream. Možda ću naljutiti neke moje prijatelje s ljevice, kojoj pripadam, ali volio bih da je došlo do koalicije HNS-a (koji se dosad predstavljao kao stranka lijevog centra) i HDZ-a. To bi znatno umekšalo i relaksiralo našu političku scenu, osobito ako bi HNS dobio resor prosvjete i mogućnost da nastavi s kurikularnom reformom.

MONITOR: Kako na sve to reaguju hrvatski intelektualci?
VISKOVIĆ: Hm, hrvatski su vam intelektualci poprilični oportunisti. Velika većina se trudi da se nikome ne zamjeri. Ipak, moram reći da su u velikom broju bili vrlo glasni u vrijeme Hasanbegovićeva ministrovanja. Zagrepčani doista ne vole ustaše; navijači na nogometnim stadionima nisu reprezentativni uzorak. Prosvjedi protiv Hasanbegovića su se pretvorili u pravi pokret otpora, koji se i na ovim izborima artikulirao u uspjehu lijeve političke platforme Zagreb je naš, koja je osvojila 10 odsto glasova.

MONITOR: Govorili ste više puta da očekujete od ministra da se ponaša kao dobar kulturni poslovođa. Šta mislite o aktuelnom hrvatskom ministru kulture?
VISKOVIĆ: Ne možete i ne smijete stranačke prijepore prenositi na svijet umjetnosti. Veliki umjetnici mogu imati političke ideje, ali njihova umjetnost nadilazi konkretne političke ideje, osobito dogme. Govorio sam to jer se Hasanbegović ponašao kao ideološki komesar hrvatske kulture trijebeći iz nje sve lijevo i liberalno. I osobito ono što je on prepoznavao kao ,,jugoslavensko”. Taj čovjek je bio na korak od toga da Murtića i Krležu proglasi lošim umjetnicima. Zapravo nehrvatima i komunjarama, a zna se da nehrvat i komunjara ne može biti velik umjetnik. Dobar ministar je po meni poslovođa koji se brine da umjetnici i kulturnjaci općenito imaju dobre uvjete za svoj rad; nema on šta ideološki silovati umjetnost! Novu ministricu kulture sam podržao očekujući da će ona nastaviti stil ,,poslovođe” koji je nekad njegovao njezin učitelj Božo Biškupić. Izložena je velikim napadima i pritiscima stranačke desnice, povremeno i popušta pred njima; vidjet ćemo ako ova Vlada uopće dulje poživi.

MONITOR: Ratnih devedesetih, kako su pisali hrvatski mediji, stavljali ste glavu na panj da spasite Krležu, Andrića i druge od zaborava, a godinama ste bili prijatelj i sa crnogorskim piscem Mirkom Kovačem…
VISKOVIĆ: Ako ste stekli dojam da sam stavljao ,,glavu na panj” za velike pisce to mi je kompliment, hvala vam. Mislim da je časno izložiti se napadima braneći prave vrijednosti. A s Kovačem me vezuje dugotrajno prijateljstvo, još od kraja sedamdesetih kad me s njim upoznao Radoslav Bratić; Mirku i Danilu Kišu bilo je zanimljivo moje pisanje u velikoj i žučnoj polemici u povodu Grobnice za Borisa Davidoviča. Upoznao sam ih, s njima kao dvadesetsedmogodišnji mladac proveo ,,jednu pijanu novembarsku noć” (mislim, pili smo Danilo i ja, Mirko baš i ne). Potom me pozivao da govorim na njegovim promocijama. Dosta sam kao kritičar pisao o njemu, povremeno se viđao; sa simpatijama sam pratio njegove sukobe s nacionalistima i Miloševićevim režimom; s njim i Filipom Davidom osnivao sam Društvo nezavisnih pisaca Jugoslavije dramatične 1989. godine. Družio se s njim kad se preselio u Rovinj, gdje sam i ja provodio ljeta. Mislim da sve do potkraj njegova života u Hrvatskoj kulturna javnost nije bila dokraja svjesna kakav je veliki pisac došao u Hrvatsku. Medijima je devedesetih bio uglavnom zanimljiv kao Miloševićev protivnik, a i on kao da je htio ostati po strani u lokalnim hrvatskim književnim klanovskim obračunima.

Ja sam uredio, i u Konzoru izdao, neke njegove knjige, ali to je bio premali nakladnik za njega. Na sreću, pojavio se Feral i ponudio mu medijski prostor, postao je njihov stalni kolumnist, objavljivao i u njihovoj biblioteci. Potom se pojavila i Fraktura, koju je osnovao Mirkov veliki prijatelj i štovatelj Seid Serdarević (Mirko mu je prethodno omogućio korištenje jednogodišnje stipendije u Beču, koja ide uz Herderovu nagradu). Njegov je stipendist vremenom izrastao u možda ne najvećeg, ali najkvalitetnijeg hrvatskog izdavača, a Mirkovu je opusu pružio adekvatnu pažnju, kakvu taj klasik i crnogorske i srpske i hrvatske i bosanske književnosti zaslužuje.

U privatnim razgovorima Mirko je znao naglašavati svoje crnogorsko podrijetlo, ponekad i s blagom ironijom, duhovito pričajući o crnogorskoj tvrdoglavosti, naglosti, ponosu, inatu kao etnokarakternim osobinama Crnogoraca. Kad sam u Hrvatskom društvu pisaca 2008. godine organizirao simpozij u povodu njegova sedamdesetog rođendana, sjeli smo da sastavimo listu sudionika. On je predložio da govore ljudi iz svih jugoslavenskih sredina. Ja sam malo nevoljko komentirao kako nećemo imati novaca da platimo putne troškove i hotele sudionicima. Na što mi je on rekao: – Ne brini se, ima u Istri nekoliko uspješnih biznismena Crnogoraca koji će sponzorirati skup!

Prijao mu je, očito, taj osjećaj povezanosti sa zavičajem i da ga ljudi iz zavičaja doživljavaju kao kulturnu znamenitost, kao autora koji im daje kulturni identitet. Da, velik pisac, odista; drago mi je što sam ga i osobno poznavao.

Krleža nije za svakoga

MONITOR: Koliko je danas u Hrvatskoj popularan Miroslav Krleža?
VISKOVIĆ: Mislim da je popularan koliko može u današnjim uvjetima biti popularan jedan ,,teški pisac”, pisac za intelektualce, doista on nije za svakoga. Izdaju mu u Hrvatskoj djela, izvode predstave, piše se o njemu afirmativno, a neki ga i napadaju, pa i mene kao nekakvog ,,dežurnog” krležijanca i krležologa. Svake godine u julu, povodom njegova rođendana u Zagrebu se održava festival na kojem se izvode njegova djela. Krleža je politiziran autor, od toga se ne može pobjeći: nekima je drag prije svega zbog ljevičarstva, neki ga pak mrze zbog ljevičarstva, a neki ga čak vole unatoč ljevičarstvu. Ne vidim što bismo više mogli tražiti za jednog pisca. Ja osobno sam bio glavni urednik trosveščane enciklopedije o njemu, objavio dvije knjige o njemu, posvetio mu stotinjak eseja i članaka, uređivao sam njegova djela, organizirao pet-šest simpozija o njemu; meni osobno iznimno je važan. Najveći hrvatski pisac dvadesetog stoljeća!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, OSNIVAČICA  FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO I KOORDINATORKA REKOM-MREŽE POMIRENJA: Srbija navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Vjerujem da u Vladi ima ministara koji vjeruju da je već donijeta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslijediti odmah po usvajanju Rezolucije

 

 

MONITOR: Crnogorska vlada je usvojila dva amandmana koja će predložiti za dopunu prijedloga Rezolucije o Srebrenici, o kojem bi trebalo uskoro da se glasa u GS UN. Premijer Milojko Spajić je najavio da će Crna Gora glasati za Rezoluciju. Kako Vi ocjenjujete crnogorsku inicijativu u vezi sa amandmanima o individualizaciji zločina genocida i „očuvanju“ Dejtonskog sporazuma?

KANDIĆ: Haški tribunal je osudio pojedince, najviše po rangu u Vojsci i u vlasti RS, i to je merodavno. Očito da Vlada Crne Gore ovim amandmanom pokušava da potvrdi da poštuje haške presude za genocid i da srpskim političkim partijama u Crnoj Gori i vlasti u Srbiji pošalje poruku da neće dozvoliti da se srpski narod krivi za genocid. Moj utisak je da je amandman o očuvanju Dejtonskog sporazuma usvojen pod pritiskom, da se pokaže stav da niko ne može ukidati Republiku Srpsku. Taj amandman teško da može biti prihvaćen.

MONITOR: Crna Gora je u ratovima 1990-tih dugo bila saveznica beogradskog režima. Premijer Spajić rekao da će Podgorica i dalje podržavati sva međunarodna akta kojima se osuđuje zločin genocida i zločini protiv čovječnosti počinjeni u tim ratovima. Kako tumačite ovaj potez  crnogorske Vlade?  ?

KANDIĆ: Vlada Crne Gore je pod velikim pritiskom unutar Crne Gore, a susedna Srbija  svakodnevno upire prst kojim navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“ koji hoće da proglase srpski narod genocidnim.

MONITOR:  Da.  Od strane zvanične Srbije došle su teške riječi na ovu odluku crnogorskih vlasti. Prvo od Ivice Dačića, ministra policije, a onda i od novog premijera- Miloša Vučevića, koji je „najbližoj državi“ poručio da se radi o njenoj nezavisnosti i da „ ono što sljedi iza toga je nešto što mora da vas brine“…Reakcije Beograda su patronišuće i potpuno nediplomatske. Da li je to i rezultat kratkog dometa polutajnog projekta srpskog sveta?

KANDIĆ: Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Verujem da u Vladi ima ministara koji veruju da je već doneta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslediti odmah po usvajanju Rezolucije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

MONITOR: Zašto je priča o Srebrenici i dalje važna u Crnoj Gori?

BAJRAMSPAHIĆ: Da nije postojao ni jedan razlog za podršku Rezoluciji ranije, bezbroj razloga se nametnulo tokom posljednjih mjesec dana. Danas se više nego ikada javno i drsko negira genocid u Srebrenici. Nema sumnje da su ljudi koji genocid negiraju danas, to činili sve vrijeme, ali su očigledno dovoljno ohrabreni do to sada čine osiono. Među njima su i Socijalistička narodna partija, Demokratski front, predstavnici SPC, Matica srpska u Crnoj Gori, advokati bliski ovim krugovima, Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji, itd. Podsjetiću da „ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” čini krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora do pet godina.  Naravno, kao što znamo, vladavina prava i pravna država nisu zaživjeli ni poslije promjena 2020. godine.

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade a u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći. Srebrenica je riječ poslije koje ne smije da bude nikakvo „ali“. Kad se palo na tom ispitu, na drugim ispitima će se padati još silovitije i grublje. U slučaju Srebrenice imamo presudu međunarodnog suda koji je dao konačnu riječ i kvalifikaciju „genocid“. Zamislite kako ćemo tek rješavati naše složene razlike u svim drugim slučajevima, gdje nema treće strane da arbitrira. Svakako želim da nisam u pravu.

MONITOR: Ponovo čujemo „zašto baš sad“?

BAJRAMSPAHIĆ: Ponavljam, Rezolucija o Srebrenici je pitanje koje je aktuelno na svjetskoj sceni, u Ujedinjenim nacijama i ova priča će se završiti njenim izglasavanjem sredinom maja. Dakle, nije bilo koji subjekt u Crnoj Gori pokrenuo i aktuelizovao ovu temu s ciljem produbljivanja podjela, provociranja, testiranja vlasti, narušavanja EU puta, već su ovu Rezoluciju pokrenule Njemačka i Ruanda. Samim tim što je punopravna članica UN, Crna Gora ima procesnu obavezu da se izjasni o ovoj Rezoluciji, ona je to morala i bez našeg apela, kako sastavni dio regularnih međunarodnih obaveza svih članica UN.

Problem je nastao zato što Crna Gora očigledno mijenja svoj odnos prema genocidu, a žrtve Srebrenice postaju predmet koalicionih potkusurivanja i ucjena. Ne, nije obrnuto kao što to vlast pokušava da objasni. Nismo im ovo podmetnuli da bi se okliznuli. Nije civilno društvo pokrenulo inicijativu da Vlada kosponzoriše Rezoluciju jer je htjela da ogoli karakter vlasti. Vlada se ogolila sama time što nije pokazala integritet i snagu da postupi ispravno bez obzira na nezadovoljstvo nacionalista.

Poštovanje odluka međunarodnih sudova je naša evropska obaveza. Utoliko je još više zabrinjavajuće što smo umjesto promptne reakcije naišli na novo negiranje genocida, odugovlačenje, podnošenje besmislenih amandmana. Ako je PES-u cilj da nejasnim stavom održi koaliciju na vlasti, to može kratkoročno sačuvati Vladu, ali ta i takva Vlada neće uvesti Crnu Goru u EU. Posljedice destruktivnih kompromisa će se odraziti na stanje u zemlji a to će dalje odrediti društvenu dinamiku. Ovo više nije ambijent za reforme ni za krupne korake u pravom smjeru.

MONITOR:  Šta je stav Vlade?

BAJRAMSPAHIĆ: Mi samo implicitno znamo šta je stav Vlade, na osnovu njenog nečinjenja, budući da Vlada mjesec dana nije iznijela stav. U Vladi imamo Demokrate i CIVIS, koji nisu ni slovo zucnuli sve ovo vrijeme; SNP koji negira genocid; albanske partije čiji su poslanici podržali našu inicijativu i PES, koji u posljednje vrijeme objavljuje saopštenja u kojima ima svega što ne treba, ali nema jasnog odgovora: da li će Crna Gora kosponzorisati Rezoluciju UN, ako neće  – zašto neće, da li će glasati za Rezoluciju ako nezvanični amandmani ne budu usvojeni.

Demokrate i PES su se do sada javno predstavljali kao građanske partije koje neće dozvoliti da politike Demokratskog fronta ugroze pozitivna dostignuća iz prethodnog perioda. Međutim, sada već imamo ozbiljan broj primjera na kojima se vidi da nisu spremni da se konfrontiraju sa DF-om i da će radije popuštati i na principijelnim, vrjednosnim pitanjima podržavati poziciju DF-a. Žao mi je zbog toga, oni su potrebni Crnoj Gori, ali da je vuku naprijed a ne unazad.

MONITOR: Još nije zvanično potvrđena priča o CG amanadmanima na Rezoluciju koja je, u međuvremenu, kao finalni tekst upućena Skupštini UN. Znate li vi ko je, kako i zašto inicirao te amandmane?

BAJRAMSPAHIĆ: Trenutne informacije u medijima su da amandmani nisu formalno podnijeti. Ambasada SAD je objavila da je upoznata sa amandmanima, ali da ne posreduje u njihovom podnošenju, kako su tvrdili izvori iz Vlade. Iz dana u dan, cijela stvar prerasta u sve veću kompromitaciju Vlade i početak je gubitka njenog kredibiliteta.

Očigledno je da je sadržaj amandmana pokušaj da se izađe u susret nacionalistima, pod čiji pritisak Vlada nije smjela da potpadne. Amandmani polemišu sa nečim čega u tekstu nema i otvaraju temu koja nema veze sa Rezolucijom, pa djeluju kao da su opravdanje da se Rezolucija ne podrži. Nadam se da neće biti tako i da je ovo samo jedan nespretan pokušaj da se svakome udovolji. Ali kada je riječ o ratnim zločinima, nema srednjeg puta i nema razumijevanja, ublažavanja, kalkulacije.

Očekujemo od Vlade da umjesto pristajanja na  narativne kojima se osporava Rezolucija budu glasan i jasan zastupnik Rezolucije, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Kao prvi susjedi BiH, dužni smo da pokažemo i veći pijetet nego ostatak svijeta.

MONITOR:  Kako gledate na tvrdnje da je svaka priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv jednog nacionalnog i dva državna entiteta?

BAJRAMSPAHIĆ: Rezolucija je pravda za žrtve i lekcija za cijeli svijet. Nebrojeno puta je ponovljeno da se u njoj ne spominje Srbija ni Srbi. Bio bi pokvaren i glup svako ko bi izustio išta nalik budalaštini o „genocidnim narodima“. Ali jeste potrebno da se jasno deklarišemo da li se identifikujemo sa ovim zločinom i zločincima. Sa Rezolucijom imaju problem oni koji opravdavaju zločin i zločince. Upravo oni stavljaju cijeli narod ispred sebe da bi opravdali svoja zlodjela.

Citiraću odvažnu programsku direktorku Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, Sofiju Todorović, koja radi u mnogo težim uslovima od nas, boreći se za iste ciljeve, koja je rekla da “način na koji su duhovni i svjetovni lideri Srbije i Republike Srpske nedjeljama kreirali apokaliptičnu atmosferu oko navodnih posljedica donošenja ove rezolucije je upravo imao za cilj da ubije razuman i human pristup ovom pitanju zarad puke političke koristi”.

Moram da spomenem još pet aktivistkinja YIHR Srbija, koje su zbog hrabre podrške Rezoluciji dobijale jezive prijetnje. Njihova imena su: Nevena Rudinac, Anja Zloporubović, Doroteja Antić, Mila Pajić i Katarina Šipoš. One su nam svima primjer za integritet i kako se može biti ponosna građanka svoje države, ali ne stajati u odbranu najgorih među nama. Nadam se da će i u Crnoj Gori sve više biti ovakvih smjelih, mladih glasova koji ne pristaju na moralne relativizacije i mutnu vodu, već odvažno hodaju pravo i uspravno.

MONITOR: Pratite proces ispunjavanja obaveza neophodnih da bi dobili očekivani IBAR. Kako nam ide taj posao i mogu li ga događaji o kojima smo razgovarali omesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Snažno podržavam da Crna Gora dobije IBAR, iako ga nije zaslužila. Činjenica je da nam u procesu pristupnih pregovora odavno treba restart, da je proces odavno zapao u učmalost i bezidejnost. Međutim, svi koji živimo ovdje moramo dobro da se zapitamo šta nas čeka dan nakon što IBAR bude usvojen. Sve probleme smo gurnuli pod tepih i nemam dileme da će eskalirati odmah nakon odluke EU.

Podržavam dinamičniju posvećenost integracijama koju imamo posljednjih mjeseci, premda nismo vidjeli puno konkretnih rezultata, ali se bojim da je sve postavljeno na nezdravim osnovama i da se približava dan kada će se to do kraja ogoliti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

MONITOR: Nacrt Rezolucije je prijedlog dijela vlasti u BiH, a promovisao ga je ambasador BiH u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH-u čijoj je nadležnosti spoljna politika, Željka Cvijanović iz RS, oštro se suprotstavila prijedlogu. Pored pijeteta prema žrtvama genocida, koliko je ovaj potez dijela vlasti u BiH, pokušaj da se umanji uticaj Milorada Dodika na unutrašnje odnose i spoljašnje veze RS i BiH?

PULJIĆ: U političkom životu Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus u praktičnom smislu. Postoji samo teoretski. Nitko ne poštuje usaglašavanje- pa ni Željka Cvijanović, koja je kritizirala ambasadora Lagumdžiju da radi na svoju ruku, a ona sama nije imala suglasnost Predsjedništva niti Ministarstva vanjskih poslova. Ambasador Lagumdžija ima barem suglasnost dva člana Predsjedništva i šefa diplomacije. Što se Milorada Dodika tiče on godinama pridonosi nestabilnosti u BiH svojom retorikom, prijetnjama i potezima koje onda na brzinu mijenja kako bi izbjegao oštrije sankcije pod kojima se trenutačno nalazi.

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je nedavno u Njujorku više dana lobirao protiv Rezolucije. Ako izuzmemo da su aktivnosti u Njujorku namijenjene prije svega unutrašnjim političkim odnosima i rejtinzima, koliko će ova Rezolucija trajno i kroz predloženi međunarodni Dan sjećanja, implicitno ukazivati na uzroke i posljedice ratova 1990-tih?

PULJIĆ: Prijedlog rezolucije je pravnog karaktera, kao opomena da se tako nešto nikada više i nikome ne ponovi. Jedini koji govore o nekakvoj srpskoj kolektivnoj odgovornosti jesu Vučić, Dodik i njihovi suradnici. Oni su nametnuli tu retoriku koja je uznemirila srpsko stanovništvo s obje strane rijeke Drine. Nije njih uznemirila rezolucija, nego retorika koja služi za uznemiravanje i plašenje i koja se koristi kako bi se lakše vladalo. Stara taktika koja uvijek nađe medij.

MONITOR: Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik SD i izaslanik SAD za Zapadni Balkan, više neće biti na toj funkciji. Zvanično je rečeno da se radi samo o „rotaciji“, ali nagađanja o politici Vašingtona prema Zapadnom Balkanu ostaju. Šta je istina?

PULJIĆ: Gabriel Escobar odlazi s mjesta posebnog izaslanika za zapadni Balkan redovnim putem i vjerojatno će biti nominiran za neko od ambasadorskih mjesta oko čega će, također, biti nagađanja i lažnih vijesti. Nije on bio oštar prema Beogradu, moglo bi se prije reći da je sve suprotno od toga. Treba reći da i Miroslav Lajčak napušta mjesto izaslanika EU za razgovore između Prištine i Beograda. Nema tu mnogo tajni niti teorija zavjere. Diplomate dolaze i dolaze.

MONITOR: Premijer Crne Gore je nedavno boravio u višednevnoj zvaničnoj posjeti Nemačkoj, kada je predsjednik EU odbora Bundestaga, Anton Hofrajter, izjavio da bi Crna Gora mogla postati članica 2026.  Kako se u Vašingtonu gleda na mogućnost da se obećanje bržeg proširenja EU, dokaže dosta brzim crnogorskim članstvom i da li je CG i američki favorit?

PULJIĆ: Crna Gora je bila američki favorit, ali sada je američki problem zbog nestalne unutarnje i vanjske politike i podjela u samoj zemlji. Crna Gora mora prvo sama odredit što želi, kamo želi ići i s kim. Ne može se vječno sjediti na dvije stolice kao što to godinama čini Aleksandar Vučić u Srbiji, čije se ponašanje u Washingtonu tolerira samo da ne bi odvukao Srbiju u puni, nepovratni, zagrljaj Rusije i Kine. Kao što vidimo Vučić je oduševljen „čeličnim prijateljstvom“ s Kinom, jer je kineski predsjednik Si došao u Beograd. On praktično vuče za nos američku administraciju, a oni mu to dozvoljavaju.

Crna Gora je članica NATO saveza i treba poštovati odredbe tog saveza. Samo tako može doći  do EU.

MONITOR: Predsjednik Kine, Si Đinping, je poslije pet godina ponovo u Evropi. Uprkos gostoprimstvu u Parizu i susretu i sa Ursulom fon der Lajen, već se spekuliše da nisu ispunjena očekivanja ni jedne od strana…Si je gost i Budimpešte i Beograda gdje će se, vjerovatno, više postići i u ekonomskom a još više u političkom značaju posjete. Koliko se u SAD prati ova kineska turneja, posebno u svijetlu EU-SAD odnosa i globalne krize liderstva?

PULJIĆ: Amerikanci prate njegovu europsku turneju otvorenih očiju. Ne vole vidjeti da obilazi Srbiju i Mađarsku koje nisu svjetski igrači, ali jesu važne karike u odnosima Zapada s Rusima i Kinezima. Kinezima je potrebno da prošire svoju stopu u Europu radi njihovog ekonomskog širenja koje je zapravo kolonizacija manjih zemalja poput Srbije koja tvrdi da je neovisna, a na prvo namigivanje trči u zagrljaje Kine i Rusije. Vidjet ćemo do kada će to tolerirati EU i SAD.

MONITOR: SAD u ovoj izbornoj godini kao jedan od najvećih izazova imaju dva velika ratna žarišta. Konačno je Kongres odobrio pomoć ugroženim saveznicima, ali postoji utisak da savezničke zemlje, Ukrajina i Izrael-a posebno Izrael, nedovoljno uvažavaju tu pomoć i da visoko ocjenjuju svoj značaj za unutrašnju i spoljnu politiku Vašingtona. Koliko ova dinamika može biti važan faktor u opredeljivanju glasača u novembru?

PULJIĆ: U dobroj mjeri to može odrediti opredijeljenje glasača na predsjedničkim izborima. Predsjednik Biden, zbog politike prema Gazi i Izraelu, gubi mlađe glasače koji vjerojatno neće glasati za Trumpa, ali dovoljno je da ostanu kod kuće, odnosno da ne izađu na izbore. Mogu dati svoje glasove nekom trećem kandidatu samo iz inata, odnosno protesta prema Bidenovoj politici na Srednjem Istoku. Ukrajina ovisi o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, to je pitanje života i smrti. Izrael, pak, provocira Vašington koji od Netanjahua traži da obustavi napade na Gazu, da dozvoli dopremu humanitarne pomoći, ali on ne sluša. Amerika neće napustiti Izrael, ali hoće ga pokušati ukrotiti. Ono što Vašington ne želi ni pod koju cijenu jeste prelijevanje sukoba na šire područje Srednjeg Istoka i eventualni sukob s Iranom.

MONITOR: Posljednje nedelje u SAD su obeležene demonstracijama i pobunama studenata, širom zemlje. Došlo je i do sukoba sa policijom, hapšenja i istjerivanja studenata iz fakultetskih objekata, ali i do sukoba propalestinskih i proizraelskih protestanata-kao na kalifornijskom UCLA. Da li je spriječena eskalacija mogućih društvenih sukoba?

PULJIĆ: Ovo su izazovna vremena za američku administraciju koja podržava mirne proteste, ali ne podržava  nasilje niti antisemitizam. Vidimo da se studentski protesti nisu proširili na druge segmente američkog društva. Treba kazati da u njima aktivno sudjeluje manjina američkih studenata-ne više od 10 posto. Ostali su fokusirani na polaganje završnih ispita koji su u toku, njihovi roditelji ne žele izgubiti novac koji izdvajaju za studiranje svoje djece, a studiranje je iznimno skupo. To znači da ogromna većina studentskih roditelja ne podržava proteste. Američki univerziteti imaju vlastitu policiju, imaju široku autonomiju. Lokalna policija reagira jedino ako dođe do uništavanje imovine ili međusobnih sukoba propalestinskih i proizraelskih demonstranata. Ostatak američkog društva nije pokazao nikakav interes da bude dio studenstkih protesta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo