Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, HRVATSKI KNJIŽEVNI KRITIČAR, ESEJIST I LEKSIKOGRAF: Hrvatski intelektualci su poprilični oportunisti

Objavljeno prije

na

MONITOR: U nedjelju je u Hrvatskoj završen drugi krug lokalnih izbora. Kako su protekli izbori i je li bilo iznenađenja?
VISKOVIĆ: Lokalni izbori su protekli bez većih iznenađenja; ankete su upućivale na prednost HDZ-a, jer SDP je nakon odlaska Milanovića u traženju svojega lijevog identiteta i u laganom padu, iako je još najjača opozicijska snaga (ankete mu i danas daju 25 %. potencijalnih glasača). Znalo se da je HDZ jak u manjim gradovima i ruralnim sredinama; ovaj put su uspjeli osvojiti i jedan od četiri veća grada – Split, što se već dugo nije dogodilo, i to je njihov najveći trijumf. Primat je na lijevoj strani u Splitu preuzela lijeva liberalka iz stranke Pametno Marijana Puljak, ali zbog rasapa lijevih glasova na nekoliko opcija, drugi krug izbora završio je u nadmetanju dvojice desničara: pitoresknog vulgarnog populista Željka Keruma i konzervativnog katolika Andre Krstulovića Opare. Njihovo nadmetanje u drugom krugu obilježilo je čak 10 odsto neispravnih listića; očito se radilo o protestu nezadovoljnih lijevih glasača, iako je Kerum to pokušao protumačiti kao HDZ-ovu krađu.

MONITOR: HDZ je ipak dokazao da je njjača stranka…
VISKOVIĆ: HDZ je lijevom centru također preoteo Dubrovnik, zadržao je Zadar, Šibenik, Vukovar i Karlovac od srednjih gradova. Generalno, HDZ je potvrdio status najjače hrvatske stranke, iako je izgubio neke manje gradove, simbolički važne, poput Knina, ali nije im ga preotela lijeva konkurencija već nezavisni kandidat desne orijentacije. U Rijeci tradicionalno dominira SDP, u Istri regionalni IDS, u sjevernoj Hrvatskoj koalicije SDP-HNS-HSS.

Jedini pravi podbačaj HDZ je imao u glavnom gradu, gdje je Plenkovićev kandidat Prgomet dobio samo pet odsto glasova (a Bruna Esih – oko koje su se okupili desni HDZ-ovi disidenti, uključujući bivšeg ministra kulture Hasanbegovića – dobila desetak posto glasova). HDZ je u Zagrebu već tradicionalno slab, ali bit će nužan Bandiću za sklapanje skupštinske većine. Bandić je pobjednik izbora i šesti put zaredom, izabran je tankom većinom ispred Anke Mrak Taritaš, kandidatkinje lijevog centra, koja mu je bila opasnija od svih dosadašnjih protukandidata. Bandić je doista svojevrsni populistički fenomen hrvatske politike. Iako sam za sebe tvrdi da je rođeni socijaldemokrat, on je ideološki eklektik i neviđeni oportunist.

MONITOR: Ko su Bandićevi glasači?
VISKOVIĆ: Bandić ima odanu vojsku glasača: dio njih je klijentelistički i profesionalno vezan za njega. Bandiću valja priznati da zna pogoditi želje i očekivanja malih ljudi: hiperaktivan je i po cijeli dan se pojavljuje na raznim lokacijama u gradu, s njim se identificiraju brojne pridošlice u Zagreb. Održava dobre kontakte s nacionalnim i vjerskim manjinama. U biti je nezainteresiran za umjetnost i kulturu, ali preko svojega intimusa i najbližeg suradnika Duška Ljuštine uslugama je stekao naklonost i niza pojedinaca iz umjetničkog svijeta, čak i onog najljevijeg; drugi bliski suradnik, teški vojni invalid Miodrag Demo njegova je veza s braniteljskom populacijom. Penzionerima s najnižim prihodima drag je jer im osigurava iz gradskog proračuna dodatak na mirovinu. Obiteljima s više djece osigurava besplatne udžbenike, kumuje njihovoj djeci. Ovisno o prilikama, nekad više, nekad manje, dobar je i s borcima NOB-a. U osnovi, onoliko koliko ga osobno poznam, mislim da je poput Franje Tuđmana fasciniran Josipom Brozom, drugom Titom, na nekom boračkom druženju čak se zakitio i značkom s njegovim likom. Bio bi najsretniji kad bi bar SDP pristao na suradnju.

MONITOR: Hrvatsku, ako je vjerovati medijima i političkim analitičarima, osvajaju nacionalizam i šovinizam. Šta je uzrok tom trendu?
VISKOVIĆ: Nisam siguran da je to posve točna percepcija Hrvatske. U razdoblju kad je Karamarko bio na čelu HDZ-a moglo se govoriti kako je on otvorio vrata šovinistima i homofobima. Plenković je ipak nešto drugo; treba mu priznati kako se trudi da upristoji HDZ; evo sad je eliminirao radikalno desno krilo na čelu s Hasanbegovićem! Naravno, ima još uvijek dovoljno šovinista u redovima te stranke, ali oni više nisu main stream. Možda ću naljutiti neke moje prijatelje s ljevice, kojoj pripadam, ali volio bih da je došlo do koalicije HNS-a (koji se dosad predstavljao kao stranka lijevog centra) i HDZ-a. To bi znatno umekšalo i relaksiralo našu političku scenu, osobito ako bi HNS dobio resor prosvjete i mogućnost da nastavi s kurikularnom reformom.

MONITOR: Kako na sve to reaguju hrvatski intelektualci?
VISKOVIĆ: Hm, hrvatski su vam intelektualci poprilični oportunisti. Velika većina se trudi da se nikome ne zamjeri. Ipak, moram reći da su u velikom broju bili vrlo glasni u vrijeme Hasanbegovićeva ministrovanja. Zagrepčani doista ne vole ustaše; navijači na nogometnim stadionima nisu reprezentativni uzorak. Prosvjedi protiv Hasanbegovića su se pretvorili u pravi pokret otpora, koji se i na ovim izborima artikulirao u uspjehu lijeve političke platforme Zagreb je naš, koja je osvojila 10 odsto glasova.

MONITOR: Govorili ste više puta da očekujete od ministra da se ponaša kao dobar kulturni poslovođa. Šta mislite o aktuelnom hrvatskom ministru kulture?
VISKOVIĆ: Ne možete i ne smijete stranačke prijepore prenositi na svijet umjetnosti. Veliki umjetnici mogu imati političke ideje, ali njihova umjetnost nadilazi konkretne političke ideje, osobito dogme. Govorio sam to jer se Hasanbegović ponašao kao ideološki komesar hrvatske kulture trijebeći iz nje sve lijevo i liberalno. I osobito ono što je on prepoznavao kao ,,jugoslavensko”. Taj čovjek je bio na korak od toga da Murtića i Krležu proglasi lošim umjetnicima. Zapravo nehrvatima i komunjarama, a zna se da nehrvat i komunjara ne može biti velik umjetnik. Dobar ministar je po meni poslovođa koji se brine da umjetnici i kulturnjaci općenito imaju dobre uvjete za svoj rad; nema on šta ideološki silovati umjetnost! Novu ministricu kulture sam podržao očekujući da će ona nastaviti stil ,,poslovođe” koji je nekad njegovao njezin učitelj Božo Biškupić. Izložena je velikim napadima i pritiscima stranačke desnice, povremeno i popušta pred njima; vidjet ćemo ako ova Vlada uopće dulje poživi.

MONITOR: Ratnih devedesetih, kako su pisali hrvatski mediji, stavljali ste glavu na panj da spasite Krležu, Andrića i druge od zaborava, a godinama ste bili prijatelj i sa crnogorskim piscem Mirkom Kovačem…
VISKOVIĆ: Ako ste stekli dojam da sam stavljao ,,glavu na panj” za velike pisce to mi je kompliment, hvala vam. Mislim da je časno izložiti se napadima braneći prave vrijednosti. A s Kovačem me vezuje dugotrajno prijateljstvo, još od kraja sedamdesetih kad me s njim upoznao Radoslav Bratić; Mirku i Danilu Kišu bilo je zanimljivo moje pisanje u velikoj i žučnoj polemici u povodu Grobnice za Borisa Davidoviča. Upoznao sam ih, s njima kao dvadesetsedmogodišnji mladac proveo ,,jednu pijanu novembarsku noć” (mislim, pili smo Danilo i ja, Mirko baš i ne). Potom me pozivao da govorim na njegovim promocijama. Dosta sam kao kritičar pisao o njemu, povremeno se viđao; sa simpatijama sam pratio njegove sukobe s nacionalistima i Miloševićevim režimom; s njim i Filipom Davidom osnivao sam Društvo nezavisnih pisaca Jugoslavije dramatične 1989. godine. Družio se s njim kad se preselio u Rovinj, gdje sam i ja provodio ljeta. Mislim da sve do potkraj njegova života u Hrvatskoj kulturna javnost nije bila dokraja svjesna kakav je veliki pisac došao u Hrvatsku. Medijima je devedesetih bio uglavnom zanimljiv kao Miloševićev protivnik, a i on kao da je htio ostati po strani u lokalnim hrvatskim književnim klanovskim obračunima.

Ja sam uredio, i u Konzoru izdao, neke njegove knjige, ali to je bio premali nakladnik za njega. Na sreću, pojavio se Feral i ponudio mu medijski prostor, postao je njihov stalni kolumnist, objavljivao i u njihovoj biblioteci. Potom se pojavila i Fraktura, koju je osnovao Mirkov veliki prijatelj i štovatelj Seid Serdarević (Mirko mu je prethodno omogućio korištenje jednogodišnje stipendije u Beču, koja ide uz Herderovu nagradu). Njegov je stipendist vremenom izrastao u možda ne najvećeg, ali najkvalitetnijeg hrvatskog izdavača, a Mirkovu je opusu pružio adekvatnu pažnju, kakvu taj klasik i crnogorske i srpske i hrvatske i bosanske književnosti zaslužuje.

U privatnim razgovorima Mirko je znao naglašavati svoje crnogorsko podrijetlo, ponekad i s blagom ironijom, duhovito pričajući o crnogorskoj tvrdoglavosti, naglosti, ponosu, inatu kao etnokarakternim osobinama Crnogoraca. Kad sam u Hrvatskom društvu pisaca 2008. godine organizirao simpozij u povodu njegova sedamdesetog rođendana, sjeli smo da sastavimo listu sudionika. On je predložio da govore ljudi iz svih jugoslavenskih sredina. Ja sam malo nevoljko komentirao kako nećemo imati novaca da platimo putne troškove i hotele sudionicima. Na što mi je on rekao: – Ne brini se, ima u Istri nekoliko uspješnih biznismena Crnogoraca koji će sponzorirati skup!

Prijao mu je, očito, taj osjećaj povezanosti sa zavičajem i da ga ljudi iz zavičaja doživljavaju kao kulturnu znamenitost, kao autora koji im daje kulturni identitet. Da, velik pisac, odista; drago mi je što sam ga i osobno poznavao.

Krleža nije za svakoga

MONITOR: Koliko je danas u Hrvatskoj popularan Miroslav Krleža?
VISKOVIĆ: Mislim da je popularan koliko može u današnjim uvjetima biti popularan jedan ,,teški pisac”, pisac za intelektualce, doista on nije za svakoga. Izdaju mu u Hrvatskoj djela, izvode predstave, piše se o njemu afirmativno, a neki ga i napadaju, pa i mene kao nekakvog ,,dežurnog” krležijanca i krležologa. Svake godine u julu, povodom njegova rođendana u Zagrebu se održava festival na kojem se izvode njegova djela. Krleža je politiziran autor, od toga se ne može pobjeći: nekima je drag prije svega zbog ljevičarstva, neki ga pak mrze zbog ljevičarstva, a neki ga čak vole unatoč ljevičarstvu. Ne vidim što bismo više mogli tražiti za jednog pisca. Ja osobno sam bio glavni urednik trosveščane enciklopedije o njemu, objavio dvije knjige o njemu, posvetio mu stotinjak eseja i članaka, uređivao sam njegova djela, organizirao pet-šest simpozija o njemu; meni osobno iznimno je važan. Najveći hrvatski pisac dvadesetog stoljeća!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo