Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Velimira Viskovića
Ladan mi je, međutim, sugerirao da pred Krstićem ne spominjem kako znam za tu brošuru, jer Kruno bi najradije da se na nju zaboravi. A kad bi slučajno Krleža bio spomenut u takvom našem opuštenom razgovoru, Krstić bi se uvijek uozbiljio i o svojem nekadašnjem književnom i političkom protivniku, pa i neprijatelju, govorio s velikim uvažavanjem. Naravno, treba imati na umu da je Krleža Krstića susreo početkom pedesetih negdje u Zadru, gdje se on bio sklonio jedva preživjevši partizansku retorziju 1945. godine. Naime, ratnih je godina radio u Hrvatskom državnom uredu za jezik.
Prema službenim biografijama, nakon rata Krstić je u Zadru predavao na Školi učenika u privredi i bio bibliotekar u Državnom arhivu. Prema sočnijoj Ladanovoj usmenoj varijanti, Krleža ga je u Zadru zatekao kao tajnika nekakve ,,mesarske zadruge” i doveo u Leksikografski zavod, znajući dobro tko je Krstić i da je prije rata bio njegov ljuti protivnik.
Uostalom, i Krležin najbliži suradnik i njegov zamjenik u Leksikografskom zavodu, Mate Ujević, godine 1929. pisao je u katoličkoj Hrvatskoj straži kako je ,,dužnost javnosti da gospodinu Krleži zatvori usta”. Dakako, Krleži su njihova znanja (pogotovo Ujevićevo, koji je dobro poznavao tehnologiju rada na enciklopedijama, s obzirom na iskustvo u Hrvatskoj enciklopediji) bila iznimno korisna, a svi oni su znali da bi bez Krležine zaštite još dugo bili građani drugog reda.
U više navrata su mi neki od starijih spominjali kako ih je Krleža uzeo u obranu kada je 1952. u partijskom glasilu Naprijed bio napadnut Leksikografski zavod jer su u njemu utočište našli poznati ,,frankovci i klerofašisti” Kruno Krstić, Joe Matošić, Mladen Jiroušek, Frano Sentinela, Cvito Škarpa i dr., te kako je Enciklopedija Jugoslavije preuzela mnoštvo suradnika Ujevićeve Hrvatske enciklopedije. Krleža je energično uzeo u obranu ne samo svoje suradnike nego i Hrvatsku enciklopediju ustvrdivši da su u njoj surađivali najugledniju hrvatski javni radnici, kako je započeta prije rata, te da ni u ratu nije činila bitne ustupke ustaškoj ideologiji. Time je zaštitio i svoga najvažnijeg suradnika, nekadašnjeg glavnog urednika Hrvatske enciklopedije Matu Ujevića.
Doista je zanimljivo kako se Krleža, inače u polemikama vehementan, pa i nemilosrdan, ne samo nije svetio svojim protivnicima kad su ,,njegovi došli na vlast”, nego je dojučerašnje protivnike prizvao na suradnju i entuzijastično štitio. A moram reći da sam na svoje oči vidio kako su mu oni s najdubljom zahvalnošću uzvraćali, svjesni kakvu im je zaštitu pružio. Tek nakon tih razgovora s Krstićem i još nekima od ,,grješnika” shvatio sam zašto je pomoćnik direktora Otto Opitz bio onoliko impresioniran činjenicom da je ,,mladi kolega pisao o Krleži”.
Prvu prigodu za susret s Krležom nažalost sam propustio. Bio sam nekim poslom izvan Zavoda; zadržao sam se dulje nego sam planirao, a Ladan me dočekao ironično:
-Eto, kolega, propustili ste susret s gospodarom Leksa!
Doznao sam kako je Krleža pozvao sve novoprimljene mlađe stručne suradnike na upoznavanje. A ja sam baš u to vrijeme izašao zbog neke bezvezarije. Tko zna kad ću ga ponovo imati priliku upoznati?! Na Ladanovu ironiju ipak sam samosvjesno uzvratio:
-Pa što bih mu išao grupno, ja čekam da me posebno pozove!
Prvih nekoliko mjeseci rada u Zavodu zapravo nisam imao nekakav konkretni radni raspored; Ladan mi nije bio izravni šef, ali kako ga je Cecić naputio da mi bude mentor, moj stariji kolega mi je dao da čitam članke o književnosti koji su trebali biti preneseni iz drugog u treće izdanje Opće enciklopedije, uprvo započeto pod urednikovanjem Josipa Šentije. Uz članke sam upisivao primjedbe, dopunjavao ih i ažurirao novim podacima. Zapravo sam izvodio neku vrstu pripremnih radova, koji su Ladanu trebali olakšati redakturu. Sviđao mi se taj posao, nisam imao nikakvu striktnu normu, veselilo me što sam od koristi Ladanu, a bilo mi je i zanimljivo uz njega, posebno kad su nam pristizali raznorazni gosti. Osobito su mi bili interesantni Ladanovi prijatelji, fratri iz BiH, redovito odjeveni u građanska, katkad i pomodna odijela, opušteni u razgovoru, pravi zafrkanti, nimalo isposnički raspoloženi. Nisam se baš prečesto u životu susretao sa svećenicima pa mi je bilo zanimljivo vidjeti kako u razgovoru s Ladanom ne izbjegavaju ni vrlo svjetovne teme, pa i to da obvezu celibata praktično ležerno shvaćaju. A Ladan je, naravno, uživao da ih navede baš na to škakljivo područje, što mu je i inače bila omiljena tematika. Naslušao sam se i zanimljivih priča o sukobima franjevaca i petrovaca, iz prve ruke.
Volio bi Ladan kad bi meni u goste došao neki moj prijatelj literat, osobito kad bi to bila mlađa, zgodna spisateljica ili prevoditeljica. Šarmirao ih je, i to obavezno na nekoliko jezika. Dobro sam se priviknuo na Leks, pa i na Ladana, čak mi se dopadala i njegova rugalačka narav, iako sam znao da se vjerojatno i meni podruguje kad razgovara s drugima. Takav je, ali je duhovit; i svašta od njega čovjek dozna!
I već sam se privikao i na pomisao da Krležu baš i neću prečesto susretati. U dva navrata sam ga, doduše, vidio na stubištu, ali sam zastao da izbjegnem izravan susret, jer su mi rekli kako ne podnosi da ga netko promatra kako silazi niz stubište; zbog artroze u koljenima teško se kretao (uostalom, imao je osamdeset i tri godine), morao se koristiti štapom, a svaka stepenica očito mu je pričinjala bol. Jednom je posrnuo i pao, a naš ilustrator, slikar Hrvoje Šercer, pokušao mu je pomoći da ustane. Krleža se, međutim, obrecnuo na njega, zapretijevši štapom:
-Kaj mi buš pomagal, osel jedan, nisam baba da ne mogu sam?!
Sticajem okolnosti, ipak sam ujesen 1976. susreo Krležu. Bilo je to vezano za Danila Kiša koji je upravo objavio u Liberu Grobnicu za Borisa Davidoviča. Ja sam kao stalni kritičar OKA tu knjigu prikazao u svojoj rubrici, ishvalio je, ali i upozorio na sličnost s Borgesovom Općom poviješću beščašća. Kada je ubrzo napoko pojavljivanja Grobnice u beogradskom tisku započela neviđeno žestoka polemika u kojoj se tvrdilo da je Kiš plagijator, jer u svoje pripovijesti unosi citate iz nekih, uglavnom povijesnih knjiga, i moja kritika naslovljena ,,Kiševo umijeće nasljedovanja” uzeta je kao argument da je posrijedi neoriginalan pisac. Očito se radilo o nerazumijevanju neomanirističke borhesovske poetike; meni je, kao borhesovcu, bilo dobro poznato kako se Borges i sam rado služi citatima iz znanstvenih i paraznanstvenih izvora, ali i pastišima literarnih tekstova, pa sam osjetio potrebu da Borgesov i Kišov postupak protumačim detaljnije objavivši u OKU u studenome 1976. polemički esej ,,Nasljedovanje ili plagiranje”.
Kada je objavljen taj tekst, najprije me je pozvao na razgovor Krležin pomoćnik Mladen Jiroušek; pročitao je moje tekstove i Kiševu Grobnicu. Imam li još nešto da mu posudim?! Imao sam sve Kiševe knjige, a učinilo mi se da će možda najbolje biti za nekoga tko nije iz književničke branše da pročita Baštu, pepeo.
(Nastaviće se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice