Povežite se sa nama

MONITORING

Više od sumnje

Objavljeno prije

na

Nikada niko nije udario tako na Mila Đukanovića kao Ratko Knežević u svom posljednjem tekstu u Blicu. Knežević je direktno optužio Stanka Subotića, Mila Đukanovića, sadašnjeg premijera Crne Gore, i Jovicu Stanišića, da su predvodili kriminalnu organizaciju koja se bavila švercom duvana i organizovala ubistva. On je iznio konkretne optužbe za pojedina do sada nerasvijetljena ubistva, navodeći i imena neposrednih ubica. Srpski specijalni tužilac za borbu protiv organizovanog kriminala Miljko Radovanović izjavio je da će ispitati sve navode Ratka Kneževića. Prema tvrdnjama Kneževića, grupa Subotić, Đukanović, Stanišić je između ostalog naredila ubistva Radovana Stojičića Badže, pomoćnika ministra policije Srbije, Vanje Bokana i Jusufa Bulića, kao i novinara Ive Pukanića, suvlasnika hrvatskog Nacionala, i Duška Jovanovića, suvlasnika podgoričkog Dana. Prema procjenama u Beogradu značajnu pomoć srpskim pravosudnim organima mogu da predstavljaju dosadašnja Kneževićeva svjedočenja pred istražnim organima u inostranstvu. Naime, o svemu što mu je poznato o švercu cigareta, kanalima kojima su one prebacivane, tajnim računima, kao i o ljudima koji su bili uključeni u cio posao, Knežević je dao izjavu italijanskoj Direkciji za borbu protiv mafije.

ĆUTANJE ČARAPIĆEVE: Za razliku od srpskog, crnogorsko državno tužilaštvo još nije najavilo da će provjeriti navode Kneževića, nekadašnjeg bliskog saradnika Mila Đukanovića. Glavni državni tužilac Crne Gore Ranka Čarapić dosad se nije oglasila o Kneževićevim optužbama, iako su to još kada je objavljen prvi Kneževićev intervju u Vijestima, prije više nedjelja, tražili od nje vođe opozicionih stranaka u parlamentu i nezavisni domaći mediji.

Knežević je u najnovijem obraćanju javnosti pojasnio svoje javne iskaze. Po njemu, biznis model „Stanko-Cane Subotić” smislio je bivši šef srpske Službe državne bezbjednosti Jovica Stanišić, unaprijedio ga i u partnerstvu sa Milom Đukanovićem skoro doveo do savršenstva.

Taj model se prema Kneževićevom članku u Blicu sastojao od šverca ogromnih količina cigareta, uglavnom na srpsko tržište (iako se jedan dio „izvozio” i u Bosnu i Hercegovinu, Republiku Srpsku i Hrvatsku), preko Crne Gore, uhodanim kanalima, bez ikakvih plaćanja carina, trošarina i poreza na promet. Od tog je posla samo u 1999. i 2000. zarađeno 1,3 milijarde tadašnjih njemačkih maraka. „Taj novac pripada budžetu i građanima Srbije, i djelimično budžetu i građanima Crne Gore,” konstatovao je Knežević.

Knežević primjećuje kako tzv. „srpski” posao nema nikakve veze sa švercom cigareta iz Crne Gore prema Italiji. Subotić kao švercer u tom, „italijanskom” poslu nije učestvovao. U „italijanskom poslu” je zvanična Podgorica koristila Subotića zato što je imao avione, pilote, kurire i uhodanu mrežu za pranje novca na Kipru i u Lihtenštajnu. „Sada samo ljenjost državnih organa Republike Srbije i nedostatak političke volje može spriječiti da se taj novac blokira i vrati odakle je – otet!”, dalja je poruka Kneževića.

POHRANJENI DOKAZI: Knežević navodi da je Srbija od vitalnog značaja za opstanak i dalji poslovni progres klana Đukanović-Subotić, da je Srbija njihovo „glavno lovište”. „U Srbiji su pohranjeni dokazi njihove pljačke, njihovih zločina i bez srpskog tržišta ovom kartelu nema opstanka”.

Knežević nastavlja kako je, nesretnom pogibijom premijera Đinđića, i kasnije padom vlade Zorana Živkovića, kartel krenuo na vladu novog srpskog premijera Vojislava Koštunice svim sredstvima. „Prvo im se nudi sva vrsta saradnje (otuda i ponuda Koštuničinom savjetniku za štampu Aleksandru Tijaniću da preuzme vođenje medijskog koncerna WAZ-a u Srbiji, jer je koruptivni bivši njemački političar Bodo Hombah već odavno bio u Subotićevom „džepu”), a onda, pošto saradnje nema, počinje se ucjenama i prijetnjama. Zato se koristi Vojin Lazarević, beogradski poslovni čovjek, navodno blizak Koštunici,” iznosi Knežević.

„Lično sam vidio, na jednoj poslovnoj večeri u Austriji 5. aprila 2007. godine, uz prisustvo više svjedoka kojima je to pokazano, na displeju Lazarevićevog telefona prijetnju ubistvom njemu, Jociću (Draganu, ministru unutrašnjih poslova u vladi Koštunice) i Nikitoviću (Aleksandru, šefu Koštuničinog kabineta) ukoliko srpsko sudstvo ne odustane od akcije Mreža (policijska akcija iz 2004. protiv šverca duvana) upućenu od samog Subotića”, naveo je Knežević.

NERVOZA KARTELA: Subotić i Đukanović, po Kneževiću, poslije Koštunice, nastavljaju pritiske prema Demokratskoj stranci i novom predsjedniku Srbije Borisu Tadiću. Tadić, izgleda, nema namjeru da vraća „kredite” koje su od kartela uzeli Beba Popović i Čedomir Jovanović. „To sada Kartel čini nervoznim, jer bi moguća blokada imovine i računa Caneta Subotića u inostranstvu, te moguća presuda u sudskom predmetu Mreža doveli do raspleta srpsko-crnogorske kriminalne sage u posljednjih 15 godina”.

Važan stub poslovanja modela „Stanko-Cane Subotić” je fizička likvidacija svih potencijalnih protivnika uz angažman tog trenutka najjačeg „šefa podzemlja” u Beogradu, ko god to bio, i logistiku crnogorske UDB-e.

„Po priznanju samog Mila Đukanovića kazanog meni u više navrata, kada se pojavila mogućnost da Radovan Stojičić Badža (pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Srbije 1997.) preuzme ‘bezbjednosni sistem’ Srbije, a time i onaj dio u ovom lukrativnom poslu, uzeta je, mogu slobodno reći, ‘nevinost’ jednom do tada finom momku koji je odrastao u nikšićkom predgrađu i u Podgorici, a sazrio po centralnim komitetima – sinu časnih i poštenih roditelja Radovana i Stane – Milu Đukanoviću,” tvrdi Knežević.

Tog trenutka, nastavlja Knežević, „pukla je pogibija” i Đukanoviću i projektu demokratije u Crnoj Gori. Sam će se Đukanović sjetiti kako mi je novembra 1999. na rođendanu njegovog sina Blaža u salonu hotela Crna Gora nadugo i naširoko lamentirao nad „zlom sudbinom” koja ga je spojila sa Stanišićem i Subotićem … Kako je Raspopovićeva „ekipa” sastavljena od paramilitarnih struktura tadašnje crnogorske Udbe „završila” za račun Stanišića i Subotića ovo ubistvo, a Đukanović sve odobrio i naložio – povratka više nije bilo!”

BRAĆA PO KRVI: Po Kneževiću, tako su Stanišić, Subotić i Đukanović postali braća „po krvi” i to „ljigavo bratstvo” (termin Milana Kundere) niko do danas nije, niti smije da napusti. Knežević piše kako su novi slučajevi tu vezu samo jačali: u avgustu 1998. na rođendanu kćerke Canetovog „poslušnika” u Crnoj Gori, a Đukanovićevog prijatelja Željka Mihailovića, pomalo alkoholiziran, pred više gostiju među kojima sam bio i ja, Subotić je govorio, citiram: „Rekao sam Arkanu da Bokana pomete njegov vetar vrlo brzo”.

,,Bokana je u Atini ubio niko drugi nego Baja Sekulić, koristeći lažni švajcarski pasoš, i takozvanu ‘medenu klopku’, a svu logistiku odradio je sada novi policijski pulen – Goran Žugić,” tvrdi dalje Knežević.

Potom, „kako je Beli Raspopović sa svojim ‘komandosima’ bio sklonjen, te nije više učestvovao u dobiti i nije imao naklonost ‘šefova’, odlučio je likvidirati i Žugića i Sekulića. Uspjelo mu je za Žugića, ali je onda Sekulić bio brži.”

Po Kneževiću, javna je tajna u Crnoj Gori da je isti plaćenik iz Republike Srpske, koji je svojevremeno osvetio ranije u jednoj svađi ubijenog Sekulićevog oca, ubio Belog Raspopovića na glavnom podgoričkom trgu. „Policija Vuka Boškovića i Vukašina Maraša, dotadašnjih Raspopovićevih kolega, omogućila je ‘slobodan prolaz’ ubici, a za ovu operaciju Subotić je ‘nagradio’ Sekulića sa 25-metarskom jahtom Sunseeke”, iznosi takođe Knežević.
No, po Kneževiću na odgovor se nije dugo čekalo. Najbolji Raspopovićevi prijatelji, neki i danas zaposleni u DB Crne Gore, a neki pušteni na „odmor u tišini” do sljedeće akcije, osvetili su Raspopovića pucajući u džip Baje Sekulića u Budvi. „Interesantno, na sve je tri sahrane, i Žugića, i Raspopovića i Sekulića, Milo Đukanović uredno plakao,” primijetio je Knežević.

INDICIJE: Knežević piše kako je na bazi ovih indicija, na bazi dokumentovanih prijetnji pokojnom Ivu Pukaniću i njemu, tokom trajanja afere Nacional, sklon povjerovati da je istim metodom angažovana „ekipa” balkanskog kralja kokaina Sretena Jocića – Joce Amsterdama.

Knežević primjećuje kako je čudno „da je samo devet dana nakon Đukanovićevog svjedočenja u Bariju pokušan prvi atentat na Pukanića, koji je bio očigledno brzopleto spremljen, da mu je u avgustu 2008. ponuđeno „gostovanje” na jahti tajkuna bliskog kartelu koje je Pukanić odbio, jer je dobio signal da bi upravo tom jahtom bio otet i prebačen u Crnu Goru.”
„Čudno je da se u vili Montenegro na Svetom Stefanu 23. oktobra prošle godine slavilo do jutarnjih sati, uz šampanjac i chivas kada su stigle vijesti da je Pukanić mrtav,” ukazuje dalje Knežević

„Takođe, samo bi nam svima, a pogotovu policijsko-pravosudnim organima Republike Srbije, Subotić mogao reći o čijoj pogibiji on u ‘diskreciji’ priča sa svojih telefona među svojim prijateljima zadnjih mjeseci? Koga je trebao ubiti Željko Milovanović-Gavra, vraćen, vrlo rizično, iz svog crnogorskog skrovišta na beogradski asfalt, nekoliko mjeseci nakon ‘odrađenog’ posla u Zagrebu,” upitao je dalje Knežević.

Dugogodišnji profesor kriminolog iz Beograda Dobrivoje Radovanović izjavio je za Blic kako ima elemenata u Kneževićevim tvrdnjama za hitnu reakciju tužilaštva, ali i policije.

Profesor krivičnog prava na Novosadskom univerzitetu Momčilo Grubač je izjavio da u slučaju spominjanja konkretnih ubistava tužilaštvo ne samo da može, nego i mora da reaguje: ,,Tužilaštvo ne mora da čeka krivičnu prijavu i nisu potrebni apsolutni dokazi. Dovoljna je samo sumnja”.

Ovdje, u Crnoj Gori, tužiteljica je na odmoru.

Kneževićeve su optužbe mnogo više od sumnji. Pitanje je kako će na njih odgovoriti i tužilaštvo i sam Milo Đukanović. Koliko dugo će ćutati.

Knežević nije ispucao sve svoje adute. Jasno je da posjeduje brojne informacije, sa raznih strana, ne samo iz vremena kada je bio insajder. Možda mu u ovoj priči pomaže čitav tim stručnjaka. Prema jednoj teoriji, važne države na Zapadu odlučile su da raščiste sa kriminalom na Balkanu. Ako je tako, Crna Gora je prva na redu.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARSKI POSLOVI MILUTINA SIMOVIĆA I  BIZNISMENA TOMISLAVA ČELEBIĆA: Ja tebi tender – ti meni stan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sumnjiva veza milionskog tendera i kupovine trosobnog stana

 

Odlazeći predsjednik Opštine Nikšić i doskorašnji ministar poljoprivrede i ujedno potpredsjednik Vlade za finansijski sistem Milutin Simović kupio je u septembru 2019. godine imovinu vrijednu 242.000 eura. Međutim, prijavljeni prihodi visokog državnog funkcionera i njegove porodice tada nijesu bili dovoljni da opravdaju toliki trošak. Šta više, nema dokaza da je Simović uopšte isplatio taj novac. Na to ukazuju podaci koje je prikupila Mreža za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije – LUPA i Monitor.

Prema podacima Uprave za nekretnine, Simović je 30. septembra 2019. godine kupio trosoban stan (150m2) i parking prostor (32m2) od kompanije Čelebić, koja je u vlasništvu biznismena Tomislava Čelebića, poslovnog partnera i prijatelja predsjednika države Mila Đukanovića.

Istovremeno, dok se pripremala kupovina stana, tekao je i milionski vrijedan tender Ministarstva poljoprivrede koji je Simović dodijelio upravo Čelebićevoj drugoj kompaniji – Čelebić agrar, koja je postala 30-godišnji zakupac preko 156 hektara državne zemlje po cijeni od svega 1,01 cent/ m2 godišnje.

Zemljište se nalazi nedaleko od obale sa pogledom na more i atraktivnu uvalu Bigovo gdje je planirana izgradnja luksuznog turističkog naselja Bigova Bay sa dva hotela, 357 apartmana i 230 vila ukupne investicije od oko 300 miliona eura.

I iza projekta Bigova Bay se nalazi, preko mreže ofšor firmi sa Kipra i Ujedinjenih Arapskih Emirata, još jedan prijatelj predsjednika Đukanovića – bivši palestinski ministar i poslanik Mohamed Dahlan, osuđen na tri godine zatvora u svojoj zemlji zbog korupcije i zloupotrebe položaja. Dahlanovo hapšenje i izručenje palestinske vlasti traže još od 2015. godine a od 2019. godine je, zbog navodnog učešća u ranijem krvavom pokušaju svrgavanja predsjednika Redžepa Erdogana, i na potjernici Turske koja nudi nagradu od 700 hiljada dolara za informaciju koja bi vodila hapšenju Dahlana.

Prema zvaničnim podacima sa portala Agencije za sprječavanje korupcije (ASK), Simović je kao tadašnji potpredsjednik Vlade po osnovu plate ostvario 2019. godine ukupan godišnji prihod od 21.363 eura kao i još 6.420 eura drugih prihoda što je ukupno 27.783 eura. Predstavnicima Agencije dostavio je podatak da je iste godine njegova supruga Ljiljana Simović prihodovala ukupno 31.156 eura (plate i renta). Bračni par Simović nije imao nikakvu prijavljenu ušteđevinu te, kao ni prethodne godine.

Mimo redovnih prihoda, bračni par Simović ima prijavljena sredstva iz tri stambena kredita od kojih su prva dva korištena za kupovinu pomenutog stana prema riječima samog Simovića. Glavni je od 120.000 eura dobijen 21. novembra 2017. godine od Hipotekarne banke koja je upisala teret na kuću u podgoričkom naselju Zlatica od 214 kvadrata, danas u vlasništvu Simovićeve kćerke. Taj kredit Milutin Simović je prijavio ASK-u u martu 2018. godine i otplaćuje ga u mjesečnim ratama od 855 eura. Drugi kredit je od 40.000 eura iz maja 2019. godine koji je njegova supruga podigla i za koji plaća mjesečnu ratu od 40 eura i treći od 3.500 eura iz oktobra 2015. godine.

Međutim, u martu 2018. kada je Simović prijavio stambeni kredit nije evidentirana kupovina stana što je on i potvrdio dnevnom listu Dan u maju iste godine rekavši da će nekretninu prijaviti „nakon sklapanja ugovora o kupovini nekretnine i njene uknjižbe u katastru nepokretnosti“. Da stvar bude čudnija, Simović je trosobni stan i parking ipak prijavio u imovinski karton u martu 2019. godine, što je pola godine ranije nego je stan i kupljen (30. septembar 2019 – dokumentacija Uprave za nekretnine) i skoro godinu i po nakon dizanja kredita.

Kad se sve sabere, i ostvareni prihod i sredstva od kredita, Simovići su zajedno do 30. septembra 2019. godine (kada je potpisan Ugovor o prodaji sa uspostavljanjem hipoteke u korist prodavca) posjedovali najviše oko 201.000 eura (ukupni prihodi ostvareni u prva tri kvartala te godine), ili još preciznije, 192.945 kada oduzmu rate za kredite od 855 eura i 40 eura za prvih 9 mjeseci te godine.

Međutim, prema dokumentaciji Uprave za nekretnine ne postoji dokaz da je Simović uopšte dao novac za stan kompaniji Čelebić. U zapisu ugovora UZZ br.1245/2019 koji je sačinila notarka Tanja Čepić navodi se da je Simović isplatio iznos od 210.000 eura prije zaključenja ugovora. Dakle taj novac nije evidentiran i isplaćen u prisustvu notarke koja je sačinila zapis ugovora. Čak i da jeste isplatio novac postavlja se pitanje kako je Simović mogao isplatiti toliki novac sa svega 192.945 eura prihoda i kredita izuzimajući još neuračunatu ratu za treći i najmanji kredit i bez ikakve prijavljene ušteđevine njega i supruge.

Osim toga, Simovićevo domaćinstvo je moralo da troši 2019. godine novac na hranu, piće, račune, poreze, održavanje prijavljenog voznog parka… što je dodatno opterećenje za kupovinu tako vrijedne imovine i što tadašnji ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade nije objasnio ASK-u.

U ugovoru o prodaji trosobnog stana od 242.000 eura sa kompanijom Čelebić iznos od 32.000 eura naveden je kao preostali dug (nakon uplate od 210.000 eura), koji se Simović obavezao da isplati najkasnije do 3. novembra 2020. godine. Taj rok je kasnije prolongiran do 3. novembra 2022. godine na osnovu potpisanog aneksa Ugovora o prodaji UZZ 776/2020 od 21. septembra 2020. godine.

Pokušaji da dobijemo odgovor od notarke Čepić zašto nije tražila od Simovića dokaz na koji način je isplatio kompaniji Čelebić 210.000 eura, što je bila njena zakonska obaveza, je ostao bez odgovora do objave istraživanja.

Sa druge strane, vrijedan tenderski ugovor sa drugom Čelebićevom firmom Čelebić agrar tadašnje Simovićevo ministarstvo je potpisalo nešto više od godinu dana prije nego što je zvanično evidentirana kupovina stana i parking prostora.

Početkom decembra 2017. godine Vlada premijera Duška Markovića formirala je Komisiju za valorizaciju poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini, kojom je rukovodio upravo Simović. On je 18. decembra 2017. objavio javni poziv za učešće na tenderu za davanje u zakup nepokretnosti na lokalitetu Vranovići u opštini Kotor.

Državna zemlja ukupne površine od 1.564.477 kvadrata, čija vrijednost se procjenjuje na desetine miliona eura, ponuđena je u 30-godišnji zakup za uspostavljanje zasada maslina, s tim da se ponuđač obaveže da će najmanje 80 odsto ukupne zakupljene površine biti pod zasadima. Na zemljištu je nađen i izvor vode koji će uveliko riješiti problem navodnjavanja maslina.  Tendersku dokumentaciju otkupile su tri kompanije iz Podgorice – Montenegro Travel router, Čelebić agrar i Pierbesa. Prve dvije kompanije su u martu 2018. godine poslale ponude. Komisija na čijem je čelu bio Simović proglasila je ponudu kompanije Montenegro Travel Router neispravnom, dok je ponuda Čelebić agrara okarakterisana kao ispravna, nakon čega su otpočeti pregovori na usaglašavanju ugovora o zakupu.

Simovićeva Komisija za valorizaciju državnog poljoprivrednog zemljišta je 19. aprila 2018. godine usvojila Izvještaj o rezultatima pregovora po osnovu tendera, piše u dokumentu Vlade, u koji je uvid imala LUPA. Dogovorena je cijena zakupnine od 101 euro po hektaru (101€/10,000 m2) ili 1,01 cent po metru kvadratnom (1,01c/m2) na godišnjem nivou. To znači da za 30 godina gazdovanja vrijednom imovinom na primorju Čelebićeva kompanija treba da plati ukupno oko 474 hiljade eura ili 15.801 euro godišnje uz realizaciju investicionog programa podizanja plantaža maslina vrijedan oko 7,9 miliona eura do 2022. godine uz stručni nadzor Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja.

Međutim, tu nije kraj. Iako je poljoprivredno zemljište dato u zakup za poljoprivrednu valorizaciju, investitoru je naknadno dozvoljeno da, osim zasada maslina, dio zemlje namijeni u svrhu turizma „tipa T4 etno sela, ugostiteljstva i turizma“ čime se „dozvoljava formiranje parcele za objekat turizma (od 2500 m2 do max 5000 m2) za potrebe nove gradnje. Na parcelama je moguće graditi više objekata do postignute zauzetosti“. To pokazuje dokument kotorskog Sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i prostorno planiranje od 28. decembra 2020. Sve to je Čelebić dobio od Simovića za godišnju cijenu zakupa od 1,01 cent /m2.

Novinari Mreže LUPA i Monitora su pokušali dobiti odgovor od Simovića na uočene nelogičnosti i kontradikcije koje se tiču njegovih prijavljenih prihoda, troškova, neusklađenog vremena kupovine nepokretne imovine i eventualnog konflikta interesa zbog tenderskog procesa. Međutim Simović nije odgovarao na pitanja poslata još 5. januara ove godine.

Iz nevladine organizacije Akcija za socijalnu pravdu najavili su da će, za ovaj konkretni slučaj, uputiti inicijativu ASK-u „da sprovede adekvatnu kontrolu i utvrdi iz kojih je izvora bivši potpredsjednik Vlade kupio stan, kao i da li je time došlo do kršenja Zakona o sprečavanju korupcije“. Akcija navodi da „ovakvi slučajevi samo dodatno potvrđuju opravdanost zahtjeva da se što prije zakonski uredi pitanje sticanja imovine javnih funkcionera, što bi trebalo da bude jedan od prioriteta nove vladajuće većine”.

Vladimir OTAŠEVIĆ
Jovo MARTINOVIĆ
(Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta
“Data novinarstvo u funkciji
vladavine prava“)

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARKA BRATIĆ I NESUĐENA DIREKTORICA  ĐAČIĆ: Slika i prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šovinistički ispadi tek postavljene, pa odmah i smijenjene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu slučajni incidenti u resoru kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti

 

Šovinistički ispadi nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu tek slučajni incidenti u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta (MPKNS) kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. I upozorava na opasnu praksu – nigdje drugačijih.

Đačićeva je smijenjena odlukom ministarke Bratić, nakon što je njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, simbolom četničkog pokreta, osvanula ove nedjelje na društvenoj mreži Instagram, i izazvala snažnu osudu javnosti. Za vršiteljku dužnosti direktorice OŠ „Ristan Pavlović“ izabrana je u ponedjeljak, 26. aprila, a smijenjena je jedva dva dana poslije.

,,Nepodnošljiva mi je sama pomisao da Srpkinja ode za Hrvata ili Muslimana. Tu pomirenja nema. Nema objašnjenja za tu ljubav. Imam koleginicu koja je izbjegla iz Sarajeva, došla ovdje i udala se za Muslimana, oca joj je to u grob ‘oćeralo. Umjesto da djecu krštava, ona ih suneti“, jedna je od huškačkih i necivilizovanih objava na nalogu @crnogorka__ na društvenoj mreži Tviter, čija je autorka navodno Đačić.

Navodno, jer je ona demantovala povezanost sa tim online profilom, iako su na njemu objavljivane i njene fotografije. Monitor je Đačićevu kontaktirao, ali do zaključenja ovog broja nije odgovorila na pitanja.

Na istom nalogu podijeljena je i fotografija Instagram profila izvjesne Ermine, koja pravi torte, na kojoj se nalazi torta sa likom Svetog Save, iznad kog je ćirilicom napisan tekst Srećna slava. Uz tu objavu, sa naloga koji se pripisuje Bojani Đačić, napisan je i komentar – Ne može protiv svetosavskog genetskog koda… Kako bula ćirilicu veze.

Još je grozomornih objava dijeljeno sa istog profila.

Valja ukazati na to da se ministarka Vesna Bratić nije distancirala od neprihvatljivog ponašanja njene izabranice. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez ijednog zvaničnog izjašnjenja MPNKS-a. No, to neće izbrisati činjenicu da ju je odabrala i na funkciju postavila upravo ministarka.

Nije imenovanje Bojane Đačić jedini sporni potez Vesne Bratić, čija je, podsjećanja radi, kandidatura osporavana upravo zbog izjava da se ponosi što je „srpski nacionalista“ ili one da je Boris Dežulović ,,ustaša”.

Za novog člana Upravnog odbora (UO) Univerziteta Crne Gore (UCG) Bratićka je postavila Budimira Aleksića, profesora Cetinjske bogoslovije i poslanika DF-a, poznatog javnosti, između ostalog, i po rijetkom glasu u Skupštini Crne Gore protiv Zakona o istopolnim brakovima ili po uvodnom govoru o „snu o srpskom jedinstvu” na konferenciji Podgorička skupština 1918. i ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Osim njega, članice UO UCG-a su i profesorice Milijana Novović Burić i Milena Burić, bliske novim vlastima. Na funkciju vršioca dužnosti rektora Univerziteta postavljen je Vladimir Božović, predsjednik Izvršnog odbora Matice srpske i jedan od osnivača senzacionalističkog portala In4S.

Za portparolku ministarka Bratić izabrala je Ljubicu Gojković, novinarku Srpske televizije. U jednoj od emisija koje je vodila Gojkovićeva, gostovala je i Rada Višnjić učiteljica iz Bara, poznata po tome što je pozivala učenike na molebane.

Još jedan od „eksperata” Vesne Bratić je i Vladimir Vuković, angažovan za konsultanske usluge. Vuković je, osim zbog pojedinih spornih objava na Fejsbuku, pod lupu javnosti došao nedavno, kada je uživo, na svom Fejsbuk profilu, prenosio doček boksera Petra Liješevića i, usput, vrijeđao novinara RTCG-a Nebojšu Šofranca, nazivajući ga „splačinom” i ometajući ga na njegovom radnom zadatku.  Iz Bratićkinog resora su se, naknadno, ogradili od „pretjerane euforije” koja je narušila poruku dočeka.

Nisu sporna samo imenovanja Bratićke, nego i razrješenja. Ministarstvo kulture imalo je 13 službenika koji su zapošljeni po ugovoru o djelu.U prvoj turi, tek  nakon što je ministarka stupila na funkciju,  aneks o produžetku ugovora jedino nije dobio pravnik Nedžada Popara, bez obrazloženja. Monitor je pisao o tome.

Monitor se obratio resoru Vesne Bratić i zatražio odgovor na pitanje koje su kompetencije preporučile Bojanu Đačić za direktorku osnovne škole. Osim toga, tražio je i informaciju o tome koliko je do sada osoba iz manjinskih naroda imenovano na neke od funkcija u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta. Odgovore nije dobio. Prema našim, dobro obaviještenim izvorima, u tim resorima nema nijednog pripadnika manjina, čak ni među nižim činovnicima.

„Trenutno svjedočimo trendu nacionalističkih istupa koji dodatno radikalizuju ionako tenzičnu atmosferu u zemlji. Posebnu težinu to ima kad dolazi od nekog ko radi za institucije. Iz svega što je javno dostupno o Bojani Đačić, proizilazi da se radi o osobi opasnih nacionalističkih stavova i stoga je važno da ona ne dođe u poziciju da upravlja obrazovnom ustanovom sa takvim pristupom različitostima”, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građanskog obrazovanje (CGO).

Kako je istakla, dobro je što je nadležno ministarstvo brzo odreagovalo njenom smjenom, ali bi to trebalo da bude naučena lekcija – da se ubuduće mnogo pažljivije i odgovornije pristupi izboru novog rukovodnog kadra. „Sporno je što će Đačićeva sa takvim stavovima nastaviti da obrazuje djecu u čijim bi se glavama u tom uzrastu trebala kreirati slika o građanskom društvu i društvenim normama, kao i razumijevanja različitosti, što ona nije prezentovala”, napominje Kaluđerović.

Zamjenu teza o smjeni Đačićeve napravio je poslanik vladajućeg Demokratskog fronta (DF) Marko Kovačević, koji je na posljednjoj sjednici skupštinskog Odbora za ljudska prava ocijenio da je ona smijenjena isključivo zato što je pripadnica srpskog naroda. „Otpočeo je jedan linč i odmazda samo zato što je pripadnica srpskog naroda i pretpostavljena joj je krivica. Problematizuje se svaki simbol koji srpski narod ističe u Crnoj Gori”, kazao je Kovačević, i zatražio od zaštitnika ljudskih prava i sloboda Siniše Bjeković da se izjasni o tom slučaju.

Bjeković je kazao da se, iz informacija u medijima, može zaključiti da Đačićeva nije smijenjena zbog njene nacionalne pripadnosti, nego zbog objava na društvenim mrežama. „Provjerićemo da li je razlog za smjenu sa dužnosti Đačić samo lično svojstvo, pripadnost srpskom narodu ili su to neki drugi opravdani i na zakonu utemeljeni razlozi”, naveo je on.

Crnoj Gori, na putu ka društvu različitosti koje se ne isključuju, ne pomažu pojedine opasne izjave ministarke Bratić. Poput one da „imamo elitne građane i elitni narod koji će tek da dobije svoju pravu elitu“. Ideje o elitnim narodima donijele su mnogo zla tokom istorije.

Nesuđena direktorica Đačić nije incident. Slika i prilika ministarke Bratić su ljudi koje bira za svoje saradnike. Očito je da ima neke specijalne kriterijume. I da ne planira tek tako da se sa njima rastane.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo