Nikada niko nije udario tako na Mila Đukanovića kao Ratko Knežević u svom posljednjem tekstu u Blicu. Knežević je direktno optužio Stanka Subotića, Mila Đukanovića, sadašnjeg premijera Crne Gore, i Jovicu Stanišića, da su predvodili kriminalnu organizaciju koja se bavila švercom duvana i organizovala ubistva. On je iznio konkretne optužbe za pojedina do sada nerasvijetljena ubistva, navodeći i imena neposrednih ubica. Srpski specijalni tužilac za borbu protiv organizovanog kriminala Miljko Radovanović izjavio je da će ispitati sve navode Ratka Kneževića. Prema tvrdnjama Kneževića, grupa Subotić, Đukanović, Stanišić je između ostalog naredila ubistva Radovana Stojičića Badže, pomoćnika ministra policije Srbije, Vanje Bokana i Jusufa Bulića, kao i novinara Ive Pukanića, suvlasnika hrvatskog Nacionala, i Duška Jovanovića, suvlasnika podgoričkog Dana. Prema procjenama u Beogradu značajnu pomoć srpskim pravosudnim organima mogu da predstavljaju dosadašnja Kneževićeva svjedočenja pred istražnim organima u inostranstvu. Naime, o svemu što mu je poznato o švercu cigareta, kanalima kojima su one prebacivane, tajnim računima, kao i o ljudima koji su bili uključeni u cio posao, Knežević je dao izjavu italijanskoj Direkciji za borbu protiv mafije.
ĆUTANJE ČARAPIĆEVE: Za razliku od srpskog, crnogorsko državno tužilaštvo još nije najavilo da će provjeriti navode Kneževića, nekadašnjeg bliskog saradnika Mila Đukanovića. Glavni državni tužilac Crne Gore Ranka Čarapić dosad se nije oglasila o Kneževićevim optužbama, iako su to još kada je objavljen prvi Kneževićev intervju u Vijestima, prije više nedjelja, tražili od nje vođe opozicionih stranaka u parlamentu i nezavisni domaći mediji.
Knežević je u najnovijem obraćanju javnosti pojasnio svoje javne iskaze. Po njemu, biznis model „Stanko-Cane Subotić” smislio je bivši šef srpske Službe državne bezbjednosti Jovica Stanišić, unaprijedio ga i u partnerstvu sa Milom Đukanovićem skoro doveo do savršenstva.
Taj model se prema Kneževićevom članku u Blicu sastojao od šverca ogromnih količina cigareta, uglavnom na srpsko tržište (iako se jedan dio „izvozio” i u Bosnu i Hercegovinu, Republiku Srpsku i Hrvatsku), preko Crne Gore, uhodanim kanalima, bez ikakvih plaćanja carina, trošarina i poreza na promet. Od tog je posla samo u 1999. i 2000. zarađeno 1,3 milijarde tadašnjih njemačkih maraka. „Taj novac pripada budžetu i građanima Srbije, i djelimično budžetu i građanima Crne Gore,” konstatovao je Knežević.
Knežević primjećuje kako tzv. „srpski” posao nema nikakve veze sa švercom cigareta iz Crne Gore prema Italiji. Subotić kao švercer u tom, „italijanskom” poslu nije učestvovao. U „italijanskom poslu” je zvanična Podgorica koristila Subotića zato što je imao avione, pilote, kurire i uhodanu mrežu za pranje novca na Kipru i u Lihtenštajnu. „Sada samo ljenjost državnih organa Republike Srbije i nedostatak političke volje može spriječiti da se taj novac blokira i vrati odakle je – otet!”, dalja je poruka Kneževića.
POHRANJENI DOKAZI: Knežević navodi da je Srbija od vitalnog značaja za opstanak i dalji poslovni progres klana Đukanović-Subotić, da je Srbija njihovo „glavno lovište”. „U Srbiji su pohranjeni dokazi njihove pljačke, njihovih zločina i bez srpskog tržišta ovom kartelu nema opstanka”.
Knežević nastavlja kako je, nesretnom pogibijom premijera Đinđića, i kasnije padom vlade Zorana Živkovića, kartel krenuo na vladu novog srpskog premijera Vojislava Koštunice svim sredstvima. „Prvo im se nudi sva vrsta saradnje (otuda i ponuda Koštuničinom savjetniku za štampu Aleksandru Tijaniću da preuzme vođenje medijskog koncerna WAZ-a u Srbiji, jer je koruptivni bivši njemački političar Bodo Hombah već odavno bio u Subotićevom „džepu”), a onda, pošto saradnje nema, počinje se ucjenama i prijetnjama. Zato se koristi Vojin Lazarević, beogradski poslovni čovjek, navodno blizak Koštunici,” iznosi Knežević.
„Lično sam vidio, na jednoj poslovnoj večeri u Austriji 5. aprila 2007. godine, uz prisustvo više svjedoka kojima je to pokazano, na displeju Lazarevićevog telefona prijetnju ubistvom njemu, Jociću (Draganu, ministru unutrašnjih poslova u vladi Koštunice) i Nikitoviću (Aleksandru, šefu Koštuničinog kabineta) ukoliko srpsko sudstvo ne odustane od akcije Mreža (policijska akcija iz 2004. protiv šverca duvana) upućenu od samog Subotića”, naveo je Knežević.
NERVOZA KARTELA: Subotić i Đukanović, po Kneževiću, poslije Koštunice, nastavljaju pritiske prema Demokratskoj stranci i novom predsjedniku Srbije Borisu Tadiću. Tadić, izgleda, nema namjeru da vraća „kredite” koje su od kartela uzeli Beba Popović i Čedomir Jovanović. „To sada Kartel čini nervoznim, jer bi moguća blokada imovine i računa Caneta Subotića u inostranstvu, te moguća presuda u sudskom predmetu Mreža doveli do raspleta srpsko-crnogorske kriminalne sage u posljednjih 15 godina”.
Važan stub poslovanja modela „Stanko-Cane Subotić” je fizička likvidacija svih potencijalnih protivnika uz angažman tog trenutka najjačeg „šefa podzemlja” u Beogradu, ko god to bio, i logistiku crnogorske UDB-e.
„Po priznanju samog Mila Đukanovića kazanog meni u više navrata, kada se pojavila mogućnost da Radovan Stojičić Badža (pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Srbije 1997.) preuzme ‘bezbjednosni sistem’ Srbije, a time i onaj dio u ovom lukrativnom poslu, uzeta je, mogu slobodno reći, ‘nevinost’ jednom do tada finom momku koji je odrastao u nikšićkom predgrađu i u Podgorici, a sazrio po centralnim komitetima – sinu časnih i poštenih roditelja Radovana i Stane – Milu Đukanoviću,” tvrdi Knežević.
Tog trenutka, nastavlja Knežević, „pukla je pogibija” i Đukanoviću i projektu demokratije u Crnoj Gori. Sam će se Đukanović sjetiti kako mi je novembra 1999. na rođendanu njegovog sina Blaža u salonu hotela Crna Gora nadugo i naširoko lamentirao nad „zlom sudbinom” koja ga je spojila sa Stanišićem i Subotićem … Kako je Raspopovićeva „ekipa” sastavljena od paramilitarnih struktura tadašnje crnogorske Udbe „završila” za račun Stanišića i Subotića ovo ubistvo, a Đukanović sve odobrio i naložio – povratka više nije bilo!”
BRAĆA PO KRVI: Po Kneževiću, tako su Stanišić, Subotić i Đukanović postali braća „po krvi” i to „ljigavo bratstvo” (termin Milana Kundere) niko do danas nije, niti smije da napusti. Knežević piše kako su novi slučajevi tu vezu samo jačali: u avgustu 1998. na rođendanu kćerke Canetovog „poslušnika” u Crnoj Gori, a Đukanovićevog prijatelja Željka Mihailovića, pomalo alkoholiziran, pred više gostiju među kojima sam bio i ja, Subotić je govorio, citiram: „Rekao sam Arkanu da Bokana pomete njegov vetar vrlo brzo”.
,,Bokana je u Atini ubio niko drugi nego Baja Sekulić, koristeći lažni švajcarski pasoš, i takozvanu ‘medenu klopku’, a svu logistiku odradio je sada novi policijski pulen – Goran Žugić,” tvrdi dalje Knežević.
Potom, „kako je Beli Raspopović sa svojim ‘komandosima’ bio sklonjen, te nije više učestvovao u dobiti i nije imao naklonost ‘šefova’, odlučio je likvidirati i Žugića i Sekulića. Uspjelo mu je za Žugića, ali je onda Sekulić bio brži.”
Po Kneževiću, javna je tajna u Crnoj Gori da je isti plaćenik iz Republike Srpske, koji je svojevremeno osvetio ranije u jednoj svađi ubijenog Sekulićevog oca, ubio Belog Raspopovića na glavnom podgoričkom trgu. „Policija Vuka Boškovića i Vukašina Maraša, dotadašnjih Raspopovićevih kolega, omogućila je ‘slobodan prolaz’ ubici, a za ovu operaciju Subotić je ‘nagradio’ Sekulića sa 25-metarskom jahtom Sunseeke”, iznosi takođe Knežević.
No, po Kneževiću na odgovor se nije dugo čekalo. Najbolji Raspopovićevi prijatelji, neki i danas zaposleni u DB Crne Gore, a neki pušteni na „odmor u tišini” do sljedeće akcije, osvetili su Raspopovića pucajući u džip Baje Sekulića u Budvi. „Interesantno, na sve je tri sahrane, i Žugića, i Raspopovića i Sekulića, Milo Đukanović uredno plakao,” primijetio je Knežević.
INDICIJE: Knežević piše kako je na bazi ovih indicija, na bazi dokumentovanih prijetnji pokojnom Ivu Pukaniću i njemu, tokom trajanja afere Nacional, sklon povjerovati da je istim metodom angažovana „ekipa” balkanskog kralja kokaina Sretena Jocića – Joce Amsterdama.
Knežević primjećuje kako je čudno „da je samo devet dana nakon Đukanovićevog svjedočenja u Bariju pokušan prvi atentat na Pukanića, koji je bio očigledno brzopleto spremljen, da mu je u avgustu 2008. ponuđeno „gostovanje” na jahti tajkuna bliskog kartelu koje je Pukanić odbio, jer je dobio signal da bi upravo tom jahtom bio otet i prebačen u Crnu Goru.”
„Čudno je da se u vili Montenegro na Svetom Stefanu 23. oktobra prošle godine slavilo do jutarnjih sati, uz šampanjac i chivas kada su stigle vijesti da je Pukanić mrtav,” ukazuje dalje Knežević
„Takođe, samo bi nam svima, a pogotovu policijsko-pravosudnim organima Republike Srbije, Subotić mogao reći o čijoj pogibiji on u ‘diskreciji’ priča sa svojih telefona među svojim prijateljima zadnjih mjeseci? Koga je trebao ubiti Željko Milovanović-Gavra, vraćen, vrlo rizično, iz svog crnogorskog skrovišta na beogradski asfalt, nekoliko mjeseci nakon ‘odrađenog’ posla u Zagrebu,” upitao je dalje Knežević.
Dugogodišnji profesor kriminolog iz Beograda Dobrivoje Radovanović izjavio je za Blic kako ima elemenata u Kneževićevim tvrdnjama za hitnu reakciju tužilaštva, ali i policije.
Profesor krivičnog prava na Novosadskom univerzitetu Momčilo Grubač je izjavio da u slučaju spominjanja konkretnih ubistava tužilaštvo ne samo da može, nego i mora da reaguje: ,,Tužilaštvo ne mora da čeka krivičnu prijavu i nisu potrebni apsolutni dokazi. Dovoljna je samo sumnja”.
Ovdje, u Crnoj Gori, tužiteljica je na odmoru.
Kneževićeve su optužbe mnogo više od sumnji. Pitanje je kako će na njih odgovoriti i tužilaštvo i sam Milo Đukanović. Koliko dugo će ćutati.
Knežević nije ispucao sve svoje adute. Jasno je da posjeduje brojne informacije, sa raznih strana, ne samo iz vremena kada je bio insajder. Možda mu u ovoj priči pomaže čitav tim stručnjaka. Prema jednoj teoriji, važne države na Zapadu odlučile su da raščiste sa kriminalom na Balkanu. Ako je tako, Crna Gora je prva na redu.
Milan BOŠKOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
SVIJET3 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU4 sedmice