Povežite se sa nama

OKO NAS

VIŠE STOTINA ROMA I EGIPĆANA I POSLIJE 20 GODINA BEZ REGULISANOG STATUSA: Pomoć zaobilazi ljude ,,bez zemlje”

Objavljeno prije

na

Prema zvaničnim podacima UNHCR-a, 360 osoba koje se vode kao bivši i interno raseljeni, nema riješen pravni status, a većina su pripadnici romske i egipćanske populacije. Za redovni sistem pomoći, ali i interventne u toku epidemije Covid-19 oni su – nevidljivi

 

,,Ne daj Bože da opet zatvore pijacu, da ne smijemo da izađemo i radimo. Ne znam kako bih preživljavao, jer meni niko ne može pomoći”,  moli se Gazmend Krueziu (53), dok iznova narasta broj oboljelih od Covid-19.

Njegova životna priča i nastojanje da prehrani l dvanaestočlanu porodicu nijesu usamljeni. U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima UNHCR-a, 360 osoba koje se vode kao bivši i interno raseljeni, nema riješen pravni status, a većina su pripadnici romske i egipćanske populacije. Na osnovu rezultata ,,terenske verifikacije” sprovedene krajem 2017. godine zajedno sa Ministarstvom unutrašnjih poslova i Ministarstvom rada i socijalnog staranja, UNHCR procjenjuje da je u Crnoj Gori oko 140 osoba u riziku od apatridije. To označava osobu bez državljanstva i – bez prava.

Iako veliki broj romskih porodica teško živi, mnoge nijesu formalno registrovane ni kao socijalno ugrožene. Prema istraživanju Centra za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) samo 28,6 odsto ovih domaćinstava korisnici su materijalnog obezbjeđenja porodice (MOP). Familije poput Gazmendove ugrožene su dvostruko. Zbog neriješenog pravnog statusa nemaju podršku fondova za socijalno ugrožene, ali ostaju i van domašaja interventne pomoći.

,,Ovaj tim mi je pomogao da dobijem državljanstvo Kosova, ali nisam uspio da riješim boravište u Crnoj Gori. Obraćao sam se nekoliko puta Pravnom centru, ali ni oni nijesu  mogli da pomognu. Svi su dobili stanove, ja nisam jer nemam status. Nigde ne radim, a ni moja djeca. Najstariji sin ima 23 godine. Bilo gdje da tražiš posao potrebna je potvrda o boravku. Djecu sam uz dva svjedoka upisivao u knjige rođenih i vode se na majku, koja takođe ima kosovsko državljanstvo. Živimo u privatnom smještaju. Svakog mjeseca mi treba najmanje 100 eura za kiriju i račune, inače ću završiti na ulici”, kaže Krueziu.

Prethodni period je za njega i porodicu, kako kaže, bio veoma težak. Dva puta ga je policija vratila kući kada je pokušavao da sa deponije u blizini divljeg naselja gdje živi, koje zajedno sa brojnim drugim ima zajedničku adresu Vrela BB, sakupi i proda sekundarne sirovine.

,,Svi su dobijali pomoć u hrani i pakete sa sredstvima za higijenu, ja nijednom. Kada su iz Romskog savjeta dijelili pakete, rekli su da je to samo za domicilne Rome. Pratili smo i to što je Vlada pomagala ovima što primaju socijalno i koji su prijavljeni na birou. Ja nijesam mogao da dobijem bilo što od toga. Nadam se da će neko da pomogne da i ja i moja porodica, ali i ostali koji su u istoj situaciji dobiju dokumenta, da možemo bar malo normalnije da živimo”, kaže Krueziu.

Upola mlađi Emra Morinaj (27), sa Kosova, otac četvoro djece, kaže da su prethodne mjesece preživljavali zahvaljujući komšijama.

,,Da nije bilo njih, gladovali bismo. Nijesu nam dali da izlazimo i da radimo. Ne znam kome da se obratim da mi pomogne. Jednom su mi iz Crvenog krsta dali krompir i makarone i ja im zahvaljujem”, kaže Morinaj.

Djeca su mu rođena u Podgorici, ali on i dalje čeka dozvolu za stalni boravak.

,,Obraćao sam se nekoliko puta i MUP-u. Tražili su nekakva dokumenta sa granice i sa Kosova. Sve sam to pribavio, ali opet ne mogu da riješim status u Crnoj Gori. Sin ove godine kreće u prvi razred, a bliznakinje pohađaju vrtić. Samo tražim da ja i moja porodica dobijemo status. Kad budem to imao, imaću sve”,  kaže Morinaj za CIN-CG.

On ističe kako je svjestan da u okviru RE populacije ima i onih kojima je još gore.

,,Mlad sam i izlazim, radim što god stignem, ali ima ljudi koje poznajem, starih i bolesnih. Siguran sam da je njima, pogotovo u prethodnom periodu bilo teže. Ovo što su iz socijalnog i biroa dali po 50 eura sigurno bi i nama značilo, jer smo bili spriječeni da radimo”, objašnjava Morinaj.

Vlada Crne Gore je, prema zvanično objavljenim podacima, u okviru mjera za ublažavanje posljedica COVID-19 uplatila jednokratnu novčanu pomoć od 50 eura za 17.078 osoba koje su 31. marta 2020. godine bile na evidenciji Zavoda za zapošljavanje. Prosječno se na birou rada nalazi i oko hiljadu osoba RE populacije. Po 50 eura dobili su i 8. 583 korisnika MOP-a, među kojima ima i Roma i Egipćana.

Rješavanje pitanja raseljenih lica iz bivših jugoslovenskih država i interno raseljenih lica sa Kosova koja borave u Crnoj Gori, predstavlja dio pregovora sa Evropskom unijom, u okviru Poglavlja 23 – „Pravosuđe i temeljna prava”. Vlada je još u julu 2011. godine, usvojila strategiju kojom je ovaj posao trebalo da bude okončan 2015. godine. Tada su ocijenili da posao nije završen, pa su postavili novi rok – kraj 2019. godine, koji očigledno nije bio dovoljan.

,,U periodu od 7. novembra 2009. godine kada je stupio na snagu Zakon o dopunama Zakona o strancima zaključno sa 31. decembrom 2019. godine, raseljena i interno raseljena lica su podnijela 15.237 zahtjeva za odobravanje stalnog nastanjenja i privremenog boravka do tri godine. Od ovog broja riješeno je 15.050 zahtjeva, dok je po 187 zahtjeva postupak u toku. Od 15.050 riješenih predmeta, za 12.366 lica zahtjev je usvojen i odobren stalni boravak, ili privremeni do tri godine; 286 zahtjeva je odbijeno, dok je 2.398 predmeta odbačeno, odnosno postupak obustavljen (dupli ili nepotpuni zahtjevi)”, objašnjava za CIN-CG savjetnica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Dina Knežević.

Osobe koje nijesu iskoristile pravo da podnesu zahtjev za regulisanje stalnog nastanjenja i privremenog boravka, prema njenim riječima, od 1. januara 2015. godine nezakonito borave u Crnoj Gori.

Izvršni direktor organizacije mladih Koračajte sa nama –Phiren amenca Elvis Beriša kaže da se njima nekoliko porodica obratilo za pomoć i da će se time pozabaviti.

,,U kratkom periodu samo na teritoriji Podgorice identifikovali smo više od 38 osoba koje nemaju riješen pravni status. Zbog toga nijesu mogli da koriste pomoć koju je obezbijedila Vlada. Uz podršku UNDP-a, u narednom periodu naša organizacija će pružati pomoć ovim porodicama u hrani, ali i prilikom upisa djece u obrazovne ustanove”, kaže Beriša.

 

U Romskom savjetu ga se ne sjećaju, ali…

U Romskom savjetu, iako se ne sjećaju ,,gospodina Gazmenda Krueziua“, kažu da njegova izjava nije tačna, ili je „proizvod neinformisanosti“.

„Iskreno, osobe se trenutno ne sjećam. Mogu da tvrdim, kao član Romskog savjeta, da smo, u saradnji sa asistentima Crvenog krsta, uz podršku Glavnog grada i NVO Help podijelili ukupno 1.300 paketa za sve Rome i Egipćane, kako domicilne, tako i za lica bez pravnog statusa na teritoriji Podgorice“, izjavio je za CIN-CG član Romskog savjeta Mensur Šalja, nabrajajući sva naselja gdje su to radili, uključujući i divlju naseobinu Vrela BB i Šatorsko naselje. To se, kaže Šalja, može provjeriti i „sa porodicama Đukatani, Beriša i drugim u divljim naseljima koji nijesu domicilno stanovništvo i koji su dobili pomoć od donatora…“

Adnan Đukatani potvrdio je za CIN-CG da su iz Romskog savjeta dijelili pakete njemu i njegovoj braći.

,,Za vrijeme korone, kada smo bili spriječeni da radimo, nama su iz Romskog savjeta dijelili po dva paketa u kojima je bila hrana i sredstva za higijenu. Takođe, dijelili su nam brašno i ja im se zahvaljujem”, rekao je Đukatani, koji živi u istom naselju kao i Krueziu.

On i njegova braća, ipak, imaju status stranca sa stalnim nastanjenjem, što nije isto.

Gazmen Kruzeiu je i u ponovnom razgovoru sa novinarom CIN-CG bio kategoričan da ga je mimoišla svaka pomoć koju su drugi dobijali. Njegov komšija Besim Hajrizi, koji takođe nema riješen pravni status, potvrdio je da ni on nije dobio pomoć.

,,Kada su iz Romskog savjeta dijelili pakete, meni nijesu dali. Svim mojim komšijama koji imaju državljanstvo su dijelili. Rekli su: ,,Vama ćemo u drugom krugu”. Ali, više nijesu dolazili”, rekao je Besim Hajrizi za CIN-CG.

 

Izgrađena 243 stana, čeka se 96

Na popisu stanovništva 2011. godine, 6.251 lice se izjasnilo da pripada romskoj nacionalnosti (1,01 odsto ukupnog stanovništva), dok populacija Egipćana broji 2.054 lica (0,33 odsto). Najviše Roma živjelo je na teritoriji Podgorice (3.988), zatim Beranama (531), Nikšiću (483), Bijelom Polju (334), Herceg Novom (258). Najveći broj Egipćana se nalazi u Podgorici (685), Nikšiću (446), Tivtu (335) i u Beranama (170). Naselja u kojima borave Romi i Egipćani su smještena na obodima gradova.

Kroz regionalni stambeni program, za osobe sa Kosova, koje su u Crnu Goru došle 1999. godine, na Koniku izgrađena su 243 stana. Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja su obećali da će u naredne dvije godine u podgoričkom naselju Konik biti izgrađeno još 96 stanova za raseljene, navodeći da je novac za gradnju, u vrijednosti od 3,5 miliona eura, obezbijeđen kroz Regionani stambeni program.

Serđan BAFTIJARI

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo