Povežite se sa nama

OKO NAS

STUDIJA SLUČAJA VRMAC: Biznis i(li) priroda

Objavljeno prije

na

Potreba i mogućnost da se poluostrvo koje dijeli Kotorski od Tivatskog zaliva zaštiti i sačuva prepoznata je odavno. Samo što nadležni nemaju volje (i motiva?) da realizuju taj projekat. U međuvremenu, svoju priliku vrebaju i građevinski investitori. Planovi za betonizaciju već postoje

 

Poluostrvo Vrmac je jedinstveno mjesto i jedinstven pejzaž ne samo u Crnoj Gori, već i na čitavoj jadranskoj obali. Iza anarhičnog rastinja i kamenih ruševina krije se mali mediteranski raj u kome, i zahvaljujući kome, su mogle živjeti generacije poljoprivrednika, zanatlija, pomoraca i intelektualaca koji su kroz burnu istoriju doprinijeli kvalitetu i kulturnoj raznolikosti Crne Gore.

Ovako je princ Nikola Petrović Njegoš pisao o brdu-poluostrvu koje, u srcu Boke, dijeli Kotorski od Tivatskog zaliva.  U predgovoru Studije ekonomske valorizacije Vrmca, koja je publikovana 2015. godine u sklopu međunarodnog projekta Baština -pokretač razvoja, princ Petrović Njegoš još dodaje: „Nekim čudom sačuvano, uprkos groznici izgradnje koja kvari obalu posljednjih dvadeset godina, ono (brdo Vrmac) zaslužuje da bude predmet svake brige. Takođe, Vrmac zaslužuje ne samo da bude zaštićen, nego i valorizovan, čime bi se istovremeno valorizovali i turistički potencijali tog dijela Crne Gore“.

A u Studiji se kaže kako „mogućnosti Vrmca do sada nijesu valorizovane u praksi, niti su bile dio zajedničkih razvojnih planova dviju opština. Jedini planovi koji su se bavili prostorom Vrmca su urbanistički planovi koji za sada planiraju samo priobalni dio za izgradnju. Širenje gradnje uz padine na višim djelovima, kao i Lokalna studija lokacije Vrmca kojom je planirana izgradnja oko utvrde Vrmac, prijete da devastiraju i ovaj pejzaž izuzetnih vrijednosti.“

Ovim dijelom Bokokotorskog zaliva bavio se i prošlogodišnji izvještaj stručnjaka UNESCO-a i ICOMOS-a o stanju prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora. U Izvještaju se Vladi i lokalnoj samoupravi vrlo direktno preporučuje da odustanu od spornih građevinskih i infrastrukturnih projekata, poput mosta na Verigama, probijanja i izgradnje novih puteva uz Vrmac ili dalje urbanizacije uz brda koja okružuju Kotorsko-risanski zaliv.

U tom Izvještaju je, pored ostalog, pozdravljena odluka Opštine Kotor, na čijem čelu je tada bio Vladimir Jokić, da se ne krene u projekat izgradnje žičare Kotor – Njeguši prije nego se pribavi tražena Studija uticaja na baštinu, kao i da se ne dozvoli gradnju turističkih objekata oko stare austrougarske tvrđave na Vrmcu. Kao što znamo Jokića je, u međuvremenu, DPS razvlastio izvršivši prevrat unutar lokalne samouprave već uhodanom metodom transfera odbornika. Tako da su, i što se Vrmca tiče, sve opcije i dalje otvorene.

A njih ima. I to vrlo različitih.

Potreba i mogućnost da se Vrmac zaštiti i sačuva, kako bi se taj prostor koristio na kvalitetan način i zadovoljstvo cjelokupne zajednice, prepoznata je odavno. O tome nas informiše i Studija slučaja Vrmac koju je, krajem maja, privela kraju NVO Anima. Tako saznajemo kako je još davne 1986. godine Republički zavod za zaštitu prirode predložio da Vrmac treba proglasiti za regionalni park prirode. „S obzirom na florističke i vegetacijske, te kulturne i rekreacione vrijednosti ovog prostora, a budući da teritorijalno pripada dvjema opštinama (Kotor i Tivat), smatramo da Vrmac treba proglasiti za regionalni park prirode. O tome treba pokrenuti inicijativu kod SO pomenutih opština”, stoji u njihovom Mišljenju o Nacrtu generalnog urbanističkog plana (GUP) Kotor. Uz napomenu da „u nacrtu GUP-a nema direktnog opredjeljenja za način zaštite i korištenja cjelokupnog područja Vrmca“.

Riječ struke tada se slušala, pa je već naredne 1987. Vrmac našao svoje mjesto u GUP-u Tivat, gdje je predloženo da se poluostrvo zaštiti „sa statusom parka prirode“. Smjenjivale su se od tada inicijative, planovi i odluke pa smo, konačno, stigli i do današnjeg stanja: Dio Vrmca koji pripada opštini Kotor ujedno je i dio zaštićenog Prirodnog i kulturno-istorijskog područija Kotora upisanog na UNESCO listi Svjetske baštine. Dio Vrmca koji pripada opštini Tivat definisan je Prostorno-urbanističkim planom Tivta kao (budući) park prirode. Opštine, ipak, nijesu uspjele pronaći zajedničku strategiju za zaštitu i korišćenje tog dijela Boke.

A Vrmac je zapao za oko građevinskim investitorima.

Krajem avgusta 2006. godine kotorske vlasti dobijaju „pismo o namjerama“ preduzeća KMG Corp  iz Herceg Novog, koje ih obavještava o svom naumu da gradi na Vrmcu, na prostoru od (makar) deset hektara koji su prethodno kupili od Jugooceanije, upropašćene pomorske kompanije u državnom vlasništvu.

„Na lokalitetu brdo Vrmac, na visini od 430 do 485 metara iznad nivoa mora, zemljište koje je u vlasništvu kompanije pruža predivan pogled na Jadransko more, Kotor i kotorsko zaleđe na istoku i Tivat i tivatski aerodrom na zapadu. U idejnom projektu koji smo napravili imali smo za cilj stvaranje novog naselja na brdu Vrmac…“, pišu iz KMG Corp obavještavajući Kotorane da njihovu kompaniju čini tim investitora, menadžera i osoblja iz Crne Gore, Srbije, Danske i Švedske.

Krajem iste (2006) godine KMG Corp podnosi zvaničan zahtjev za izmjenu Prostornog plana Kotora za područje Vrmac. U njemu se Marija Ćatović, tadašnja gradonačelnica Kotora, obavještava da je kompanija smanjila obim planirane investicije (po nijma, vrijednosti 150 miliona) „sa 700 ekskluzivnih apartmana“ na 125 vila spratnosti prizemlje, I sprat, potkrovlje, uz gradnju i „manjeg luksuznog hotela sa pratećim sadržajem…“. Investitori, kao olakšavajuću okolnost, obavještavaju gradonačelnicu Kotora kako bi „najveća koncentracija vila bila na tivatskoj strani Vrmca, i do 80 odsto“.

(Ne)očekivano, SO Kotor je, potpomognuta nadlećnim državnim organima, izašla u susret zahtjevima investitora, ne osvrćući se previše na primjedbe koje su, i u pisanoj formi, dostavile mjesne zajednice Muo i Stoliv i NVO Kamelija, Evropski dom Tivat i Expeditio.

„Osnovni cilj Izmjena i dopuna Prostornog plana Kotor je da u skladu sa novonastalim okolnostima, zahtjevima vremena i programskim zahtjevima preispita postojeće planske postavke a s obzirom na bitno izmijenjene razvojne i društvene okolnosti u odnosu na period donošenja važećeg plana i izuzetno interesovanje investitora“, stoji u jednom od materijala SO Kotor koji su pratili izmjene dokumentacije kojom je udovoljeno (skoro svim) željama potencijalnog investitora. „Cilj nove gradnje na Vrmcu sada ima novi karakter, a to je razvoj područja, na način da se ponovo intenzivno živi na njemu, da se koriste svi njegovi prirodni i prostorni potencijali, na način koji će svim građanima Kotora donijeti dobrobit“.

Tako smo 2009. stigli do odluke da se na Vrmcu može izgraditi apartmansko naselje, hotelski kompleks i hotelski kompleks sa zajedničkim sadržajima ukupne bruto građevinske površine 78.542 kvadratna metra. ,,Maksimalni kapaciteti dozvoljeni u turističkom naselju su 2.500 korisnika (kreveta)”, navodi se u Studiji slučaja Vrmci, uz poziv na i danas važeća dokumenta. ,,Važno je napomenuti da među tim dokumentima nema onih koji je na osnovu tada aktuelnog Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata trebalo izdati resorno ministarstvo – Ministarstvo turizma i zaštite životne sredine (mišljenje na Nacrt plana i Saglasnost na Predlog plana)”, naglašavaju autori Studije NVO Anima.,,Ovi dokumenti su traženi od Opštine Kotor na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacjama ali ni nakon isteka svih zakonom propisanih rokova Opština nije odgovorila na zahtjev”.

Dozvoljena gradnja, ipak, nije počela a KMG Corp 2011. odlazi u stečaj. Planovi su, zato, još uvijek tu. Da sačekaju neko novo pismo o namjerama.

Sa druge strane, u sklopu  projekta Baština – pokretač razvoja izrađeno je više studija (Vrmac kako ga vide građani/ke, Prirodne vrijednosti Vrmca, Kulturni pejzaž Vrmca, Kulturna baština Vrmca, Ekonomska valorizacija Vrmca) kroz koje je prikupljeno obilje podataka i prijedloga kako bi se administracija na lokalnom i državnom nivou motivisala (građani su već pokazali svoju  motivaciju) da se uđe u postupak trajne i kvalitetne zaštite ovog područja. Na dobro svih.

Zoran RADULOVIĆ
foto: Martin KMET

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo