Povežite se sa nama

INTERVJU

SREĆKO CRNOGORAC, FILOZOF I POLITIKOLOG: Postoji pravo na pobunu

Objavljeno prije

na

Javno demaskiranje koruptivnih praksi neće posebno zabrinuti Đukanovića, dok god uspije da u očima populacije obezvrijedi pojam slobodnih izbora. Ovdje su radikalizacija i zloupotreba državnih organa, koji kažnjavaju satiru, a štite in flagranti uhvaćene vinovnike korupcije i nasilja, integralni dio predizborne taktike koja računa na kreiranje iluzije moći

 

MONITOR: Kako biste najkraće opisali današnju Crnu Goru?

CRNOGORAC: Kad god se takvo pitanje postavi, s nelagodom se sjetim jedne večeri na Oksfordu, kada sam prisustvovao predavanju profesora Džozefa Naja, jednog od najslavnijih svjetskih politikologa i tvorca pojma „meke moći”. Održavši predavanje i odgovarajući na pitanja publike, profesor Naj se dotakao i balkanske politike. Došavši do savremene Crne Gore, opisao ju je kao „balkansku satrapiju, rukovođenu od strane kriminalnog kartela, koji u evropskim i evroatlantskim integracijama prepoznaje samo privremenu ličnu korist”. Ma kako neprijatno i poražavajuće ta ocjena zvučala, ni danas nemam ništa da dodam, osim iskrene želje da stid koji sam kao student tada osjetio, više ne doživi niti jedan naš mlad čovjek u inostranstvu.

MONITOR: A njenu vlast?

CRNOGORAC: Politička teorija je iznašla terminološki nezadovoljavajuće opise režima u Podgorici – a „režim”, ne zaboravimo, je politički neutralan izraz. Reći da se radi o „stabilokratiji”, dakle sistemu u kome sloboda, demokratija i prava bivaju žrtvovana radi stabilnosti, opisuje isključivo spoljnopolitički aspekt – jer se na hibridnu prirodu poretka gleda kao na žaljenja vrijednu, ali neophodnu cijenu stabilnosti na trusnom Balkanu. Interno, radi se o nominalno liberalnoj autokratiji – nominalno, jer je usvajanje liberalnih vrijednosti površno i ima isključivo trenutnu pragmatičnu svrhu, dok je teza o samodržavlju sasvim opravdana, budući da je vlast lidera vladajuće partije sine qua non čitave strukture. Prava istina je da se radi o akterima savršeno lišenim bilo kakvog ideološkog usmjerenja, koje bi ih samo ograničilo i smanjilo manevarski prostor. Vlast karakteriše, međutim, nemogućnost da prevaziđe problem legitimnosti, koju nadomješta naslijeđenim totalitarnim mehanizmima proizvodnje saglasnosti dijela populacije, kao i disciplinovanjem putem kontrole radnih mjesta, izbornih manipulacija, a sve češće i otvorene represije. Vlast ima jasan zavjerenički karakter, jer je riječ o grupi okupljenoj oko projekta očuvanja nezarađenih sredstava i privilegija, kao i nezasluženih pozicija u profesionalnoj hijerarhiji.

MONITOR: Kako vidite dešavanja u Budvi, iz koje nam svakodnevno stižu nove slike nasilja, mahom policijskog?

CRNOGORAC: Dva su ključna aspekta prisutna u budvanskim dešavanjima: legalizacija političke korupcije i normalizacija nasilja. I dok prvo odavno više nikog ne skandalizuje, ovo drugo je jasna indicija da su žaljenja vrijedna instrumentalizacija policije i upotreba neuniformisanih plaćenika dio strategije eskalacije, a ne pokušaji pacifikacije antirežimski orijentisanog stanovništva. Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja svijeta u kojima je policija po operativnim sposobnostima u najmanju ruku rival vojnim snagama, iako te kapacitete koristi ekstremno (i sumnjivo) neefikasno u borbi protiv organizovanog kriminala. Stoga bi se dalo zaključiti da primaran razlog takvog stanja leži u svrsi kontrole stanovništva u slučaju opravdanog bunta. Ne smije se zaboraviti – u uslovima predstojećeg i sasvim izvjesnog ekonomskog kraha, policijski poziv može privremeno nanovo postati privlačan očajnim mladim ljudima, čija će stvarna lojalnost svakako vremenom biti stavljena na probu.

Javno demaskiranje koruptivnih praksi neće posebno zabrinuti Đukanovića, dok god uspije da u očima populacije obezvrijedi pojam slobodnih izbora. Ovdje su radikalizacija i zloupotreba državnih organa, koji kažnjavaju satiru, a štite in flagranti uhvaćene vinovnike korupcije i nasilja, zapravo integralni dio predizborne taktike koja računa na kreiranje iluzije moći.

MONITOR: Kada, postoji razlog za pobunu?

CRNOGORAC: Na takvo nešto, filozofija politike je odgovorila još od početaka Prosvjetiteljstva – pobuna je opravdana kada Vlada iznevjeri svrhu zbog koje joj je povjerenje dato. Kada je  jasno da su institucije nelegitimne, ali da odbijaju da se povinuju društvenom ugovoru koji ih obavezuje, baš kao što građane obavezuje na poštovanje normi, kada su one ne samo zarobljene, već uzurpirane, kada pravda više nije slijepa, kada se značajan dio populacije osjeća isključenim, jer je suštinska podjela ona koju svi izbjegavaju artikulisati – a to je zapravo klasna podjela, tako nesumnjivo postoji džefersonovsko pravo na pobunu. Opasnost od nekanalisane i stihijske pobune, jednako je velika, koliko i opasnost od stanja u kome je srušen i privid principa jednakosti pred zakonom. Svaku vrstu društvene kohezije je moguće postići, kada napokon postane jasno, da država postoji zbog građana, a ne građani zbog države.

MONITOR: Vlast je raspisala izbore usred ljeta. Mislite li da je to slučajno? I ima li razloga za vjeru da izbori mogu biti demokratski?

CRNOGORAC: Ne samo vrijeme, već je i način raspisivanja izbora bez presedana i predstavlja demonstraciju predsjedničke moći, koje je opozicija 2018. bila savršeno nesvjesna. Očigledan taktički razlog se nalazi u potrebi da se preduprijedi razorna ekonomska kriza, kao i mogući krah javnih finansija, nakon kojeg bi uslijedilo masovno otpuštanje zaposlenih u javnom sektoru, koji čini značajan glasački rezervoar. Drugi razlog leži u očekivanim znatno težim zimskim pandemijskim uslovima, koji lako mogu urušiti zdravstveni sistem u kome je najnovija bolnica izgrađena 1975, jer se 1/3 vijeka ulagalo u privatan luksuz, a ne u opšte dobro.

Opštepoznato je, da niti jedan uslov za održavanje fer i demokratskih izbora nije ispunjen. Problem vlasti ne leži u izbornom procesu, već u mogućnosti da se postizborna narodna frustracija pretoči u po nju znatno opasnije političke aktivnosti.

MONITOR: Kako stojimo sa alternativom ovoj vlasti?

CRNOGORAC: Intrigantno je da u opoziciji sasvim nedostaje potreba za rekompozicijom, ili makar podmlađivanjem, iako je i DPS tome pribjegao 2016. Suštinski problem nije samo u vladajućoj partiji, već i u kvalitetu političke klase generalno, kao i težnji da se podražavaju devijacije poput partitokratskog zapošljavanja i načina vladanja. Taktički, opozicija dozvoljava da Đukanović diktira kako teme, tako i tempo događaja, dok ona sama prvenstveno bira letargiju kao strategiju. Posebna nevolja crnogorske scene je odsustvo sposobnosti ili volje da se artikulišu stvarni društeni problemi koji tište većinu populacije, dok kod pojedinih lidera problem leži u artikulaciji sopstvenih stavova, čak i u rijetkim prilikama u kojima imaju nekakve stavove.

Izbor alternative vlastima morao bi biti zasnovan na sposobnostima, integritetu i vrlinama. Jer, ako građani ne biraju shodno tim kategorijama, već tradicionalnom partijskom afinitetu, kakvo pravo onda imaju da očekuju drugačiji tretman u privatnom životu?

MONITOR: Trenutno je najjača opozicija DPS-u  Mitropolija crnogorsko primorska. Šta vam to govori?

CRNOGORAC: Cetinjska mitropolija se ne može smatrati opozicijom, iako su i u modernom dobu u pravoslavnom svijetu postojale krizne situacije u kojima je svještenstvo preuzimalo na sebe aktivnu političku ulogu – sjetimo se arhiepiskopa i predsjednika Kipra Makariosa III, npr. Utisak o kome govorite nastao je zbog masovnog odziva i  pravednog cilja Mitropolije. Litijama prisustvuju građani svih vjeroispovijesti, kao i oni bez nje, očigledno u njima prepoznajući ono što im u političkom životu nedostaje – autoritet znanja i moralnu čvrstinu. Jer, iako pojedinačni velikodostojnik može i znatno griješiti ili biti grešan, sanktitet crkve se ne može narušiti, kao ni njena pozicija institucije koja konstantno uživa najveće povjerenje. Moramo priznati da je Mitropolija pokazala najveće dostojanstvo u jednoj ekstremno složenoj situaciji. Svako  ko modernost i evropske vrijednosti uzima ozbiljno, ne bi trebao da se dvoumi: paradoksalno, država je ta koja je narušila princip sekularnosti najavom stvaranja državne crkve, nečuvenom od Vestfalskog mira, kao i neprikosnoveno pravo vlasništva de facto ozakonjivanjem nacionalizacije. Uzrok je apsolutna pretenzija vladajuće porodice. Građani štede u njihovim bankama, školuju djecu na njihovim univerzitetima, plaćaju njihovu struju, ali idu u tuđe crkve. To je suština spora.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da mladi i obrazovani odavde odlaze i kako se to može zaustaviti?

CRNOGORAC: Trivijalno je isticati ekonomske razloge kao primarne i oni su nesumnjivo konstantan problem, ali nisu jedini. Mladi prepoznaju da su se obreli u sredini koju karakteriše temeljna nepravda i nevrjednovanje kvaliteta, u kojoj se ne nagrađuje ono što znaju, već koga znaju. Oni vide da u njihovoj domovini plagijatori postaju ambasadori, da su njihovi roditelji živjeli gore živote nego što su zaslužili i ne žele da protraće svoju priliku. Vratimo meritokratske principe u društvo i pokažimo da nijedna generacija nije budućnost, ako se za nju ne izbori. Budućnost je nešto što se osvaja.

 

Država je ugrožena uzurpacijom vlasti

MONITOR: Vlast svoje nasilje pravda  odbranom „ugrožene države“. Je li država ugrožena i od koga?

CRNOGORAC: Zaista jeste. Od kako su nakon objelodanjivanja afere Koverta postale jasne razmjere rutinske kupovine glasova i otkako je time postao jasan deficit legitimnosti kada je u pitanju Skupština, a time i Vlada, uključujući i „ministarstva sile”, mi ne možemo s pravom govoriti o suverenitetu Crne Gore, jer suverenitet prvenstveno predstavlja ekskluzivno pravo države da upotrijebi silu. To pravo ne postoji, ukoliko nije podržano većinskom voljom. Otuda potreba da se reduciranjem MUP-a na partijsku vojsku, a potom i upotrebom nasilja protiv sopstvenih građana, nadomjesti nedostajući legitimitet.

Da, naša domovina je ugrožena, ne spoljnom opasnošću ili izdajom, već uzurpacijom vlasti i zarobljavanjem institucija od strane onih koji se cinično predstavljaju kao njihovi zaštitnici. Posebno je zabrinjavajuća toksična retorika koju putem kontrolisanih medija šire pseudo-intelektualni lakeji režima, ne bi li izjednačili partiju i državu, a osujetili osvješćivanje naroda koji ne pati toliko od vještačke podjele i miloševićevske segregacije, koliko od nejednakosti i nepravdi počinjenih u ime države.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo