Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA RADENOVIĆ, REDITELJKA: Pobjeda umjetnosti nad politikom

Objavljeno prije

na

Izuzetno me je obradovala vijest da smo osvojili baš nagradu publike i to sa čistom peticom. To, prije svega, daje smisao trogodišnjem radu i potvrđuje da postoje šanse da sačuvamo spomeničko kulturno nasljeđe na ovim prostorima

 

Nagradu publike 11. UnderhillFesta, Festivala međunarodnog dugometražnog dokumentarnog filma koji je nedavno održan u Podgorici,  dobio je film Umetnost sećanja Jelene Radenović s prosječnom ocjenom 5,0. Film je bio dio regionalne selekcije, a prikazan je u okviru programa U fokusu, koji UnderhillFest realizuje sa Centrom za ženska prava. Jelena Radenović bila je 2017. godine učesnica  tadašnjeg novog segmenta UnderhillFesta, programa RAD – radionice za autorke dokumentarnih filmova i njen projekat Umetnost sećanja prepoznat je kao jedan od tri najbolja.

Umetnost sećanja je dokumentarni film o monumentalnim spomenicima podignutim u periodu socijalizma na tlu bivše Jugoslavije. Osnovna namjera filma je da na primjeru spomenika pokaže da će prava umjetnost opstati, naći put do publike i preživjeti smjene ideologija i političkih uređenja.

Jelena Radenović je završila osnovne studije glume na Akademiji lepih umetnosti u Beogradu. Više godina je radila kao novinarka i urednica emisija na televiziji Studio B i B92. Dokumentarni film Kuda dalje, čija je premijera bila 2015. godine, je njen rediteljski filmski prvijenac.

MONITOR: Vaš dokumentarni film kojim ste otrgnuli od zaborava spomenike nastale na tlu Jugoslavije, publika je s oduševljenjem prihvatila u Podgorici i dobili ste nagradu publike 11. UnderhillFesta – ocjenu 5,00. Da li Vas je nagrada iznenadila i da li Vam je negdje i drago što publiku zanimaju ove teme?

RADENOVIĆ: Izuzetno me je obradovala vest da smo osvojili baš nagradu publike i to sa čistom peticom. To, pre svega, daje smisao trogodišnjem radu i potvrđuje da postoje šanse da sačuvamo spomeničko kulturno nasleđe na ovim prostorima, što i jeste bio jedan od razloga zbog kojih smo odabrali ovu temu. U ovom specifičnom trenutku koji svedočimo, ovu nagradu doživljavam i kao izvesnu pobedu umetnosti nad politikom.

MONITOR: Bili ste na UnderhillFestu 2017. godine kao učesnica  tadašnjeg novog segmenta festivala, programa RAD – radionice za autorke dokumentarnih filmova. Vaš tadašnji projekat- upravo  ,,Umetnost sećanja” je prepoznat kao jedan od tri najbolja.

RADENOVIĆ: Pored mnogih novih poznanstava, ova radionica mi je bila veoma dragocena za preispitivanje sopstvenih ideja i pomogla mi je da učvrstim svoje stavove. Razgovor sa kolegama i dobronamerni saveti dobro dođu svakome ko se otisne na put stvaranja, naročito dokumentarnog filma, jer je rad na dokumentarnom filmu u neku ruku skok u prazno. Vođeni unutrašnjim osećajem, često ste primorani da se oslanjate na intuiciju, a onda je dobro imati oko sebe ljude koji će vam postaviti prava pitanja. Objašnjavajući njima svoju ideju, zapravo raskrčite i osvetlite sebi put u moru mogućih izbora.

MONITOR: U filmu ste predstavili veliko i značajno kulturno nasljeđe oličeno u nevjerovatnim primjercima moderne apstraktne skulpture. Kad ste se zainteresovali za ovu temu, kako je zapravo nastao film, s kojim motivom?

RADENOVIĆ: Moj otac je vajar, a profesor Miodrag Živković mu je predavao na Fakultetu primenjenih umetnosti. Čak je bio među studentima koji su pomagali profesoru prilikom izgradnje spomenika na Kadinjači. Dakle, sticajem okolnosti profesora Žileta poznajem ceo život i pre par godina sam odlučila da zabeležimo njegovo svedočenje o vremenu u kome su nastajali najvažniji spomenici poput onih na Tjentištu, u Kragujevcu ili Ulcinju. Spisak veličanstvenih spomenika i autora se zatim proširio, ali smo ga na kraju sveli na one koji su najznačajniji, kako bismo uspeli da u sat vremena, koliko traje film, damo neki presek i paletu najrazličitijih i najmonumentalnijih među njima.

MONITOR: Ovo je Vaš drugi dokumentarni film u kojem se bavite temom opstanka umjetnosti. Šta je za Vas najbitnije sredstvo – metod da bi se neka priča ispričala?

RADENOVIĆ: Mislim da svaka tema nameće određeni metod ili pristup. U ovom konkretnom slučaju, od početka sam bila svesna da će veliki izazov biti transponovati jednu umetnost, skulpturu, u drugi medij, film. U tome mi je mnogo pomogao direktor fotografije Pablo Ferro Živanović, koji je svojim izuzetnim talentom doprineo etstetskom doživljaju filma. Čini mi se da smo uspeli da dočaramo magiju, atmosferu koja vlada na mestima gde se nalaze spomenici i svakom pristupimo na poseban način.

MONITOR: U filmu se vidi da se tada vjerovalo da je kultura ključni pokretač za izgradnju novog društvenog identiteta. Da li publika slično reaguje i u ostalim sredinama?

RADENOVIĆ: Film još nije prikazan u drugim republikama bivše Jugoslavije. Na projekciji u Beču, koju je organizovala novinarka Vera Marjanović, je bilo mnogo ljudi iz bivših republika i dobili smo vrlo emotivne komentare. Starije generacije skoro da ne mogu da odole suzama. Bilo mi je važno da prikažem film kolegama i prijateljima iz bivše Jugoslavije i proverim da li ima nečega što im smeta. Na sreću nije bilo takvih komentara.

MONITOR: Sagovornici u filmu su skulptori, istoričari umjetnosti, razni stručnjaci, ali i strani fotografi… Kako ste ih birali i koji razgovori su Vam najdragocjeniji?

RADENOVIĆ: Svaki od sagovornika je dao svoj doprinos krajnjem mozaiku, kako bismo sagledali temu spomenika iz različitih uglova, istorijskog, umetničkog, sociološkog. Izuzetna mi je čast da o stradanjima i borbi u kojoj je lično učestvovala u filmu govori prvoborac Anđelka Radelić Jovanović, nosilac Ordena narodnog heroja sa Sutjeske. Na primeru profesora Živkovića dočaran je specifičan odnos tadašnje države prema umetnosti i umetniku, prema kulturi uopšte. Ideološku, socijalnu i istorijsku ulogu spomenika osvetlila je istoričarka dr Olga Manojlović Pintar, a umetnički značaj i kontekst istoričar umetnosti dr Branislav Dimitirijević. O iskustvu stvaranja u vreme vladavine socijalizma i tadašnjem društvenom sistemu govorio je istoričar umetnosti i reditelj Đorđe Kadijević. Kroz razgovore sa stranim umetnicima belgijskim fotografom i saradnikom na Kraljevskoj akademiji u Gentu, dr Janom Kempenaersom i engleskim fotografom mr Endijem Dejom, koji su proteklih godina prepoznali značaj i lepotu ovih spomenika, napisali radove o njima i na različite načine ih približili široj publici – kroz izložbe fotografija, internet strane, objavljene knjige, predavanja… Dat je pogled ,,sa strane” na naše kulturno nasleđe.

MONITOR: Radite li na nekom novom projektu?

RADENOVIĆ: Upravo osmišljavam koncept za novi film i sve sam više svesna da će i ovaj novi, kao prethodna dva, imati istu temu u osnovi – a to je pitanje identiteta. Neka početna ideja je da glavni protagonista i nosilac narativa bude zvuk odnosno da se kroz zvučnu sliku prikaže karakterističan način života na Kosovu. Trudićemo se da zabeležimo originalne zvuke prirode i života vezane za ovo podneblje. Jedan od ciljeva je da na autentičan, a opet jednostavan način pokažemo da sve nastaje iz prirode i da će jedino priroda ostati i nadživeti sve sukobe, ratove, promene. Vekovima nazubljeni planinski masiv, reka, jezero, pašnjak, to je ono što nas podseća na kratkoročnost ljudskog života i sav besmisao življenja u konfliktu, mržnji, strahu i strepnji.  Snaga prirode nasuprot slabosti, krhkosti čoveka, postojanost nasuprot trenutnom, smisao nasuprot uništavanju…

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović saopštio je nedavno da je ova Vlada za vrijeme otkako je formirana napravila rezultate za koji su neophodne godine. Slažete li se sa tim stavom?

ĐUKIĆ: Nemoguće je složiti se sa izjavama iz domena samoreklame. Mogli bismo je preformulisati – drugim vladama su bile potrebne godine da plasiraju ovoliko PR sadržaja vezanog za sopstveni rad. U tome zaista prednjači ova garnitura – o neprestanom samoreklamerstvu.

MONITOR: Mjesece smo potrošili na debate o inicijativi Otvoreni Balkan. Kako Vi vidite tu inicijativu, i način na koji se u Crnoj Gori o tome razgovara?

ĐUKIĆ: Dobro je što, nakon perioda u kom se o OB govorilo besmislenim terminima, ta debata prešla u razumne okvire gdje stvarno raspravljamo da li su postojeći ugovori (i oni budući) u našem interesu. Televizije koje su organizovale kvalitetne rasprave na tu temu su odigrale dobru ulogu, mada je to tek početak. Sada je na onima koji podržavaju inicijativu da nam razložno predstave benefite ulaska u OB , jer naravno da svi želimo manja zadržavanja na granicama, otvoreni platni promet sa regionom, poslovne olakšice. Neophodno je zato da znamo kako bi to funkcionisalo i da li postoje negativni aspekti.

MONITOR:  Neke suštinske promjene, prvenstveno u pravosuđu, još čekaju. Šta to govori?

ĐUKIĆ: Govori da je teško, maltene nemoguće dogovarati se sa DPS-om oko tako važne stvari i da je bila iluzija pri formiranju ove Vlade da će to ići lako. Kroz zapošljavanja i imenovanja vidimo da najjača partija u CG ne namjerava da se oslobodi balasta korumpiranih kadrova te je još teže očekivati da dignu ruku za tužioce i sudije koji bi trebalo prvenstveno da češljaju poslove njihovih poslanika i članova glavnog odbora. Istovremeno, imali smo sistem kojim je rukovodila Vesna Medenica, iz kog su istjerani mnogi kvalitetni kadrovi, ljudi koji su pronašli karijere van državnog tužilaštva i sudstva i koji sad ne žele da se tamo  vrate. Zato je teško probrati među već tankim kadrom nekoga u koga imate povjerenja, jer je danas nezavisno sudstvo grana vlasti za kojom građani Crne Gore najviše čeznu, i još dogovoriti ta imenovanja sa DPS-om, koji računa na sebi lojalne.

MONITOR:  Dvije velike afere, Telekom i Carine, pale su pred sudovima, a odgovornost za to niko nije preuzeo.  Koliko je od  avgusta i pada DPS-a urađeno na suštinskim reformama koje se tiču vladavine prava?

ĐUKIĆ: Urađeno je zaista nedovoljno. Izgubili smo mjesece u prepucavanju nove većine, u zakonodavnim rješenjima koja nisu bila dobra, pa onda u neglasanju za predložena imenovanja. Pokazalo se da partije tadašnje većine nisu ni vjerovale u pobjedu, a kada su im je građani donijeli, da nisu baš znali šta će sa njom, sem da sebi dodijele funkcije.

MONITOR: I dalje je aktuelno partijsko zapošljavanje i popunjavanje dubina.

ĐUKIĆ: Očigledno je da će nam biti potrebno  još mnogo vremena da promijenimo modus po kom su partije ustrojene. Iako smo bjesomučno partijsko zapošljavanje vidjeli kao poseban kancer izrastao iz DPS-a, ali i iz SDP-a (pa SD-a), BS-a uvjerili smo se da partije nove većine od 30. 08. 2020. nisu imale bolju viziju do zamjene ovih kadrova sopstvenim. Oni su poručili građanima ,,sada je malo na nas red” pritom postavljajući kadrove čija je ključna kvalifikacija bila partijski staž, a ne znanje. Ovim su usporili demokratiju i pluralizam u Crnoj Gori ali učinili i sebi medveđu uslugu jer su propustili priliku da privuku sebi kvalitetne ljude koji su do tad bili van partija. Istovremeno, mislim da nikoga ne čudi što ova posljednja vladajuća garnitura kandiduje u javna preduzeća očeve, partnerke, i prije svega kadrove pod sumnjom da su vršili koruptivne radnje te kadrove koji su konstantno imali negativan poslovni rezultat.

MONITOR: Kako vidite poziciju DPS-a danas, dvije godine nakon gubitka izbora?

ĐUKIĆ: DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima ove države i u poziciji je da uputi svojim biračima poruku – ,,mi se opet pitamo”, mi zapošljavamo, radi naš ,,teren”. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020, da nikad više neće biti dominatna partija te da, ako ne odustanu od retorike podjela i mržnje, ne mogu privući sebi nove birače. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena za to je vjerovatno što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana ove zemlje. Iz zaborava blijede Koverta, Snimak, Telekom, Zavala, Možura, Primorka, KAP itd.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Poznati ste i kao oštar i inventivan polemičar. Kakvo je Vaše iskustvo: doprinosi li javna polemika međusobnom razjašnjenju i razumijevanju između polemičara i „prosvećivanju“ javnosti u vezi sa meritumom polemike?

VISKOVIĆ: Za  razliku od Mandića i Matvejevića koji su polemičari po vokaciji; baš su svjesno njegovali taj žanr, ja sam bio „polemičar iz nužde“, polemizirao sam onda kad sam bio napadnut ili sam nekoga želio zaštititi. Naposljetku, ispada da sam napisao možda i više polemičkih tekstova od spomenute dvojice. Prije 15-tak godina poveo sam polemiku za  spas „Hrvatske književne enciklopedije“,protiv Jergovića i Bogišića; u tu se poemiku uključilo valjda pedesetak pisaca iz cijele bivše Jugoslavije. Iz te polemike je proistekla i moja knjiga Rat za Enciklopediju. Trebalo bi napisati i nastavak o polemici nakon pojave Enciklopedije. Problem mi je samo što bih pritom, da bi se mogla razumijeti narav spora, morao ekstenzivno citirati i tekstove svojih  protivnika,  a tu se pojavljuje problem autorskih prava. U svakom slučaju ispada da sam napisao preko stotinu polemičkih tekstova, sve ne htijući, suzdržavajući se.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Ukrajinsko je vodstvo, nažalost, dobilo pomoć i poticaj samo za rat, a prije toga godinama nije imalo konkretnu pomoć u investicijama koje bi unaprijedile ukrajinsku privredu i izvukle je iz siromaštva. Pa Ukrajina godinama ekonomski stravično zaostaje: ruski je dohodak per capita 270 posto veći od ukrajinskog, bjeloruski duplo, a u doba raspada SSSR-a bili su približni. Zašto Zapad nije pomagao Ukrajini, recimo, osnivanjem pogona Tesle i sličnih propulzivnih firmi, nego ih je poticao da postanu njegov proturuski bastion?

MONITOR: Francuski predsjednički i parlamentarni izbori su pokazali, pored već ranije izraženog uspona Marin Le Pen, i još brži napredak lijeve koalicije koju predvodi Žan-Lik Melanšon. Da li bi rezultati najnovijih izbora u Francuskoj, ali i uspon zeleno-lijevih partija i koalicija u više zemalja EU i Evrope, mogli biti znak reagovanja na niz kriza od kojih se neke produbljuju?

VISKOVIĆ: Ishod francuskih parlamentarnih izbora potencijalno ugrožava evropsku proturusku jedinstvenost. Koliko god se razlikovali desničarski nacionalisti Mari Le Pen od Melanšonovih ljevičara, i jedni i drugi su antinatovski orijentirani.

Evropa će imati tešku zimu jer sad je već posve očito da je Rusija bila dobro ekonomski pripremljena za ratni sukob, puno bolje nego Evropa. Sankcije, bar zasad, neusporedivo jače pogađaju Evropu nego Rusiju. Evropski problem ove zime neće biti samo nedostatak plina za grijanje, već prije svega izuzetno poskupljenje ulaznih komponernti u industriji, posebno kemijskoj. Osim silnog poskupljenja cijena plina pa i nafte, tu je drastično poskupljenje cijena nikla i drugih metala, posebno onih koji su nužni za automobilsku industriju. Da ne spominjem daljnje poskupljenje poljoprivrednih proizvoda s kojim se svakodnevno suočavamo kad odemo u dućan.

Govorilo se dosta o tome kako će onemogućavanje izvoza sofisticirane kompjutorske tehnologije onemogućiti rusku vojnu  proizvodnju, zaustaviti proizvodne trake. Sumnjam – jer skoro sve što je Rusija uvozila može supstituirati Kina, a ako ona ne može, uvijek postoji mogućnost uvoza preko trećih zemalja. Predviđan je na Zapadu strmoglav pad rublje, pad zaposlenosti, pad BDP-a 8–15 posto. Ne znam, stvarnost to demantira.

Makron je proteklih mjeseci dosta govorio o tome kako Putina treba poraziti, ali ne i poniziti. OK, lijepo to zvuči, ali što ako Putin odnese pobjedu u ukrajinskom ratu, a Evropa poklekne u svojem jedinstvu pod teretom sankcija i nemira antinatovskih snaga?

Kako se stvari razvijaju, bojim se da će ukrajinski narod biti velika žrtva anglosaksonskih nastojanja da se destabilizira  Rusija i da joj se pokaže kako je tek trećerazredna ekonomska, pa i vojna sila, dostojna da bude tek opskrbljivač Zapada jeftinim sirovinama.

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Pri tome valja voditi računa da je Zapad možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob.

 

Napadi na Krležu devedestih učinili su ga živim piscem

MONITOR: Kao saradnik Miroslava Krleže i urednik enciklopedijskih izdanja – samim tim i „posjednik“ velike dokumentarne građe, kako vidite ulogu „fenomena Krleža“ u istorijskoj kodifikaciji hrvatske kulturne, ali i državne, politike?

VISKOVIĆ: Došavši u Leksikografski zavod 1976, nekoliko sam godina izravno surađivao s Krležom jer mi je on bio šef u „Enciklopediji Jugoslavije“. Bio je već u visokim godinama, prešao je osamdesetu, nije više bio operativni urednik, više neka vrsta supervizora.

Bio je živi spomenik, mnoge je mlađe književnike to smetalo, njega je to dosta boljelo. Ni tzv. krugovaši, ni tzv. razlogovci nisu se previše osvrtali na njegov golemi opus, nisu ga ni napadali (to bi teško prošlo u nadziranim medijima), ali nisu ni govorili o njemu. To ga je vodilo prema svojevrsnoj osvetoljubivosti i osornosti. Antun Šoljan i Slobodan Novak svjedoče kako je odbio njihov poziv da im se pridruži u inicijativi da pokrenu časopis „Književnik“ početkom šezdesetih. Govorili su mu o njihovoj grupi mladih književnika i njihovu zalaganju za umjetničke slobode. Osjetivši da oni žele imati Krležu samo kao „politički kišobran“, a ne kao važnog suradnika, rekao im jer uvrijeđeno i  nabusito: „Znate, postoji vaša krugovaška grupa pisaca, ali postoji u hrvatskoj književnosti i jedna duga grupa koja se zove Miroslav Krleža“!

Od devedesetih i promjene režima Krleža više nije zaštićeni pisac, dapače, češće ga napadaju nego brane, ali po mojem mišljenju to je intelektualno produktivnija situacija, koja ga je učinila živim piscem, a ne samo muzealnim eksponatom. On je danas prisutan ponajprije u našem kazališnom životu. Svake godine pojavi se nekoliko intrigantnih novih postava njegovih drama (sustavno se njime bavi prije svega Ivica Buljan).

 

Zapad smatra da je Hrvatska namirena i da zahtjevi Hrvata u BiH nisu vrijedni pažnje

MONITOR: Nedavno su i glavne institucije EU odlučile da Ukrajina i Moldavija dobiju status kandidata. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović je poslije svoje neuspješne agitacije za status kandidata i za BiH, ponašanje hrvatskih predstavnika nazvao „izdajom“. Kako Vi razumijete Milanovićeve prilično „nametljive“ izjave i solo akcije?

VISKOVIĆ: Hrvatski narod u BiH jest objektivno u teškom položaju. Činjenica da svi imaju dvojno državljanstvo te da im je otvoreno radno tržište EU, utjecala je da se rapidno smanjuje postotak radno produktivnog hrvatskog korpusa u samoj BiH. Budući da je Dejtonskim sporazumima hrvatski korpus ostao bez vlastitog teritorijalnog entiteta, doveden je objektivno u inferioran položaj u odnosu prema druga dva naroda. Bošnjaci, osim toga, svojom brojnošću mogu uvijek osigurati svoja dva predstavnika u Predsjedništvu BiH. Milanović svim silama, povremeno i na grub način, pokušava utjecati na popravljanje hrvatskog položaja. S malim ili nikakvim uspjehom jer međunarodna zajednica očito smatra da je hrvatska namirena etnički skoro čistom vlastitom državom te da zahtjevi Hrvata u BiH nisu vrijedni pažnje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TIHA K. GUDAC, REDITELJKA: Velik raspon intenzivnih emocija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žica je posljedica migrantske krize, kao nekog novog trenutka koji se počeo događati u Europi nakon 2010 . Htjela sam se s njom baviti na razini mjere koju je Evropa postavila u pogranično područje kao rješenje te krize

 

Film Tihe K. Gudac Žica nedavno je prikazan na UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Podgorici. Dokumentarac donosi priču o žilet-žici urezanoj na hrvatsko-slovenačkoj granici u kanjonu rijeke Kupe, na samoj zadnjoj liniji šengenske zone.

Tiha K. Gudac diplomirala je produkciju na Akademiji dramske umjetnosti i ekonomiju na Sveučilištu u Zagrebu. Pohađala je niz filmskih radionica (Berlinale Talent Campus, Sarajevo City of Film, Sarajevo Talent Campus), a godinama je radila i u nevladinom sektoru na projektima razvoja dijaloga u konfliktnim regijama. S rediteljskim prvijencem Goli osvojila je Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film te niz drugih međunarodnih nagrada i priznanja. Film Žica je premijerno prikazan na DocFestu u Minhenu, a na ZagrebDoxu je nagrađen priznanjem Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI.

MONITOR: Film Žica se bavi veoma kompleksnim pitanjima globalne izbjegličke krize, a data su kroz priču o sudbini mjesta predviđenom za opuštanje lokalnog stanovništva i turista. Film je nastajao više od pet godina. Kako je krenuo proces rada na filmu?

GUDAC: Proces rada na filmu je krenuo s idejom belgijskog producenta koji je u odrasloj dobi, iz njemu slobodne Europe bez granica, došao na vanjske granice kontinenta i začudio se time koliko su one danas i kroz povijest bile čvrste. Tako je nastala ideja o seriji filmova o granicama i ja sam angažirana da napravim hrvatski dio priče. Sve što se na početku znali je da postoji žica na hrvatsko-slovenskoj granici i da trebam zaguliti ispod površine kako bih našla priču i snimila film. Trebalo je pet godina da se pređe taj put.

MONITOR: Koja je bila prvobitna ideja? Niste planirali da se bavite migrantskom krizom? Kako je došlo do preokreta?

GUDAC: Žica je posljedica migrantske krize, kao nekog novog trenutka koji se počeo događati u Europi nakon 2010. Htjela sam se s njom baviti na razini mjere koju je Europa postavila u pogranično područje kao rješenje te krize. Točnije, htjela sam snimati zajednicu ljudi koji kroz povijest žive zajedno s dvije strane prekrasne pogranične rijeke Kupe, a sada ih je na jednoj strani rijeke ogradila i odvojila žilet žica koja bi trebala riješiti velike europske teme. Ipak jedino što je napravila je da je donijela probleme i sukobe u do tada miran kraj.

Na početku priče ljudi tog kraja nisu vjerovali da bi u teško prohodan kanjon rijeke ikada mogli doći emigranti, no trasa je promijenila smijer i oni su zaista počeli prelaziti preko Kupe u sela koje sam snimala. Tada sam odlučila da moram naću način da snimim i svjedočanstva migranata i izbleglica i zato sam priču proširila  i na hrvatsko–bosansku granicu koja predstavlja prva vrata ulaska u Europsku uniju i s koje ilegalni migranti kreću pješice prema Šengenu, to jest rijeci Kupi.

MONITOR: U filmu vidimo ljude različitih profesija – od mještana, ljevičara, turističkih radnika, paravojne ekipe…. Kako ste pridobili njihovo povjerenje?

GUDAC: Često sam odlazila u  mjesta koja sam na kraju snimala  i razgovarala s ljudima, pratila situaciju. To je razlika između filma i reportaže ili vijesti. Film zahtjeva vrijeme u kojem se uspostavlja povjerenje između svih koji u njemu sudjeluju. Mislim da se to međusobno povjerenje stiče spontano, barem je tako u mom slučaju.

MONITOR: Koji su bili najveći izazovi tokom rada na filmu?

GUDAC: Velik izazov je bio dobiti financiranje jer pitanje granica Europe nije bilo neko goruće kada smo počeli predlagati ideju raznim fondovima. Mi smo na terenu lako mogli vidjeti da se Europa mijenja i fortificira, ali daleko od medijske pažnje, a što nije u medijima kao da ne postoji.  Zato je trebalo puno upornosti i strpljenja za pokretanje snimanja. Mislim da je tek pri kraju snimanja ova tema postala aktualna i za main stream interese, jer mediji više ne mogu ignorirati razne turbulencije na granicama i tlu Europe. Moj film je pozornica na kojoj se u malom vide promjene europskog društva nad kojima se trebamo zapitati.

MONITOR: Da li je bilo i nezgodnih situacija, šta Vas je najviše potreslo?

GUDAC: Proces je bio dug, pripremali smo se dugo, a  snimali smo godinu i pol, tako da sam zaista prošla velik raspon intenzivnih emocija i situacija koje nikada ranije ne bih mogla zamisliti. No, anegdote na stranu, najbitniji je film. Nadam se da sam dio intenziteta s terena, emocije koju sam prolazila, uspjela pretočiti u film.

MONITOR: “Žica” je imala svjetsku premijeru u Minhenu. Prikazana na mnogim prestižnim festivalima? Kakve su bile reakcije nakon filma?

GUDAC: Film najčešće pokreće intenzivne rasprava o promjenama koje prolazi europsko društvo zbog nezaustavljivog vala migracija i sve intenzivnije polarizacije društva. Najšeće se razgovor koji pokreće dotiče tema puno većih od naših malih zemalja koje su se ponovo našle u ulozi „vrata Europe“. Film sam oblikovala kroz intimne ljudske situacije i zato mislim da on  ima univerzalnu vrijednost i dimenziju zbog koje je razumljiv i daleko od naših prostora.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo