Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA RADENOVIĆ, REDITELJKA: Pobjeda umjetnosti nad politikom

Objavljeno prije

na

Izuzetno me je obradovala vijest da smo osvojili baš nagradu publike i to sa čistom peticom. To, prije svega, daje smisao trogodišnjem radu i potvrđuje da postoje šanse da sačuvamo spomeničko kulturno nasljeđe na ovim prostorima

 

Nagradu publike 11. UnderhillFesta, Festivala međunarodnog dugometražnog dokumentarnog filma koji je nedavno održan u Podgorici,  dobio je film Umetnost sećanja Jelene Radenović s prosječnom ocjenom 5,0. Film je bio dio regionalne selekcije, a prikazan je u okviru programa U fokusu, koji UnderhillFest realizuje sa Centrom za ženska prava. Jelena Radenović bila je 2017. godine učesnica  tadašnjeg novog segmenta UnderhillFesta, programa RAD – radionice za autorke dokumentarnih filmova i njen projekat Umetnost sećanja prepoznat je kao jedan od tri najbolja.

Umetnost sećanja je dokumentarni film o monumentalnim spomenicima podignutim u periodu socijalizma na tlu bivše Jugoslavije. Osnovna namjera filma je da na primjeru spomenika pokaže da će prava umjetnost opstati, naći put do publike i preživjeti smjene ideologija i političkih uređenja.

Jelena Radenović je završila osnovne studije glume na Akademiji lepih umetnosti u Beogradu. Više godina je radila kao novinarka i urednica emisija na televiziji Studio B i B92. Dokumentarni film Kuda dalje, čija je premijera bila 2015. godine, je njen rediteljski filmski prvijenac.

MONITOR: Vaš dokumentarni film kojim ste otrgnuli od zaborava spomenike nastale na tlu Jugoslavije, publika je s oduševljenjem prihvatila u Podgorici i dobili ste nagradu publike 11. UnderhillFesta – ocjenu 5,00. Da li Vas je nagrada iznenadila i da li Vam je negdje i drago što publiku zanimaju ove teme?

RADENOVIĆ: Izuzetno me je obradovala vest da smo osvojili baš nagradu publike i to sa čistom peticom. To, pre svega, daje smisao trogodišnjem radu i potvrđuje da postoje šanse da sačuvamo spomeničko kulturno nasleđe na ovim prostorima, što i jeste bio jedan od razloga zbog kojih smo odabrali ovu temu. U ovom specifičnom trenutku koji svedočimo, ovu nagradu doživljavam i kao izvesnu pobedu umetnosti nad politikom.

MONITOR: Bili ste na UnderhillFestu 2017. godine kao učesnica  tadašnjeg novog segmenta festivala, programa RAD – radionice za autorke dokumentarnih filmova. Vaš tadašnji projekat- upravo  ,,Umetnost sećanja” je prepoznat kao jedan od tri najbolja.

RADENOVIĆ: Pored mnogih novih poznanstava, ova radionica mi je bila veoma dragocena za preispitivanje sopstvenih ideja i pomogla mi je da učvrstim svoje stavove. Razgovor sa kolegama i dobronamerni saveti dobro dođu svakome ko se otisne na put stvaranja, naročito dokumentarnog filma, jer je rad na dokumentarnom filmu u neku ruku skok u prazno. Vođeni unutrašnjim osećajem, često ste primorani da se oslanjate na intuiciju, a onda je dobro imati oko sebe ljude koji će vam postaviti prava pitanja. Objašnjavajući njima svoju ideju, zapravo raskrčite i osvetlite sebi put u moru mogućih izbora.

MONITOR: U filmu ste predstavili veliko i značajno kulturno nasljeđe oličeno u nevjerovatnim primjercima moderne apstraktne skulpture. Kad ste se zainteresovali za ovu temu, kako je zapravo nastao film, s kojim motivom?

RADENOVIĆ: Moj otac je vajar, a profesor Miodrag Živković mu je predavao na Fakultetu primenjenih umetnosti. Čak je bio među studentima koji su pomagali profesoru prilikom izgradnje spomenika na Kadinjači. Dakle, sticajem okolnosti profesora Žileta poznajem ceo život i pre par godina sam odlučila da zabeležimo njegovo svedočenje o vremenu u kome su nastajali najvažniji spomenici poput onih na Tjentištu, u Kragujevcu ili Ulcinju. Spisak veličanstvenih spomenika i autora se zatim proširio, ali smo ga na kraju sveli na one koji su najznačajniji, kako bismo uspeli da u sat vremena, koliko traje film, damo neki presek i paletu najrazličitijih i najmonumentalnijih među njima.

MONITOR: Ovo je Vaš drugi dokumentarni film u kojem se bavite temom opstanka umjetnosti. Šta je za Vas najbitnije sredstvo – metod da bi se neka priča ispričala?

RADENOVIĆ: Mislim da svaka tema nameće određeni metod ili pristup. U ovom konkretnom slučaju, od početka sam bila svesna da će veliki izazov biti transponovati jednu umetnost, skulpturu, u drugi medij, film. U tome mi je mnogo pomogao direktor fotografije Pablo Ferro Živanović, koji je svojim izuzetnim talentom doprineo etstetskom doživljaju filma. Čini mi se da smo uspeli da dočaramo magiju, atmosferu koja vlada na mestima gde se nalaze spomenici i svakom pristupimo na poseban način.

MONITOR: U filmu se vidi da se tada vjerovalo da je kultura ključni pokretač za izgradnju novog društvenog identiteta. Da li publika slično reaguje i u ostalim sredinama?

RADENOVIĆ: Film još nije prikazan u drugim republikama bivše Jugoslavije. Na projekciji u Beču, koju je organizovala novinarka Vera Marjanović, je bilo mnogo ljudi iz bivših republika i dobili smo vrlo emotivne komentare. Starije generacije skoro da ne mogu da odole suzama. Bilo mi je važno da prikažem film kolegama i prijateljima iz bivše Jugoslavije i proverim da li ima nečega što im smeta. Na sreću nije bilo takvih komentara.

MONITOR: Sagovornici u filmu su skulptori, istoričari umjetnosti, razni stručnjaci, ali i strani fotografi… Kako ste ih birali i koji razgovori su Vam najdragocjeniji?

RADENOVIĆ: Svaki od sagovornika je dao svoj doprinos krajnjem mozaiku, kako bismo sagledali temu spomenika iz različitih uglova, istorijskog, umetničkog, sociološkog. Izuzetna mi je čast da o stradanjima i borbi u kojoj je lično učestvovala u filmu govori prvoborac Anđelka Radelić Jovanović, nosilac Ordena narodnog heroja sa Sutjeske. Na primeru profesora Živkovića dočaran je specifičan odnos tadašnje države prema umetnosti i umetniku, prema kulturi uopšte. Ideološku, socijalnu i istorijsku ulogu spomenika osvetlila je istoričarka dr Olga Manojlović Pintar, a umetnički značaj i kontekst istoričar umetnosti dr Branislav Dimitirijević. O iskustvu stvaranja u vreme vladavine socijalizma i tadašnjem društvenom sistemu govorio je istoričar umetnosti i reditelj Đorđe Kadijević. Kroz razgovore sa stranim umetnicima belgijskim fotografom i saradnikom na Kraljevskoj akademiji u Gentu, dr Janom Kempenaersom i engleskim fotografom mr Endijem Dejom, koji su proteklih godina prepoznali značaj i lepotu ovih spomenika, napisali radove o njima i na različite načine ih približili široj publici – kroz izložbe fotografija, internet strane, objavljene knjige, predavanja… Dat je pogled ,,sa strane” na naše kulturno nasleđe.

MONITOR: Radite li na nekom novom projektu?

RADENOVIĆ: Upravo osmišljavam koncept za novi film i sve sam više svesna da će i ovaj novi, kao prethodna dva, imati istu temu u osnovi – a to je pitanje identiteta. Neka početna ideja je da glavni protagonista i nosilac narativa bude zvuk odnosno da se kroz zvučnu sliku prikaže karakterističan način života na Kosovu. Trudićemo se da zabeležimo originalne zvuke prirode i života vezane za ovo podneblje. Jedan od ciljeva je da na autentičan, a opet jednostavan način pokažemo da sve nastaje iz prirode i da će jedino priroda ostati i nadživeti sve sukobe, ratove, promene. Vekovima nazubljeni planinski masiv, reka, jezero, pašnjak, to je ono što nas podseća na kratkoročnost ljudskog života i sav besmisao življenja u konfliktu, mržnji, strahu i strepnji.  Snaga prirode nasuprot slabosti, krhkosti čoveka, postojanost nasuprot trenutnom, smisao nasuprot uništavanju…

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, PREDSJEDNIK DEMOSA: Glas za DPS je glas za „Kovertu”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o slobodi vjeroispovjesti služi i dalje, pa i ovoj fazi kakofonije tzv. ekspertskih razgovora – kao rezervni položaj za odvraćanje građana od centralnih tema u  prezaduženoj zemlji, posebno teških korupcionaških skandala

 

MONITOR: Reagujući na nastavak pregovora između vlasti i Mitropolije, kazali ste da vlast pred izbore nastavlja sa temama koje podstiču i produbljuju konflikte u Crnoj Gori. Šta stoji iza tog poteza vlasti?

   LEKIĆ: Sasvim je jasno da cinično i neodgvorno podgrijavanje podjela, sada već i sa iskopavanjem rovova, ima za cilj opstanak na vlasti. Pritom, podgrijavanje podjela se izvodi kao podgrijavanje neke političke sarme ili igre bez granica, sve to po cijenu ruženja zemlje iznutra i spolja.

Iako je mnogo toga ogoljeno, pa zato i prolazi rok trajanja mnogih obmana – vlast uporno izbjegava prezentovanje njenih rezultata i realnog stanja u zemlji. A to je stanje ekonomije, socijalne i pravne države, građanske demokratije, nezavisnog pravosuđa, međunacionalne i ukupne vrijednosne kohezije u društvu, sloboda medija, a posebno statusa sada partijski zarobljenog Javnog servisa itd.

U navedenim okolnostima se došlo do zaključaka da Zakon o slobodi vjeroispovjesti, koji od one skupštinske noći u decembru do ovog julskog „popravljanja” zakonskih normi u nastavcima – ipak trenutno ima najveću upotrebnu vrijednost u operaciji manipulisanja crnogorskim građanima.

Uostalom, treba li podsjećati da proizvodnja unutrašnjih konflikata jeste metodologija vladanja u čitavom trideseto godišnjem periodu trajanja iste vlasti.

MONITOR: Kako vidite stav analitičara da je vlast obnovila pregovore, jer se plaši uticaja Mitropolije na birače? 

LEKIĆ: Treba imati u vidu i da je vlast obnovila temu crkve i zakona nakon što je politička eksploatacija korona epidemije, koja je dovela i do neustavnog raspisivanja izbora, ušla u krizu najnovijom epidemiloškom situcijom i razvojem događaja.

U takvim uslovima Zakon o slobodi vjeroispovjesti služi i dalje, pa i ovoj fazi kakofonije tzv. ekspertskih razgovora – kao rezervni položaj za odvraćanje građana od centralnih tema u  prezaduženoj zemlji, posebno teških korupcionaških skandala.

Izborna inovacija DPS i njenog predsjednika da u ustavno proklamovanoj sekularnoj državi ovoga puta idu na tržište ljudskih duša i religije je već dala teške rezultate. Ne samo što je zemlja jednim pravno i politički poroblematičnim zakonom i reakcijama građana dodatno i frustrirajuće iznova duboko podijeljenja, sve uz visoke i riskantne tenzije.

Naime, Đukanović je sa samozvanim oreolom ovjerenog  čuvara nacionalnog identiteta, istina njemu novog identiteta, čitavom ovom operacijom koja ništa nije riješila na crkvenom planu, proizveo sliku zemlje duboke krize identiteta.

MONITOR: Ocijenili ste da uoči izbora centralna tema nije crkva, nego „Koverta”. Ali zar baš „Koverta” nije pokazala da su institucije zarobljene i da u tom ambijentu ne mogu biti održani fer i demokratski izbori?

LEKIĆ: Stoji ocjena da korupcionaški skandal „Koverta” jeste pokazao, i to drastično, zarobljenost institucija. Pokazao je, nažalost, i da se kritičke ocjene međunarodnih adresa kojima se traži pravni i politički ishod za takve primjere endemske korupcije ostanu skoro mrtvo slovo na papiru.

Kada govorim o centralnosti teme „Koverta” – koja bukvalno i simbolički izražava sistem korupcije, tu osnovnu, kanceroznu bolest ove zemlje – mislim na njene odjeke kod građana.

Građani će, vjerujem, biti svjesni situacije – da glas za DPS znači glas za „Kovertu”.

MONITOR: Zašto onda bojkot nije opcija? Dodatno, opozicija se na to obavezala građanima nakon afere „Koverta”.

 LEKIĆ: Mislim da se opozicija primarno obavezala da smijeni postojeću vlast i što hitnije izgradi temelje demokratske, pravne i ekonomski stabilne države.

Sve opcije djelovanja treba da budu podređene tom cilju. Opcija bojkota ima svoje argumente. Njih ipak treba sagledati u kontekstu i svih drugih.

Vjerovatno ćemo se saglasiti da ne treba izabrati onaj opozicioni oblik djelovanja koji će najviše odgovarati Đukanovićevoj vlasti. Ne treba isključiti mogućnost da bi opcija bojkota izbora mogla biti dobra vijest za DPS.

Jer u uslovima simulacije većeg broja partija satelita na izborima, uz moguću solidnu izlaznost građana, sve to odobreno od međunarodnih faktora koji inače stalno ponavljaju da su protiv bojkota izbora – bojkot opozicije bi mogao biti poklon vlastima u Crnoj Gori. Pobjeda vlasti bez borbe. Model današnjeg, u suštini jednopartijskog Nikšića, na državnom nivou.

Konačno, u varijanti bojkota opozicije i sami građani bi mogli da dignu glas, i to ne bez razloga, zašto se opozicija predala bez borbe na izborima.

Zato temu učešća na izborima treba primarno sagledavati na realistički način. A realizam je – neko bi nas na to mogao i podsjetiti – ozbiljan politički i filozofski pravac.

MONITOR: Demos je sa Demokratama i nekoliko manjih partija formirao, kako je saopšteno „građanski blok”. URA ide samostalno, okuplja intelektualce, opet u „građanski blok”. Zašto imamo dva „građanska bloka”?

LEKIĆ: Osim što smatram da svaka stranka, pa i URA, imaju legitimno pravo da izaberu način izlaska na izbore, uključujući i onaj samostalan, prepustio bih takođe svakoj stranci da ona obrazloži razloge za svoj izbor.

Mogu govoriti o izboru Demosa za koaliciju stranaka koje imaju vrlo slične političke programe boreći se za iste demokraske ciljeve političke, ekonomske i kulturne emancipacije savremene Crne Gore.

MONITOR: Šta je, u stvari, u pozadini konflikta između Demokrata i URA-e?

LEKIĆ: Nisam siguran da poznajem dovoljno te odnose, pogotovu ne pozadine odnosa dvije stranke.

MONITOR: Koliko pred izbore pomažu svađe u opoziciji?

LEKIĆ: Izvjesno ne pomažu. Zapravo odmažu. Ohrabruje da već u relativno dužem periodu nije bilo napadanja u opoziciji. To ukazuje i da je opozicija naučila određene lekcije iz prošlosti. Vjerujem da će tako i ostati. Mislim da je i opoziciona javnost manje podložna mogućim manipulacijama. U takvim uslovima nije teško zaključiti da bi eventualni pojedinačni napadi u samoj opoziciji išli u korist DPS i njihovih klijenata podzemnog daha. Vlast čeka opoziciju na greškama. Ne smijemo im to dozvoliti ovoga puta.

MONITOR: Zašto je nemoguća ujedinjena, organizovana akcija opozicije?

LEKIĆ:  Ujedinjena opozicija, a mislili ste izborno ujedinjena, jeste moguća. Takvih organizovanja je već bilo u prošlosti. S različitim izbornim rezultatima. Ovoga puta se nije uspjelo i ne bih se vraćao na pojedinosti koje su uostalom objašnjenji od samih aktera na sastancima gdje se raspravljalo o tome.

Ali to ne znači da izlazak u nekoliko kolona sprečava saradnju opozicije tokom izbornog procesa. Naprotiv. Sve treba da bude podređeno zajedničkom cilju.

Vidite, opozicija uz sve svoje interne probleme se bori u nedemokratskim uslovima, u državi koja je zaglavljena i u izbornom blatu. U takvim uslovima opozicija ulazi u političku arenu skoro poluvezanih ruku.

Uprkos tome dobar dio odgovornosti nosi sama opozicija. Prije svega neophodnim djelovanjem snaga koje su objektivno kredibilna alternativa postojećoj vlasti, spremni da izgrađuju Crnu Goru kao ozbiljnu, pristojnu, prosperitetnu zemlju evropskih standarda i pravila koja bi jednako važila za sve njene građane.

Konačno, i građani su akteri koji oblikuju budućnosti ove zemlje. Ponižavanje građana zahtijeva građanski odgovor.

MONITOR: Pozvali ste vlast da odloži izbore zbog epidemiološke situacije. Mislite li da će se to dogoditi?

 LEKIĆ: Pozvali smo institucije i pojedince koje nose najveću stručnu i institucionalnu odgovornost da daju kompetentnu, javno odgovornu ocjenu i predloge u vezi sa odražavanjem zakazanih izbora.

Nažalost, sve je sada u rukama vrha vlasti, konkretno njenog predsjednika. Uprkos činjenici da je u svim elementarno demokratskim zemljama materija izbora jednako stvar vlasti i opozicije.

Ovdje nije tako iz samo jednog razloga. Država je autokratska. Sa vlašću koja je van demokratske kontrole, dok se neki njeni dijelovi nalaze i van pravnog poretka. Zato je Crna Gora i dalje daleko od članstva u EU.

Zato smo i daleko od uživanja prednosti članstvom u EU. Ne samo zbog evropskih, demokratskih standarda, već i ogromnih ekonomskih benefita koja recimo sada uživa Hrvatska nakon posljednjeg uspješnog evropskog samita na kojem je odlučeno o znatnim materjalnim stimulansima zemljama članicama EU za prevazilaženje krize uslovljene pandemijom.

MONITOR: Kako vidite Crnu Goru nakon septembra i ovih izbora?

 LEKIĆ: Vidim je kao zemlju građana koji odbijaju da budu podanici i objekti političko-ideološko-nacionalnih manipulacija, čiji je sastavni dio potreba za postojanjem u Crnoj Gori nekih stalnih vođa koje će odlučivati u ime svih.

Vidim je na početku ozbiljnog i uspješnog liječenja od dva virusa koji su je skoro bacili na koljena. Primarno, virus korupcije, zatim virus korone.

Sve kao pretpostavka za građenje odgovorne države u službi građana, za strpljivo izgrađivanje zrelog društava kolektivne demokratske svijesti kao najvećeg garanta progresa i budućnosti zemlje.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SCI MED. IGOR MIĆUNOVIĆ, PREDSJEDNIK OBRAZOVNOG KOMITETA SVJETSKE FEDERACIJE KINESKE TRADICIONALNE MEDICINE: Korona nije sezonski bezopasni grip

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je proglasila ,,korona free” prema pravilima epidemiološke struke. Bilo je prisutno uvjerenje da se može plasirati ,,korona free” brend kao reklamni moto za promociju turizma, a uslijedilo je postojanje sistemskih grešaka i oponiranja na relaciji službi pojedinih lokalnih opština i državnih službi

 

MONITOR: Crna Gora je postigla neslavan rekord: u regionu ima najviše zaraženih od korona virusa na 100.000 stanovnika. Zašto se to dogodilo?

MIĆUNOVIĆ: Uvjerenja sam da je stanje u kojem se trenutno nalazi Crna Gora posljedica neodgovornosti, nerazumijevanja, kriminalnih aktivnosti kao i uvjerenja da je pandemija CoVid 2019 kod dobrog dijela građana Crne Gore shvaćena kao sezonski bezopasni grip.

Poznato je da je mnogo građana prelazilo granicu Crne Gore uprkos zabrani prelaska, te ponovno importovalo virus korone u Crnu Goru. Bez obzira na razloge prelaska granice, prijeko je potrebno identifikovati te građane, kao i pripadnike granične policije, ukoliko postoji naznaka da je tim osobama pomagano da ilegalno prelaze granicu Crne Gore, te ih adekvatno zbrinuti i sankcionisati. Glavni problem na Balkanu, a time i u Crnoj Gori, je objektivno sagledavanje učinjenog prestupa, te njegovo proporcionalno sankcionisanje. Već decenijama Crna Gora pokušava da se oporavi nakon raspada SFRJ-a, sankcija, bombardovanja 1999,  što je proizvelo polarizovanje građana, i od proglašenja nezavisnosti 2006. godine dodatno podijelilo crnogorsko društvo. Epilog tog procesa je da dobar dio građana ne vjeruje zvaničnim predstavnicima vlasti i oponira svemu što vlasti pokušavaju postići, pa makar imalo veze i sa pandemijom virusa korone.

MONITOR: Kako objašnjavate fenomen da se Crna Gora proglasila za prvu ,,korona free” državu u Evropi, proglasila kraj epidemije i otvorila granice da bi sad stigla do zabrinjavajućeg broja zaraženih?

MIĆUNOVIĆ: Crna Gora je prvi talas pandemije virusa korone shvatila veoma ozbiljno. Uz pomoć naše dijaspore, UN, Evropske unije, NR Kine, budžetskim preusmjeravanjima Vlade Crne Gore, kao i donacijama građana Crne Gore se nadomješćavao deficit respiratora i medicinske opreme. Postigao se zavidan uspjeh u tom procesu. Crna Gora je proglasila ,,korona free” prema pravilima epidemiološke struke, što je sasvim adekvatno.

Problem nastaje nakon tog početnog uspjeha. Znate, najlakše je zatvoriti granice ukoliko imate neznatan broj zaraženih virusom korone. Mnogo teže je funkcionisati kada je u okruženju epidemiološki bum. Očigledno je bilo prisutno uvjerenje da se može plasirati ,,korona free” brend kao reklamni moto za promociju turizma Crne Gore. Balkanski mentalitet rada je sve samo ne postojan. Ono što je uslijedilo je zapravo postojanje sistemskih grešaka i oponiranja na relaciji službi pojedinih lokalnih opština i državnih službi. Očigledno je da nam fali profesionalaca u raznim službama, a ne političkih kandidata, koji će radi svojih političkih ciljeva narušiti epidemiološko zdravlje građana Crne Gore. Ne zaboravite događaje okupljanja građana, tj. protesta u Budvi, te organizovanja litija, koji su dodatno usložili epidemiološku situaciju. Mišljenja sam da otvaranje granica nije bilo preuranjeno, već problem nalazim u strategiji. Naime, trebalo je iskoristiti ,,korona free” vrijeme za izradu funkcionalnijeg sistema epidemiološke zaštite, za što smo mogli da naučimo i implementiramo strategiju  od NR Kine, Koreje ili Japana, što se nažalost nije desilo.

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ELSANA NURKOVIĆ, JEDNA OD ĆERKI HALITA NURKOVIĆA, KOJA DVADESET JEDNU GODINU TRAGAJU ZA OCEM: Dvije decenije mraka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, radeći kao taksista, odvezao je posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada,  potraga za ocem obojila je živote nas šest Halitovih ćerki

 

Šest kćerki Rožajca Halita Nurkovića, koji je prije dvadeset jednu godinu, nakon tek završenog rata, nestao na Kosovu, ni danas ne odustaju od portage za njim. Jednu od njih, Elsanu,  je nekoliko godina kasnije životni put odveo u Holandiju, gdje je radeći jedno vrijeme u Haškom tribunalu, pokušavala da pronađe odgovore – kako, gdje, zašto? Tih odgovora danas nema, a ona i dalje kao da se nalazi u onom autobusu od prije dvije decenije kada je putovala kući iz Sarajeva sa mučnim i mračnim mislima.

Pitali smo je šta se dogodilo toga dana prije više od dvije decenije?

NURKOVIĆ: Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, Halit Nurković, radeći kao taksista, odvezao je svoju posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada, nas šest njegovih ćerki tragamo za istinom o tome šta mu se dogodilo i gdje su njegovi posmrtni ostaci.

MONITOR: Imali ste tek dvadesetak godina i tu vijest ste slučajno čuli na autobuskoj stanici u Sarajevu.

NURKOVIĆ: Tako je. Da se tati nešto dogodilo, jula 1999. saznala sam slučajno, na autobuskoj stanici u Sarajevu, gdje sam došla da kupim kartu za povratak kući. Rožajac na koga sam naišla me je upitao da li imamo novosti o Halitu. Nisam imala pojma zašto me to pita, ali se u meni nešto zaledilo. Taj put od Sarajeva do Rožaja trajao je, činilo mi se beskrajno, uz neprekidni niz istih, mučnih misli. Dvadeset jednu godinu kasnije, kao da sam u istom tom autobusu, kao da i dalje traje ta ista, beskrajna vožnja, sa istim mislima i pitanjima koja proganjaju – gdje je tata i šta mu se dogodilo.

MONITOR:  Vi i Vaše sestre ste same krenule u potragu?

NURKOVIĆ:  Naša potraga je obojila živote nas šest Halitovih ćerki u posljednje dvije decenije. Moj je iz korijena promijenila. Prve mjesece i godine nakon tatinog nestanka provela sam dobrim dijelom na Kosovu, zajedno sa amidžom Medom Nurkovićem, dajući izjave, prateći glasine i tragove tragova, obilazeći institucije, moleći ljude i neljude za pomoć, prevrćući leševe, bivajući ucijenjena, preplašena, izložena prijetnjama i obasuta lažnim obećanjima. Odlazili smo tamo gdje je ležala moć‚ došli do Tačija i Kušnera – ali se i hvatali za svaku, i najtanju slamku. Ne mogu da pobrojim razgovore, lica, uvjeravanja, obećanja – da će tata biti pušten, da mu spremimo odijelo, da su ga videli, da nam je poslao poruku. Tokom potrage, stric je takođe bio zadržan, opljačkan pa pušten, a u tri navrata nam je iznuđen novac.

Tufik SOFTIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo