Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA RADENOVIĆ, REDITELJKA: Pobjeda umjetnosti nad politikom

Objavljeno prije

na

Izuzetno me je obradovala vijest da smo osvojili baš nagradu publike i to sa čistom peticom. To, prije svega, daje smisao trogodišnjem radu i potvrđuje da postoje šanse da sačuvamo spomeničko kulturno nasljeđe na ovim prostorima

 

Nagradu publike 11. UnderhillFesta, Festivala međunarodnog dugometražnog dokumentarnog filma koji je nedavno održan u Podgorici,  dobio je film Umetnost sećanja Jelene Radenović s prosječnom ocjenom 5,0. Film je bio dio regionalne selekcije, a prikazan je u okviru programa U fokusu, koji UnderhillFest realizuje sa Centrom za ženska prava. Jelena Radenović bila je 2017. godine učesnica  tadašnjeg novog segmenta UnderhillFesta, programa RAD – radionice za autorke dokumentarnih filmova i njen projekat Umetnost sećanja prepoznat je kao jedan od tri najbolja.

Umetnost sećanja je dokumentarni film o monumentalnim spomenicima podignutim u periodu socijalizma na tlu bivše Jugoslavije. Osnovna namjera filma je da na primjeru spomenika pokaže da će prava umjetnost opstati, naći put do publike i preživjeti smjene ideologija i političkih uređenja.

Jelena Radenović je završila osnovne studije glume na Akademiji lepih umetnosti u Beogradu. Više godina je radila kao novinarka i urednica emisija na televiziji Studio B i B92. Dokumentarni film Kuda dalje, čija je premijera bila 2015. godine, je njen rediteljski filmski prvijenac.

MONITOR: Vaš dokumentarni film kojim ste otrgnuli od zaborava spomenike nastale na tlu Jugoslavije, publika je s oduševljenjem prihvatila u Podgorici i dobili ste nagradu publike 11. UnderhillFesta – ocjenu 5,00. Da li Vas je nagrada iznenadila i da li Vam je negdje i drago što publiku zanimaju ove teme?

RADENOVIĆ: Izuzetno me je obradovala vest da smo osvojili baš nagradu publike i to sa čistom peticom. To, pre svega, daje smisao trogodišnjem radu i potvrđuje da postoje šanse da sačuvamo spomeničko kulturno nasleđe na ovim prostorima, što i jeste bio jedan od razloga zbog kojih smo odabrali ovu temu. U ovom specifičnom trenutku koji svedočimo, ovu nagradu doživljavam i kao izvesnu pobedu umetnosti nad politikom.

MONITOR: Bili ste na UnderhillFestu 2017. godine kao učesnica  tadašnjeg novog segmenta festivala, programa RAD – radionice za autorke dokumentarnih filmova. Vaš tadašnji projekat- upravo  ,,Umetnost sećanja” je prepoznat kao jedan od tri najbolja.

RADENOVIĆ: Pored mnogih novih poznanstava, ova radionica mi je bila veoma dragocena za preispitivanje sopstvenih ideja i pomogla mi je da učvrstim svoje stavove. Razgovor sa kolegama i dobronamerni saveti dobro dođu svakome ko se otisne na put stvaranja, naročito dokumentarnog filma, jer je rad na dokumentarnom filmu u neku ruku skok u prazno. Vođeni unutrašnjim osećajem, često ste primorani da se oslanjate na intuiciju, a onda je dobro imati oko sebe ljude koji će vam postaviti prava pitanja. Objašnjavajući njima svoju ideju, zapravo raskrčite i osvetlite sebi put u moru mogućih izbora.

MONITOR: U filmu ste predstavili veliko i značajno kulturno nasljeđe oličeno u nevjerovatnim primjercima moderne apstraktne skulpture. Kad ste se zainteresovali za ovu temu, kako je zapravo nastao film, s kojim motivom?

RADENOVIĆ: Moj otac je vajar, a profesor Miodrag Živković mu je predavao na Fakultetu primenjenih umetnosti. Čak je bio među studentima koji su pomagali profesoru prilikom izgradnje spomenika na Kadinjači. Dakle, sticajem okolnosti profesora Žileta poznajem ceo život i pre par godina sam odlučila da zabeležimo njegovo svedočenje o vremenu u kome su nastajali najvažniji spomenici poput onih na Tjentištu, u Kragujevcu ili Ulcinju. Spisak veličanstvenih spomenika i autora se zatim proširio, ali smo ga na kraju sveli na one koji su najznačajniji, kako bismo uspeli da u sat vremena, koliko traje film, damo neki presek i paletu najrazličitijih i najmonumentalnijih među njima.

MONITOR: Ovo je Vaš drugi dokumentarni film u kojem se bavite temom opstanka umjetnosti. Šta je za Vas najbitnije sredstvo – metod da bi se neka priča ispričala?

RADENOVIĆ: Mislim da svaka tema nameće određeni metod ili pristup. U ovom konkretnom slučaju, od početka sam bila svesna da će veliki izazov biti transponovati jednu umetnost, skulpturu, u drugi medij, film. U tome mi je mnogo pomogao direktor fotografije Pablo Ferro Živanović, koji je svojim izuzetnim talentom doprineo etstetskom doživljaju filma. Čini mi se da smo uspeli da dočaramo magiju, atmosferu koja vlada na mestima gde se nalaze spomenici i svakom pristupimo na poseban način.

MONITOR: U filmu se vidi da se tada vjerovalo da je kultura ključni pokretač za izgradnju novog društvenog identiteta. Da li publika slično reaguje i u ostalim sredinama?

RADENOVIĆ: Film još nije prikazan u drugim republikama bivše Jugoslavije. Na projekciji u Beču, koju je organizovala novinarka Vera Marjanović, je bilo mnogo ljudi iz bivših republika i dobili smo vrlo emotivne komentare. Starije generacije skoro da ne mogu da odole suzama. Bilo mi je važno da prikažem film kolegama i prijateljima iz bivše Jugoslavije i proverim da li ima nečega što im smeta. Na sreću nije bilo takvih komentara.

MONITOR: Sagovornici u filmu su skulptori, istoričari umjetnosti, razni stručnjaci, ali i strani fotografi… Kako ste ih birali i koji razgovori su Vam najdragocjeniji?

RADENOVIĆ: Svaki od sagovornika je dao svoj doprinos krajnjem mozaiku, kako bismo sagledali temu spomenika iz različitih uglova, istorijskog, umetničkog, sociološkog. Izuzetna mi je čast da o stradanjima i borbi u kojoj je lično učestvovala u filmu govori prvoborac Anđelka Radelić Jovanović, nosilac Ordena narodnog heroja sa Sutjeske. Na primeru profesora Živkovića dočaran je specifičan odnos tadašnje države prema umetnosti i umetniku, prema kulturi uopšte. Ideološku, socijalnu i istorijsku ulogu spomenika osvetlila je istoričarka dr Olga Manojlović Pintar, a umetnički značaj i kontekst istoričar umetnosti dr Branislav Dimitirijević. O iskustvu stvaranja u vreme vladavine socijalizma i tadašnjem društvenom sistemu govorio je istoričar umetnosti i reditelj Đorđe Kadijević. Kroz razgovore sa stranim umetnicima belgijskim fotografom i saradnikom na Kraljevskoj akademiji u Gentu, dr Janom Kempenaersom i engleskim fotografom mr Endijem Dejom, koji su proteklih godina prepoznali značaj i lepotu ovih spomenika, napisali radove o njima i na različite načine ih približili široj publici – kroz izložbe fotografija, internet strane, objavljene knjige, predavanja… Dat je pogled ,,sa strane” na naše kulturno nasleđe.

MONITOR: Radite li na nekom novom projektu?

RADENOVIĆ: Upravo osmišljavam koncept za novi film i sve sam više svesna da će i ovaj novi, kao prethodna dva, imati istu temu u osnovi – a to je pitanje identiteta. Neka početna ideja je da glavni protagonista i nosilac narativa bude zvuk odnosno da se kroz zvučnu sliku prikaže karakterističan način života na Kosovu. Trudićemo se da zabeležimo originalne zvuke prirode i života vezane za ovo podneblje. Jedan od ciljeva je da na autentičan, a opet jednostavan način pokažemo da sve nastaje iz prirode i da će jedino priroda ostati i nadživeti sve sukobe, ratove, promene. Vekovima nazubljeni planinski masiv, reka, jezero, pašnjak, to je ono što nas podseća na kratkoročnost ljudskog života i sav besmisao življenja u konfliktu, mržnji, strahu i strepnji.  Snaga prirode nasuprot slabosti, krhkosti čoveka, postojanost nasuprot trenutnom, smisao nasuprot uništavanju…

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo