Povežite se sa nama

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Na tom veselju, krajem prošlog vijeka, Lazović se našao u društvu nekih od tada najmoćnijih kriminalaca iz regina (Ljubiša Buha Čume, Darko Šarić…). Ali i tadašnjeg kolege iz službe Ljubiše Mijatovića, koji je i pored toga napredovao do šefa obezbjeđenja Mila Đukanovića. Dušku Goluboviću su, skoro istovremeno, spočitavani (službeno potvrđeni) kontakti sa regionalnim narko bosom Naserom Keljmendijem. Iz ANB-a kojom je tada rukovodio Duško Marković, tumačeno je kako su svi ti kontakti bili „sastavni dio njihovog posla”. Javnost je, ipak, primijetila da su pomenuti kriminalci – i pored osuđujućih presuda u inostranstvu – na teritoriji Crne Gore zadržali status neosuđivanih građana. Što bi moglo nešto da znači.

Konačno, ovo Lazoviću nije prvi put da se, višom silom,  nađe među neraspoređenima. Isto mu se desilo u aprilu 2015. nakon odluke da se iz ANB-a sklone operativci sa teretom veza sa članovima kriminalnih grupa i obavještajcima iz zemalja van NATO saveza, prije svega Rusije.

,,Zoran Lazović je najbolji primjer kako jedan funkcioner treba da obavlja svoju funkciju i kako treba da radi u interesu države”, pojasnio nam je gore navedeno Aleksandar Damjanović, predsjednik Crnogorske kulturne mreže. ,,Nažalost politički interesi su bili iznad interesa država pa je Lazović skrajnut jer očito nekom iz nove vlasti nije odgovaralo da se postižu dobri rezultati u borbi protiv kriminala”.

Eto još jednog dokaza svakojakih podjela u Crnoj Gori. A mi se vraćamo novim kadrovskim rješenjima u UP-u. I neobičnom kolopletu međuljudskih i profesionalnih odnosa među smijenjenima i novopostavljenim rukovodiocima.

Zoran Brđanin je u svoj novi tim uključio dosadašnjeg načelnika Odsjeka za borbu protiv krijumčarenja droga Dejana Kneževića. Njemu je povjeren Sektor za borbu kriminala i korupcije kojim je rukovodio Enis Baković, čiji ćemo angažman, ponajviše, pamtiti po aferi roleks.

Upravo je  Baković, u novembru 2017. godine, smijenio Kneževića s mjesta rukovodioca Sektora za borbu protiv droga i krijumčarenja zbog navodno loših rezultata kada je u pitanju ulična prodaja droge. Knežević nakon toga postaje dio policijskog tima pri SDT-u, pošto su njegov rad hvalili Katnić i Lazović.

Netrpeljivost između Bakovića i Kneževića bila je javna tajna u policijskim krugovima, pa se i najnovija rokada doživljava kao nastavak te priče. Dok ne postanu vidljivi  rezultati novog rukovodioca i njegovog tima.

Baković koji je u policiju došao iz tužilačkih redova nije se proslavio kao rukovodilac, baš kao ni bivši direktor UP-a Slavko Stojanović za vrijeme čijeg mandata je Crna Gora pretvrena u bojište kotorskih kriminalnih grupa.  Stojanović je 2014. godine s mjesta šefa Odsjeka za potrage i pojačani nadzor smijenio novog pomoćnika direktora policije Sašu Maškovića, kojem je Brđanin povjerio Sektor za finansijsko-obavještajne poslove.

Pojedini mediji tada su izvijestili, pozivajući se na nezvanične izvore iz UP-a, da je Mašković smijenjen zbog loših rezultata i „više incidenata u kojim je učestvovao“. Sada u njima čitamo kako je riječ o jednom „od najobrazovanijih policajaca koji je godinama bio nepodoban i na ledu. Profesionalac bez ijedne mrlje u karijeri“. Davno bilo pa se zaboravilo?

Među sagovornicima Monitora, opet, ima i onih koji kažu da je važnu ulogu u imenovanju Maškovića za pomoćnika direktora -a imalo to što je prijatelj sa Brđaninom.

Mnogo teže je pronaći nekoga ko bi imao primjedbi na promociju Dragana Klikovca, dugogodišnjeg šega saobraćajne policije i jednog od najozbiljnih kandidata tokom nedavnog izbora direktora UP-a. Klikovcu je u novoj preraspodjeli dužnosti povjerena briga o granici i od njega se očekuju konkretni rezultati po pitanju presijecanja uhodanih krijumčarskih ruta. Novi vršilac dužnosti pomoćnika direktora je i Miloš Rakonjac, koji je do sada medijima bio poznat kao službenik specijalne policije više puta odlikovan zbog sportskih aktivnosti i učešća u mirovnim misijama.

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije. Odnosno, njenog vrha.

Doduše, jedan važan zadatak još nije obavljen. Dragan Radonjiće  ostao šef Specijalnog policijskog odjeljenja pri SDT-u, i tako će po svoj prilici ostati sve dok se ne pronađe model da se sadašnje dužnosti razriješi Milivoje Katnić, pošto on ima glavnu riječ kada je u pitanju postavljenje šefa SPO-a. A kada će i kako to biti urađeno, tek treba da vidimo.

 

Pazi, snima se

Nema čitaoca Monitora koji ne poznaje makar nekoga ko gasi telefon pred bilo kakav povjerljiv razgovor, koristi aplikacije navodno zaštićene od prisluškivanja (Signal, Telegram, ranije WhatsApp…) ili tvrdi kako ga službe snimaju pošto tokom razgovora čuje odjek vlastitog glasa, nerazgovjetne šumove, baterija mu se prebrzo prazni… Opozicioni političari, novinari, nevladini aktivisti, poslovni ljudi spadali su u red onih koji su protekle tri decenije proveli u ubjeđenju da ih vlast drži na oku. Stalno ili, makar, povremeno. Sad smo i zvanično dobili potvrdu da to što je neko, možda, bio paranoičan ne znači da ga nijesu pratili (prisluškivali). O državnom trošku.

Nedugo nakon postavljenja na mjesto vršioca dužnosti direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB), Dejan Vukšić je obznanio mogućnost da je ANB nezakonito, bez dozvole nadležnog suda, preduzimala mjere tajnog nadzora (MTZ) kako bi prikupljala podatke o građanima Crne Gore. I da su dokazi o tim operacijama uništavani nakon poraza DPS-a na prošlogodišnjim izborima. Ali da nijesu svi uništeni.

Vukšić je o svojim saznanjima podnio i krivičnu prijavu SDT-u. Postupajući po njoj, Specijalno policijsko odjeljenje (SPO) je, početkom februara, saslušalo bivšeg direktora ANB-a Dejana Perunićića, smijenjene načelnike sektora Luku Bulatovića i Srđu Pavićevića i službenika Agencije Mihaila Martinovića koji je, prema pisanju Vijesti, potvrdio navode o nezakonitim MTZ iz krivične prijave.

Krajem prošle nedjelje priča je podignuta na viši nivo, nakon što je šef SPO-a Dragan Radonjić objelodanio da se Peruničić i Pavićević terete za zloupotrebu službenog položaja u produženom trajanju. Prema tvrdnjama istražitelja, bivši direktor ANB-a je, u periodu od januara do septembra prošle godine, Pavićeviću davao usmene naloge o praćenju određenog broja lica. Pavićević je potom, u istoj formi –  bez pisanih tragova – nalagao pojedinim službenicima ANB-a da, uz korišćenje sredstava za fotodokumentovanje, nadgledaju i prate „osumnjičene“  na području opština Podgorica, Budva i Cetinje.

Glavni SDT Milivoje Katnić pojasnio je da su agenti ANB-a svakodnevno, po sat ili dva, pratili i snimali ljude koji su stavljeni pod nezakonitu obradu, ali da u tužilaštvu i specijalnom policijskom timu za sada ne znaju da li je i u koje svrhe korišćen prikupljeni materijal.

Šef SPO-a je dodatno pojasnio kako Peruničić i Pavićević nijesu jedini pripadnici ANB-a osumnjičeni za zloupotrebu, i da se rad na tom predmetu nastavlja „u cilju utvrđivanja svih činjenica i okolnosti, te identifikovanja i procesuiranja drugih lica za koja se utvrdi osnovanja sumnja da su izvršili krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti, a u nadležnosti su SDT-a“.

Nedugo zatim (istog poslijepodneva) u ovdašnjim medijima pojavio se nezvanični spisak osoba koje su bile na meti čelnika ANB-a i njihovih operativaca. Na tom popisu našli su se premijer Zdravko Krivokapić, predsjednik Skupštine Aleksa Bečić, lideri Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević, šef njihovog poslaničkog kluba Slaven Radunović, gradonačelnik Budve Marko – Bato Carević, poslanik Milo Božović (DF), čelnici Ujedinjene Crne Gore i SNP-a Goran Danilović i Vladimir Joković, funkcioner Demokrata Boris Bogdanović, nekadašnja novinarka Nevenka Bošković – Ćirović i naš kolega iz TV Vijesti Petar Komnenić. Navodno, praćen je i sniman i pokojni mitropolit Amfilohije.

Na konferenciji SDT-a i SPO-a nijesmo saznali da li oni raspolažu i jednim materijalnim dokazom kojim bi se mogle potkrijepiti iznijete tvrdnje. Zato su njihov nastup neki dočekali i kao novi pokušaj bacanja prašine u oči ovdašnjoj javnosti. Nešto nalik slučaju Stijepović koji je prije nekoliko dana, doduše nezvanično, okončan na krajnje apsurdan način. Uz svesrdnu i odavno prepoznatu težnju glavnog SDT da se slučaj riješi u korist funkcionera DPS-a i njegovog partijskog šefa.

Uostalom, Katnić se lično, u više navrata od kada je imenovan za GSDT, služio materijalom pribavljenim mjerama tajnog nadzora (prisluškivanjem) kako bi pokušao kompromitovati svoje profesionalne ili političke oponente. Pa su se na njegovoj meti našli advokati Vladan Bojić i Goran Rodić, SDT Živko Savović,  funkcioneri Demokrata Aleksa Bečić, Boris Bogdanović i Dragan Krapović. Dosadašnje sudske presude ukazuju da Katnić za takve rabote nije imao zakonskog osnova.

Zato na težini dobija dilema da li Katnić i Radonjić u javnost izlaze sa aferom prisluškivanje da bi razotkrili ili da bi prikrili eventualne nezakonite radnje rukovodilaca i službenika ANB-a. I njihove razmjere. Uz ideju da se priča o nezakonitom praćenju političkih oponenata i kritičara ograniči na desetak mjeseci prošle godine. A od 1990. do 2020 – šta je bilo, bilo je.

 

Prve smjene

Tri dana nakon imenovanja za novog šefa policije, Zoran Brđanin je smijenio načelnika CB Nikšić Tihomira Goranovića i komandira tog centra Darka Mađarića. Odlučio je da do imenovanja novog šefa nikšićke policije te poslove obavlja rukovodilac kriminalističke policije CB Herceg Novi Dragoljub Peković.

Smjene Goranovića i Mađarića uslijedile su dan nakon što je u tom gradu napadnut aktivista koalicije Za budućnost Nikšića Luka Trebješanin. Mladića koga je šira javnost  upoznala kao jednog od osumnjičenih za napad na doktora Iliju Ašanina, bivšeg direktora Opšte bolnice Nikšić, nepoznate osobe su poprskale biber sprejem i pretukli šipkama.

„Pripadnici Uprave policije neće biti akteri dnevnopolitičkih dešavanja, a posebno ne u kontekstu usložnjavanja političkih prilika jer je UP kao institucija iznad svakog pojedinca, te je u skladu sa tim navedena odluka donijeta“, saopšteno je iz UP nakon smjene čelnika nikšićke policije.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

FOKUS

DRŽAVA I DRŽAVLJANI: Od ljudskih prava do izbornog inženjeringa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio

 

Uoči predstojećih lokalnih izbora u biračkom spisku u Herceg Novom upisano je 2.714 birača koji se, istovremeno, nalaze i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske ili u oba (82 birača). To je u suprotnosti sa važećim propisima u Crnoj Gori.

Do podatka da je neregularan svaki deseti glasač u Novom, Centar za monitoring došao je uporednom analizom tri biračka spiska. Prethodno, nepotpune analize su pokazale da je i na nedavnim izborima u Nikšiću pravo glasa imalo makar hiljadu birača upisanih i u birački spisak Srbije (nijesu provjeravani svi glasači i nije konsultovan birački spisak iz BiH).

Jedan od osnivača organizacije KOD Srđan Perić izjavio je, a sedmicu nakon njegovog javnog nastupa nijesmo čuli ni riječ koja bi ga demantovala, da je u Vladi Zdravka Krivokapića stanje gore nego u Herceg Novom. Tamo, od 12 ministara, makar dvojica imaju registrovano  prebivalište u dvije države – Crnoj Gori i Srbiji. Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić i njegov kolega, ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić  zavjetno ćute, odbijajući da odgovore na Perićeve prozivke. On je, objašnjavajući kako su za upis u birački spisak odlučujuća tri elementa – punoljetstvo, prebivalište i državljanstvo – pojasnio: „Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. Znači jedna osoba ne može biti u dva prebivališta upisana. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji. Govorim o ministru Spajiću i ministru Leposaviću…”.

Nijesu Leposavić i Spajić ni prvi ni posljednji funkcioneri iz Crne Gore koji, znajući da krše zakon, imaju po neko rezervno prebivalište. A možda i državljanstvo. Njihov slučaj je dobio na značaju od kada je Vlada naumila da izmjenom zakonskih i podzakonskih akata (uredbe, odluke, mišljenja…) zavede red baš tamo gdje dvojica ministara sebi dozvoljavaju bezakonje. Uz prećutnu podršku ostalih.

U danu (četvrtak, 8. april) kada je Vlada, pod pritiskom demonstranata odustala od samovoljnog usvajanja Odluke o izmjeni Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, iako je na to imala zakonsko pravo, odmetnuti ministar Leposavić pohvalio se učešćem u pripremi zakona o državljanstvu (i zakona o porijeklu imovine). „Koji su inače u isključivoj nadležnosti drugih resora“, konstatovao je ministar pravde, sporeći se sa premijerom: „To sugeriše da moj rad u zakonodavnim stvarima nije bio baš tako nezadovoljavajući“.

O tome bi se, već, dalo polemisati. Uzmimo, recimo, novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kome je Leposavić doprinio, „ulažući nadljudske napore“. A baš takvi su i bili neophodni da bi se, sa prikazanom lakoćom, prešlo preko viševjekovne istorije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i pravoslavnih Crnogoraca. Da li bi se slična rabota mogla ponoviti i prilikom „liberalizacije“ postojećeg Zakona o državljanstvu? Pod uslovom, a to je još jedna među brojnim nepoznanicama, da izvršna i zakonodavna vlast (parlamentarna većina) krenu u taj rizičan poduhvat. Najave postoje.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima

 

Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)

O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.

Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.

Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.

Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.

Potom je, u obrazloženju zahtjeva upućenog Skupštini, Krivokapić svom ministru spočitao: da doprinosi porastu međuetničkih tenzija u Crnoj Gori; narušava obaveza Crne Gore iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (puna saradnja sa Haškim tribunalom); ne poštuje Rezoluciju Evropskog parlamenta o Srebrenici i Deklaraciju o njenom prihvatanju koju je 2009. usvojila Skupština Crne Gore; ugrožava međunarodni ugled države i Vlade kojoj pripada.

Dok je Krivokapić Leposavića ubjeđivao da podnese ostavku, dio opozicionih partija obratio se tužilaštvu, zahtjevom da ispitaju da li je ministar pravde, relativizujući presude o genocidu u Srebrenici, prekršio zakon. Konkretno član 370 Krivičnog zakonika (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje) koji propisuje da će se zatvorskom kaznom, od šest mjeseci do pet godina, kazniti onaj ko „javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“.

Još Krivokapićev prijedlog o razrješenju Leposavića nije stigao u parlament, a započelo je izjašnjavanje. Prvo na ulicama. Od Bara do Pljevalja, preko Podgorice, Nikšića i Berana, manje ili veće grupe, uglavnom pristalica koalicije Za budućnost Crne Gore, stali su u odbrani lika i djela ministra Leposavića ali i zločinaca iz Srebrenice. „Ako padne Vlado, neka padne i Vlada”, čitamo sa transparenata. Ili „Crna Goro gorska vilo genocida nije bilo”. Ko je pročitao: „Zbog Srebrenice sa funkcije se Srbin skida, upamtite nije bilo genocida”, znao je šta slijedi. Zdravko Krivokapić je izdao, zaključili su pokupljeni na ovdašnjim ulicama. A potom i mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića. Pa se neko prisjetio kako je Aleksa Bečić, neki dan, koleginici sa Kosova čestitao izbor za predsjednicu Skupštine. Tako se proširio krug izdajnika kojima se na ulicama pjevaju pogrdne pjesme.

Prebrojavanja su nastavljena i u Skupštini.

„Svaki Srbin u Crnoj Gori dijeli Leposavićevo mišljenje (da u Srebrenici nije bilo genocida)”, uputio nas je poslanik Slaven Radunović tvrdeći nešto što je, očigledno, neistina. I saopštio da DF neće glasati za razrješenje odmetnutog ministra. Što je i bilo očekivano. Kako zbog njihovog prepoznatog stava o tim događajima („Vi plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima, koji nisu genocid“, spočitava kolegama iz opozicije poslanik DF Jovan Vučurović, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode). Tako i zbog odluke DF da neće podržati nijedan vladin prijedlog prije usvajanja tužilačkih zakona koji omogućavaju smjenu glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i preuzimanje kontrole nad tužilaštvom.

I iz PzP su se izjasnili protiv Krivokapićevog prijedloga, ocjenjujući da to nije način da se dođe do optimalnog rješenja. „Krivokapić će sigurno naći nekoga da smijeni ministra, ali kako će izabrati novoga? Još veći problem stvara”, konstatovao je poslanik Branko Radulović. I ponovio: „Ova Vlada je po mnogim stvarima defektna, bilo da je u pitanju sama organizacija, bilo da je u pitanju program, ili ličnosti koje će pokriti tu organizaciju”.

Na drugoj strani, iz nacionalnih partija Bošnjaka i Albanaca, SD, SDP i URA potvrđeno je da će oni glasati za razrješenje ministra pravde. Pa je ostalo da se vidi šta će o Krivokapićevom prijedlogu da kažu Demokrate i DPS. A oni su riješili da pažljivo izvagaju političke posljedice svoje odluke.

Demokrate su, na prvu loptu, saopštile da neće podržati zahtjev za smjenu ministra pravde ukoliko se po tom pitanju ne postigne dogovor u vladajućoj koaliciji. Pošto, pokušali su da objasne, ne žele da glasaju isto što i DPS!? Onda se postavilo pitanje njihovih budućih odnosa sa premijerom Krivokapićem, koji su, nakon lokalnih izbora u Nikšiću, podignuti na poseban nivo. Demokratama je problem bio i zatečeni obrazac prema kome je prihvatanje međunarodnih presuda o Srebrenici znak veleizdaje i neoborivi dokaz tinjajućeg antisrpstva. Pa bi i glas za smjenu Leposavića bio ozbiljan udar na njihov imidž. Baš kao što bi i podrška problematičnom ministru bacila sjenku na proklamovane građanske i proevropske stavove. Tako su Demokrate shvatile da njihova poslovična neopredijeljenost, oličena u izjavi „nećemo ga braniti ali ni smjenjivati sa DPS“, ovog puta ne pije vodu.

DPS se vodio drugom računicom. Njih je interesovala procjena da li će neprijateljima na vlasti veću štetu nanijeti smjena jednog ministra, uz protivljenje značajnog dijela većine koja je izabrala vladu, ili propast premijerove inicijative u Skupštini. Uz ostanak nepodobnog ministra na čelu resora koji bi morao biti nosilac najavljenih, i neophodnih, reformi.

Krivokapić se otvorenim pismom obratio „narodu Crne Gore“. Ne građanima.

Zapravo, samo „dragim saborcima“. Da bi im objasnio kako je odluku o razrješenju Leposavića donio teška srca. „Ali sam je donio da bih vas sačuvao, a ne da bih vas izdao. To možda ne razumijete danas, ali ćete jednog dana, siguran sam, razumjeti u kakvom položaju smo se nalazili u ovom istorijskom trenutku. A taj položaj je takav da poništava bitnost svakog pojedinca pred strateškim ciljem razvlašćivanja DPS-a, što neminovno podrazumijeva ako ne saglasnost, a onda bar razumijevanje jednog dijela međunarodne zajednice…“. Premijer je pismom potvrdio da „pred strateškim ciljem“ pravi „kompromise koji ne moraju uvijek biti jasno uočljivi časnom i poštenom svijetu“. Ali nije ponovio tvrdnje da se njegova vlada ruši iznutra. Svjestan da su na ulicama upravo glasači onog dijela vladajuće koalicija koja njega i njegovu vladu psuje od srca a glasa iz nužde, u strahu od gubitka teško stečene vlasti.

Aleksa Bečić je bio pragmatičniji. Pa je, uz podsjećanje na sve navodne izdaje koje su njemu i njegovim Demokratama spočitane od osnivanja partije do danas, predložio i način za izlazak iz postojeće pat pozicije. Jednostavno koliko i efikasno: da Vladimir Leposavić, ipak, podnese ostavku. „Ostavka nije znak slabosti. Ostavka je znak mudrosti i spremnosti na žrtvu zarad opšteg dobra. Nijedna ostavka nije vrednija od slobodne, pomirene i uređene Crne Gore“, preporučuje predsjednik Skupštine. „Zato svaki pojedinac, ko god bio, počevši od mene do svakog ministra, ne smije biti iznad potrebe očuvanja volje naroda, očuvanja odnosa unutar Vlade i parlamentarne većine“.

Zaludu se trudio predsjednik parlamenta. „Nemam pravo da podnesem ostavku, iako sam uvijek spreman, kao što sam to već učinio, da se izvinim svakome koga su moje riječi povrijedile“, odgovorio je Leposavić na javno izrečen poziv. I pritvrdio da ni za milimetar ne odstupa od stavova koji ga – razumio on to ili ne – diskvalifikuju sa mjesta ministra pravde. „Iznio sam jasan stav i stručno utemeljen komentar o onome što su drugi spremni da napuste i pri najmanjoj prijetnji ostavljajući društvu da se vječito nosi sa manipulacijama, nametanjem krivice i neprijateljstvom“, nadovezao se ministar na već definisanu podjelu na nacionalne heroje i kukavice/izdajnike. Pa ponovio: „Nastaviću da vršim dužnost dokle god mi Skupština Crne Gore daje to povjerenje.”

Tek treba da vidimo na šta će to da liči. Dok DPS, sa satelitima, nastavlja da podstiče haos, nastojeći da dokaže kako su jedini koji mogu voditi državu. Tako su, prije nego smo ugrabili njihov stav o opozivu ministra pravde, otvorili novi problem. Pa, nakon optužbi o neadekvatnim mjerama za suzbijanje epidemije, nezakonitom zaduživanju, zakašnjelom budžetu, saradnji sa stranim agentima i otkrivanju njihovog identiteta, stiže nova „afera“: pitanje državljanstva za osobe koje u Crnoj Gori, uredno prijavljene, borave duže od decenije…

Kao rezultat te proizvodnje skandala i sukoba imamo potpuno odsustvo političkog i društvenog dijaloga o suštinskim problemima koji opterećuju našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Od ratnih zločina u kojima Crna Gora nije bila neutralni posmatrač, preko sudbine tada izbjeglih i raseljenih koje vlast tretira u skladu sa procjenom njihove političke (nacionalne) opredijeljenosti, do zdravstvene i ekonomske krize. Umjesto razmjene argumenata, DPS se opet pozvao na zakon sile i na ulice izveo pristalice novoformiranih komitskih i patriotskih udruženja. „Otvoriti kavez da zvijeri izađu“, preporučuje potpredsjednica DPS Sanja Damjanović na pitanje „Šta nam je činjeti?“. I eto, opet, policijski kordoni i metalne rešetke pred Skupštinom i vladom. Samo su demonstranti, valjda, drugi.

Sa dan ili dva zakašnjenja, oglasili su se i iz Vlade, „povodom dezinformacija koje su se pojavile kao sredstvo sabotaže rada Vlade i narušavanja mira u zemlji“. Pa kažu da oni, zapravo, i nijesu imali u planu da danas (četvrtak) u dnevni red sjednice Vlade uvrste Prijedlog odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva. Samo se nijesu dosjetili potrebe da nam to kažu na vrijeme. Dok su ministri pred novinarima obrazlagali pripremljenu Odluku.

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio želju da smijeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima. Dok DPS ne odustaje od nauma da, po svaku cijenu, brani svoje švercerske zabrane. I preostale čuvare prvilegija u sistemu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA I BIVŠA VLAST, I ZAJEDNIČKA RATNA PROŠLOST: Suočavanje na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Vlada i ministar Leposavić pravdali su se pred međunarodnom javnošu zbog ministrovog relativizovanja zločina u Srebrenici, ne uspijevajući ni tada da izgovore da se genocid tamo i desio, dok je prethodna vlast samo o tome pričala, kao da baš ona nije vodila ovu zemlju u rat i pomagala okolne ratne lidere u najsvirepijim zločinima. Rezultat:  sve manje nade da ćemo se uskoro suočiti sa prošlošću. Radi budućnosti

 

„Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije”, kazao je sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Fouad Riad u novembru 1995. godine,  dok je čitao optužnice protiv Radovana Karadžića, tada predsjednika Republike Srpske (RS), i Ratka Mladića, komandanta vojske RS, u kojima se, između ostalog, optužuju za genocid u Srebrenici. Oni će tek dvadeset godina kasnije biti osuđeni na doživotne zatvore, zbog sistemskog strijeljanja više od 8000 muškaraca i dječaka Bošnjaka iz 13 gradova na području Podrinja.

Uključujući te presude, više od 700 godina zatvora izrečeno je na regionalnim i međunarodnim sudovima za zločine i genocid u Srebrenici 1995. godine. Od dvadeset presuda na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, sedam uključuje i one za zločin genocida, što su prve osuđujuće presude za genocid u Evropi nakon suđenja nacistima.

Crnogorskom ministru pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimiru Leposaviću to nije, međutim, dovoljno dokaza. On se prethodne sedmice u parlamentu pridružio talasu revizionizma i relativizovanja genocida u Srebrenici, koji je dolazio, i dolazi, iz istih onih krugova koji su devedesetih na ovim prostorima kreirali zločine, i njihovog podmlatka. Leposavić je na sjednici parlamenta 24. marta, odgovarajući na poslaničko pitanje da li je, kao ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava, spreman da prizna da se u Srebrenici dogodio genocid, rekao da ne može da prizna ili ne prizna događaj „o kojem nema saznanje“.

„Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“, kazao je ministar i dodao da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“. Zvučalo je kao da mu je laknulo. Svakako se Leposavićevo „pravno mišljenje” već čulo. Potpuno istu rečenicu, izgovorio je, recimo, Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije 2013. godine rekavši da presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ne smatra relevantnim jer „genocid valja dokazati”. Nikolić je to kazao dok se istovremeno izvinjavao u ime Srbije za Srebrenicu.

Osim presuda u Hagu, Sud Bosne i Hercegovine (BiH) donio je 25 presuda za Srebrenicu, od čega je 13 za zločin genocida. U Srbiji je donijeto pet presuda koje se odnose na Srebrenicu, uključujući i one za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kršenje zakona i običaja ratovanja. U Srbiji, međutim, nije bilo presuda za genocid.

Presudom iz 2007, Međunarodni sud pravde u Hagu dokazao je da je država Srbija prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid.  Pošto su ratne „elite” još žive, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, one ćutanjem ili nemuštim iznuđenim  izvinjenjima i izjavama o Srebrenici uporno odbijaju da taj zločin nazovu pravim imenom. Političkim uticajem na pravosuđe, ne samo da ne dozvoljavaju suočavanje sa ratnim zločinima i prošlošću na ovim prostorima, nego i dalje podgrijavaju mržnju. Leposavića je politički formirao taj ambijent.

Nije to slučaj samo sa genocidom u Srebrenici. Rijetki sudski procesi za ratne zločine kako u Srbiji, i u Crnoj Gori – imaju isti karakter – blage kvalifikacije i dugo traju. Nakon tri decenije od početka devedesetih, u kojima je prema podacima REKOM ubijeno i nestalo 130.000 osoba, porodice žrtava zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore još čekaju na pravdu. Iako je Crna Gora isplatila višemilionska obeštećenja porodicama žrtava, samo je jedan od četiri najveća predmeta ratnih zločina pravosnažno okončan osuđujućom presudom, dok su optuženi u svim ostalim oslobođeni krivice. Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom 2017. godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome nije obavijestilo ni crnogorsku javnost, ali ni Evropsku komisiju. O svemu smo saznali iz tadašnjeg izvještaja o napretku za Crnu Goru.

Otuda zvuči licemjerno kada ministra Leposavića kritkuje prethodna vlast.

„Ministar Vladimir Leposavić po drugi put je relativizovao i negirao genocid u Srebrenici, i svojim licemjerjem ponovo udario na žrtve i njihove najbliže, reagovao je Andrija Nikolić, član Predsjedništva i poslanik DPS u Skupštini Crne Gore.

„Dotični ministar u vladi Zdravka Krivokapića je svoj odnos prema Srebrenici pokazao još 1999. godine kada je bio u špaliru za doček međunarodnog teroriste i nacionaliste Nikole Kavaje u kući Milete „Čiče” Pavićevića na Draču u Podgorici, kojem su prisustvovali članovi Šešeljeve Radikalne stranke i četničkih udruženja. Na zidu iza Krivokapića tada su bila istaknuta sva četnička znamenja, ali i velika slika Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca”, kazao je Nikolić. Nije pomenuo da je njegov šef, višedecenijski premijer Crne Gore i aktuelni  predsjednik države Milo Đukanović, vodio zemlju u ratne pohode na Dubrovnik, da je bio šef Vlade čiji je MUP naložio deportaciju bosanskih izbjeglica, da je svih godina rata bio vjerni  saveznik tvoraca RS, pomagao gorivom Radovana Karadžića u vrijeme najgorih zločina. Licemjerni su bili i povici iz manjinskih opozicionih partija – osobito Bošnjačke stranke – koje su s pravom ustale protiv izjave Leposavića, ali kojima ratna prošlost Đukanovićeve DPS i sprečavanje istinskog i potpunog rasvjetljavanja i kažnjavanja ratnih zločina od strane bivšeg režima, nije smetala za koalicione dogovore.

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Nakon pritiska prvenstveno međunarodne, ali i domaće javnosti (vidi box), koja je burno reagovala, tražeći i Leposavićevu ostavku, i ukazujući da je nova vlast potpisala Sporazum u kom se obavezala na poštovanje međunarodnih obaveza, uslijedile su verbalne vratolomije kako Leposavića, tako i najvećeg dijela Vlade. Bio je to mučan pokušaj da se umiri međunarodna zajednica, a izvrda priznanje genocida.

Leposavić je kazao da neće podnijeti ostavku, a premijer Krivokapić mu je nije ni tražio. Ministar je kazao da pitanje da lično prizna zločin genocida, i pored toga što ga „nikada nije negirao”, ne zaslužuje da se na njega uopšte odgovori.

„Takvim pitanjima se šikanira narod koji je takođe žrtva, a sa kojim navodno želi da se postigne pomirenje. Svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac”, kazao je. Takvom izjavom se šikaniraju žrtve zločina genocida u Srebrenici, prvenstveno. Pred kojim suzu mora pustiti svaki iole dobar čovjek.

Naposljetku, nije se imalo kud, uslijedilo je saopštenje Vlade: „Vlada Crne Gore niti želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim, jer je to suprotno načelu da je svaki zločin pojedinačan, da ima konkretne izvršioce i nažalost, konkretne žrtve i da za takve zločine uvijek odgovaraju konkretni pojedinci. Vlada na čelu sa premijerom Krivokapićem osuđuje sve zločine učinjene od bilo koga i solidariše se sa porodicama svih žrtava bilo kog zločina”, navodi se u saopštenju. Niko od Vlade nije ni tražio da jedne narode proglasi genocidnim, a druge svetim. Upravo, suprotno, samo da prizna konkretan zločin i osudi ministrovu izjavu. I zatraži njegovu ostavku.

Umjesto toga, Iz Vlade su saopštili „da premijer Krivokapić, zajedno sa ministrom pravde Vladimirom Leposavićem i ostalim članovima Vlade, izražava dubok pijetet prema svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije i poziva da se prestane sa svim vrstama politikanstva i manipulacije žrtvama

Iz nove vlasti je izjavu ministra Leposavića nedvosmisleno osudila samo URA. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović, i lider URA, kazao je da se u Srebrenici dogodio genocid i da ko to ne razumije „nije mu mjesto na državnim funkcijama”.

„Vlada Crne Gore poštuje sve međunarodne presude. Oko ove teme nema diskusije. Ko ovo ne razumije, nije mu mjesto na državnim funkcijama. Okrenimo se budućnosti, čeka nas mnogo posla”, napisao je Abazović na Tviteru. Ipak, Abazović nije uslovio Leposavićevu ostavku na bilo koji način. Samo je nastavio dalje.

Kao da to nije najvažniji posao koje ovo društvo ima pred sobom. Da ga prošlost opet ne bi sačekala.

 

REAKCIJE NA IZJAVU MINISTRA LEPOSAVIĆA
Uzburkao međunarodne adrese

Nakon izjave ministra Vladimira Leposavića u parlamentu, uslijedile su burne reakcije domaće i međunarodne zajednice.

Specijalna savjetnica generalnog sekretara UN (Antonio Gutereš) za sprečavanje genocida Alis Vairimu Nderitu, veoma je zabrinuta zbog izjava zvaničnika u Crnoj Gori, koje dovode u pitanje izvršenje zločina genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini, 1995. godine, objavljeno je na sajtu UN.

Navodi se da savjetnica UN primjećuje niz zabrinjavajućih dešavanja u Crnoj Gori koja doprinose širenju straha, nepovjerenja i mržnje.

„Genocid i drugi zločini ne smiju biti predmet bilo kakve arbitraže, posebno oni koji su zakonski do kraja procesuirani na osnovu dokaza. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde donijeli su presude o strašnim događajima koji su se dogodili u Srebrenici u julu 1995. godine. Oba suda presudila su da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju genocid. Jednostavno nema prostora za poricanje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, niti za dovođenje u pitanje legitimiteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”, istakla je Nderitu.

Stav Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o genocidu u Srebrenici je dugotrajan i nepokolebljiv, odgovor je neimenovanog predstavnika za medije američkog Stejt departmenta, na upit Glasa Amerike povodom tvrdnji ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava u Vladi Crne Gore Vladimira Leposavića.

„Međunarodni sudovi zaključili su da se 1995. godine u Srebrenici dogodio genocid. Ovo bolno poglavlje evropske istorije nikada ne smije biti negirano niti zaboravljeno”, navedeno je u odgovoru Glasu Amerike.

„Izjave crnogorskog ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića kojima se dovode u pitanje događaji u Srebrenici, su u potpunosti neprihvatljive i potencijalno opasne, ocijenila je i nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenal (AI).

„Međunarodni sudovi su nedvosmisleno dokazali, na osnovu ubjedljivih forenzičkih i drugih dokaza, da ubistvo više od osam hiljada muškaraca i dječaka 1995. godine predstavlja genocide”, navela je u pisanom odgovoru na upit Glasa Amerike predstavnica Amnestija zadužena za Balkan i Evropsku uniju Jelena Sesar.

Ona je poručila da su „istorijski revizionizam i negiranje genocida”, iako možda politički korisni, „protivni pravnim činjenicama” i da „predstavljaju uvredu za žrtve i njihove porodice, od kojih mnoge i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih voljenih”.

„Postoji opasnost da sve razvijenija kultura negiranja genocida koju vidimo u nekoliko bivših jugoslovenskih zemalja podstakne dalju netoleranciju i naslje i ozbiljno podrije bilo kakvu realnu šansu za pomirenje u regionu”, ukazala je Sesar.

Ambasador Njemačke u Crnoj Gori Robert Veber je kazao da priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini, i poručio – morate sebi priznati istinu, priznati krivicu, ne poricati je.

„Nedavni događaji poput kontroverznih pokušaja imenovanja ulica, skrnavljenja džamija i relativizacija genocida u Srebrenici, me sve više brinu zbog pravca kojim se Crna Gora trenutno kreće kao država i društvo. Rastuća politička polarizacija, sve veća spremnost za upotrebu nasilja nad političkim neistomišljenicima i predstavnicima medija, podrivaju građanski multietnički karakter zemlje”, naveo je Veber u izjavi dostavljenoj medijima. On je saopšto da kada izražava duboku zabrinutost, to ne čini sa visoke moralne tačke, već kao predstavnik svoje zemlje, koja je totalitarizmom, nacionalizmom i rasnom mržnjom izazvala katastrofu Drugog svjetskog rata i holokaust i koja je na sebe preuzela najveću moralnu krivicu. „Priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini. I samo kroz priznavanje krivice mogu se otvoriti vrata u bolju budućnost radi praštanja i pomirenja”, poručio je ambasador Veber.

„Činjenica je da se u julu 1995. godine u Srebrenici desio genocid, što je potvrdio Međunarodni sud pravde”, saopšteno je iz Ambasade Holandije u Srbiji i Crnoj Gori. „Snažno urgiramo da se Vlada Crne Gore uzdrži od preispitivanja, jer je to štetno i bolno, i negiranja genocida, kao i od istorijskog revizionizma. Kretanje naprijed počinje sa prihvatanjem istine”, poručila je Ambasada Holandije na Tviteru.

Na izjavu Leposavića reagovale su i domaće civilne organizacije, te opozicione partije, tražeći njegovu ostavku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo