Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

na

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

MONITOR: Poklanjali ste dosta pažnje „fenomenu“ javne uloge visokog funkcionera SNS-a i advokata Vladimira Đukanovića. Iz načina na koji obavlja advokatsku profesiju moglo bi se sumnjati da on  igra ulogu posrednika između optuženih i moćnika koji bi njihovim izjavama mogli biti ugroženi. Ima li to veze sa Vašom konstatacijom da postoje i „advokatski karteli“?

BELJANSKI: Advokatu je zabranjeno da javne nastupe koristi za agitovanje i podsticanje na nedozvoljene pritiske u korist klijenta u predmetu koji nije pravnosnažno okončan. To je propisano Kodeksom profesionalne etike advokata. Malo kome bi moglo pasti na pamet da je moguće da advokat ima svoje emisije u kojima intervjuiše klijente kojima su sudski postupci u toku. Videli smo kakav uticaj ovo ima na javnost. U vezi sa takvim postupanjem postoji mogućnost vođenja disciplinskog postupka u Advokatskoj komori Beograda. Drugo pitanje je da li advokat može istovremeno da bude na funkcijama na kojima se nalazi Đukanović i od kakvog je to uticaja na ispravan rad pravosuđa. Odgovor na to daje Zakon o sprečavanju korupcije. Advokat ima interes da njegov klijent bude oslobođen. Ako je advokat istovremeno predsednik skupštinskog Odbora za pravosuđe, član Odbora za bezbednost, član Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca i td.,  nema nikakve dileme da tada postoji sukob interesa. Đukanovićev način rada je samo namerno eksponiran na ovaj način. Postoje grupe advokata koje su privilegovane zbog bliskih odnosa sa vlašću, koji  honorare dele sa onima koji im poveravaju zastupanje i koji su se u poslednjih nekoliko godina domogli velikog bogatstva. To direktno utiče na egzistenciju brojnih drugih advokata, posebno mlađih. To izlazi van okvira sankcionisanja od strane advokatskih komora i predstavlja pitanje za tužilaštvo. Tužilaštvo, opet nema načine da delotvorno istraži važna pitanja jer iako ima formalnu vlast nad policjom, u stvarnosti je obrnuto.

MONITOR: Od kada je SNS na vlasti, vrlo često najviši funkcioneri govore o nečijim namjerama da se organizuje  državni udar, te da su  Vučić i njegova porodica glavne mete. Tu se povremeno upliću navodni pobunjenici iz bezbjednosnih snaga i službi, ali i osobe iz kriminogenog regionalno umreženog miljea. I nema posljedica?

BELJANSKI: Bezbednost svakog predsednika države je veoma ozbiljno pitanje. Srbija ima dugu tradiciju atentata, političkih ubistava i nasilnih promena vlasti. Nadležne službe moraju da obezbede bezbednost šefa države. Igranje kroz medije sa pitanjem pokušaja ubistva predsednika ili državnog udara nanosi veliku štetu. Posledica zato što se olako pristupilo izlasku u medije sa ovakim tvrdnjama. Od ozbiljnih službi bih prvo očekivao da uhapsi one koji se na tako nešto spremaju, a onda izađu u javnost sa činjenicama i kvalifikacijama. U suprotnom mogu da zaključim samo da je u pitanju manipulacija koja ima i obeležja krivičnog dela povezanog sa lažnim vestima i uznemiravanjem javnosti.

MONITOR: U kakvom je onda stanju „treća grana vlasti“?

BELJANSKI: Treća grana vlasti, sudstvo, zapravo nije vlast u Srbiji. Moralo bi i moglo bi da bude, ali mi se čini da ne želi. Da bi sudstvo bilo vlast neophodno je da tu vlast primenjuje, realizuje, da kazni svakog ko pokuša da utiče i da je ometa. Sudije imaju odgovornost ne samo za predmete u kojima postupaju nego i za položaj sudstva. Za predmete je potrebna stručnost i nepristrasnost. Za položaj sudstva je potrebna nezavisnost i hrabrost. Sudije ne treba i ne smeju da zastupaju interese političkih organizacija, ali moraju biti prisutni u javnom diskursu. Naše pravosuđe je tromo, nezainteresovano i posmatra svet sa bezbedne distance koju pogrešno pokušava da predstavi kao objektivnost. Tako tone još dublje, gubi poverenje, autoritet, ali i samopouzdanje.  Ne smemo smetnuti s uma ni broj slučajeva u kojima postoji sumnja da je odsustvo ekspeditivnosti ili osude, posledica neprimerenih i tendencioznih izjava s vrha vlasti.

MONITOR: Da li pitanje sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu i statusa Kosova, potpuno marginalizuje značaj unutrašnje situacije u Srbiji i položaj njenih građana čini nakaradno „stabilnim“?

BELJANSKI: Problem je u tome što većina učesnika u pravosuđu smatra da je jedino što mogu postići hrabrim i ispravnim stavom i postupanjem – sopstveno stradanje. Zbog toga svoj posao posmatraju sa sigurne udaljenosti. Kod nas se i dalje koriste slični metodi kao 90-ih i ista terminologija kada nekog treba diskreditovati ili sprečiti da dalje dela. Pitanje Kosova i Rusije je u prvom planu i vešto se koristi da u domaćoj javnosti stavi senku na druga važna pitanja. Vučić je vešto i uspešno sebe na svetskoj sceni prikazao kao dovoljno moćnog da u Srbiji održi stabilnost i kurs bez previše skretanja. To je još jedan od dokaza da liberalno demokratski poredak nije prioritet međunardone zajednice, bar kada je Srbija u pitanju, a da svetski poredak nije demokratski konstituisan. Ne preostaje nam ništa drugo nego da shvatimo da  od nas zavisi mnogo više nego što mislimo. Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti.

 

Do svojih prava – kroz bunt

MONITOR: Kraj jula obilježili  su protesti građana u Novom Sadu – prvo protiv usvajanja novog Generalnog urbanističkog plana i zbog primjene prekomjernog od strane privatnog obezbeđenja koje je angažovala gradska vlast. Kako ocjenjujete te događaje?

BELJANSKI: Mene su ovi događaji obradovali. Mislim da je važno da u demokratskom društvu postoji zdrava snaga koja će se probuditi i protestovati kada smatra da su odluke vlasti loše i koja je spremna da to javno pokaže. Nema ničeg lošeg da se to učini na ulici, ispred skupštine, bilo gde, pa čak i da se koriste sredstva koja su provokativna i koja prelaze granicu prihvatljivog na prvi pogled, sredstva primerena opravdanoj građanskoj neposlušnosti. Zar nisu mnogi obespravljeni dolazili do svojih prava kroz bunt? I možda je vreme da razmisljamo o još jednom, novom ljudskom pravu koga nema ni u aktima UN ni EU. Pravo na pobunu, pravo da kada ne možete da izdržite više pritisak, poniženja, egzistencijalnu ugroženost, zaglupljivanje, korupciju… Ne morate baš uvek da čekate sledeće izbore. Možete da izađete na ulicu i zahtevate da gradski planovi za koje smatrate da vas pogađaju i ometaju, budu preispitani ili stavljeni van snage.To je više od prava na slobodno izražavanje i slobodu javnog okupljanja. Možda je to jedini ispravan i preostali način u očima onih koji su zbog obespravljenosti odlučili da iznesu svoj revolt. A ako hoćete reakciju koja je neprimerena akciji onda je to parapolicija, plaćeni batinaši. Mislim da je to poruka koju šalje vlast – i mi možemo preko dozvoljene granice, a to će osetiti svi koji pokušaju da nas ometaju u našem naumu. Opet, s obzirom na prethodna prekidanja sednica, bilo je jasno da vlast neće biti beskonačno trpeljiva.

 

Članstvo u EU danas je više nego ikada političko pitanje

MONITOR: Srbija se ne miče u EU integracijama. Osim problema sa usklađivanjem sa spoljnom politikom EU, jasno je i iz godišnjih izvještaja EK, da će najveći problem biti sa vladavinom prava i zaštitom ljudskih prva tj. poglavljima 23 i 24. Ko će u vezi sa tim prvi da „popusti“ EU ili izvršna vlast u Srbiji?

BELJANSKI: Ne znam ko će da popusti jer je članstvo u EU danas više nego ikada političko pitanje zbog odnosa snaga u Evropi i svetu, rata u Ukrajini i širenja vojnog uticaja kao primarnog u odnosu na druge faktore. Licemerje je prisutno sa svih strana. Ogromna je šteta što reforma pravosuđa u Srbiji nije uspela. Nije ni mogla uspeti jer je bila vođena pogrešnim idejama i na pogrešan način. Sada se niko ne usuđuje da predloži novu reformu iako bi jedino to moglo doneti neki boljitak, pod uslovom da se ne dira u stalnost sudijskih funkcija i da postoji iskrena volja izvršne vlasti da se pravosuđu ,,oktroiše” nezavisnost. Te volje nema niti će je biti. U toku je izmena propisa o pravosuđu koje treba uskladiti sa izmena Ustava u ovom delu i to je još jedna šansa da se nešto popravi. Ove izmene je jedan od mojih kolega naznao ,,šminkanjem mrtvaca”. Brzo ćemo videti da li je bio u pravu.

 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo