Povežite se sa nama

Izdvojeno

VLADIMIR SREBROV, PJESNIK, ČOVJEK OD KONTROVERZI: Od srpskog radikala do zatočnika srpskih radikala

Objavljeno prije

na

U zatvorskoj sobi punoj praznih kreveta, septembra ’92, sjedio je u ćošku, za pisaćom mašinom. Razgovaramo kao stari prijatelji. Plače. Pita me da li smo na različitim stranama, začuđen da sam mogla da uđem kod njega. Na komadiću papira zapisuje poruku za Vuka Draškovića. „Molim te da ga obavijestiš da sam ovdje”. U Karadžićevom zatvoru Kula kod sarajevske Lukavice

 

Vladimir Srebrov, pjesnik, čovjek od kontroverzi, pritvoren je u septembru 1992. godine, suđen i osuđen, prvo na smrtnu kaznu, a par mjeseci kasnije, kazna je preinačena na pet godina zatvora. Ratno rukovodstvo bosanskih Srba presudilo je: „Slabio je moral srpskih vojnika i počinio djela koja vode u veleizdaju”. Na brojne apele za oslobođenje Srebrova, koji su stizali na adresu lidera bosanskih Srba, Karadžić je odgovarao: „Srebrov nije uhapšen kao pjesnik, već kao agitator za srpsku predaju i probijanje fronta, a to se kažnjava u cijelom svijetu”. Petnaestak dana kasnije posjetila sam Vladimira Srebrova u zatvoru Kula kod sarajevske Lukavice.

„Ne znam da li sam uhapšen, znam samo da sam prevaren. Isprebijan sam.   Vezali su mi ruke i tukli me. Zbog toga je i moj glas tiši. Ovdje na Kuli dobio sam ljekarsku pomoć i da nije bilo te pomoći ne bih preživio”.

Uhapšen je čovjek koji je pred rat javno tvrdio da se u Bosni osjeća „ugrožen i kao čovjek i kao Srbin” da bi, samo par godina kasnije, užasnut ratnim zbivanjima, ponavljao: „S ponosom kažem da je Bosna moja domovina i otadžbina”.

U Bosni i u Sarajevu je živio, pjevao i pisao: „Granete padaju oko nas, mnogo granata, mnogo metaka, mnogo gelera. Svaki sumrak je sve teži, svaka noć sve groznija. Svjetleći meci ih čine strašnijim, a mi još živimo djevojčice moja, živimo sa svojim sugrađanima, kojih je iz dana u dan sve manje, a humki pod prozorima kuća sve više. Naš grad, naše Sarajevo, postaje jedna velika humka slobodi i zvijezdama u njoj i nad nama.To zapamti”.

U zatvorskoj sobi, punoj praznih kreveta, sjedio je u ćošku, za pisaćom mašinom. Razgovaramo kao stari prijatelji. Srebrov plače. Pita me da li smo to sad na različitim stranama, začuđen da sam mogla da uđem kod njega. Na komadiću papira zapisuje poruku za Vuka Draškovića. „Molim te da ga obavijestiš da sam ovdje…”

Vuk je reagovao: „Uhapšen si,Vlado, onog dana kada si prije izbijanja rata u Sarajevu, onima koji su krivotvorili krštenicu i sebe nazivali srpskim intelektualcima u lice sasuo srpsku reč. Tada su vrebali priliku da te uhvate. Tebe pesnika, zatvorio je pesnik. Prve javne čestitke primio je od srpskih pesnika. Sad će dve godine od tada.Ti si još u zatvoru i još je rat. I još je najveći zločin izgovarati srpsku reč”.

U ime Srba, građana Sarajeva, tog drugog septembra Srebrov je prešao na srpsku ratnu teritoriju s namjerom da pregovara o prestanku razaranja Sarajeva i eventualnom otvaranju koridora preko Ilidže kako bi hrana mogla stići opkoljenom gradu. Uz obećanje, tvrdi, ovjereno srpskom pravoslavnom riječju, da može bezbjedno doći i da mu se ništa desiti neće. Dočekali su ga Karadžićevi poslušnici, polomili mu rebra i vilicu. Narednih par mjeseci hodao je sa štakama.

U zatvorskoj ćeliji je govorio: „Još je gore, kad se sjetim umiranja od gladi, kad se sjetim da nisam više u Sarajevu, gradu u kojem živim od svoje četvrte godine. Gradu gdje je rođena moja ćerka Dijana, kad se sjetim svih prebijenih drugova, svih ljudi koje sam poznavao, kad se sjetim kako sam gledam kako padaju granate… Ovdje u ćeliji preživljavam tih 140 dana…

Pa nastavljao: „Ispred motela Košuta na Jahorini vidim mladića od dvadest godina, koji je izvadio nož sa usirenom krvlju i hvalio se kako je dva sata klao Muslimane. Tada sam se sjetio drugog Srbina, setio sam se Goranove Jame, sjetio sam se onog ustaškog koljača, koji je na suđenju rekao da ne može da spava jer mu na san dolazi onaj starac koji mu je, dok je klao, rekao:’Radi ti svoj posao sinko’”.

Vladimir Srebrov je rođen je u Požarevcu, u učiteljsko-oficirskoj porodici, pod imenom Milan Nikolić. Kao Vladimir Srebrov prvi put se potpisao na zbirci poezije Breze na asfaltu, da bi vremenom postalo njegovo, javno, prepoznatljivo ime.

Aktivno, politikom se počeo baviti devedesetih. U to vrijeme postao je predsjednik Inicijativnog odbora za formiranje Srpske demokratske stranke BiH i predsjednik  glavnog odbora Mlade Bosne. Govorio je da „ne želi da bude lider, već buntovnik srpskog naroda u BiH, onaj koji će tom narodu javno reći da ustane sa koljena i da bude ono što jeste, srpski narod, a ne nečija fukara i bilo čiji hamal. Samo dvije godine kasnije razgovarao je sa ljudima i jedan mu je rekao: „Volio bih da te koljem uz svirku gusala”. Srebrov ga je upitao: „Jesi li Srbin”. Odgovorio je: „Jesam”.

Sa mjesta predsjednika Glavnog odbora Mlade Bosne, Srebrova je smijenio Radovan Karadžić. Povod su bili „gotovo militantni istupi magistra Srebrova, koji su nespojivi sa duhom srpskog naroda”, objasnio je smjenu tada „miroljubivi” Karadžić. Potom su dva pjesnika nastavila javnu polemiku.

Političku aktivnost Srebrov nastavlja kao aktivista Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića. Poslije izbornog neuspjeha ove stranke na izborima decembra 90’-e zahtijeva smjenu Vuka Draškovića, a dočekaće samo svoju sopstvenu.

Onda, počinje rat u Sarajevu. Na prvim sjednicama ratnog Predsjedništva BiH, koje je već zasijedalo bez srpskih predstavnika Biljane Plavšić i Nikole Koljevića, zabilježeno je i prisustvo Vladimira Srebrova. Koga je predstavljao? Zvanično nikog. Sjedio je i ćutao. Uskoro, predložiće Marka Vešovića i sebe za popunu „srpskih mjesta” u Predsjedništvu. Marko Vešović je odbio uz obrazloženje da ni u razredu ne može da održi red.

U 140 dana, koliko je proveo u Sarajevu, kao saradnik beogradskih listova Borba i Vreme, ostao je upamćen po pitanjima i diskusijama na konferencijama za štampu, ali i po čestim istupanjima na sarajevskoj televiziji i muslimanskom Hajat-u. Alija Izetbegović mu je ponudio status zaštićenog građanina, obezbjeđenje, automobil i sigurniji stan. Onaj u kojem je stanovao na Koševskom brdu pogođen je granatom.

Privilegije je izgubio kada je, na konferenciji za štampu, upitao Stjepana Šibera, Hrvata, jednog od komandanata Armije BiH: „Zašto se u zvaničnim izvještajima, ali i u sarajevskim medijima, ne pominju spaljena srpska sela u Hercegovini, iako se za to sa sigurnošću zna?” Poslije te izjave fizički je napadnut.

Početkom septembra došao je na Ilidžu, pod srpskom kontrolom, kako je tvrdio, na njihov poziv. „Rekli su da žele da razgovaraju sa prvakom Građanske stranke Srba i Srba građana Sarajeva. Prije toga, imao sam nekoliko razgovora sa srpskim komandirom milicije Budišom, koji mi je dao srpsku i pravoslavnu riječ da mi se ništa neće dogoditi ako dođem”. Dobio je batine. Ovaj put od Budišinih ljudi.

Nakon 39 mjeseci, duže od tri godine provedenih u zatočeništvu, Srebrov je nastavio da živi u Sarajevu. U ljeto 1999. godine, u 45. godini života, preminuo je.

Petko Budiša, koji ga je uhapsio, naziva Srebrova „budaletinom i psihijatrijskim slučajem”. Tomo Kovač, Budišin nadređeni, čest je gost srbijanskih medija.

 

“Zaboravljeni heroj povlačenja”

U knjizi  Scenografija rata, danski pisci J.M. Eriksen i F.Stjernfelt, posvetili su jedno poglavlje Vladimiru  Srebrovu. U poglavlju  Zaboravljeni heroj povlačenja, bilježe: “Srebrov je  ustao protiv drakonskih posljedica nacionalističkog ludila i završo slomljen u ćeliji, obeščašćen. Zbog tog puta humanosti i ljudskosti Srebrov je i danas neomiljen u srpskim krugovima koji i dalje sanjaju o velikoj Srbiji”

Lidija KOJAŠEVIĆ-SOLDO

 

Komentari

FOKUS

NOVA TRAGEDIJA NA CRNOGORSKIM PUTEVIMA: Drumovi straha

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovonedjeljna nesreća na putu Cetinje – Budva ponovo je aktuelizovala pitanje odgovornosti za neprekinut niz tragičnih udesa na našim putevima. Samo policija ne može mnogo kada na jednoj strani imamo stara vozila, upitne drumove i odsustvo vještine, iskustva i saobraćajne kulture kod vozača, a na drugoj nedostatak kadra i opreme

 

Stručnjaci pokušavaju da utvrde zašto je autobus firme Papović, bez kontakta sa drugim vozilima, najmanje 15 metara udarao u odbojnu bankinu na krivini, prije nego je probio zaštitnu ogradu i sa 30 putnika sletio u provaliju. Nesreća se dogodila prije nekoliko dana na Obzovici, mjestu između Cetinja i Budve. Dvoje putnika izgubilo je život, jedan je i dalje životno ugrožen, a još dvadesetak putnika i vozač autobusa zadobili su teže i lakše povede. Vozač je uhapšen.

Razmjere tragedije najvjerovatnije bile bi i mnogo veće da gusto granje i šiblje nijesu amortizovali pad i zaustavili autobus da se, nakon slijetanja, surva još dublje u provaliju.

Istog dana u udesu na Žabljaku povrijeđen je motociklista, dok je prethodnog dana na teritoriji Crne Gore registrovano 16 saobraćajnih nezgoda. Iz Operativno-komunikacionog centra Uprave policije kazali su da se tog dana u Podgorici dogodilo deset, u Baru pet i u Nikšiću jedna saobraćajna nezgoda. Izdato je 326 naloga za uplatu novčanih kazni i podnijeto 77 prekršajnih prijava. Policija je oduzela dva para registarskih tablica.

Crnogorski putevi i dalje liče na ratište. Samo prošle godine poginulo je gotovo 60 osoba i pored formalno pooštrenih kazni za prekršaje u saobraćaju.

U svijetu gotovo 1,3 miliona godišnje pogine u saobraćaju, procjena je Svjetske zdravstvene organizacije. Riječ je o deset puta većem broju od stradalih u ratovima – Globalni indeks mira (Global Peace Index) procijenio je da je u ratnim konfliktima prošle godine stradalo 238 hiljada ljudi. To nije utjeha, već upozorenje.

Najteža saobraćajka u ovom vijeku kod nas se dogodila prije deset godina (2013) u kanjonu Morače. Autobus sa 46 putnika sletio je sa mosta, kod Manastira Morača. Prevozio je rumunske turiste u Crnu Goru,  stradalo je 18 osoba, njih 29 je povrijeđeno. Rumunski autobus kretao se dvostruko brže od dozvoljene brzine na toj dionici magistrale. Desetak godina ranije, na granici sa Kosovom, u saobraćajnoj nesreči poginulo je deset osoba, uključujuci dvoje djece, dok je 31 osoba povrijeđena. Autobus sa 40 putnika je saobraćao na realciji Ulcinj – Kosovo, kada je sletio s puta i prevrnuo se niz liticu.

Saobraćajni inženjer Mirko Đurović ističe da je najčešći uzrok saobraćajnih nezgoda u Cnoj Gori nepoštovanje brzine i da vozači nijesu dovoljno iskusni. On upozorava i da je previše saobraćajnih nesreća  na ovom malom prostoru.

“Na putu od Podgorice do Budve dosta se brzo vozi. Put nije loš, ali vozači precjenjuju svoje mogućnosti i voze maksimalnom brzinom. Ako se desi neki kiks on u toj situaciji ne može da se snađe i onda šeta ne cesti, lijevo – desno i najčešće se tada desi saobraćajna nezgoda”, pojasnio je Đurović. On kaže da naši vozači „nijesu baš iskusni“ jer imaju vrlo malo pređenih kilometara u toku godine.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

HIRURG NIKOLA FATIĆ OPET OPTUŽEN: Istraga o navodnom uzimanju organa, Fatić se ne oglašava  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok tužilaštvo istražuje prijavu protiv hirurga Nikole Fatića, mediji špekulišu da je po srijedi nezakonito uzimanje organa. Fatić se ne oglašava. Iz partije Alternativa tvrde da se istražuje da li je hirurg ,,odnio” medicinski otpad – tromb. Čekaju se nalazi obdukcije da se saopšti u kom će pravcu krenuti istraga. Monitor je pokušao da kontaktira Fatića, ali on nije odgovarao na naše poruke. Izjavu od njega nijesu uspjeli da dobiju ni drugi mediji

 

Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici pokrenulo je istragu kojom je obuhvaćen vaskularni hirurg Kliničkog centra Crne Gore Nikola Fatić na osnovu krivične prijave koju je protiv doktora podnijela porodica preminulog pacijenta. Iz tužilaštva je saopšteno da će nakon utvrđivanja rezultata obdukcije tijela pacijenta koji je preminuo nakon operacije u KCCG u Podgorici, a kojeg je operisao doktor Fatić, biti utvrđen dalji tok istrage.

Na navode medija po kojima je porodica pokojnika podnijela prijavu zbog navodnog protivpravnog oduzimanja ljudskih organa ili djelova tijela, odnosno zbog navodnog nesavjesnog liječenja njihovog člana porodice iz tužilaštva se nijesu javno izjašnjavali.

Iz Uprave policije je potvrđeno da je tokom vikenda policija pretresla prostorije hirurškog odjeljenja Kliničkog centra u Podgorici, te prikupljala obavještenja vezana za navode iz krivične prijave, odnosno tužilačke istrage. Takođe je saopšteno da je policija pretresla i privatnu ordinaciju doktora Nikole Fatića.

Iz Kliničkog centra Crne Gore je saopšteno da će po dobijanju rezultata obdukcije i policijske istrage ,,biti odlučeno o svim radnjama koje će biti preduzete u vezi sa ovim slučajem, bez prejudiciranja”.

Mediji pišu da se Fatić sumnjiči da je teglu sa ostacima dijela organa, aorte, koju je operisao, neovlašćeno iznio iz Kliničkog centra i odnio u svoju privatnu ordinaciju. On se sumnjiči da je, nakon što je porodica vidjela teglu sa etiketom na kojoj je bilo napisano ime pacijenta i alarmirala policiju, to vratio u jednu od prostorija KCCG u kojoj je nađena prilikom pretresa.

Monitor je pokušao da kontaktira Fatića, ali nije odgovarao na naše poruke. A izjavu od njega nijesu uspjeli da dobiju ni drugi mediji.

Dok je cijeli slučaj obavijen ćutanjem, jedina se oglasila organizacija Alternativa koja je objavila da je policija pretresala prostorije gdje borave hirurzi, ali prema njihovim saznanjima, tom prilikom nije pronađen nijedan dokaz o eventualnoj trgovini organima. Iz ove organizacije su saopštili da se ne radi o organu nego o trombu: ,,Treba da znate da taj vrsni vaskularni hirurg nema ni svoju kancelariju u Kliničkom centru. Prinuđen je da stvari ostavlja gdje stigne, da je šikaniran i proganjan od strane istih onih koji sad plasiraju aferu o ‘trgovini organima’. Optužuju ga da je kući odnio ‘tromb'(medicinski otpad) koji je izvadio pacijentu”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KAKO SE REGION BORI SA CIJENAMA: Snagom države protiv poskupljenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlade Srbije, Hrvatske i Sjeverne Makedonije pokušavaju olakšati inflatorni udar na građane. Riječ je uglavnom o administartivnim mjerama kojima se ograničavaju neke cijene u maloprodaji. Analitičari upozoravaju da bi mjere mogle imati i kontraefekat u vidu nestašica ili uvoza nekvalitetnijih ali jeftinijih proizvoda. U Crnoj Gori nemamo sličnih briga. Naša Vlada za skupću ne mari

Dok crnogorske vlasti brinu postizborne brige, drugi probaju raditi ono što im je u opisu posla. Makar zbog toga što njih izbori tek čekaju. Ili građani  očekuju da se vlast odgovorno odnosi prema nevoljama koje je donijela inflacija.

Nakon kolega iz Evrope, i vlade država u regionu odlučile su da se uhvate u koštac s visokim cijenama osnovnih životnih namirnica.

Prvo se pred TV kamerama pojavio predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vućić. On je, u svom reality stilu najavljujući akciju Bolja cena – cena za narod predstavio tridesetak proizvoda koji će, makar do kraja godine, potrošačima biti dostupni po cijenama koje su  10 do 30 odsto niže od onih iz prve polovine septembra. Dakle, u Beogradu su iz potrošačke korpe probrali dio proizvoda (brašno, ulje, razni mliječni prizvodi, mesne prerađevine, kupus, grašak, marmelada, šampon za bebe, deterdžent…) odabrali po jedan, uglavnom domaći, proizvod i propisali mu jedinstvenu cijenu u svim trgovinama u zemlji. Uz računicu da će domaćinstva, kupujući baš te proizvode, moći da uštede više od 30 eura mjesečno.

Glavna zvijezda te akcije, uz Aleksandra Vučića, postala je jeftina (najjeftinija) salama u omotu, narodski –  parizer, koja se proizvodi u nekoj od fabrika Miroslava Miškovića.

Prvo su potrošači primijetili da na etiketi parizera piše kako sadrži samo 35 odsto mesa. Onda su stigle ocjene da nešto što je toliko jeftino ne može biti dobrog kvaliteta.“ Znači, 400 grama hrane za pse košta kao kilogram parizera za penzionere koji promoviše Vučić”, objavio je jedan od opozicionih političara. Potom je Vučić organizovao radni doručak na kome su on i dvojica njegovih saradnika iz Vlade Srbije (ministri finansija i trgovine) pravili sendviče sa Miškovićevim parizerom. Opozicioni političari i mediji primijetili su kako kamere nijesu zabilježile da je Predsjednik Srbije zaista jeo ponuđeni obrok.

Sve to, zapravo, nije toliko važno, jer ne može sakriti suštinu, smatra urednik nedeljnika NIN Milan Ćulibrk. “A istina je da se u poslednje tri godine cena hrane u Srbiji povećala 57, 8 odsto – od toga je meso poskupelo za više od 50 odsto; mleko, jaja i sir više za 70 odsto, povrće za više od 80 odsto i to su zvanični podaci Republičkog zavoda za statistiku. U isto vreme u Srbiji je povećana penzija za 36 odsto, medijalna zarada koju prima više od polovina zaposlenog stanovništva u Srbiji povećana je za 43 odsto. Predsedniče, ako su primanja građana povećana za ovoliko odsto, a hrana poskupela za 58 odsto, da li se u Srbiji bolje živi, bez obzira na ovaj vaš parizer kome ste oborili cenu“, rekao je Ćulibrk gostujući na televiziji N1.

Dok se političari i analitičari u Srbiji spore o tome koliko će ove mjere istinski uticati na zaustavljanje inflacije i poboljšanje standarda građana, niko ne dovodi u pitanje to da će mjere trajati onoliko koliko je to obećao Predsjednik Srbije. Makar trgovci i proizvođači platili visoku cijenu toga što se baš njihov proizvod našao na listi Bolja cena. Kao što se već desilo proizvođačima žita, mesa i ulja, nakon prošlogodišnjih ograničenja cijena i zabrane izvoza za neke strateške poljoprivredne proizvode.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo