Povežite se sa nama

PERISKOP

Zaboravljena mostarska književnost

Objavljeno prije

na

Mostar, grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…Ipak, ta književnost mostarskih pisaca ili je izbrisana iz sjećanja i moje, a pogotovo mlađih generacija. To je ozbiljan fenomen. Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega

 

Ponosno ispisujem prve rečenice ovog Periskopa:moj je rodni Mostar, inače čudesna maketa raja koju je dobri bog poslao na zemlju, jedna od najznačajnijih toponimskih oznaka kada je književnost nekih prohujalih epoha u pitanju.Naravno, uz mostarski kulturni toponim uglavnom se veže ime i djelo Alekse Šantića…

Ali, odmah moram napomenuti da osobno najznačajnijim piscem mostarske književnosti smatram pripovjedača, romansijera i dramatičara Svetozara Ćorovića.Ne treba zanemariti niti talentiranoga Iliju Jakovljevića, a ni doprinos Derviš Paše Bajezidagića književnosti drevnog mostarskog polisa nije zanemarljiv…

Pa onda moji suvremenici: slikar i pjesnik Vlado Puljić, pjesnik Ivan Kordić, lirik jesenjinovskog usmjerenja Mišo Marić,Valentin Borozan, kritičari Pelević i Burina… Sve to je jedna gotovo zaboravljena književnost…Naravno, vrijeme je prosuditelj književno-umjetničke vrijednosti,ali kada bi se analitički procjenili literarni opusi nabrojanih mostarskih pisaca moglo bi se konstatovati da grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…

Ipak, književnost mostarskih pisaca  je izbrisana iz sjećanja  moje, a pogotovo mlađih generacija.To je ozbiljan fenomen. Njegove uzroke prije svega vidim u potpunom nestanku izdavača.Nekada čuvene nakladničke kuće Paher-Kisić i Prva književna komuna današnjim generacijama na nivou infornacija ne znače ništa, a kamoli da se diče,u svojim vremenima,možda i najinteresantnijim nakladničkim kućama u BiH i regionu…

Manje više niti sâm grad sa svojim gradskim strukturama nije dostatno polagao na afirmaciju svoje književne baštine i savremenosti. Mostar je ostao ogoljen i kad je u pitanju časopisna periodika bez koje nema podsticaja literarnoj duhovnosti.

Čitavi slojevi putopisne literature, književnog stvaralaštva na istočnjačkim jezicima prekriveni su zaboravom. Staro pravilo da grad gradom ne čine kuće i ulice već prije svega ljudi, pogotovo pisci koji emaniraju umjetničku literaturu,to biserje misaonosti, izgleda da je zaboravljano u Mostaru,naročito u posljednje tri decenije.

Nestankom časopisa Most i Prve književne komune presahla je ozbiljnija valorizacija književne produkcije u Mostaru. Mlađi pisci poput prozaiste Nezirovića i van regionalnih okvira zadobivaju povjerenje kritike i šireg čitalačkog auditorija. Možda će oni postati nukleus ozbiljnije učitanosti u mostarsko književno biće,
a njihovo književno djelo označivač nove filozofije u tretmanu književnosti i umjetnosti uopšte, pod zvjezdarijem mostarskog nebosklona.

Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Diplomata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanik i bivše nam zajedničke Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića

 

Oduvijek sam imao osobito poštovanje za posao i angažman ambasadora, ali i drugog diplomatskog osoblja, naročito onih nositelja diplomatskog portfelja koji su u svojim vremenima bili virtuozi ove, nimalo lake i jednostavne profesije… Moji „reperi” za tu uspješnost su bili i Ivo Andrić, pa Miloš Crnjanski, a poglavito Koča Popović, koji je ambasadorskim frakom zamjenio uniformu partizanskog legendarnog komandanta…

Dakako, bilo je i mojih suvremenika, koji su plijenili moju pozornost. S puno razloga bilježim rad prvog poratnog ambasadora Republike Srbije u Bosni i Hercegovini Grujice Spasovića koji je zaorao duboku brazdu prijateljstva i suradnje među narodima i državama.

Međutim, ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanikom i bivše nam zajedničke domaje Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića…

Sin uglednog akvareliste Fuada Arifhodžića, uglednog sarajevskog antifašiste, nije mogao nego nastaviti očevim stopama čuvanja antifašističkih tekovina u BiH, što mu je samo donosilo „negativn epoene” kod nacionalistički orijentiranih vlasti u Sarajevu.

Ambasador, koji je na početku agresije na BiH fizički branio i čuvao bosanskohercegovačku ambasadu u Tunisu, i danas pokazuje svoj patriotizam i opredijeljenost za BiH utemeljenu na avnojevskim i zavnobihovskim principima. Aktivno protagorajući antifašizam, Nerkez Aifhodžić ne ustaje i od čuvanja i njegovanja usopomena na briljantno akvarelističko pismo svoga oca Fuada Arifhodžića. Zato se nije čuditi da su promociji njegove obimne (800 stotina stranica) knjige Vapaj agnostika Svemogućem nazočili i takvi autoriteti diplomacije na priliku Budimira Lončara i dr Harisa Silajdžića i, naravno dali svoj pozitivan i komplimentaran pravorijek!

Nekez je Arifhodžić za mene simbol ambasadorskog visokog profesionalizma i visoke aristokracje! Pravi istinski diplomat usred današnje i ovakve Bosne i Hercegovine.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Magnetična bjelina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veliki mostarski slikar Meho Sefić dozvolio je jednom srednjoškolcu da se s njim druži, dapače insistirao je da budemo „na ti”. Posmatrao sam iz blizine kako nastaju Sefićeve slike iz njegovog najzrelijeg perioda stvaranja. Maestro, kako smo ga svi zvali, u svakoj je prilici ostavljao dojam ozbiljnog gospodina. Iza decentne ozbiljnosti skrivao se jedan od najduhovitijih Mostaraca

 

U rodnom gradu sam upoznao Mehu Sefića. I ne samo upoznao, veliki mostarski slikar dozvolio je tih godina jednom srednjoškolcu da se s njim druži, dapače insistirao je da budemo „na ti”.

Promatrao sam iz blizine kako nastaju Sefićeve slike iz njegovog najzrelijeg perioda stvaranja. Maestro, kako smo ga svi zvali, kako u kavani, na ulici, jednako u njegovom ateljeu, i u svakoj prilici je ostavljao dojam ozbiljnog gospodina respektabilnog godišta. Bio je to svojevrsni privid. Iza decentne ozbiljnosti skrivao se jedan od najduhovitijih Mostaraca.

Nikada ne mogu i neću zaboraviti Sefićevo humorno „nadigravanje” sa drugim mostarskim slikarom Mustafom Icom Voljevicom. Veli Voljevica: „Hajmo, bolan Meha, popiti koju”. A Sefić će na to ko′ iz topa: „Ono, ne pijem po danu, ali nema smetnje, pustićemo zavjese na prozorima u kafani…”

Sefić je, što malo i današnjih Mostaraca zna, svojedobno bio poznat i kao vrsni izvođač šansona. Čuvena su bila njegova natpjevavanja sa Ivom Robićem u poznatom zagrebčkom RITZ baru…

No, ovaj renesansno talentirani Mostarac ipak je u domenu likovne umjetnosti ostavio briljantno naslijeđe koje povijest umjetnosti tek treba dubinski valorizirati. Alkemija Sefićevog slikarstva sastojala se u neponovljivoj crtačkoj virtuoznosti, nadasve u magnetičnoj bjelini. Sefić je nijansama bijele boje na svojim platnima donosio čudesnu svjetlost Mostara, o kojoj nobelovac Ivo Andrić svjedoči na najpotpuniji i artistički najgracilniji način.

Mi koji pamtimo našega Mehu Sefića, možemo svjedočiti da se veliki slikar mostarske svjetlosti i vedrine i u biranju vlastite garderobe nije odmicao od svoje magnetične bijele boje „u mali milion nijansi”.

Neponovljivi naš Maestro!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo