Povežite se sa nama

HORIZONTI

ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar

Objavljeno prije

na

Zaduženje je bio prvi potez Vlade Zdravka Krivokapića i njegovog ministra finansija Milojka Spajića koje je čekala opustošena državna kasa i nadolazeće obaveze servisiranja ranijih kredita koje su uzimale DPS-ove vlade. Za tekuću potrošnju i pogotovo plate nije bilo sredstava. Vlada i ministar finansija Aleksandar Damjanović javno su objavili da su Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) predali informaciju o tom često pominjanom zaduženju od 750 miliona eura

 

Posljednjeg dana aprila su Vlada i ministar finansija Aleksandar Damjanović javno objavili da su Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) predali informaciju o često pominjanom zaduženju od 750 miliona eura u decembru 2020. godine, kroz emisiju euro-obveznica na međunarodnom tržištu kapitala u Londonu. To zaduženje je bio prvi potez prve postDPS Vlade Zdravka Krivokapića i njegovog ministra finansija Milojka Spajića, koje je čekala opustošena državna kasa i nadolazeće obaveze servisiranja ranijih kredita koje su uzimale DPS-ove vlade. Za tekuću potrošnju i pogotovo plate nije bilo sredstava u „sprženoj zemlji“. Još prije nego je nova Vlada inaugurirana početkom decembra 2020, počeli su neformalni kontakti sa ino bankama i kreditnim institucijama preko Centralne banke i odlazećih zvaničnika Ministarstva finansija kojim je rukovodio Darko Radunović, tako da je emisija obveznica već bila spremna kad je nova Vlada položila zakletvu. Crna Gora se zadužila 750 miliona po veoma povoljnoj kamatnoj stopi od 2.875 odsto i rokom dospijeća u decembru 2027. Već krajem decembra 2020. godine je lider Socijaldemokrata (SD) Damir Šehović tražio kontrolno saslušanje ministra Spajića pred skupštinskim Odborom za ekonomiju, finansije i budžet navodeći da je javnost bila uskraćena za mnoge informacije oko emisije obveznica. Kontrolno saslušanje je održano 17. marta 2021. godine. Šehović je napao Krivokapićev kabinet da je „u 72. satu svog mandata bez ijednog jedinog podatka, bez ikakvih ozbiljnih analiza, bez znanja parlamenta, bez znanja javnosti zadužila brže i više od bilo koje Vlade za cijelih 890 miliona eura sa kamatama”. Napadima se pridružio i Demokratski front (DF) čiji Branko Radulović je optužio Vladu da je zaduženje uradila mimo rebalansa budžeta i da su pokazali da nisu ekspertska Vlada jer su time prekršeni Ustav i zakoni zemlje. Dejan Đurović je pitao na osnovu kojih tendera su izabrane posredničke banke i konsultantske kuće a lider Socijaldemokratske partije Raško Konjević pitao kad je sprovedena analiza tržišta sa bankama jer je Spajić postao ministar „u petak, a ovo je u ponedjeljak“. Kasnije se lider Pokreta za promjene (PZP) Nebojša Medojević profilirao kao najveći Spajićev kritičar i nekoliko puta pisao Glavnom specijalnom tužiocu (GST) Vladimiru Novoviću o svojim saznanjima glede emisije obveznica i navodnim raznim „ugradnjama“ i kriminalnim dilovima ministra Spajića. Spajić je sve optužbe negirao i rekao da bi odavno bio na Interpolovoj crvenoj potjernici da je nešto loše uradio.

Priča je pojačana pred predsjedničke izbore krajem februara ove godine kad je na javnoj sjednici Vlade sadašnji ministar finansija Aleksandar Damjanović iznio nove optužbe oko zaduženja. Nakon što je Spajić najavio samostalan nastup Pokreta Evropa sad (PES) za izbore zakazane 11. juna i nakon objave nekih istraživanja po kojima PES ima čak 44 odsto podrške, Vlada je konačno sastavila informaciju koja je u suštini ona ista iz februara i predala je SDT-u gdje je objedinjen Vladin fajl sa ranijim prijavama Nebojše Medojevića i NVO Montenegro International.

S druge strane, nedavno je SDP-ov Raško Konjević promijenio narativ i preko twittera se oglasio kako nema ništa sporno u tom zaduženju nakon što je pregledao dokumentaciju. Uz Konjevića staju i neki miloistički mediji i analitičari koji računaju na navodnu Spajićevu pragmatičnost i eventualno raspoloženje da sarađuje sa „reformiranim“ DPS-om poslije izbora.

Vlada, tj. Damjanović, u informaciji dostavljenoj SDT-u tvrdi nekoliko stvari. Prekršen je Zakon o budžetu za 2020. godinu i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o budžetu za tu godinu nakon rebalansa, planirano pokriće deficita po osnovu pozajmica je bilo u iznosu circa 327 miliona za dodatne troškova budžeta i fiskalnu rezervu za 2021. godinu. Prekršen je Ustav jer „Skupština raspisuje javne zajmove i odlučuje o zaduživanju Crne Gore“. Ministar Damjanović je naveo da su angažirana „pravna lica u posredovanju i konsultantskim uslugama suprotno članovima 8, 9, 10, 13 i 14 Zakona o javnim nabavkama“. Damjanović je takođe dijelom ponovio i priču da diskont kupcima od 3.510 miliona (0.468 odsto od ukupne emisije) nije nigdje definisan i da su ta sredstva i troškovi kredita fiktivno sprovedeni kroz budžet. Ranije je, uz Medojevića, tvrdio da nigdje nije pominjan diskont što su negirala sama objavljena dokumenta. Tome treba dodati i ranije navode da se o zaduženju nije izjasnio Zaštitnik imovinsko pravnih interesa CG.

Na nove/stare informacije brzo je reagovao Spajić optuživši Damjanovića za „politički napad“ i „nerad i neznanje“ istakavši da to nije bio prvi put da Crna Gora izlazi na međunarodno tržište kapitala i da daje diskont ponovivši da je „diskont iznos koji kreditor zadržava da bi onome ko uzima kredit, smanjili kamatu”. Diskonti koji su ranije DPS Vlade davale su bili znatno veći. Spajić se takođe požalio da se predaju dokumenta tužilaštvu već dvije i po godine iako su ona već u prvom dijelu 2021. godine bila dostupna javnosti rješenjem samog ministra Spajića koji je sa njih skinuo oznaku tajnosti 2021. To nije bio slučaj sa ranijim DPS zaduženjima koja su i dalje zaključana.

Upoređujući navode Damjanovića koje je Vlada usvojila i poslala Vladimiru Novoviću sa dokumentacijom o eurobond emisiji kao i pažljivo čitanje spornih članova zakona i Ustava Crne Gore, odaje se utisak da ni u ovom slučaju nije moglo bez političkih kalkulacija koje se kose sa činjeničnim stanjem.

Istina je da je Zakonom o budžetu za 2020. i kasnijim rebalansom budžeta iz juna 2020. kroz Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o budžetu podignuta granica zaduživanja (član 5) sa 257 na 327 miliona eura. Nesporno je da je 750 miliona daleko veće od 327 miliona, ali u članu 6 rebalansa iz juna 2020. takođe stoji da mimo dozvoljenog zaduženja „u slučaju potrebe za finansiranjem dodatnih troškova budžeta za 2020., kao i za potrebe stvaranja fiskalne rezerve za finansiranje budžeta za 2021, Vlada CG se može, dodatno zadužiti na način kako je to predviđeno stavom 4 ovog člana“. U stavu 4 se navodi da se eventualno nedostajuća sredstva, mimo gore navedenog ograničenja, mogu obezbijediti  „putem kreditnih aranžmana sa domaćim ili inostranim bankama, i/ili kroz emisiju obveznica na domaćem ili međunarodnom tržištu“ – upravo ono što je uradio Spajić uz pomoć odlazećeg DPS-ovog Ministarstva finansija. Kako je rebalans budžeta usvojen u Skupštini u formi zakona kojim je dozvoljeno i zaduženje mimo granice od 327 miliona „u slučaju potrebe“, time je postala bespredmetna optužba da je prekršen Ustav zemlje jer je navodno Skupština morala odobriti Spajićevo zaduženje.

Tvrdnje Damjanovića i poslanika DF-a da je prekršen Zakon o nabavkama CG oko izbora posrednika/pravnih savjetnika/konsultanata takođe ne stoje. Članom 14 pomenutog Zakona su definirana izuzeća, među ostalima i u slučaju „usluga koje se odnose na izdavanje, prodaju, kupovinu ili prijenos hartija od vrijednosti ili drugih finansijskih instrumenata, finansijske i pravne usluge i druge usluge u vezi sa hartijama od vrijednosti, odnosno drugim finansijskim instrumentima, u skladu sa zakonom kojim se uređuje tržište kapitala“. Istim članom, stav 8 su izuzeti „zajmovi, krediti i drugi finansijski derivati bez obzira da li su povezani sa izdavanjem, prodajom, kupovinom ili prijenosom hartija od vrijednosti i drugih finansijskih instrumenata“.

Ne stoje ni tvrdnje da nije ispoštovan Zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti i da Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa CG nije dao mišljenje na zaduženje u inostranstvu. Prema članu 61 Zakona, „Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa CG, na zahtjev kreditora izdaje pravno mišljenje kojim potvrđuje da je ustavna i zakonska procedura zaduživanja ispoštovana“. Kreditori nisu tražili mišljenje jer su imali sertifikat britanske Uprave za finansijske poslove (Financial Conduct Authority – FCA). Naime, FCA je dala pozitivno mišljenje na Prospekt Vlade CG koji je prethodio emisiji što znači da je posao potpuno legalan na međunarodnom tržištu u Londonu i saglasan zakonima CG. Prospekt je formalni dokument koji se podnosi finansijskom regulatoru i koji javnosti pruža detalje o investicionoj ponudi – o dionicama, obveznicama ili zajedničkim fondovima. Prospekt pomaže investitorima u donošenju odluke o ulaganju jer sadrži niz relevantnih informacija o ulaganju ili vrijednosnom papiru.

SDT nije bio voljan za komentar ali je Monitor u neformalnoj komunikaciji sa osobama iz tužilaštva dobio identičnu informaciju da su prijave protiv Spajića „potpuno bespredmetne“. Kako se izborna kampanja bude zahuktavala za očekivati je da će se proširiti spektar optuživanja Spajića. Nezvanično se pominje da će brzo doći na red i raskid koncesije za put Meljine–Petijevići, koji je u ime Vlade u maju 2021. god. potpisao Spajić sa investitorom. Navodno, Ministarstvo finansija o tome ima puno više argumenata nego o eurobond emisiji.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

SRBIJA I RUSKO/BJELORUSKA OPOZICIJA: Kritičari Putina i Lukašenka nisu dobrodošli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija je postala selektivna u vezi gostoprimstva za Ruse i Bjeloruse, zavisno od toga  da li su kritičari Aleksandru Vučiću ideološki bliskih režima u Moskvi i Minsku. To izgleda nije znao  Andrej Gnjot kada je 30. oktobra 2023. godine sletio na beogradski aerodrom. Uhapšen je na osnovu potjernice koju je preko Interpola izdao režim Aleksandra Lukašenka. Potražuje se zbog navodne utaje poreza iako u zemlji nikada nije dobio poziv na saslušanje po tom osnovu

 

  Na nedavno održanim/namještenim predsjedničkim izborima u Rusiji, neosovjetski diktator Vladimir Putin je osigurao sebi peti šestogodišnji mandat sa navodno preko 87 odsto glasova. Kad dođe na dvije trećine mandata Putin će preteći po dužini vladanja Josifa Visarionoviča Staljina, komunističkog diktatora i zločinca, čija 29-godišnja vladavina je odnijela milione ljudskih života.

Međutim, glasanje ruske dijaspore je pokazalo obrnuto raspoloženje od onoga kakvim ga Kremlj prikazuje. Po izlaznim anketama u Beogradu (jedino biračko mjesto u Ruskoj školi) prema podacima asocijacije volontera Glasaj u inostranstvu, od oko 4.700 ruskih državljana koji su uspjeli glasati, Putinovo ime je zaokružilo svega tri odsto. Podatak je dobijen na osnovu postizborne ankete u kojoj je učestvovalo skoro 4.000 ljudi. U Beogradu je na spisku bilo oko šest hiljada glasača koji su se prijavili među 30 hiljada ruskih državljana koji imaju odobren boravak u Srbiji, na osnovu podataka Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP). Nezvanično, broj Rusa je gotovo petostruko veći. Međutim, zvanična Srbija je posljednjih  godinu dana postala selektivna u vezi gostoprimstva za Ruse i Bjeloruse, zavisno da li su kritičari totalitarnih i srpskom vladaru Aleksandru Vučiću ideološki bliskih režima u Moskvi i Minsku. To izgleda nije znao 42-godišnji Andrej Gnjot kada je 30. oktobra 2023. godine sletio na beogradski aerodrom. Uhapšen je na osnovu potjernice koju je preko Interpola izdao režim Aleksandra Lukašenka. Potražuje se zbog navodne utaje poreza od 300 hiljada eura iako u zemlji nikada nije dobio nijedan poziv na saslušanje po tom osnovu. Utaju je navodno vršio između 2012. i 2018. godine na osnovu zakona koji je donešen tek 2019. godine. Gnjot tvrdi da su optužbe i potjernica protiv njega “politički motivirane”.

Bjeloruske i ruske vlasti protiv svojih političkih protivnika kontinuirano stavljaju kriminalnu a ne političku osnovu za međunarodne potjernice kako bi lakše prošle odobrenja u Lionu. Ovom bjeloruskom reditelju, novinaru i političkom aktivisti u Srbiji je određen ekstradicioni pritvor i već se preko pet mjeseci nalazi u Centralnom zatvoru (CZ) u Beogradu.

Od tada vodi pravnu bitku protiv izručenja. Lukašenkov režim se već ranije široko “proslavio” otmicom još jednog novinara i opozicionog aktiviste – Romana Protaševiča. Avion irskog Ryanair na letu 4978 je skrenut 23. maja 2021. godine na letu Atina – Viljnus gdje je Protaševič živio u egzilu. Pod izgovorom da je u avionu postavljena bomba i uz prisustvo lovca – presretača MIG-29 avion je prinudno sletio u Minsk i pored upozorenja pilotima od strane Protaševiča da se radi o pokušaju njegove otmice. Novinar i njegova ruska djevojka su uhapšeni i odvedeni a bomba nije nađena.

Gnjot je jedan od osnivača Slobodnog udruženja sportista Bjelorusije (SUSB) koje je osnovano nakon pokradenih predsjedničkih izbora 2020. godine. KGB (kako se u Bjelorusiji i dalje zove po zlu poznata državna bezbjednost iz doba Sovjetskog Saveza) je udruženje označio kao „ekstremističku organizaciju“. SUSB je svojom kampanjom uspio da se Bjelorusiji oduzme status domaćina Svjetskog prvenstva u hokeju i da Međunarodni olimpijski komitet prestane finansirati bjeloruski Nacionalni olimpijski komitet, na čijem je čelu bio upravo predsjednik Aleksandar Lukašenko. „Uspjeli smo ono što ni političari nisu uspjeli – uzeli smo diktatoru jednu fotelju”, rekao je Gnjot. Kao rezultat, njihov advokat Aleksandar Danilevič je osuđen na deset godina zatvora, a odmazda je uslijedila i prema drugim članovima udruženja.

Nakon što je u junu 2021. dobio signal da je KGB saznao za njegovo sudjelovanje u antirežimskim aktivnostima, napustio je Bjelorusiju.

Ne znajući da je za njim izdana međunarodna potjernica septembra 2023.godine,, Gnjot je u Srbiju stigao službeno iz Tajlanda gdje je tada živio. Beogradski Viši sud je odlučio 7. decembra 2023. da su ispunjene sve pretpostavke za njegovo izručenje. Ipak, nakon žalbe, Apelacioni sud je 8. marta poništio presudu Višeg suda, kojom se nalaže ekstradicija. Predmet je vraćen na ponovno suđenje ali je Gnjotu posebnim rješenjem produžen pritvor. Interesantno u Gnjotovom slučaju je to da beogradski Viši sud uopšte nije htio saslušati Gnjota tako da je njegova prva izjava u sudu data tek u žalbi pred Apelacionim sudom. „U bjeloruskim zatvorima nalazi se više od 1.600 političkih zatvorenika”. rekao je Gnjot. Spomenuo je i druge sportiste koji su uhapšeni zbog političkog neslaganja sa režimom i pročitao citate u kojima su oni detaljno opisivali torture u bjeloruskim zatvorima. Gnjot je siguran da i njega čeka ista sudbina kao i druge rekavši da ga “u Bjelorusiji čeka mučenička smrt” jer tamo “nema zakona, nema zaštite i nema nezavisnog sudstva”. Gnjot je rekao da je “diktatura u Bjelorusiji do lakata u krvi i moj život je u vašim rukama – Srbija ne treba imati krvave ruke zbog bjeloruskih vlasti”.

U međuvremenu, Srbija je pojačala aktivnosti protiv “antidržavnih elemenata”  i  iz Rusije. Ruskom državljaninu Jevgeniju Iržanskom je 28. avgusta 2023. ukinut privremeni boravak u Srbiji zbog “pretnje po nacionalnu bezbednost” Srbije. Iržanski je u Srbiju stigao sa suprugom u aprilu 2022., dva mjeseca nakon napada na Ukrajinu. U Beogradu je organizovao koncerte ruskih muzičara. “Stavovi o agresiji na Ukrajinu su vjerojatni razlog zašto vlasti u Srbiji nisu odobrile moj boravak”, rekao je Iržanski za Radio Slobodnoj Evropi (RSE). Većina ruskih muzičara čije nastupe je organizovao je na crnoj listi kremaljskog režima i većina ih živi izvan Rusije kako bi izbjegli zatvor, premlaćivanje ili “slučajne” padove sa moskovskih višespratnica. Prije ukidanja dozvole boravka u Srbiji, pozvan je u policiju gdje su ga ispitivali o njegovim stavovima prema ratu, Putinu, ruskom opozicionom političaru Alekseju Navaljnom, koji je tada još bio živ, ali i o vezama s Ruskim demokratskim društvom (RDD) i njegovim osnivačima u Srbiji. “Ispitivali su me tri sata o tome što radim ovdje, … jesam li protiv Putina, da li podržavam Navaljnog” na šta je on odgovorio da “podržava Navaljnog i da se ne slaže s politikom svoje zemlje”. Dodao je da je učestvovao  protestima protiv rata u Ukrajini, koje su u Beogradu organizovali antiratni aktivisti.

Osim Iržanskog, u dva zasebna slučaja, „pretnjom” po Srbiju su proglašeni Pjotr Nikitin i Vladimir Volokhonski iz RDD koje okuplja rusku dijasporu. Dok su Nikitin i Volokhonski osnivači organizacije, Iržanski je simpatizer. MUP i Bezbednosno-informativna agencija (BIA) do sada nisu javno obrazložili zašto antiratne Ruse smatraju „pretnjom”. Ovakvi slučajevi su smanjili broj Rusa koji traže utočište u Srbiji.

Donedavna premijerka Srbije i sada šefica Skupštine Ana Brnabić je optužila domaću opoziciju da “sprema haos” poslije izbora i “da će deo opozicije pokušati da ospori rezultate izbora i nasilnim putem preuzme vlast u Srbiji… (kroz) napad na Skupštinu grada Beograda“. Za ovakva saznanja “antidržavnog i antisrpskog delovanja” Brnabička se zahvalila ruskim službama bezbjednosti koje su ih “podelile sa srpskim kolegama“. Sada utamničeni ruski opozicionar Vladimir Kara-Murza iznio je ranije tvrdnje da je Aleksandar Vulin, tada Vučićev ministar policije, u maju 2021. godine na sastanku sa sekretarom Savjeta za nacionalnu bezbjednost Rusije Nikolajem Patruševom, predao podatke o susretima ruskih opozicionara koji su prethodno boravili u Beogradu. Kara-Murza je rekao da su ruski državljani u Beogradu bili praćeni i prisluškivani. Vulin je do nedavno bio šef BIA-e i akter je mnogih korupcionaških i kriminalnih afera u Srbiji. Američko ministarstvo finansija ga je stavilo na crnu listu i zbog trgovine narkoticima dok ga nezavisni mediji povezaju i sa Jovanjicom, najvećom farmom kanabisa u Evropi, na čije postojanje i rad je blagonaklono gledao državni vrh Srbije.

Da bi stvari mogle biti slične i u Crnoj Gori pokazuje ponašanje RTV Budva čiji osnivač je lokalna vlast pod kontrolom provučićevskih stranaka čiji glavni predstavnik je u istražnom zatvoru – takođe zbog optužbi za trgovinu narkoticima i mafijaško udruživanje. Naime, nakon ubistva ruskog opozicionog prvaka Alekseja Navaljnog polovinom februara ove godine u kažnjeničkoj koloniji na Arktiku, Rusi i Ukrajinci koji žive u Budvi su te noći organizovali masovni skup i paljenje svijeća za Navaljnog ispred starog grada. Događaj je ostao potpuno prećutan i od budvanskog portala i televizije kao i od svih provučićevskih medija u Crnoj Gori. Iste političke strukture, koje su odćutale ubistvo Navaljnog, su u vrijeme kad su bili opozicija se stalno žalile na istu vrstu progonstava od DPS režima čiji prijatelji su bili i Vučić i Putin. Očigledno je nastupila amnezija.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

VUČIĆEV PUT: Srbija ne sme da stane” – niz brdo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je predsjednik Vučić imenovao Miloša Vučevića, 10-godišnjeg gradonačelnika Novog Sada i ministra odbrane od kraja oktobra 2022. godine, za novog mandatara Vlade Srbije. Vučević je inače veliki “srpski patriota” i vidi Srbiju, Srpsku i CG  “u jednoj kući”.U prvim reakcijama nakon imenovanja opozicija je odgovorila da se radi o osobi koja je “šraf mafijaškog sistema”, “Vučićev sluga” i “batler porodice Vučić

 

 

Prije dva dana je iz Beograda stigla neobična najava predsjednika Privremenog organa Grada Beograda Aleksandra Šapića. Ovaj doskorašnji gradonačelnik i privremeni administrator je na svom Instagram profilu najavio da će “pokrenuti inicijativu da jednom za svagda završimo sa tom Kućom cveća, i da Josipa Broza vratimo tamo u Kumrovec”. Na tom “mestu će počivati najveći srpski velikani, da to bude muzej srpske istorije… ljudi koji su nas zaista branili, od Stepe Stepanovića, Živojina Mišića, Radomira Putnika i ostalih”. Šapić je dodao da je i ratni zločinac i saradnik fašista Dragoljub Draža Mihailović takođe “branio Srbiju… protiv nacista” dok je Broz i “dalje na najlepšem brdu u Beogradu” uprkos “svom zlu koje je naneo srpskom narodu… zatirući mu seme na svaki mogući način, nacionalno, politički, sociološki i kulturološki“.

Ova najava Šapića dolazi u trenutku kada Beograd očekuju ponovljeni izbori 2. juna. Formalni razlog je nemogućnost formiranje vlasti u gradskoj skupštini nakon neriješenog rezultata 17. decembra koji je iznio na vidjelo brutalni pokušaj izborne krađe dovođenjem desetina hiljada “birača” iz Republike Srpske koje je vladajuća Srpska napredna stranka (SNS) prijavila na fiktivnim adresama. Dovođenje Bosanaca za sendvič i 50 eura je pratila i masovna kupovina glasova uz pritiske i ucjene zaposlenih u državnoj upravi i javnim preduzećima. Ovakve nalaze su potvrdili mnogi posmatrači iz Evropske Unije (EU) i OSCE-a. Gospodar Srbije Aleksandar Vučić je na kritike odgovorio patriotizmom:  “Baš me briga šta kažu strani mediji i vlade… neki od njih imaju više problema nego mi”. Dodao je da se o vlasti u Srbiji, navodno “pitaju građani Srbije”. Tadašnja premijerka, (i sadašnja predsjednica Skupštine) Ana Brnabic je, nakon miga šefa, rekla da posmatrači EU “lažu” i da su “uzrok nestabilnosti u državi”. Opoziciju, prije svega Srbiju protiv nasilja, je preventivno optužila prije izbora da “sprema haos” i da je “upozoravala da će deo opozicije pokušati da ospori rezultate izbora i nasilnim putem preuzme vlast u Srbiji”. To je kulminiralo, kako je rekla u stilu bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića, “napadom na Skupštinu grada Beograda“ i zahvalila se ruskim službama bezbednosti koje su te informacije “podelile sa srpskim kolegama“.

Razloga za nezadovoljstvo gradskom i državnom upravom, ili kako vlast kaže “za antidržavno i antisrpsko delovanje”, ima na pretek. Beograd je zadnjih godina izložen brutalnoj “budvanizaciji” grada i procvatom privrednog kriminala i korupcije. Višemjesečno istaživanje Balkanske reporterske istraživačke mreže (BIRN) objavljeno prošle godine je identificiralo preko 300 divlje podignutih zgrada u širem centru grada zadnjih nekoliko godina sa gotovo pola miliona kvadrata koje su kasnije legalizirani bez jasnog zakonskog osnova. Zbirna vrijednost tih objekata prelazi milijardu eura. Osim zgrada koje u BIRN-ovoj bazi do početka januara 2023. godine (iz vremena kada su gradom upravljali nezasiti i kasnije visokoprofilni koruptivni ministri Siniša Mali Goran Vesić) pod upravom Šapića su nikli još mnogi novi objekti koji takože čekaju legalizaciju i bogaćenje investitora bliskih SNS-u. Interesantno je da i Mali i Šapić stanuju u objektima čiji djelovi su divlje podignuti a onda ozakonjeni mimo zakona – navodi BIRN. Asfaltiranje Trga Republike, sječa parkova i zelenih površina, da bi se napravio prostor za “investitore” je iritirao mnoge građane. Decenijska obećanja SNS-a o velikom pa onda malom metrou Siniše Malog i izgradnja “lepših i modernijih parkova” Vesića nikako da počnu. Uz to opozicija ih optužuje za vječne rekonstrukcije saobraćajnica čiji troškovi se multipliciraju da bi se što više SNS-ovih fukcionera ugradilo. Na razne prozivke za korupciju i kriminal (sada na državnoj razini kao ministrar u Vladi), Vesić se uglavnom branio srpskim patriotizmom. Mali je odćutao zadnje objave Pandora Papers koje su potvrdile da je vlasnik 24 neprijavljena stana na crnomorskom ljetovalistu u Bugarskoj. Ranije navode opozicione štampe o njegovim basnoslovnim nekretninama i firmama u inostranstvu Vučić je nazvao “lažima” sa ciljem da se naudi Srbiji.

Osim Malog (sada ministra finansija) i Vesića (ministra građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture) još jedan bivši gradski upravitelj se vinuo u visine politike i kriminala. Nedavno je predsjednik Vučić imenovao Miloša Vučevića, 10-godišnjeg gradonačelnika Novog Sada i ministra odbrane od kraja oktobra 2022. godine, za novog mandatara Vlade Srbije. Vučević je inače veliki “srpski patriota” i vidi Srbiju, Srpsku i CG  “u jednoj kući”

U prvim reakcijama nakon imenovanja opozicija je odgovorila da se radi o osobi koja je “šraf mafijaškog sistema”, “Vučićev sluga” i “batler porodice Vučić”. Predsjednik Stranke slobode i pravde Dragan Đilas je rekao da od Vučevića “boljeg kandidata, a da je još uvek na slobodi i da nije na poternicama Interpola, realno nisu mogli da nađu“. Vučević je zanat ispekao u Novom Sadu, kao osoba od povjerenja Andreja Vučića, svemoćnog Prvog brata Srbije. Kao i Beograd, Novi Sad je u doba Vučevića izložen surovoj “budvanizaciji” (čiji glavni arhitekta Svetozar Marović uživa zaštitu Srbije od odlaska u zatvor). Vučević nije štedio ni zakonom zaštićene spomenike kulture koji su morali biti srušeni radi “investitora”. Iza njih, po tvrdnjama opozicije, stoje Milorad Dodik, predsjednik ništa manje kriminalizovane i “patriotske” Republike Srpske, i Andrej Vučić.

Vučevićevom tadašnjem savjetniku Slobodanu Miliću Bocari se takođe posrećio biznis od ulaska u politiku. Prvo je od grada, kako se navodi u serijalu Junaci doba zlog, otkupljivao jeftine parcele koje bi, po budvanskom Marovićevom modelu, kasnije bile urbanizovane i onda bih ih grad kroz proces eksproprijacije, opet otkupljivao natrag po znatno većim cijenama. Bocara, po tvrdnjama zviždača i opozicije, stoji iza izgradnje luksuznih naselja vrijednih 40 miliona eura i vlasnik je preko 300 građevinskih parcela na teritoriji Novog Sada. U upravljanju gradom Vučević je imao izdašnu pomoć višestruko osuđivanih kriminalaca u službi SNS-a Marka Bosanca Bosketa i Slobodana Milutinovića Snajpera i njihovih grupa. Oni su često angažirani na nasilnom razbijanju opozicionih protesta betonizaciji i devastaciji grada, kao i na kupovini glasova za SNS. Za uzvrat, Bosketove 4 firme su samo od 2020 do 2022. dobile preko 50 ugovora vrijednih desetine miliona eura sa gradskim preduzećima i institucijama. Boske je čak bio i stipendista sina šefa novosadske policije Slobodana Malešića.

Borislav Novaković, poslanik Narodne stranke kaže da kriminalnom scenom Novog Sada od dolaska SNS-a upravlja Zvonko Veselinović i da mu je Boske desna ruka i ključan saradnik. Veselinović je porijeklom sa sjevera Kosova i označen je u procurjelom dokumentu srpske policije kao narko bos koji sarađuje sa albanskom mafijom u trgovini narkoticima. Uslikan je nekoliko puta u društvu Prvog brata Srbije. U Europolovim SKY transkriptima, koje su objavile Vijesti,  pominje se da su u martu 2021., Veselinović i Andrej Vučić proslavljali prvu zarađenu milijardu eura. Prvi brat je odgovorio tužbom za klevetu. Milan Radoičić, potpredsjednik Srpske liste i nedavni vođa upada terorističke grupe na sjever Kosova (koja je prije toga zadužila opremu i naoružanje od Vučevićevog ministarstva odbrane ) je blizak saradnik Veselinovića u i kriminalnim i legalnim poslovima. Njihove zajedničke firme su samo u 2022. godini zaradile preko 24,5 miliona eura (nakon oporezivanja) u Srbiji, prema finansijskim izvještajima koje je analizirao Radio slobodna Evropa. Dvojica imaju veliki broj sklopljenih ugovora sa državom, opštinama i različitim javnim preduzećima. Posao izgradnje mosta kod Kraljeva, vrijedan milion eura, dogovoren je sa njihovom firmom tri dana nakon oružanog upada na Kosovo. Borislav Novaković kaže da je Novi Sad velika praonica za Veselinovića i ljude oko njega. Za predsjednika Vučića su Veselinović i Radoičić “branioci srpskih ognjišta na Kosmetu” dok je premijer Kosova Albin Kurti, čija policija je na sjeveru provalila i zatvorila (sumnja se njihovih) 6 laboratorija za drogu i dvije laboratorije za kripto valute “teroristička ološ” koja “sprovodi teror nad Srbima”.

Srpski istraživački portal KRIK je nedavno objavio dokument u kome se spominje izdašna državna pomoć još jednom narko bosu – Darku Šariću. U dokumentu je srbijanska policija identificirala sada bivšeg ministra policije Nebojšu Stefanovića i načelnika državne bezbijednosti (BIA) Marka Parezanovića kao osobe koje su pomagale Šarićevom klanu. TUžilac za organizovani kriminal ih je zaobišao. Stefanović je, prema istrazi, Šariću dodijelio dvojicu svojih saradnika iz policije da pomažu klanu. U SKY transkriptima je detaljno opisan uticaj na sudije da se Darko Šarić pusti na slobodu i kako je sve to izdejstvovano preko moćnog državnog funkcionera Oskara koji odlučuje o svemu u državi i  utiče na sudije. To se na kraju i desilo. Vučić je u reakciji dan nakon objave KRIK-a rekao da srpske službe smatraju da on nije Oskar jer je kriminalac, koga nije imenovao, to negirao i prošao na poligrafu. Ana Brnabić je nakon toga izjavila da je KRIK “ispostava stranih službi” koje žele da Srbiju “bace na kolJena”. Tužilaštvo se nije oglašavalo. Vjerovatno će Oskar biti proglašen za mitsko biće – tj. ne postoji, isto kao ni Zagorka Dolovac – vrhovna tužiteljka.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

ŽIVOT PRIČA: Ljubav u vrijeme genocida

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djela ljubavi i herojstva usred izraelskog pokolja u Gazi
Piše: Susan ABULHAVA

 

Na nedavnom putovanju na jug  Gaze, nedjeljama  sam sakupljala  priče o ženama po bolnicama, od kojih se svaka oporavljala  od onoga što se naziva “ratnim ranama”. Ali to nije rat jer samo jedna strana ima organizovanu vojsku.

Te žrtve bile su majke, žene i djeca, čija su slabašna tijela bila osakaćena, rastrgana, slomljena i spaljena. Njihove najdublje rane se  ne vide  dok ne otkriju kako su živjele posljednjih pet mjeseci. Na početku govore ono osnovno sto su preživjele: bomba je uništila kuću, izvučene su iz ruševina, zadobili su teške povrede, poginuli su članovi porodice i situacija je bila  užasna.

Ali ja tražim detalje. Što ste radili nekoliko minuta ranije? Što ste prvo vidjeli,  što ste prvo čuli? Kakav je bio miris? Je li vani bilo mračno ili svijetlo? Tjeram ih da zavire duboko u molekularnu strukturu svake činjenice – pijeska u ustima, prašine u plućima,… isčekivanje da budu spašeni i strah da niko neće stići, zvuk u ušima… isčekivanje smrti i nada da će biti brza, želja za životom.

U mjesecima i nedjeljama otkako je jedna od najmoćnijih svjetskih vojski gađala njihove živote, još se nisu suočile, a kamoli verbalizirale detalje ovog genocida. Čim se odvaže izaći izvan opštih crta sopstvenih priča, oči im se smrače, a ponekad počnu drhtati. Plaši ih i najmanji neočekivani zvuk.

Suze u očima i mogu poteći, ali samo poneka žena  dopusti sebi zaplakati…. Ne radi se o nekoj nadljudskoj snazi. Upravo suprotno. Pogubljene su na takav način da tek trebaju shvatiti golemost onoga što su doživjele i doživljavaju.

Jamila

Mlada majka, Jamila (nije pravo ime) prvi je put zaplakala kada je u mraku dodirnula beživotno tijelo svog šestogodišnjeg sina, a prsti su joj slučajno zarili u njegov mozak. Ona je jedna od rijetkih koja je zaplakala, skrhana sjećanjem.

Njihovu porodicu gađao je tenk, a ne projektil.  Jedan dron,  kako je rekla  je možda sa senzorima osjetljivim na temperaturu, lebdio je ispred njihove zgrade i bombardovanje ih je progonilo dok su trčali s jedne strane sopstvenog stana na drugu, bez mogućnosti da ga napuste.

Bila je sigurna da se neko iza monitora poigrava s njima prije nego što je zadao posljednji hitac koji je ustrijelio dijete i povrijedio  njegovog  oca. Zatim je nastala tišina. Tenkovska vatra je prestala. “Kao da je došla samo da ubije mog voljenog sina”, rekla je.

Tada nije plakala. Nije pustila niti glas. “Moj muž je bio zabrinut i rekao mi je da plačem, ali nisam mogla. Ne znam zašto”, rekla mi je.

Dvije nedjelje kasnije, nakon što je bježala  od mjesta do mjesta, izraelski vojnik je upucao njenu trogodišnju kćer Nour dok ju je držala, smrskavši joj obje noge, dok su se užasnuti skrivali u bolnici za koju su mislili da je sigurna.

Kad sam je upoznala, mala Nour je imala metalne šipke koje su joj virile iz mršavih bedara i dugačak ožiljak niz desni list  od noge, gdje je prošao metak. Ljekari su je otpustili nekoliko dana ranije, ali su njoj i njenoj  majci Jamili dopustili da ostanu još nekoliko dana dok nekako ne nađu negdje šator.

Jamilin suprug, koji je zbog ozljeda jedva hodao, živio je u šatoru s grupom muškaraca, najviše što može učiniti je svaki dan nabaviti malo hrane i vode. Jednom je došao u posjetu Jamili dok sam ja bila tamo nakon što je uspio uštedjeti 10 šekela (oko 3 dolara) za prevoz i poklončić za svoju kćer.

Manifestacija i najmanje fizičke bliskosti između dvoje ljudi koji se vole  privatna je stvar u Gazi, ali nema privatnosti u bolnici u kojoj 40 pacijenata i osobe koje ih njeguju dijele jednu sobu, sa krevetima  naguranim jedan uz drugi, a između kreveta ima prostora samo da može da se prodje.

Jamila je bila na sedmom nebu što je provela sat vremena sa svojim suprugom nakon što ga mjesec dana nije vidjela niti znala išta o njemu (telefon joj je uništen u bombardiranju). Ali kasnije mi je rekla da bi ga voljela zagrliti, možda čak i poljubiti u obraz. “On tako mnogo pati”, rekla  je, noseći vlastitu bol  i bol cijele nacije na svojim vitkim plećima.

Nina

Nina (nije joj pravo ime) ima razoružavajući osmijeh, otvorena je i dobre volje. Nestrpljiva je da mi ispriča  kako je spasila svog muža iz kandži izraelskih vojnika.
Bila je udata tek godinu kada je granatiranje u blizini njezine kuće postalo intenzivno. Snimke objavljene na internetu tih noći su nezamislive. Vojska čudovišta gazi i pali sve oko sebe, tresu   zgrade, razbija prozore, terorizira  mlade i stare; grmljavina i potresi, čudovišta koja napadaju sa svih strana.
Ninin suprug Hamad ( nije njegovo pravo ime) donio je odluku o odlasku zajedno sa nekoliko članova svoje porodice – roditeljima, stričevima, tetkama i njihovim rođacima i djecom – te nekim susjedima. Ukupno je bilo oko 75 ljudi, koji su išli od grada do grada, ne nalazeći sigurno mjesto za boravak duže od nekoliko dana.
Otprilike nedjelju dana nakon odlaska, Nina je saznala da je njen dom  bombardovan. U jednom trenutku, tipkom koju je pritisnuo dvadesetogodišnji Izraelac, ubijeno je 80 članova njene porodice – otac, braća, tetke, stričevi, rođaci, djedovi, bake, nećaci.
Najprije su joj rekli da joj je majka umrla, no srećom saznalo  se da je preživjela. Teško je ozlijeđena i smještena u bolnici, gdje  je Nina sada njeguje. Tako sam slučajno upoznala tu nevjerojatnu mladu ženu.
Nina, njezin suprug i ostali iz grupe na kraju su se privremeno zaustavili u gradu Gazi, od kojeg su se udaljili hodajuci uz zidove barijera kako bi došli do skloništa. Kretali su se jedan po jedan, kako bi izbjegli  da  ih Izraelci ubiju, da ne  bi  umrli svi u istom trenutku. Izgubiti jednu osobu   bolje je u svakom slucaju  nego 75 u jednom potezu.

Doista, jednu osobu je upucao snajper nakon što je gotovo polovina njih uspjela da se spasi, što je podijelilo grupu na neko vrijeme dok nisu skupili hrabrosti da pobjegnu trčeći, opet jedan po jedan. Roditelji su morali da podijele djecu na dvije grupe. Pola ubijene porodice bolje je nego cijela. To su bili izbori koje su morali donijeti, slično kao u knjizi  Sofijin izbor ( Roman  od Williama Styron, 1976.)
Ubrzo su njihovo sklonište opkolili tenkovi. Helikopter “kvadrirotor” – novi izraelski teroristički izum – uletio je u sobe, zasipajući zidove iznad njih mecima. Svi su vrištali i plakali, “čak i muškarci”, kaže Nina. “Slomilo mi se srce kad sam vidjela jake muškarce u našoj porodici kako se nemoćno tresu od straha.”
Napokon su ušli vojnici. “Najmanje 80”, rekla nam je Nina. Odvojili su muškarce od žena i djece, skinuvši prvima sve osim intimne odjece, u jeku zime.. Žene i djeca su bili nagurani u ormar, muškarci podijeljeni u dvije učionice. Tri noći i četiri dana slušale  su jauke svojih muževa, očeva i braće kako ih tuku i muče u drugim sobama, dok na kraju vojnici nisu naredili ženama, na  nepravilnom  arapskom, da uzmu svoju djecu i “odu na jug”.
Sve su žene poslušale, osim Nine. “Više me nije bilo briga. Bila sam spremna umrijeti, ali ne bih otišla bez muža.” Otrčala je u prostorije u kojima su držani muškarci, dozvavši supruga Hamada. Niko se nije usudio odgovoriti. Bio je mrak i vojnici su je odvlačili. Hrvala se s njima dok su se smijali, vjerojatno zabavljeni njenom  histerijom. Nazivali su je “ludom”.
Prepoznala je muževljev crveni veš u drugoj sobi i potrčala do njega, strgnula mu povez s očiju, poljubila ga, zagrlila, obećala mu da će umrijeti s njim ako to bude neophodno. Naizmjenično je psovala vojnike i molila ih da joj puste muža. Na kraju su mu prerezali plastični povez i pustili ga.
Ali nije bio kraj svemu. Kad je Hamad otišao, vratila se unutra da pokupi odjeću za njega i njegove ujake koji su sjedili goli na hladnoći. Nisu puštani nedjeljama. Neki od tih muškaraca bili bi ubijeni.
Nina  i Hamad su pobjegli zajedno. Kad su konačno stigli na sigurno mjesto, shvatili su da mu je noga slomljena, da su mu zglobovi bili prerezani plastičnim vezicama i da je na leđima imao utisnutu Davidovu zvijezdu.
Među kricima koje je Nina prethodnih dana slušala bili su i krici njenog supruga, dok mu je vojnik nožem  urezivao jevrejski  simbol na leđima.

Al Jazeera

 

***

Mediji nikada nisu smatrali ubistva Palestinaca dostojnima pažnje, osim ako nisu prikazani kao brojevi dok štampa detaljno prikazuju smrt Izraelaca. Ovo je trenutak koji se razlikuje od bilo kojeg drugog u povijesti čovječanstva. Dehumanizirajuće zlo je pred očima svih, kako bi ga svi mogli vidjeti i čuti, i dovelo je do otkrivanja drugih užasa u svijesti javnosti, uključujući tragičnu situaciju zemalja  poput Konga, Sudana, Jemena, Iraka, među ostalima, gdje multinacionalne kompanije i zapadni vojni savezi izazivaju nasilje i razaranje kako bi opljačkali resurse drugih ljudi. Svi moraju zauzeti stav. Ne postoji sredina. Ko ćuti, saučesnik je u genocidu.

 

Djevojčica iz jerusalimskog sirotišta

Susan Abulhawa je palestinsko-američka spisateljica rođena u Kuvajtu od roditelja prognanih za vrijeme Šestodnevnog rata. Kao dijete živjela je u sirotištu u Jerusalimu prije nego što se preselila u Sjedinjene Američke Države, gdje i danas živi.

Aktivistica za ljudska prava, esejistica, spisateljica, pjesnikinja i osnivačica nevladine organizacije Igrališta za Palestinu, koja gradi u izbjegličkim kampovima u Libanu. Takođe je uključena u kampanju bojkota, dezinvestiranja i sankcija (BDS) i predstavnica za Al Awdu, koaliciju za pravo na povratak.

Njen prvi roman, Svako jutro u Jeninu (Feltrinelli, 2006), preveden je na 32 jezika i prodao se u više od milion primjeraka, čime je Abulhawa postala najčitanija palestinska književnica svih vremena. Taj je roman uspio ispuniti prazninu, o kojoj je govorio  Edward Said, u književnosti koja bi mogla predstaviti – pogotovo zapadnoj publici – tragediju koju su pretrpjeli različite generacije Palestinaca od 1948.  godine  od osnivanja Izraela, do danas.

Od 7. oktobra 2024, do danas  ubijeno je preko  32 hiljade Palestinaca,  više od  60 hiljada je ranjeno, mnoštvo je nestalih pod ruševinama.

 

O knjizi Svitanja u Jeninu

Potresan roman objavljen 2006.  godine, osjećajno i smireno priča priču o četiri generacije Palestinaca koji su bili prisiljeni napustiti svoju domovinu nakon nastanka države Izrael i iskusiti tužnu realnost “beskućništva”.

Kroz glas briljantne unuke  Amal, doživljavamo napuštanje doma njenih predaka  Ain Hod, 1948., u izbjeglički kamp Jenin. Svjedoci smo dramatičnih događaja njena dva brata, koji su bili prisiljeni postati neprijatelji: prvi je otet kao dijete i postao izraelski vojnik, a drugi je  posvetio svoje postojanje palestinskom otporu.

Paralelno se odvija Amalina priča: djetinjstvo, ljubav, žalost, brak, majčinstvo i na kraju njena potreba da tu priču podijeli sa svojom kćeri, kako bi sačuvala svoju najveću ljubav. Istorija Palestine, isprepletena događajima jedne porodice koja postaje simbol, odvija se kroz gotovo šezdeset godina, kroz epizode koje su obilježile formiranje jedne države i kraj druge. U prvom planu je tragedija progonstva, rat, gubitak zemlje i najmilijih, život u izbjegličkim logorima, osuđeni na preživljavanje čekajući promjene.

Autorka  ne traži krivce među Izraelcima, ona priča o brojnim žrtvama koje samo zahvaljujući ljubavi mogu ići naprijed.

Prevela  i pripremila:   Vesna ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo