Povežite se sa nama

FOKUS

ZAŠTO SE BUNE BUDUĆI PRAVNICI: Studenti UCG traže jednak tretman

Objavljeno prije

na

Studenti prava na UCG tvrde da će im novi model onemogućiti konkurentnost na tržištu rada. Sa njima su saglasni i neki profesori, ali odgovora na njihove zahtjeve još uvijek nema

 

Studenti Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore protive se novom modelu studiranja (3+2 godine), koji bi sa primjenom mogao započeti naredne godine. Razloga je više, a studenti kao glavni ističu strah da će na tržištu rada postati nekonkurentni u odnosu na studente sa privatnih fakulteta. Pošto, kako oni tvrde,   zakon nije za sve isti.

Studenti Pravnog fakulteta UCG kažu da o uvođenju novog sistema studiranja nisu bili obaviješteni i da im niko nije objasnio kako bi to moglo da utiče na njihovu budućnost. Ni studenti povjerenici ih ni na koji način nisu uključili u donošenje ove odluke, tvrde, iako im je dužnost da rade u korist studenata.

Na Pravnom fakultetu aktuelan je sistem 3+1, a budući pravnici kažu da će sa novim modelom imati samo diplomu Bachelora, a da će bez zvanja diplomiranog pravnika ostati ukoliko ove godine ne uspiju da upišu specijalističke studije. Sa samo Bachelor diplomom ne može se polagati državni ispit niti odrađivati pripravnički rad u sudovima i Državnom tužilaštvu Crne Gore.

Studenti tvrde da se stari sistem 3+1 ukida protiv njihove volje i da nadležni krše ugovor o studiranju po kom bi oni mogli da završe studije po započetom sistemu.

Studenti su se prvo za pomoć obratili dekanki Pravnog fakulteta Aneti Spaić, koja je sa njima dogovorila sastanak kako bi pokušali da pronađu rješenje. Do sastanka nije došlo, jer ga je, prema tvrdnjama studenata, dekanka otkazala zbog prezauzetosti.

Studenti su zatim odlučili da odu dalje i da Ministarstvu prosvjete upute svoj Zahtjev.

U tom Zahtjevu se navodi kako su ,,studenti, pri upisu na fakultet, potpisali ugovore o studiranju koji im garantuju četvorogodišnje studiranje i sticanje zvanja diplomirani pravnik sa ostvarenih 240 ECTS kredita”. Potom se studenti pozivaju na član 119 Zakona o visokom obrazovanju koji garantuje da su ,,diplome o završenim postdiplomskim akademskim i primijenjenim specijalističkim studijama ekvivalentne diplomama master studija u pogledu prava na zapošljavanje”. Studenti zato smatraju da je nastavak njihovih studija po započetom programu zakonit i da se treba završiti po istom sistemu.

Studenti prava su u Zahtjevu Ministarstvu istakli da bi novi model studiranja značio ,,apsolutnu finansijsku, moralnu i socijalnu torturu i dekadenciju” svih studenata koji studiraju po dosadašnjem režimu 3+1.

Ministarstvo prosvjete je odgovorilo da studenti imaju pravo da završe studije prema studijskom programu koji je važio u vrijeme upisa, po zakonu po kojem su upisani, a najkasnije u roku od tri godine u odnosu na propisani period trajanja studija. Ministarstvo je potom Zahtjev studenata uputilo Univerzitetu Crne Gore na izjašnjenje. Taj odgovor studenti još uvijek čekaju.

Objašnjavajući suštinu nastalog spora, iz Ministarstva prosvjete kažu da je cilj reforme dostizanje evropskih standarda, ali studenti traže da se na novi sistem prebace tek kada im se omoguće uslovi studiranja kakve imaju njihove kolege iz Evropske unije.

Studenti nisu zadovoljni ni time kako je Bolonjski sistem do sada sprovođen u okviru Pravnog fakulteta UCG. U njihovom Zahtjevu piše da je njegovo uvođenje trebalo da omogući brže i efikasnije učenje i sticanje visokog zvanja u skladu sa Evropskim prostorom visokog obrazovanja. Ali nije.

Nezainteresovanost i monotonost profesora u toku nastave, predavanja u trajanju do pola sata, neblagovremeno obavještavanje o ispitnim rokovima, nemogućnost polaganja ispita u dva termina (prijepodnevnom i poslijepodnevnom) kako bi se i studentima koji rade omogućilo da izađu na ispite, skraćivanje vremena prilikom rada ispita koji se polaže pismeno, diskriminacija, nejednakost i neprofesionalizam… Ovo su, navode, neki od razloga za nezadovoljstvo studenata.

Sagovornici Monitora nisu željeli da im se objavljuju puna imena i prezimena. Objašnjavaju da je razlog tome strah da bi njihove izjave mogle da isprovociraju odmazdu određenih profesora, kod kojih treba da polažu ispite.

Na pitanje zbog čega pojedini studenti ni za više od 10 godina ne uspijevaju da završe osnovne studije koje traju tri godine, student S.S. odgovara da je objektivnih razloga za to više.

,,Prestrogi kriterijumi kod pojedinih profesora, neadekvatna literatura za spremanje ispita, nizak kvalitet predavanja, naročito u Bijelom Polju gdje takođe postoji Pravni fakultet. Sve su to razlozi zbog kojih neki ne mogu da diplomiraju godinama”, kaže on.

Studentkinja M.M. kaže da kao osoba sa invaliditetom na fakultetu nije naišla na razumijevanje: ,,Imam zdravstveni problem koji mi narušava koncentraciju, pažnju i pamćenje. Treba mi više vremena da naučim gradivo. Valjda i OSI imaju pravo da studiraju, a fakultet se ne trudi da barem ublaži poteškoće studenata”.

U Zahtjevu koji su studenti uputili ministru prosvjete Damiru Šehoviću piše da su opštepoznati načini kako određeni profesori omogućavaju da se položi ispit. Još od ranije je javnosti poznato da su se studenti žalili na kriterijum profesora Međunarodnog javnog prava Ranka Mujovića, kod koga ne mogu godinama da polože ispit, iako su preostale ispite uredno završili. Zbog ovakvih slučajeva, ali i činjenice da im Bolonjskim sistemom nije pružena prilika prenosa ispita, mnogi od njih na Pravnom fakultetu ostaju godinama.

Vijeće Pravnog fakulteta UCG je u julu ove godine donijelo odluku da od studijske 2019/2020. godine na predmetu Međunarodno javno pravo, osim profesora Ranka Mujovića, bude angažovan i profesor Nebojša Vučinić. Studenti će moći da biraju kod kojeg profesora će da polažu taj predmet.

Tako su pritužbama studenti uspjeli da riješe problem koji  imaju sa profesorom Mujovićem, ali ostaje bez odgovora pitanje kakva ih karijerna budućnost očekuje ukoliko im se ne omogući da studije završe po starom sistemu.

Studentkinja A.T. i student S.S. saglasni su da studenti treba da traže izmjenu Zakona o visokom obrazovanju i produženje rokova za upis specijalističkih i završetak osnovnih studija još najmanje tri godine.

,,Studentima prije Bolonje data je mogućnost da skoro svakog mjeseca polažu zaostale ispite, a nama koji studiramo po Bolonji, po sistemu 3+1, samo striktno u semestru i popravnom roku, znači dva puta. Nalazimo se u vrlo nezavidnoj situaciji. Na privatnim fakultetima studenti imaju mogućnost da prenose ispite sa osnovnih na specijalističke studije, što kod nas nije slučaj. Zašto bi se oni razlikovali od nas kada će pri zapošljavanju važiti isti kriterijumi”, pita se A.T.

Studentkinja E.K. smatra da je novi sistem udar i na finansijske mogućnosti studenata: ,,Svaki taj ispit, koji već deset godina polažemo, svake godine i plaćamo. Studentima iz Bijelog Polja otežava i to što većina profesora traži da se prilikom ispitivanja dolazi u Podgoricu, iako postoji mogućnost polaganja ispita u Bijelom Polju. Mnogi studenti paralelno i rade. Niko nema razumijevanja”.

Da sistem studiranja 3+2 u ovom trenutku nije dobar izbor potvrdili su i neki profesori pravnih fakulteta još u martu ove godine, na forumu Udruženja pravnika Crne Gore. Tada su učesnici foruma, sadašnja dekanka Pravnog fakulteta Aneta Spaić i predsjednik Udruženja Branislav Radulović, ukazali na činjenicu da se u reformu ušlo neoprezno, a da se novi model nije pokazao kao cjelishodan. Na forumu je istaknuto da još nije započelo primjenjivanje ovog modela na privatnim fakultetima, ali da su ustanove u procesu akreditacije.

Razočarani tretmanom, mnogi studenti sa državnog odlaze na privatne fakultete kako bi uspjeli da završe školovanje. Ovo nije rijetka pojava, potvrđuje i naša sagovornica.

,,Da sam se ranije prebacila na privatni fakultet, do sada bih već imala pet godina radnog staža. Prvo nas tjeraju trbuhom za kruhom u bijeli svijet, a sada i na privatne fakultete. Obratili smo se nadležnima sa fakulteta, ministru prosvjete, premijeru, kontaktirali medije, MANS, poslanike… Kao da nas niko ne čuje”, kaže E.K.

Na Pravnom fakultetu će iduće nedjelje, povodom nezahvalne situacije čiji je uzrok novi sistem, biti održan javni čas. Njemu će prisustvovati studenti, profesori, prodekan i dekanka, mediji. Tražiće se rješenje.

Studenti su skeptični. Ne očekuju mnogo, ali nemaju vremena za izgovore. Već se, makar neformalno, dogovaraju šta im je činiti ukoliko se ne prihvate njihovi zahtjevi. Predlažu bojkot nastave, prepisivanje na drugi fakultet, neplaćanje školarina, proteste.

I žele zakon jednak za sve. Traže li previše?

                                                                       Andrea JELIĆ

Komentari

FOKUS

VLADA TAJNO FINANSIRALA MONTENEGRO AIRLINES: Internim odlukama do javne propasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu dokumentacije koja pokazuje kako su se vlade Duška Markovića i Mila Đukanovića bavile državnim avio-prevoznikom: površno, tajno i neuspješno. Sada traže krivca za prinudno prizemljenje kompanije kojoj su oni sasjekli krila

 

Prije nepunih 14 mjeseci, u decembru 2019, Skupština je na prijedlog Vlade usvojila Zakon o ulaganju u konsolidaciju i razvoj Montenegro Airlinesa (MA). Plan kabineta Duška Markovića predviđao je otpis, preuzimanje i otplatu  dugova MA uz širenje i modernizaciju flote.

Za to je, ukupno, trebalo iz državnog budžeta izdvojiti 155,1 miliona. MA bi zauzvrat, najavljivali su planeri, tokom ove 2021. godine postao vlasnik dva aviona koja trenutno iznajmljuje preko operativnog lizinga, kupio još dva, i tako u floti imao četiri aviona u svom vlasništvu. Uz peti koji je kupljen preko finansijskog lizinga, ali još nije do kraja otplaćen (dug iznosi oko šest miliona).

Trebalo je, dakle, da već ove godine imamo kompaniju bez dugova sa pet operativnih aviona u svom vlasništvu. „Ova promjena u vlasništvu osnovnih sredstava se ne bi odrazila na RASK (prihod po putniku po kilometru) ali bi se značajno odrazila na CASK (trošak po putniku po kilometru), što bi u krajnjoj instanci pozitivno uticalo na poslovni rezultat“, zaključuje se u analizi opravdanosti Vladinih ulaganja koju je pripremila beogradska Deloitte.

Ali, stvarnost je bitno drugačija.

MA je, krajem prošle godine, trebalo da prizemlji jedini avion tipa Fokker100 koji je u vlasništvu kompanije, a može da leti (MA je već vlasnik četiri takva aviona koji ne lete). Zbog neizmirenih dugova avionu kupljenom na lizing prijeti zapljena, a kompanija je krajem prošle godine obustavila letove, ostavljajući putnike sa kupljenim kartama da se snalaze kako znaju i umiju. Sami se snalaze i zaposleni kojima MA duguje zaradu za više mjeseci i godine neuplaćenih doprinosa.

Kako je državna avio-kompanija stigla tu gdje jeste – na dno? Iz Vlade Zdravka Krivokapića tvrde da ne postoji zakonit model po kome bi država mogla ponovo pomoći MA. Sve mogućnosti su protraćene bez efekta, pa je preostalo samo da se krene u postupak osnivanja nove kompanije. ToMontenegro je upisana u registar privrednih preduzeća a ostaje da se vidi šta bi nova kompanija mogla naslijediti od MA. Osim mogućih dugova. Javnih i tajnih.

Od osnivanja 1994. godine MA je gutao državni novac. Često bez jasnih tragova. Tako je, sa privatnog računa u Švajcarskoj, 1995. „nestalo“ deset miliona dolara namijenjenih za kupovinu prvih aviona. Nakon što je direktor kompanije Zoran Đurišić u Londonu potpisao ugovor o kupovini letjelica. Država ni potom nije štedjela na svojoj ljubimici.

Prema analizi koju  su uradili NVO MANS i dnevnik Vijesti, država je u MA, po osnovu osnivačkog uloga, dokapitalizacije i subvencija u periodu 1994.-2014. uložila makar 58,5 miliona. Ni to nije bilo dovoljno.

„Poslovanje MA je tokom 2013. i 2014. obilježilo prispjeće izvršnih sudskih presuda na ukupna dugovanja kompanije prema Aerodromima CG u ukupnom iznosu od 10,6 miliona eura, kao i prema Kontroli letenja Srbije i Crne Gore (SMATSA) od 9,59 miliona“, stoji u Vladinom izvještaju sa sjednice održane 24. septembra 2015. godine. I pored pravosnažnih presuda, pa i Zakona o  konsolidaciji MA iz 2019. godine, ti dugovi do danas nijesu otplaćeni. Ponajviše zaslugom vlada koje su na svoje odluke o podršci MA najčešće stavljale oznaku tajnosti „interno“. I tako ih čuvali od uvida javnosti.

Već krajem januara 2016, Vlada Mila Đukanovića razmotrila je Informaciju o prioritetnim obavezama kompanije MA prema dobavljačima, koja je označena sa stepenom tajnosti „interno“. Vlada tada zadužuje Ministarstvo saobraćaja (ministar Ivan Brajović) da u saradnji sa Ministarstvom finansija (ministar Radoje Žugić) pripremi i dostavi informacije „o svim neizmirenim obavezama MA s pregledom nastalih dugova po godinama, analizom uzroka njihovog nastanka i predlogom rješavanja ovog problema“. Do danas ne znamo da li je traženi dokument urađen i, ako jeste, šta on sadrži. Javnost je o dugovima MA detaljnije obaviještena tek krajem 2019, uoči usvajanja Zakona o konsolidaciji.

Do tada, izvršne vlasti nesmetano nastavljaju internu saradnju sa MA.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

AUTOKORUPCIJA: Zadužim te po dubini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok Evropska komisija čeka na optimizaciju radnih mjesta u javnoj upravi, nova Vlada čeka imena partijskih činovnika koje treba da imenuje na dogovorene pozicije. Iz NVO sektora ukazuju da  građani bez odlaganja treba da vrše pritisak na novu vlast da odustane od očite namjere da se nastavi sa partitokratskom praksom

 

„Nova demokratska vlast u Crnoj Gori (će) izvršiti potpunu depolitizaciju ključnih institucija vlasti radi obezbjeđivanja beskompromisne borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije“, navodi se u drugom stavu Sporazuma koji su, prije formiranja Vlade, potpisali lideri pobjedničkih koalicija Za budućnost Crne Gore Zdravko Krivokapić (premijer), Mir je naša nacija Aleksa Bečić (predsjednik Skupštine) i Crno na bijelo Dritan Abazović (vicepremijer). Nakon prvog sastanka, koji je prethodio sporazumu, lideri su saopštili da su dogovorena četiri ključna principa. Jedan od njih je da „će nova, demokratska vlast, biti ekspertska, konstituisana od kadrova koji su stručnjaci iz konkretnih oblasti bez obzira na njihovu političku, vjersku, nacionalnu ili bilo koju drugu osobenost“. I u predizbornoj kampanji su liderima tadašnje opozicije bila puna usta „eksperata“ i „nepartijskih kadrova“.

Raspodjele kadrova unutar resora – „po dubini“ – pokazale su da je Sporazum tek slovo na papiru. Iako je koalicija Crno na bijelo, okupljena oko građanskog pokreta URA, prednjačila u zagovoranju principa eksperata i depolitizacije javne uprave,  te uslovila i  formiranje Vlade po tim principima,  kadrovi te političke grupacije među prvima su uvršteni po dubini. Riječ je  o imenovanju kadrova sa te liste – Rada Miloševića i Zorana Miljanića za pomoćnike ministra unutrašnjih poslova.  Miljanić ima bekgraund u bezbjednosnom sektoru. Za  Miloševića, preduzetnika iz Nikšića, bilo je očigledno da je riječ o partijskom kadriranju. Prethodno je koncept  ekspertske Vlade narušen ulaskom lidera URA Dritana Abazovića, na mjesto potpredsjednika Vlade.

Abazović  je potom saopštio da će biti eksperata po dubini, ali da mora biti i članova partija. Pojasnio je da građani ne mogu očekivati da niko od ljudi koji su se decenijama iz opozicije borili protiv režima ne dobije nijednu funkciju po dubini.

Uslijedili su i drugi primjeri partijskih imenovanja i nepotizma. Za vršioca dužnosti Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) imenovan je nosilac liste Za budućnost Crne Gore u Kotoru Dejan Vukšić, koji je prije imenovanja izabran za predsjednika lokalnog parlamenta u tom gradu. Za predsjednicu Upravnog odbora Nacionalnih parkova Crne Gore izabrana je bivša poslanica Demokratskog fronta (DF) i bivša novinarka Marina Jočić. Za pomoćnicu vršioca dužnosti pomoćnice generalnog sekretara Vlade advokatica Žana Praščević – Milačić – supruga poslanika Prave Crne Gore Marka Milačića. Za direktoricu Kliničkog centra Crne Gore imenovana je doktorica Ljiljana Radulović – kćerka poslanika Pokreta za promjene (PZP) Branka Radulovića.

Da se priprema teren za partijsko zapošljavanje vidjelo se i po izmjenama Zakona o državnim službenicima i namještenicima. Glavne izmjene bile su da vršilac dužnosti može biti osoba koja prethodno nije radila u državnom organu ili preduzeću i da rukovodiocima prestaje mandat kada se ukine državni organ ili promijeni njegov opis poslova, što omogućava ubacivanje partijskih kadrova bez konkursa. Međutim, iako usvojen u Skupštini, taj zakon je jedan od akata koje je Skupštini vratio predsjednik Crne Gore Milo Đukanović.

Vrhunac partijskog udomljavanja dostignut je prije nekoliko dana, kada je ozvaničena podjela državnih preduzeća, ustanova i institucija između pobjedničkih koalicija. Prema pisanju medija, mjesta po dubini podijelili su srazmjerno podršci koju su koalicije dobile na parlamenarnim izborima 30. avgusta.

Najviše pozicija će prema toj podjeli pokriti partije unutra saveza Za budućnost Crne Gore. Pokret za promjene, koji se izdvojio iz Demokratskog fronta, dobio je najviše pozicija unutar koalicije. Pored direktorskog mjesta u Kliničkom centru, Pokretu  je pripalo i mjesto izvršnog direktora Aerodroma Crne Gore, izvršnog direktora Uprave za nekretnine, izvršnog direktora Fonda PIO, izvršnog direktora Crnogorskog elektroprenosnog sistema, izvršnog direktora Crnogorskog operatora tržišta električne energije, kao i izvršnog direktora Agencije za zaštitu životne sredine. Partiji Nebojše Medojevića će pripasti i mjesto izvršnog direktora Agencije za investicije Crne Gore, Zavoda sa seizmologiju i hidrometeorologiju i Direkcije za zaštitu tajnih podataka, kao i pozicije predsjednika upravnih odbora Montefarma i Agencije za elektronsku komunikaciju i poštansku djelatnost.

Demokratskom frontu bi trebalo da pripadnu pozicije izvršnog direktora Budvanske rivijere, Plantaža, Uprave za imovinu, Željezničkog prevoza, Uprave za šumu, Nacionalnih parkova, Uprava carina, kao i mjesta predsjednika odbora direktora EPCG i CEDIS-a. Takođe im sljeduje funkcija predsjednika borda direktora Nacionalnih parkova, Regionalnog vodovoda, Ulcinjske rivijere, Prokona, Održavanja željezničkih voznih sredstava i Agencije za zaštitu ličnih podataka. Socijalističkoj narodnoj partiji (SNP) će pripasti funkcije izvršnog direktora Fonda za zdravstveno osiguranje, Uprave za sport i mlade, Castelo Montenegro a.d. Pljevlja, Agencije za civilno vazduhoplovstvo i UIKS-a. Jokovićevoj partiji po sporazumu pripada i funkcija predsjednika borda direktora Plantaža, Pošte Crne Gore i Regulatorne agencije za energetiku.

Koaliciji Mir je naša nacija bi trebalo da pripadne pozicija izvršnog direktora Elektroprivrede (EPCG), Crnogorskog elektrodistributivnog sistema (CEDIS), Pošte, Luke Bar, Skijališta Crne Gore, Uprave za saobraćaj i Uprave javnih radova, Zavoda za zapošljavanje, Regionalnog vodovoda, Instituta Simo Milošević, Arhiva, Civilnog vazduhoplovstva, Radio-difuznog centra i Zavoda za dječiju i socijalnu zaštitu. Toj koaliciji takođe treba da pripadnu funkcije predsjednika odbora direktora Rudnika uglja Pljevlja, Željezničkog prevoza, Budvanske rivijere, Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja, Monteputa, Montenegrobonusa i Instituta za crnu metalurgiju.

URA dobija funkcije izvršnog direktora Uprave za dijasporu, Uprave pomorske sigurnosti, Centra za ekotoksikološka istraživanja i predsjednike borda direktora Morskog dobra i Instituta za ljekove.

Član organizacije KOD Darko Zarubica  za Monitor kaže  kako se očekivalo da će nova vlast napraviti otklon od  loše prakse prethodnika, ali da se očito  teško mijenjaju navike koje se odnose na partijsko zapošljavanje.

„Sada se postavlja pitanje,  da li za mjesta za koja se raspisuju konkursi a koja bi moguće bila podijeljena ’po dubini’ po partijskom ključu, ima svrhe da se prijavljuje onaj ko nema saglasnost neke partije“,  kaže Zarubica za Monitor. I precizira: „Da li će  ovo  dodatno podstaći ljude  da se učlanjuju u partije da bi dobijali posao?“

On smatra da građani bez odlaganja treba da vrše pritisak na novu vlast da odustane od očite namjere da se nastavi sa partitokratskom praksom.

Direktor istraživačkog centra u Mreži za afirmaciju navladinog sektora (MANS) Dejan Milovac smatra da nas najavljena podjela funkcija u državnoj upravi i javnim preduzećima može uvesti u novi krug politizacije institucija i znatno obesmisliti naredne korake u reformi javnog sektora čiji bi rezultat trebao biti njegovo pretvaranje u profesionalni servis građana.

„Oslobađanje državnih institucija stega DPS-a jeste legitiman cilj nove vlasti, ali je  pitanje do koje će mjere biti moguće obezbjediti njihovu nezavisnost ako jedne političke kadrove zamijenimo drugim. U agendi reforme javne uprave nove vlasti na prvom mjestu mora biti interes građana da imaju efikasne i depolitizovane institucije i to je imperativ koji ne smije biti podređen bilo kakvom ličnom ili partijskom interesu“, kazao je Milovac za Monitor.

Poslanik koalicije Mir je naša nacija Momo Koprivica saopštio je da će se poštovati sva pravila pravnog sistema i da će svi imati pravo da se prijave na konkurs kako bi najbolji bili izabrani.

U Institutu Alternativa smatraju da informacije koje su procurile šalju poruku da su pozicije u  javnom sektorau predodređene i dogovorene kroz svojevrsne ,,partijske kvote”. Podsjetili su da je to bila praksa Demokratske partije socijalista i njenih koalicionih partnera.

„Godinama smo svjedočili lošim posljedicama takvog pristupa i sklonosti da se partijski interesi podrede javnom interesu“, saopštila je Milena Muk iz Instituta Alternativa.

Institut Alternativa je više puta ukazivao da licitiranje imenima i partijskom pripadnošću prilikom popune rukovodećih pozicija, naročito onih koje podliježu javnom konkursu, nije u duhu profesionalizacije niti privlačenja najboljih kadrova. Oni upozoravaju da,  ukoliko su informacije o raspodjeli mjesta tačne, ostajemo u začaranom krugu partijskih raspodjela. ,,Stvara se alibi da svaka nova vlast po sličnoj matrici obavlja  imenovanja uz izgovor da su oni prije nje radili isto“.

Demokratska partija socijalista i koalicione Socijaldemokrate (SD) prve su se oglasile povodom podjele državnih funkcija i kritikovale novu vladajuću većinu zbog partijskog zapošljavanja. U DPS-u su ovaj dogovor ocijenili kao „potkupljivanje parlamentarne većine funkcijama“, dok je SD podjelu fotelja nazvao „skubanje funkcija po dubini“. Valjda znaju iz iskustva. Obje partije prepoznate su po nepotizmu i prekomjernom zapošljavanju svojih kadrova u državnoj upravi, na šta je Evropska komisija ukazivala u svakom izvještaju o napretku.

Dok Evropska komisija čeka na optimizaciju radnih mjesta u javnoj upravi, nova Vlada čeka imena partijskih činovnika koje treba da imenuje na dogovorene pozicije. Srećna nam „promjena“.

 Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRIZEMLJENJE DRŽAVNE AVIOKOMPANIJE: Slomljena krila MNA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šansa za opstanak crnogorske aviokompanije (stare ili nove) i dalje postoji. Nije velika ali je ima. To, s druge strane, nije kraj problemima u državnim kompanijama koje nam je nakon tri decenije vlasti ostavio DPS

 

Avioni Montenegroerlajnsa (MNA) ne lete od subote. Zaposleni platu ne primaju od septembra. Doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje nijesu plaćani od 2016. Prizemljena kompanija duguje više od 100 miliona, a na popisu neizmirenih obaveza nalaze se:

– Dugovanje Euracontrolu od 160.000 eura zbog koga, od subote 26. decembra, postoji mogućnost zapljene aviona MNA na evropskim aerodromima.

– Dugovanja Aerodromu Nikola Tesla u Beogradu u iznosu od pola miliona, zbog kojih se kompanija ne usuđuje da leti za Beograd.

Dugovanje kompaniji GECAS, zakupodavcu aviona Embraer 195, od približno 1,2 miliona (tražen raskid ugovora i povraćaj aviona).

– Dugovanje zakupodavcu motora za dva Embraera 195, kompaniji BEAUTECHU u iznosu od 600.000 (zatražen raskid ugovora i povraćaj motora).

Finansijski problemi Montenegroerlajnsa nijesu od juče. Traju od osnivanja kompanije. U decembru prošle godine Skupština je usvojila Zakon o konsolidaciji i razvoju MNA, kojim je predviđeno da država u kompaniju uloži 155 miliona.

Kompanija u tom trenutku, prema analizi konsultantske kuće Deloitte, raspolaže sa osam aviona od kojih su četiri prizemljena (tipa fokker 100, vjerovatno neupotrebljiva). Od četiri operativna aviona jedan je bio u vlasništvu MNA (takođe fokker100), dva u zakupu (tipa Embraer E195), a četvrti u finansijskom lizingu (prema dostupnim podacima treba otplatiti još šest miliona da bi taj avion tipa Embraer E195 postao vlasništvo MNA).

Plan Vlade Duška Markovića, koji je prihvatio parlament, bio je da 100 miliona ode tokom 2020. godine, uglavnom za vraćanje dugova (državi 34 miliona, Aerodromima Crne Gore 32 miliona, bankama sedam miliona, dobavljačima šest, Kontroli leta SiCG – 1,63 miliona). Ostatak je trebalo da se potroši za održavanje likvidnosti (11) i restauraciju motora (8,8 miliona). Preostalih 50-ak miliona planirano je za obnovu flote u periodu 2021–2024. godine.

Nemamo podatke o tome šta je od ovogodišnjeg plana ispunjeno do 3. septembra, kada je Agencija za zaštitu konkurencije donijela rješenje kojim je Ministarstvu saobraćaja i pomorstva naloženo „da odmah, po prijemu ovog rješenja, privremeno obustavi dodjelu sredstava MNA…“.

Odluka nije bila neočekivana, ali jeste zakašnjela. I, možda, motivisana i nečim što nije u nadležnosti Agencije za zaštitu konkurencije (vidi antrfile MNA i izbori). Devet mjeseci ranije, 23. decembra 2019, Agencija je u izvještaju konstatovala kako „nema uslova“ da ocijeni da li je Zakon o konsolidaciji i razvoji MNA usklađen sa Zakonom o kontroli državne pomoći, jer je dostavljeni materijal nepotpun. Ti se uslovi nijesu stekli sve dok je DPS bio na vlasti.

Uglavnom, odluka o „privremenoj obustavi“ svake vrste pomoći MNA svezala je ruke izvršnim vlastima. Od 3. septembra, da podsjetimo još jednom na taj važan detalj. „Jasno je da nastavak pomoći Montenegro Airlainsu od strane Vlade ne bi bio u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, ne bi bio u skladu sa Zakonom o kontroli državne pomoći, ne bi bio u skladu sa Zakonom o zaštiti konkurencije i konačno ne bi bio u skladu sa Ustavom Crne Gore (člana 140 stav 3)“, navodi pravni konsultant Veselin Koprivica konstatujući kako nova Vlada „nije imala drugog izbora osim da postupi onako kako je postupila“.

Koprivica nije usamljen u stavu da Vlada Zdravka Krivokapića nije imala drugog izbora osim da MNA prepusti tržišnoj utakmici u kojoj se naš nacionalni avioprevoznik, dokazano, ne snalazi najbolje. Čula su se, međutim, i drugačija mišljenja.

„Ukoliko želi i ima političku volju, Vlada može da pomogne MNA“, ustvrdila je Gordana Đurović, profesorica Ekonomskog fakulteta i nekadašnja potpredsjednica Vlade i ministarka evropskih integracija. „Jedan od mogućih zakonskih modela je pretvaranje potraživanja u trajni ulog, odnosno da se ovaj Zakon (o konsolidaciji MNA) sprovede u potpunosti. Drugi je restrukturiranje…“, navela je Đurović uz ideju da bi se moglo razmišljati i o spajanju Aerodroma CG i MNA u novo preduzeće.

Komentarišući njene tvrdnje, nekadašnji poslanik i predsjednik skupštinskog Odbora za ekonomiju Aleksandar Damjanović kaže da Đurović ne govori kao profesor već kao kandidat sa liste poslanika DPS-a. „Ona zna da je dokapitalizacija i pretvaranje duga u akcijski kapital vid klasične državne pomoći“. On tvrdi kako je prelomna tačka koja je odredila sudbinu MNA prekoračena još 2012. godine, kada je Državna revizorska institucija (DRI) objavila reviziju poslovanja MNA i ukazala na potrebu donošenja hitnog plana sanacije državne kompanije. Pošto su svi njeni bilansi pokazivali da ona srlja u propast. „Niko se iz tadašnje vlasti na taj signal nije okrenuo“, podsjeća Damjanović.

Sada sve izgleda drugačije.

Na vijest da nova vlada neće nastaviti da novcem poreskih obveznika pegla finansijske dubioze MNA, oglasili su se svi koji vrebaju priliku da kritikuju poteze izvršnih vlasti. Među njima je bilo i ljekara i inženjera, trgovaca, građevinara… ali nije bilo nikoga iz ranijih uprava kompanije osuđene na stečaj. Baš oni bi trebali da objasne šta i kako. Ako ni zbog čega drugog, a ono da opravdaju bogate apanaže koje su dobijali sa kompanijskog računa. I objasne – šta je nama Montenegro Airlines?

Prema podacima s kraja prošle godine, prije pandemije korona virusa, MNA saobraća na sedam redovnih i osam sezonskih odredišta. Državna aviokompanija u Crnu Goru dovozi između trećine i četvrtine svih putnika koji prođu kroz naše aerodrome. A skoro polovina (49 odsto) putnika koje u Podgoricu i Tivat stižu avionima MNA dolazi iz Beograda… Konačno, MNA je u rekordnoj 2018. godini prevezao oko 650.000 putnika. Matematika kaže: MNA u Crnu Goru doveze svakog četvrtog ili svakog petog turistu koji u Crnu Goru dođu avionom. Malo ili mnogo?

Predsjednik odbora direktora MNA prima 4–4,5 hiljade, saopštio je resorni ministar za kapitalne investicije Mladen Bojanić. Prosječna plata u kompaniji bila je, za to vrijeme, oko 800 eura, dodaje Zoran Radunović, državni sekretar u istom Ministarstvu sa 16 godina iskustva u Montenegro Airlinesu. „Bilo je i onih koji su primali 280 ili 320 eura a radili su odgovoran posao“.

Bojanić najavljujuje da Vlada „sjutra (30.12) kreće sa formiranjem nove kompanije“. Pethodno se obratilia Evropskoj komisiji od koje traže da im omogući da MNA nastavi rad nekoliko mjeseci, dok nova kompanija ne stane na noge. Kako bi Too Montenegro, to je ime nove kompanije otkriva Bojanić, naslijedila dio materijalne (avion u vlasništvu i avion čija se otplata bliži kraju) i nematerijalnu imovinu MNA. To nije beznačajno.

Tako menadžeri MNA navode da „stvarna vrijednost“ njihove kompanije nije u bilansima stanja i uspjeha (to vidimo – tamo nema ničega što vrijedi) već u sertifikatima, članstvu u svjetskim asocijacijama avioprevoznika, liceniranom osoblju… „Dozvole, istorijski slotovi, saobraćajna prava, code share ugovori, interline ugovori, Amadeus prodajni sistem… neće mirovati mjesecima i čekati novu kompaniju. Biće trajno izgubljeni i moraće se krenuti iz početka da se dobiju ni blizu kvalitetni slotovi i aerodromi u odnosu na one koje sada MNA. Dakle, praveći operativnu pauzu, gubimo sve ovo. U roku od 90 dana, gubimo licence svih pilota, gubimo licence kabinaca, mehaničara, inženjera”, tvrde iz sadašnjeg menadžmenta.

Podvucimo crtu: šansa za opstanak crnogorske aviokompanije (stare ili nove) i dalje postoji. Nije velika, ali je ima. To nije kraj problemima koje je nakon tri decenije vlasti ostavio DPS. Skoro identična priča ponoviće se kada na dnevni red Vlade dođe nova tranša državne pomoći brodarskim kompanijama u vlasništvu Crne Gore. Neko će, opet, zaplakati.

 

Bačene pare

Vlada Duška Markovića raspravljala je o zakonu koji bi omogućio dalju pomoć MNA na sjednici održanoj 9. decembra 2019. godine. Analiza Deloitta o opravdanosti tog ulaganja, naslovljenja Projekat Boing, završena je četiri dana kasnije, 13. decembra.

Marković i njegovi saradnici su, znači, po inerciji odlučili da nastave sipati novac u kompaniju čiji su dugovi, u tom trenutku, višestruko prelazili njenu vrijednost. To je, zapravo, nemoguće poređenje. Trebalo je prvo uplatiti 60 miliona, pa MNA dovesti u poziciju da ne vrijedi ništa. Nula. U svakoj poznatoj valuti. Novac je ipak preusmjeren uz obrazloženje da MNA „svojim poslovanjem utiče na ekonomski razvoj Crne Gore u cjelini”.

Marković tada kaže: „Ovaj model će nam već iduće godine pokazati da li su naše procjene dobre. Ako te procjene ne budu dobre i ako ne budu davale rezultate, likvidacije i stečaj su uvijek na stolu“!?  A sto pedeset miliona, više ili manje, šta je to za ovoliku Crnu Goru i onoliki DPS? Bravo!

Tek, kad je došla 2020. Vlada je zaboravila Montenegro Airlines. Prema dnevnom redu ovogodišnjih sjednica Markovićeve Vlade, o MNA se razgovaralo samo dva puta. Prvo 14. maja a, potom i 11. juna kada je odlučeno da se obezbijede sredstva i izmire troškovi MNA nastali „realizacijom specijalnih čarter letova za vrijeme prekida komercijalnog saobraćaja“. I tu svrhu je izdvojeno nekih 600–700 hiljada.

Neka je. Da nije bilo MNA, ko zna kada bi se, i kako, građani Crne Gore vratili kućama nakon sveopšteg zaključavanja planete u martu i aprili. Ali – ni riječi o realizaciji Zakona o konsolidaciji, stanju u kompaniji čiji avioni su prizemljeni silom prilika, odluci Agencije za zaštitu konkurencije kojom su dalja ulaganja stavljena van zakona, dok je već uloženo (navodno je riječ o nekih 45 miliona) postalo – bačeno.

I sad Marković sa družinom leleče zbog udesa državnog avioprevoznika, kriveći za to one koji vladaju evo već četiri nedjelje. Ali bježi od sučeljavanja sa njima. A, zamislimo samo da je prethodna vlada u maju, ili junu, kada je postala izvjesna propast ljetnje turističke sezone, povukla neminovne poteze – one koje je utrapila svojim nasljednicima. Danas bi smo već imali alternativu. A DPS bi, svakako, bio u opoziciji.

 

Prvo afera, pa prvi let

Crnogorska aviokompanija zvanično postoji od 15. februara 1995. godine. „Za sada samo na papiru“, bilježi koleginica Branka Plamenac zahvaljujući kojoj su čitaoci Monitora bili izuzetno upućeni u sva dešavanja vezana za MNA. „Bilo je više nego upadljivo odsustvo najznačajnijih predstavnika političkog života Republike, i pozicije i opozicije. Premijer Đukanović se izgovorio bolešću, dok je predsjednik Republike (Momir) Bulatović iznenada otputovao za Beograd…“.

Osnivanju MNA prethodile su „interesantne“ odluke vlasti u Beogradu – tzv. saveznih i srpskih. Jugoslovenski aerotransport (JAT), preduzeće u vlasništvu nekadašnje SFRJ, je dekretom Vlade Srbije, 1992. postalo javno preduzeće Republike Srbije. U paketu, srpska imovina postali su i aerodromi u Tivtu i Podgorici.

U Crnoj Gori se stidljivo (LSCG i Monitor) postavilo pitanje poštene podjele imovine JAT-a, koji je tada u svojoj floti imao dvocifren broj kvalitetnih letjelica (uglavnom tipa boing). Računalo se da bi nam, po tom osnovu, mogla pripasti makar dva aviona. U Beogradu nijesu htjeli ni da čuju. U stvari JAT i Aviogeneks su odbili da razgovaraju i o iznajmljivanju prizemljenih aviona crnogorskoj avio kompaniji.

Crna Gora se nakon 16 mjeseci odlučuje za kupovinu prvih putničkih aviona koji će nositi oznaku MNA. „Početkom jula (1996) prvi direktor (Zoran Đurišić) prve nacionalne aviokompanije u Crnoj Gori stavlja svoj potpis na istorijski ugovor o kupovini prvih aviona“, piše Plamenac. „Ostalo je još samo da ciriška banka otvori kreditno pismo i novac transferiše, poslije čega bi se moglo pristupiti farbanju aviona u crnogorske boje i ambleme“.

Ali, novac namijenjen za kupovinu dva boinga 727 je, bez traga, nestao. Prema jednoj verziji 14,5 miliona dolara završili su na švajcarskom računu privatne firme Montiko, odakle mu se gubi svaki trg. Montiko je, navodno, bio u vlasništvu Đukanovićevog kuma Ratka Kneževića (razišli se koju godinu kasnije).

Druga verzija iste priče kaže kako je novac, nakon neuspjele kupovine boinga u Londonu, prebačen na švajcarski račun tadašnjeg ministra finansija Predraga Goranovića (sve ovo se dešava u vrijeme sankcija UN prema SRJ), odakle je dalje korišćen „u državne svrhe“.

Pa i za kupovinu dva fokera 25, krajem 1996.

Zbog niza otkrivenih mana, proizvodnja tog tipa aviona bila je obustavljena još 1987. Tako smo, za manje para (šest umjesto 14 miliona), umjesto dva aviona kupili dvije tranje sa groblja aviona u Francuskoj. I osudili nacionalnu aviokompaniju na ono što joj se sada dešava.

Priča o nestalim milionima nije dobila epilog.

 

MNA i izbori

Prvi avion sa oznakama MNA doletio je u Crnu Goru 26. oktobra 1996. godine, nedjelju dana pred parlamentarne izbore na kojima se, tada jedinstveni, DPS sučelio sa koalicijom Narodna sloga (LSCG Slavka Perovića i Narodna stranka Novaka Kilibarde). Slučajno.

„MNA nema još uvijek potrebne kadrove, pilote, inženjere, pomoćno, tehničko i letačko osoblje“, piše Monitor po dolasku aviona, u broju koji je izašao tri dana uoči izbora (Foker – DPS džoker). „Nije oformljena komercijalna služba, nisu štampane karte, nisu otvorena prodajna mjesta, poslovnice ili predstavništva… Nije urađen ni AOC, dokument bez kojeg kompanija praktično ne postoji“.

Zaista, prvi komercijalni (larter) let MNA obavlja tek sredinom naredne godine, na relaciji Podgorica – Bari. Na redovan linijski saobraćaj trebalo je još sačekati.

Četvrt vijeka kasnije, neobična koincidencija. Tri dana nakon prvih izbora koje je DPS izgubio, Agencija za zaštitu konkurencije donosi rješenje kojima se njihovim nasljednicima vežu ruke kada je u pitanju budućnost državne avio kompanije. Zaslužena kazna za građane ili još jedna slučajna podudarnost?

MNA je jedina državna kompanija koju je, za trideset godina, osnovala i podigla DPS vlast. Vidimo kako. Većinu ostalih je upropastila.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo