Pravilna upotreba tuđica ne može ugroziti autentičnost i izvornost jednog jezika, slažu se naši sagovornici. Nekritičko i površinsko prevođenje, nerazvijanje čitalačke kulture i kreativnog stvaralaštva i slijepo praćenje globalnih trendova  mogu

Na iventu će večeras biti mnogo kul ljudi, a to je idealna prilika za dobar selfi i čiliranje. Stajlinzi moraju da budu na nivou kako bi apdejtovali lajne fotografijama sa selebritijima iz bekstejdža.

Rečenice koje vrve od stranih riječi postale su neizbježne u svakodnevnom govoru. Njih ne koriste više samo tinejdžeri. Pod uticajem globalizacije, medijske dominacije i razvoja tehnologije, neke tuđice su se toliko odomaćile da ne traže prevod, dok za neke postoji i domaća verzija.

Profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost Miomir Abović smatra da je upotreba stranih riječi nekada opravdana a nekada ne, zavisno od pozajmljenice (strane riječi koju koristimo): ,,Kada neki narod po prvi put dolazi u dodir sa nekim entitetom onda je naprosto prisiljen pozajmiti riječ kojom se nominuje taj entitet. Takav slučaj smo imali u dalekoj prošlosti predaka današnjih Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba sa riječima kao što su na primjer jarbol (iz dalmatskog jezika), kovčeg (iz staroturkijskog) ili šljem (iz gotskog). U savremenom jeziku takve, dakle potrebne, pozajmljenice su riječi kao što su internet ili stereo”.

Strane riječi najčešće služe da olakšaju komunikaciju. Često u engleskom jeziku jedna riječ označava samo jedan pojam, dok bi za taj isti pojam objašnjenje u crnogorskom jeziku bila i čitava rečenica. Takva je riječ influenser, jedna od trenutno omiljenih.

,,Riječi koje donose duh nekog novog vremena, a nijesu potekle iz naše kulture i načina života, poželjne su i ne ugrožavaju jezik, već ga obogaćuju. Riječi putuju, mijenjaju se, prilagođavaju i na kraju se odomaće, srastu sa jezikom. Neke jednostavno nestanu. Nekada su kod nas u modi bile riječi francuskog jezika, naročito u učenijim i građanskim slojevima društva”, objašnjava Milica Šćepanović, profesorica francuskog jezika. ,,Nemojte se ženirati će razumjeti stariji ljudi, a današnja mlada generacija neće znati šta kažete (gêner-smetati; osjećati se neprijatno). Mnoge francuske riječi smo usvojili jer nijesmo imali riječi za to šta one predstavljaju”. Šćepanović ukazuje da su francuski lingvisti, u očaju pred poplavom engleskih riječi u svakodnevnoj komunikaciji, svoj jezik nazvali franglish.

Upotreba stranih riječi u crnogorskom jeziku nije neophodna kada već postoje adekvatni termini, kao što je to u slučaju riječi daunload (preuzimanje) ili benefit (korist). ,,Većina ljudi koja upotrebljava ovakve riječi ne razmišlja o tome. One im zasigurno zvuče modernije, moćnije, ozbiljnije. Sve je to proizvod medijskog uticaja, popularne muzike i televizijskih sadržaja, beskrajnog prisustva reklama, pojave novih medija i cijele plejade novoskovanih “zanimanja” kao što su blogeri, vlogeri, influenseri, developeri, tviteraši, lajfkoučeri, jutjuberi. Svi oni, prateći takozvane globalne trendove, vrše uticaj na jezik i u jeziku, najčešće lišavajući ga izvornosti, što smatram pogubnim, kako za jezik, tako i za čovjeka”, kaže za Monitor Kristina Bojanović, filozofkinja i prevoditeljka.

Ona smatra da su mlađe generacije naročito izložene jezičkim nakaradnostima: ,,To se prihvata kao nužnost i normalnost, jer bivanje izvan nametnutih obrazaca nije prihvatljivo u društvu. Tome treba dodati i bjesomučnu upotrebu telefona koja prilično uspijeva da redukuje ljudsku pismenost, ali i usmenost. Saobraćanje među ljudima svodi se na svega nekoliko riječi, koje se iznova ponavljaju i koje se čak skraćuju na po par slova (uvijek se negdje žuri, ko još ima vremena da se u takvim mikro formama bavi jezikom…). Što su telefoni postali pametniji, to su ljudi postali isprazniji i nepismeniji”.

Miomir Abović kaže da se, u slučajevima kad ljudi upotrebljavaju stranu riječ iako na raspolaganju imaju odgovarajuću domaću, može govoriti o jednom vidu ispoljavanja snobizma: ,,Koristeći stranu riječ umjesto domaće, ljudi pokušavaju sebi dati na važnosti, pokazati kako su IN, kako besprekorno barataju stranim (najčešće engleskim) riječima koje koriste svi koji žele biti u trendu. Umjesto da sebi daju na društvenom značaju, zapravo otkrivaju svojoj okolini samo jedan vid vlastitog primitivizma i snobizma”.

Psihološkinja i geštalt psihoterapeutkinja Jevrosima Pejović objašnjava da, ukoliko jezik posmatramo kao sredstvo povezivanja sa drugim ljudima, kada koristimo riječi koje drugi ne razumiju – ostajemo nepovezani: ,,Riječi nam služe da budemo u kontaktu. Nije svaki kontakt bezbjedan i u tim slučajevima izbjegavanje susreta je najbolje što možemo za sebe da uradimo. U nekim profesijama, kao što je diplomatija, ova vještina je izuzetno značajna. Tada osoba, umjesto da otvoreno daje svoje izjave, koristi apstraktan jezik, tuđice, uopštenost, stereotipne rečenice ili preusmjerava razgovor. Zato nam je lako da ovim osobama pripišemo osobine kao što su pokondirenost, uobraženost i slično”.

Lingvisti se slažu u jednome – ljudi sve manje čitaju literaturu koja bogati rječnik. ,,U vremenu dominantne instant kulture i uz nedostatak kritičkog razmišljenja, mnogi ne umiju da odaberu kvalitetne izvore i sadržaje. Nivo opšte kulture i obrazovanja, naročito iz maternjeg jezika, komunikativnih vještina i humanističkih nauka je nizak. Tako, ne možemo očekivati da prosječan čovjek pravilno i dozirano koristi strane termine i ima zadovoljavajuću kulturu izražavanja”, smatra Milica Šćepanović.

Obaveza društva je da povede računa o očuvanju izvornosti i autentičnosti sopstvenog jezika. ,, Ko smo ako deformišemo ono što nas, pored morala, uspostavlja kao ljude? Ako se prema svome jeziku odnosimo neodgovorno, ako mu bezrazložno narušavamo smisao i ljepotu, postavlja se pitanje da li i sami postajemo dezorijentisani, narušeni, polovični”, upozorava Kristina Bojanović.

,,Ako sve što se može reći stane na jedan ekran, ako nam treba nekoliko trenutaka da na sopstveni jezik prevedemo riječi kao što su implementacija, ivent, mejk ap, facilitacija, šerovanje, ili ako nekritički čitamo i slušamo kad nam neko “kazuje”: “nmg, nzm, brt, btw, tbh, lol”, onda se s pravom možemo zapitati da li čovjek danas, uz sve te bezbrojne i sofisticirane kanale i mogućnosti komunikacije, zapravo postaje nemušt”.

Kao i društvo, i jezik je u tranziciji. Stoga ga treba brižljivo njegovati.

                                                                                                                                                     Andrea JELIĆ