Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Zova(a) prirode

Objavljeno prije

na

Dobar dan, ja sam sa mladine strane. Je l’ ostalo šta od torte s limunom i zovom?

Ne znam zašto je do mene uopšte došla informacija da se na čuvenom kraljevskom venčanju služila torta od zove. Čuj od zove! Pa kod nas zova raste de ‘oćeš, ko trava i od nje mi siroti pravimo sok. Ako imamo para za šećer. Moja, sada već čuvena, baba je jednom napravila par litara soka od zove i neko je napravio užasnu grešku i rekao joj da je sok baš dobar i posle je pravila dve stotine litara svake godine, i svakog terala da pije, i svakom slučajnom prolazniku uvaljivala po bocu soka od zove.

U Blicu sam pročitala neku listu najlekovitijih biljaka, ali odmah zatim i listu najuticajnijih istorijskih ličnosti. Isus Hrist… Nisam gledala dalje, ali je na drugom mestu verovatno Deda Mraz, a na trećem Supermen. Tako da sad ne znam ni koliko je zova lekovita po Blicu. Samo po babi. Ona je brala lekovito bilje. Da joj se nađe. Danas, ako ćeš da se lečiš doktoru stavljaš koverat sa novcem u džep. Da mu se nađe.

Uzgred, najlepša zova raste u kanalizaciji. Apsolutno nikakva metafora, raste u galovičkom kanalizacionom potoku i baš mi je žao što ne mogu da je uberem za sok. Možda je trebalo da još uvek verujem svom stricu da je dovoljno u drvetu zove izbušiti rupu i čekati da sok poteče. Nekada cvet zove, a danas kod omladine poznatiji kao cvet šokate. Pa šokiram te strogim glasom kao moj tata nekad mene, sa sve slušalicom crnog gestapo telefona od pola kile u ruci.

Ako ne znaš da prepoznaš sreću, to su oni retki trenuci kada, i da mozeš da biraš, ne bi bio ni na jednom drugom mestu, već tu gde jesi. Pored žbuna zove. Kažu da je to stecište vila, a vino od zovinih bobica vilinsko piće. A ko ga popije može i da ih vidi, a boga mi i porazgovara sa njima. Ne pitajte kako znam. Ljudi bi radije da pretpostave nego da pitaju. Ne zato što su skromni, već zato što se boje da će ih odgovori manje tešiti od njihovih pretpostavki. Nabrah lekovite cvetove zove, jedva dočekah sunčan dan. Još jedna pobeda naše vlade. Mada, zovin cvet lepše miriše na kiši, a čak može i direktno u sok da se pretvara. Pa i u vozu života i prva klasa i vagon za stoku imaju isto odredište. Važan je doživljaj onog što gledamo kroz prozor. Popijem sok od zove i momentalni mir. Opet imam deset godina.

I sad bih da pravim tu kraljevsku tortu od zove, samo ne znam da li bih uspela da se nosim sa tim, al’ da vam ne pričam gde da se nosim. Jebo zemlju gde većina medija prenosi britansko kraljevsko venčanje! Kad će živi prenosi iseljavanja zbog dugova, našeg plemstva kako uči srpski, protesta obespravljenih i opljačkanih, borbe bolesne dece dok čekaju sms za spas…? Uvek je Srbin radije gledao u tuđe dvorište.

P. S. Da znate samo, kupila sam polovnu knjigu, a unutra teta Bosiljkina posveta malom Iliji za jedanaesti rođendan. Pio se domaći sok od zove i višnje i jeo patišpanj…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Zapuštena prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pružam ruku, ali nikog nema da je prihvati da ga spasim

 

„… Sunce mira, ljubavi, da nam svima sineee. Da živimo svi u slozi, Sveti Savo ti pomozi. Počuj glas svog roda, srpskoga narodaaa.“ Jedina prednost današnjeg dana je što je poslednji utorak u januaru. Iako je delovalo da nikad neće doći.

Prigodan dan za razmisliti o rutini koju stalno ponavljamo, a ne preispitujemo je. Gotovo svi mediji su postali samo crna hronika. Tuga, jad. Političko ratište. Red žalosti, red nesreće. Treba nam nešto novo. Neka nova iluzija. Novo mesto za beg. Dođeš tako u neke godine kad ćutiš i gledaš, al’ u jednu tačku. Nisam za društvo kad sam gladna, žedna, kad mi se spava i kad sam budna. Pružam ruku, ali nikog nema da je prihvati da ga spasim. Doduše, pružila mi ruku prodavačica na pijaci kad mi je davala blitvu za koju sam dobila popust gotovo dvadeset posto. Cenkala sam se. Ona prihvatila. Šta sada sa ušteđenim parama?! Osećam se kao Jehovin svedok koga su konačno  pustili da uđe u kuću… Gorčina skače sa istine na istinu, lako, kao da preskače potočić, s kamena na kamen. Ljudi, meni samo treba da odem na pijacu i odmah se stvari pomere sa mrtve tačke.

Pamtim kako mi to nekad nije bilo važno, tiho i kroz poneku napisanu reč. Ne sećam se baš svega, ali se sećam griže savesti i stida, kao kad se prvi put zaljubiš.

Čista kuća, ko zna koja mašina centrifugira, večera u rerni, a ja okupana gledam TV i dremkam, najlepše provedeno veče, kao prava penzionerka. Kažu da u snovima ispunjavamo svoje želje i ja sam konačno sanjala ispunjenje jedne proste želje, vrlo bukvalno i bez ikakve potrebe za tumačenjima komplikovanih, zbrkanih, nejasnih motiva, kako to obično biva u snovima. Hvala mojoj glavi što je odlučila da me poštedi sebe. Lepo je kad volite iste stvari, al još lepše je da nosite istu dioptriju pa kad zaboravite svoje, uzmete njegove naočare. A i šta on ima da gleda izbliza kad niste vi pored njega. Jel tako – tako je. Kako je to ono beše rekla Nina Simone, birds flying high, a vi nemate blage veze kako se ja osećam.

Još jedan dan je na izmaku koji narod serbski potroši na lažnu deobu: Sveti Sava ili Dositej Obradović… Nema nam spasa.

P.S. Život je krajnje nerazumljiv zato što nema didaskalija.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Zemlja prečeg svijeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Snijeg kao nekakav bijeli predah, da ne vidimo koliko su uništili sve. Snijeg, kao neko pozajmljeno i privremeno dostojanstvo

 

 

Danas mi se pogled sreo sa vraninim pogledom. Ne verujem da sam od nje ni važnija, ni pametnija.

Primetila sam i da novi sneg briše tragove, sve izravna. Izašla sam napolje gologlava. Htela sam da mi sneg izbriše poneko sećanje. I jeste. Kad sam ušla u kuću, videla sam svoje tragove i sve prošle, svoje i tuđe… tragove… Neka razmišljanja smestim u praznu kutiju. Kad budem imala više hrabrosti pogledaću to. Mada sam sve bliže mišljenju da postoje istine koje treba zakopati i ne čačkati tu zemlju nikada.

Moj je um širok teren na kome se svakog jutra sastaju i do gubitka svesti biju vuk erudita i vuk glupak, a pobednik kao nagradu dobija da upravlja mojim danom.

Kaže mi sin juče: „ Šta je sa ovim Trampom, jer on stvarno hoće da okupira Grenland?“

„Polako sine“, kažem, „nije ti Uncle Sam još uvek napravio vojnu bazu u opštini u kojoj si se rodio. Stani u red.“

Sergej Jesenjin o Americi, 1922. godine, u pismu prijatelju, kaže: „Šta da kažem o ovom najužasnijem carstvu malograđanštine koje se graniči sa idiotizmom. Osim fokstrota ovde nema skoro ničega, ovde žderu i piju i opet fokstrot… Dušu ovde na zapadu zbog interesa licemerno prodaju za dolar ili kao nepotrebnu robu menjanju za bezdušnost.“

Norveški pisac Knut Hamsun poklonio je svoju Nobelovu nagradu šefu nacističke propagande Jozefu Gebelsu 1943. godine. Maria Maćado poklonila je svoju Nobelovu nagradu Donaldu Trampu 2026.

Ipak, Ameri kakvi god da su, imaju: utemeljenu demokratiju, kvalitetno školovanje, stipendije za talente, mogućnost za dobro zarade, putuju gde god požele, neprolazni glamur Oskara… doduše imaju i šizoidnog predsednika. A mi? Mi imamo samo ovo poslednje.

Taman smislim nešto glupo, kad ono već me neko pretekao. Pročitah: „Baka Prase će se kandidovati na izborima.“ Menjam ugao posmatranja. Prebaciću radni sto iz jedne sobe u drugu.

Makar je sneg. Sneg kao nekakav beli predah, da ne vidimo koliko su uništili sve. Sneg, kao neko pozajmljeno i privremeno dostojanstvo.

Sada kada je već sve jasno.., samo bih ẓ̌elela da ugasim svetlo.

P.S. I zamisli, prstima izvajaš utočište.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Budna iz nehata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije sam mislila da odrasli ljudi zapravo znaju šta rade. Sad sam i ja odrasla i mogu vam reći, svi samo improvizujemo

 

 

Napolju je minus osam, čini se kao da je minus petnaest, a pod jorganom je taman. Sanjala sam moju pokojnu babu. Pitam je: „Baba, zašto te uvek sanjam za praznike?“ Kaže ona: „Zato što samo ti i ja umemo da na određeni način razvijamo kore“. Rekoh: „Aha, pa ima smisla“. I to vam je tako sa snovima.

Evo me, postala sam moja baba. U vunenom prsluku ’ranim živinu i čekam neke opskurne drugare da dođu na raku (ne od grob, već od rakija), pa da bistrimo politiku. Dođosmo tako i do zaključka: Dobrodošli u novi srednji vek u kojem vredi samo jedno pravilo – Ko je jači, taj i tlači.

Juče u prigradskom autobusu žena sa otvorenim kišobranom manevriše između sedišta. Nudimo joj pomoć da zatvori kišobran, a ona uporno odbija, kaže: „Ne, ne, ne može da se zatvori, ali još nije za bacanje. Čujem ekonomskog tigra kako kaže: „Rrrrhoarrr!“, ali hoću da verujem da je gospođa jednostavno osobenjak. I opet iznova razmišljam koliko je ljudskom društvu potrebno nešto kao Kardov Govornik za mrtve. Čovek nikada neće spoznati koliko je zemlja teška, čak i kada bude na njemu. Nadu je potrebno, nositi tiho, da je neko ne čuje i ne slomi.

Nego, da razgalimo srca junačka uz Smak i Crossroads. Točak mi je tu bolji od Kleptona, a Pera Džo je najjači belac na usnoj harmonici i… kad to Srbija nije bila svet? Kad naučiš da živiš posle života koji te nije ni sreo, onda možeš da stvaraš, gajiš i gradiš slobodom svako udisaja. I neočekivano postane moguće. Postoji mir u ovakvim trenucima koji jednostavno znaju kako da te zadrže u sebi.

Znaš šta, mama? Hajde ti malo sedi, podigni noge na tabure… Mi ćemo ti skuvati čaj (dodaćemo i malo ruma), ti odmori. Mi ćemo preuzeti ostatak dana. Osećaj kad je kuća pod konac i konačno sedneš uz kafu poseban je nivo unutrašnjeg mira. Pre sam mislila da odrasli ljudi zapravo znaju šta rade. Sad sam i ja odrasla i mogu vam reći, svi samo improvizujemo. Život postaje dosta lepši kad se odbace stari preziri i iluzije o savršenoj slobodi. Vreme je da prestanemo umirati pre vremena.

Vaistinu se preporodi.

P.S. Grlim mislima sve one koje ne mogu rukama.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo