Povežite se sa nama

PROFIL

Zvijezda sjevera

Objavljeno prije

na

uob-tarzan-milosevic

Tarzan Milošević je za Bijelo Polje ono što je Milo Đukanović za Crnu Goru – najkraći je opis kojim upućeni krase bjelopoljskog gradonačelnika. Neki drugi smatraju da je, zbog ljubavi prema mostovima, umjesnije porediti ga sa podgoričkim kolegom Miomirom Mugošom. Možda ne bi bilo pretjerano reći da je Tarzan Milošević zvijezda crnogorskog sjevera. Kakav nam je sjever, takva i zvijezda.

Čuvena je bjelopoljska priča kako je Milošević, pred različite izbore, jedan te isti most znao da otvori prvo sa jedne, a potom sa druge strane. Svejedno, skupio ih je šest. O predlogu da deseti most u Bijelom Polju dobije njegovo ime, Milošević je u jednom intervjuu skromno rekao da to ne bi želio. Primijetio je, ipak, kako su „ve­li­ki lju­di ko­ji za ži­vo­ta po­di­žu spo­me­ni­ke i gra­de mo­sto­ve”. Gradonačelnik je ponosan i na otvaranje fakulteta u Bijelom Polju. Uz diplomu je lakše čekati posao.

Tarzan Milošević je za predsjednika Skupštine opštine Bijelo Polje prvi put izabran u decembru 2001. Kandidovala ga je Demokratska partija socijalista, podržali SDP I SDA. Mjesto predsjednika SO Bijelo Polje bilo je upražnjeno nakon ostavke Đorđija Lukića, takođe člana DPS-a.

Prema podacima od prije nekoliko mjeseci, poslanik Tarzan Milošević kao predsjednik Opštine Bijelo Polje zarađivao je prošle godine 945 eura mjesečno, a dodatnih 256 dobijao je od Skupštine. Plus 300 eura za članstvo u Savjetu za privatizaciju. U imovinski karton je upisao da je vlasnik pola stambenog prostora od 275 kvadrata, stare porodične kuće od 160 i poslovnog prostora od 825 kvadrata u Bijelom Polju. Za 96 mjeseci treba da vrati 11.728 eura kredita. Njegova supruga Svetlana, zaposlena u Frutka milk, mjesečno je zarađivala 240 eura prošle godine. U imovinski karton Miloševića upisano je da njegov sin Nikola vlasnik polovine vikendice od 80 kvadrata u Kolašinu.

Talenat za biznis kod Miloševića se naglo ispoljio nakon ulaska u politiku. Od plate je u centru Bijelog Polja napravio hotel. Ta stvar je još zanimljivija ako se zna da mu biznis ranije nije išao od ruke. Umio je, kažu, i da se zaduži. Teorijski, dugovi se mogu vratiti i dozvolom za gradnju, prilagođavanjem planova potrebama investitora i slično…

Miloševiću se ne mogu osporiti marketinške sposobnosti. Uprkos uništenoj privredi, Bijelo Polje nosi epitete ,,uspješne priče” i ,,prijestonice sjevera”. Radnici AD Lenka skoro da žive ispred zgrade Skupštine Bijelog Polja. Transservis, Prva petoljetka, Imako, samo su neka od imena preduzeća koja su nestala i čiji radnici s vremena na vrijeme protestima pokušavaju da ostvare bar neko svoje pravo. Bijelo Polje je 1989. imalo 11.000 zaposlenih. Prije neku godinu gradonačelnik se ponadao da će tu cifru ponovo dostići 2009. i priznao da pola zaposlenih platu prima iz budžeta opštine ili države.

Na pitanje – ko prima plate iz budžeta odgovor je kao i drugdje u Crnoj Gori – podobni. Samo što su u Bijelom Polju još podobniji. Među Bošnjacima, glasačima DPS-a u tom gradu odavno postoji nezadovoljstvo zbog potpunog nepoštovanja proporcionalne zastupljenosti u lokalnim službama. Ispod mita o ,,najcrnogorskijem gradu” na sjeveru krije se nešto drugačija slika. U Bijelom Polju živi oko 55 odsto Crnogoraca i Srba i oko 45 odsto Bošnjaka. DPS SDP koalicija glat pobjeđuje na bjelopoljskim izborima zahvaljujući bošnjačkim glasovima. Na referendumu se za nezavisnu Crnu Goru opredijelilo oko 20 odsto ljudi koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci ili Srbi. Manje je bilo samo u Andrijevici. Ono malo pravoslavnih koji su uz vladajuću koaliciju posebno su nagrađeni upravo povlasticama pri zapošljavanju. Predsjednik je, logično, glavni kreator kadrovske politike.

Predsjednik opštine Bijelo Polje ne vjeruje u statistiku jer zna da se ži­vi mno­go bo­lje ne­go što sta­ti­sti­ka po­ka­zu­je. ,,Po­sto­je mjer­lji­vi i te­ško mjer­lji­vi pri­ho­di. Mi ne zna­mo ko­li­ko je ne­ko mli­je­ka ili si­ra pro­dao i to­me slič­no. Mi­slim da sta­ti­sti­ka, ipak, ni­je naj­bo­lji po­ka­za­telj kva­li­te­ta ži­vlje­nja.” Ne smeta mu što Bi­je­lo Po­lje spa­da u si­ro­ma­šne op­šti­ne, jer vi­di da ima ve­li­ki broj iz­u­zet­no bo­ga­tih po­je­di­na­ca. Ti pojedinci su, tvrde upućeni, a i običaji nalažu, u najužem gradonačelnikovom okruženju. Koalicionom i porodičnom.

Optužbe za nepotizam Tarzan Milošević je zaradio zbog svojih specijalnih veza sa lokalnom radio stanicom. Kada su u Crnoj Gori usvojeni novi medijski zakoni, propisano je da lokalni Radio od opštine može dobijati novac samo za pojedine programe. Uprkos tome Radio Bijelo Polje ostalo je stavka u lokalnom budžetu sa istim iznosom kao i kada je radio bio u potpunosti finansiran. Godinama je Radio dobijao više novca nego, recimo Centar za kulturu. Kvaka je u tome što je direktorica radija bila gradonačelnikova sestra Zagorka Duda Rabrenović.

Od majke je ostanulo sinu. Kada je Duda Rabrenović avanzovala u savjetnicu predsjednika Crne Gore, na mjestu direktora Radija naslijedio ju je sin Dragić. Gradonačelnikov, dakle, sestrić. Milošević je jednom objasnio kako su dobili posao po zakonu, na transparentan način i skladu sa kriterijumima za obavljanje funkcije. Gradonačelnikova sestra je kriterijum pravovjernosti sigurno ispunjavala. Početkom devedesetih to je značilo ispisati stranice i stranice Bjelopoljskih novina na temu Evropske zajednice na čelu sa fašističkom Njemačkom koja nam oduzima Jugoslaviju i o ustaškom vrhovništvu Hrvatske koje je nametnulo rat srpskom narodu.

Neke od ljepota tranzicije u Bijelom Polju su očite. Bašte se šire na sve strane poput one kod hotela Bijela rada koja je, kao i hotel, u vlasništvu Denisa Durovića, biznismena. Hotel i Durovićevu kuću koja sija na brdu Obrov policija je pretresala u vrijeme ,,potrage” za Darkom Šarićem. Neemancipovani Bjelopoljci smatraju da je bašta nasred ulice ruglo grada i nije im jasno kako je za nju obezbijeđena dozvola.

,,Vla­da je du­žna da, ka­ko je i obe­ća­la, u sep­tem­bru 2008. za­poč­ne izgrad­nju auto-pu­ta sje­ver-jug. Dru­ga va­žna stvar kao pred­u­slov je­ste in­te­gral­ni pri­stup i va­lo­ri­za­ci­ja pla­ni­ne Bje­la­si­ce”, objašnjavao je jednom Tarzan Milošević gdje je budućnost. I dalje je riječ o budućnosti, po svemu sudeći, dalekoj.

I oni koji u Bijelom Polju nijesu ljubitelji lika i djela Tarzana Miloševića ne spore da je angažovanjem u vrijeme željezničke nesreće na Bioču zavrijedio poštovanje sugrađana.

Bjelopoljski gradonačelnik zna da se požali kako mu je ,,objektivno teško” da obavlja i funkciju gradonačelnika. Stav partije je, međutim, da ostane na oba posla. Pisma ljudi koji traže pomoć čita, kaže noću. Nema odmora dok traje obnova.

Rečenica s početka teksta može se shvatiti i kao kompliment. Ko voli.

Kosara BEGOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

PROFIL

DRAGINJA VUKSANOVIĆ STANKOVIĆ, NOVA LIDERKA  SDP-a: Ko je gazda u kući

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Zar neko može pomisliti da se mogu na bilo koji način miješati u posao supruga i obrnuto…“, insistira nova predsjednica SDP.   Problem je ipak kompleksniji

 

„Ja odgovaram građanima, a ne suprugu“. Kada je početkom aprila poslanica Socijaldemokratske partije  Draginja Vuksanović Stanković stavila potpis na Sporazum za budućnost, koji su tokom građanskog protesta “Odupri se – 97.000” potpisali poslanici opozicije i predstavnici pokreta “Odupri se”, tu njenu izjavu citirali su brojni mediji u regionu kao, u najmanju ruku,  neobičnu vijest. Razlog: Sporazumom se tražila i ostavka njenog supruga vrhovnog državnog tužioca  Ivice Stankovića.

Vuksanović Stanković taj potez objasnila je kao  rezultat političke principijelnosti: „Mene su na izborima birali građani, a ne vrhovni državni tužilac… Nadam se da sam ovim potpisom doprinijela rađanju nove političke svijesti u Crnoj Gori, jer samo na krilima takve Crne Gore možemo donijeti promjene neophodne za bolji život i budućnost naših građana i naše djece”.

Potpisnici Sporazuma tražili su ostavke, pored ostalih, Milu Đukanoviću i Dušku Markoviću.Sporazum je ostao mrtvo slovo na papiru, protesti su utihnuli, a od prozvanih niko nije podnio ostavku. Njen suprug  Ivica Stanković i dalje je jedan od nosećih stubova Đukanovićevog režima.

Po drugi put, Draginja Vuksanović Stanković skrenula je pažnju na sebe nedavno,  kada je izabrana za predsjednicu Socijaldemokratske partije. Pored ostalog i zbog logičnog pitanja kako će se nositi s teretom   izbora  između ličnog, porodičnog i javnog  interesa.  Ustvari, kako će kao supruga vrhovnog državnog tužioca moći da realizuje ambiciozni program koji je najavila i kao kandidat za predsjednicu SDP-a i nakon izbora za predsjednicu te  stranke. Partija koja loše prolazi na izborima, tek treba da vrati opozicioni krediblitet. To ne može ako ne uđe u permanentan i radikalan sukob sa režimskim institucijama kakvo je tužilaštvo njenog supruga.  I ako se ne bude mijenjala iznutra.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 5. JULA

Komentari

nastavi čitati

PROFIL

Slučaj  Ivana Brajovića, predsjednika skupštIne crne gore: Nesalomivi  vršilac dužnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

I u najzabačenijim selima  osjetili su potres  koji je izazvala političko-korupcionaška afera Koverta&Atlas. I koja traje više od mjesec. Nije ga osjetio predsjednik crnogorskog  parlamenta Ivan Brajović  iako službuje u njegovom epicentru. To je priznao prije nekoliko dana u intervjuu Glasu Amerike: „Crnu Goru ne drma nikakva afera!“  I za svaki slučaj, po  staroj navici, ogradio se da ne želi da se bavi poslovima drugih državnih organa. On savršeno zna da u Crnoj Gori bolje prolaze oni koji ćute nego koji nešto zucnu protiv vođe.

Predsjednik Atlas grupe Duško Knežević,  koji je i lansirao aferu, pozicionirao je Brajovića u fokus  javnosti. Prema našim izvorima, propisno  je uzdrmao  predsjednika  parlamenta.

„Odbjegli bankar“ našao je modus da predsjedniku crnogorskog parlamenta postavi nekoliko, izgleda, nezgodnih pitanja. Da to dođe do javnosti nisu mogli da spriječe ni terazijski, novosadski, sarajevski i domaći  branitelji lika i djela Mila Đukanovića  i ostalih aktera afere.

Reagujući na Brajovićeve dijagnoze o aferama Atlas&Koverta” Knežević je priupitao Brajovića:

Prvo, da objasni kako je zatvorio svoje obaveze prema Atlas banci, nastale po osnovu višegodišnjih dugovanja na kreditnim karticama koje nije vraćao? Drugo, kako je godinama držao depozite Javnog preduzeća Aerodromi Crne Gore u Atlas banci i koji je aranžman povodom toga imao? Treće, zašto je ušao u sukob sa svojim partijskim drugom, direktorom Aerodroma Danilom Orlandićem oko depozita u Atlas banci? Četvrto, da Brajović objasni kako je njegova zemlja u Bjelopavlićima završila u rukama jednog od „naših uhapšenih vozača, koji je ni kriv ni dužan držan u pritvoru, dok su pokušavali da ga lažno optuže da je učestvovao u pranju novca za Demokratski front“.

Knežević je istovremeno obznanio navodno saznanje da je predsjednika Skupštine Brajovića ucijenio predsjednik države Milo Đukanović, „jer su mu specijalni tužilac i policijski tim uzeli dosije kartica i računa iz Atlas banke, kao i podatke o prodaji zemlje“, koja mu je, kako reče Brajović, porodično nasljeđe. U prevodu –  Knežević je Brajovića  unaprijedio u vršioca dužnosti koje mu odredi Đukanović.

Knežević je nastavio da i dalje  propituje Brajovića, reagujući na  njegove tvrdnje da od 2013. godine prema Atlas banci nema nikakvih dugovanja. ,,Da li će g. Brajović upoznati javnost sa visinom duga, dati izvode sa svog računa, saopštiti koliko je kasnio sa plaćanjem i detaljno objasniti način na koji je izmiren dug?”

Knežević je zatražio od Brajovića da objasni kako je zatvorio obaveze kod Atlas banke po osnovu ,,višegodišnjih dugovanja na karticama koje nije vraćao”. Pozvao ga je i da upozna građane Crne Gore sa donacijama njegovoj partiji.

Vijesti su u međuvremenu otkrile da je predsjednik Skupštine i lider Socijaldemokrata skrivao ,,višegodišnja dugovanja” Atlas banci, za koja je kazao da su izmirena nakon što ga je prozvao njen vlasnik Duško Knežević.

U imovinskim kartonima Brajovića, objavljenim na sajtu Agencije za sprječavanje korupcije, nije evidentirano da je do 2013. imao kredit kod Atlas banke, niti minuse na kreditnoj kartici. U Brajovićevim imovinskim kartonima navode se dugovanja po godinama, a nigdje nema onih prema Atlas banci, objavile su Vijesti.

Demokratski front pozvao je predsjednika Skupštine da urgentno odgovori na pitanja koja mu je izdiktirao Duško Knežević. U Frontu smatraju da te optužbe Kneževića predstavljaju još jedan od krunskih dokaza da je ,,ovaj NATO tajkun izgleda korumpirao svaku instituciju sistema koje se ovih nedjelja pred našim očima urušavaju kao kula od karata”.

,,Zato je veoma važno da Ivan Brajović odgovori da li mu je višegodišnja dugovanja na kreditnim karticama pokrivao Duško Knežević i od čijih to sredstava? Kakav je i s kim aranžman imao Ivan Brajović da bi depozite JP Aerodromi Crne Gore držao u Atlas banci ? Za koliki je iznos profesor Knežević kupio zemlju u Bjelopavlićima na molbu Ivana Brajovića i kako je ta zemlja prepisana Kneževićevom vozaču koji je odbio da lažno svjedoči protiv DF-a? Ukoliko Ivan Brajović ne odgovori konkretno na postavljena pitanja biće veoma jasno da je nedostojan vršenja funkcije predsjednika Skupštine, i da pod pritiskom specijalnog državnog  tužioca  i Mila Đukanovića pokušava zaustaviti nezaustavljive demokratske procese”, upozorili su iz DF-a.

Pod pritiskom opozicije, Brajović je ipak zakazao vanrednu sjednicu parlamenta za 21. februar  na kojoj će se raspravljati o predlogu zaključaka opozicije povodom afere  Koverta&Atlas. Zahtjev za njeno održavanje potpisalo je 28 opozicionih poslanika.

Javnost  s velikim interesovanjem  očekuje  raspravu na tom zasjedanju, zbog kojeg Brajović vjerovatno ima noćne more.

Sada se mnogi pitaju kako će opozicionim poslanicima predsjednik parlamenta  objasniti  sve ono za što ga proziva  Knežević. Posebno zbog toga što se Brajović nikad nije ustručavao od  toga da sam sebe uzdiže u moralne visine. Kada ga je dopalo da u novembru 2016. godine postane predsjednik Skupštine Crne Gore skromno je sebe opisao ovako: ,,U julu 1989. u ovoj istoj sali izabran sam za potpredsjednika parlamenta. Siguran sam da u tih 27 godina nijesam napravio potez kojeg bih se zastidio”.

Možda se nekih detalja iz svoje političke biografije nije nikad postidio, ali bi ove kojima mu Knežević ukrašava  biografiju morao, ako ništa drugo, negdje u samoći  skenirati  moralnim istinomjerom.

Brajović je i ranije bio umiješan u nekoliko afera. Kao ministra policije zbog afere Limenka, krivičnu prijavu protiv njega i bivšeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića podnijela je Demokratska Crna Gora zbog krivičnog djela nesavjestan rad u službi. Preciznije, optužujući ih  da su omogućili  Acu Đukanoviću, bratu Mila Đukanovića, da dobije deset i po miliona eura na štetu poreskih obveznika. Mnogi trvrde da je to bio udžbenički primjer dogovorene korupcije. Rezultat – Brajović i Veljović su oslobođeni zbog zastare.

Predsjednik SD je zapaženo mjesto imao i u aferi Ramada. Njegov iskaz na sudu, „da mu ne pada na pamet da skupove njegove partije plaćaju državni organi”, ocijenjen je kao neistinit, pošto je nesumnjivo utvrđeno i pravosnažno potvrđeno, na osnovu materijalnih dokaza i nalaza sudskih vještaka, upravo suprotno – da su novcem iz njegovog Ministarstva saobraćaja plaćani osnivački skupovi njegove partije.

Brajović je, prije trideset godina, bio jedan od  vatrenih promotera tzv. antibirokratske revolucije, koji su na ulici osvojili  visoke državne i partijske pozicije i kada je u Crnoj Gori uspostavljena vlast odana Slobodanu Miloševiću. Među njima je bio i Milo Đukanović,  jedan od glavnih aktera afere Koverta&Atlas.  Da je Knežević  poštedio Đukanovića, možda bi i Brajović  mogao mirno da spava.

Sada, pošto se sve zakuvalo do ključanja, biće zanimljivo vidjeti kako će se  Brajović ponijeti prema predsjedniku Crne Gore. Koga je u zvijezde okivao uoči posljednjih predsjedničkih izbora.Tada je ponosno likovao da je jednoglasna podrška Socijaldemokrata Đukanoviću „rezultat zajedničkog istrajavanja svih progresivnih snaga u našoj državi na vrijednostima nezavisne, građanske, multietničke, evropske i evroatlanske Crne Gore”.

Brajović je tokom tzv. antiborokratske revolucijena titogradskim ulicama uzvikivao „Ostavke, ostavke, ostavke…“  Odzvanja li mu to sad u ušima i da li će se njemu, Đukanoviću i njihovoj ostaloj družini iz tog i ovog vremena  sve to vratiti kao bumerang zbog afere Koverta&Atlas?

Svi su izgledi da je u toku druga antibirokratska revolucija.

                    Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

PROFIL

BORIS SAVIĆ: Sudija na dugme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Savić je počeo mandat predsjednika Višeg suda ocjenom Vesne Medenice da je sjajan sudija, te da je sigurna da će tako nastaviti. Ispunio je očekivanja. Predsjednica Vrhovnog suda sigurno nema zamjerku, dok Savića na  kraju mandata opozicija proziva da je  ,,specijalni partijski sudija DPS-a”

Predsjedniku Višeg suda Borisu Saviću bliži se kraj mandata. Bez obzira hoće li iduće godine biti reizabran, ostaće upamćene njegove presude da se dvojica opozicionih lidera ,,stave u zatvor”, uz obrazloženje da ,,stavljanje u zatvor – nije pritvor”.

Bilo šija ili vrat, tek nakon što je Nebojša Medojević štrajkovao glađu u Spužu, Ustavni sud je ,,obustavio stavljanje u zatvor”. Koliko će i da li će uopšte ova odluka uticati na reizbor Savića ili njegovo dalje napredovanje u sudsko-tužilačkoj karijeri biće poznato početkom sljedeće godine.

Dosadašnja karijera išla je uzlaznom putanjom. Savić je za zamjenika Osnovnog javnog tužioca imenovan 1991, krajem 1994. izabran je za sudiju Osnovnog suda u Kotoru. Na toj funkciji ostaje do 2003. kada je imenovan za  Osnovnog tužioca u Kotoru. Od strane Sudskog savjeta izabran je za predsjednika Višeg suda u februaru 2014.

Kada se prijavio za mjesto predsjednika suda, mnogi su sumnjali da Savić ima političko-pravosudnu podršku za ovu funkciju, pored dva ozbiljna kandidata sudija – Valentine Pavličić i Radomira Ivanovića. Vesna Medenica, predsjednica Sudskog savjeta, izjavila je nakon što je Savić izabran da je imao sjajnu sudijsku i tužilačku karijeru, te da je sigurna da će tako nastaviti.

Ispunio je očekivanja. I statistika mu ide. Samo tokom prošle godine Savić je od 884 pristigla predmeta riješio 804, plus još 16 iz ranijih godina, uz samo 27 neriješenih predmeta.

Pretprošla 2016. godina bila je jedna od rekordnih – Viši sud je riješio 104,34 posto predmeta u odnosu na priliv. A predsjednik Višeg suda se hvalio kako taj sud u mnogo čemu ima rezultate bolje od evropskog prosjeka.

No, kad se razgrne statistička magla, vidi se da je crnogorsko pravosuđe blagonaklono prema počiniocima srednje i visoke korupcije. Samo pet državnih funkcionera osuđeno je u Crnoj Gori zbog korupcije i u svim slučajevima je visina kazne bila ispod zakonskog minimuma, pokazuju podaci evidentirani u bazi Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS).

Savić je osudio u septembru 2016. godine Svetozara Marovića na godinu i 10 mjeseci zatvora i da uplati 50.000 eura u državni budžet, a oko milion na račun Opštine Budva, zbog brojnih malverzacija u tom gradu, što je kazna ispod minimuma.

Šteta koju je budvanska kriminalna grupa istaknutih funkcionera DPS-a na čelu sa Svetozarom Marovićem, nanijela opštinskom budžetu u osam kriminalnih afera, izbosi 45,5 miliona eura. Specijalno tužilaštvo se diči time što je u kasu Opštine vraćeno 23,5 miliona, međutim glavninu tog iznosa Budva je dobila u nekretninama a ne u novcu. ,,Kao da se imalo više razumijevanja za finansijsku situaciju okrivljenih kriminalaca nego za interese Opštine i njenih građana”, pisao je Monitor.

Savić je sudija koji je potvrdio gotovo sve sporazume Specijalnog tužilaštva sa Budvanima osuđenim za organizovani kriminal.

Predsjedniku Višeg suda se spočitava da je kao tužilac Osnovnog suda u Kotoru imao izuzetno dobre odnose sa bivšom budvanskom vlašću, za koju se kasnije ispostavilo da je bila leglo kriminalaca. Protiv Savića su budvanski odbornici DF-a Božidar Vujičić i Stevan Džaković podnijeli krivičnu prijavu, jer nije u vrijeme dok je bio tužilac u Kotoru procesuirao aferu TQ Plaža.

Pokret za promjene je tražio od SDT-a da pokrene istragu protiv Savića jer nije podigao nijednu optužnicu protiv budvanske kriminalne grupe, dok je bio tužilac u Kotoru: ,,Savić ne može da objasni porijeklo svoje imovine i svoj dosta razuzdani životni stil, kao i činjenicu da je praktično oslobodio svoga šefa Svetozara Marovića, koji sada slobodno troši opljačkane milione u Beogradu”. Savić je ove navode demantovao – negirajući da je prijatelj sa Marovićem i da vodi ,,razuzdan život”: ,,Navodi da protiv organizovane kriminalne grupe nikada nijesam podigao optužnicu kao tužilac u Kotoru je odraz nepoznavanja prava od strane podnosioca saopštenja koji ne razlikuju nadležnosti tužioca i koji vjerovatno nijesu primijetili da ni kasnije optužnice nije podigao ODT u Kotoru, već Specijalno državno tužilaštvo’’.

Najnovija informacija o slučaju Marović govori da je on i pored toga što je na Interpolovoj potjernici u međuvremenu uspio da proda stan u Budvi za 180.000 eura.

,,Da je Boris Savić potvrđujući sporazum o krivici sa Svetozarom Marovićem njemu i sinu Milošu oduzeo pasoše, kao što ih drugi put uzima Andriji Mandiću i meni, ne bi ih sad uzalud dozivali da se vrate iz Madere u pitome ćelije Spuža”, rezignirano je konstatovao poslanik DF-a Milan  Knežević.

Savić je, s druge strane o eventualnim pritiscima u slučaju Marović, ovako kazao: ,,Ni u ovim, ni u bilo kojem drugom predmetu u kojem sam postupao u karijeri, nijesam bio izložen pritiscima kakvu odluku da donesem”.

Iz DF ne samo što tvrde da je učestvovao u ,,organizovanju bjekstva” Marovića, već ističu i da je dozvolio Saši Sinđeliću da napusti Crnu Goru. Iz ove kolacije tvrde da je Savić  učestvovao u ,,promjeni identiteta” svjedoka saradnika u predmetu ,,Državni udar” Saše Sinđelića, sa ciljem da se to lice zaštiti od zatvorske kazne od 21 godine zatvora u Hrvatskoj zbog krivičnog djela teško ubistvo.

Kada je u martu ove godine Sindjelić napustio Crnu Goru iz Višeg suda je saopšteno da mu nije izrečena mjera zabrane napuštanja Crne Gore. Predsjednik Višeg suda je u oktobru 2017. kazao da odluka o ekstradiciji Sinđelića, svjedoka saradnika u postupku za teroristički napad, mora biti povezana sa postupkom koji se vodi u Crnoj Gori, naglašavajući da će, po okončanju tog postupka, Viši sud postupiti u skladu sa Zakonom o ekstradicionom zahtjevu koji dolazi iz Hrvatske.

Od kada je na čelu Višeg suda, Savić nije pokrenuo nijedan disciplinski postupak protiv sudije ili službenika. Kaže da nije bilo osnova. Sudski rad je, prema njegovim riječima, izložen provjeri, kako kroz višestepeno sudsko odlučivanje, te kontrolu javnosti kroz elektronski sistem, medije i nevladin sektor.

Savić je odlučno branio kolege sudije. Tako je procijenio da nema razloga za utvrđivanje disciplinske odgovornosti sudija u postupku u kome je bivši ministar Petar Ivanović, zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja, pravosnažno oslobođen optužbi da je u oktobru 2010. vozilom udario djevojčicu. Mediji su pisali da prema Krivičnom zakoniku pravilo o zastari nakon četiri godine ne važi za maloljetnike, odnosno da u slučaju kada je oštećeno maloljetno lice, zastara počinje da teče od njegovog punoljetstva. Ustavni sud je u oktobru ove godine donio odluku po kojoj je Viši sud povrijedio pravo na pravično suđenje djeci koja su se otrovala u Čanju prije sedam godina. Kao i u slučaju Ivanović i u ovom se Viši sud pozvao na zastaru.

Savić se oglasio nenadležnim i po pitanju disiplinske odgovornosti sudija koje su, po ocjeni NVO Akcija za ljudska prava, Sigurna ženska kuća i Centar za ženska prava, pristrasno i neprofesionalno postupali u suđenju protiv moldavske državljanke S.Č.

Dok se na početku mandata u Višem sudu dio javnosti pitao ima li Savić podršku pravosudno-političkih centara moći, ona je, krajem prošle godine,  potvrđena njegovim izborom za jednog od kandidata za sudiju Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.  U Vladinoj komisiji koja je birala kandidate bili su: predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, ministar pravde Zoran Pažin, predsjednik Ustavnog suda Dragoljub Drašković, predsjednik Odbora za evropske integracije Skupštine Crne Gore Adrijan Vuksanović, predsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti prof. dr Dragan Vukčević. Komisija je pored Savića, za kandidate izabrala Ivanu Jelić i Mirjanu Popović. Na Parlamentarnoj skupštini Savjeta Evrope Jelićeva je dobila 101 glas, Popovićeva 48, a Savić 11.

U intervjuu Pobjedi, početkom ove godine, Savić je na pitanje da li će se ponovo kandidovati na funkciju predsjednika Višeg suda, odgovorio: ,,Bojim se da me te obaveze isuviše opterećuju da bih imao vremena da razmišljam o budućnosti”. Ranije informacije da je kandidat za prelazak u Vrhovno tužilaštvo je demantovao.

Sredinom prošle godine, Savić je sa svojim kolegama iz Višeg suda, tražio

donošenje posebnih zakona kojima bi se omogućila veća samostalnost sudstva. Savića i sve kolege, trebala bi da zabrine ovonedjeljna epizoda –
i pored dozvole koju je potpisao predsjedinik Višeg suda Savić, advokati nijesu uspjeli da u Kliničkom centru posjete svog branjenika Medojevića: ,,Sišao čovek iz obezbeđenja i rekao, Uprava kaže da ne možete da ga vidite”, kazao je jedan od advokata.

Pokazni primjer kako u praksi sve funkcioniše.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo