Većina aktuelne većine u parlamentu strahuje od mogućnosti da njihova Vlada bude  uspješna. Pošto im to, izvjesno, odnosi glasove na narednim izborima. Iz njihove perspektive, gore je bolje. I tu je teško pomoći. I Vladi i građanima

Prvih 200 dana mandata (i neki preko) Vlada Zdravka Krivokapića uspjela je da preživi. Što je, možda, i njen najveći uspjeh u  atmosferi permanentne proizvodnje haosa.  Uz gubitke, doduše. Vladimir Leposavić više nije dio Krivokapićevog tima, na premijerov zahtjev. Ministarska stolica se, sudeći po rastućim apetitima partija vladajuće većine, klima još nekima. A stižu glasovi kako se pojedini članovi Vlade i ne osjećaju pretjerano udobno tu gdje su se našli.

Krivokapić je jesenas, kao mandatar, od javnosti zatražio da se prvi rezultati njegovog kabineta, „zbog problema koje imamo“,  ne analiziraju i ocjenjuju poslije 100, već nakon 200 dana njenog rada.  „I ako mi ne iskažemo rezultat, dajte onda da vidimo kako ćemo dalje”.

Kako dalje?

Zvaničan izvještaj o radu Vlade u prvih 200 dana  nije usvojen  ni prezentovan do završetka ovog teksta. Biće, kažu, u toku dana (četvrtak). Iz Skupštine, uglavnom, stužu kritike. To je i očekivano za Vladu bez većinske podrške u parlamentu. I bez valjane komunikacije sa vladajućom većinom. Imamo jedinstven slučaj da Vlada funkcioniše iako se, bezmalo, dvije trećine poslanika negativno izjašnjavaju o njenom sastavu i radu. Natpolovična većina (DPS i DF) bojkotuju sjednice Skupštine. Ali se niko ne usuđuje da pokrene proceduru izjašnjavanja o (ne)povjerenju premijeru i njegovom kabinetu.

Nedavno se, iznoseći prve ocjene o radu svog kabineta (ostvareni rezultati su više nego dobri, skroman je premijer) Krivokapić ponovo osvrnuo na zatečeno stanje: „Prethodne vlasti su iza sebe ostavile duboko podijeljeno društvo, razorene institucije u službi jedne partije i ekonomiju pred bankrotom“.

I nakon sedam mjeseci njegove vladavine, i dalje imamo podijeljeno društvo u kome zvaničnici vladajućih partija, uglavnom, pokušavaju da stave u svoju (partijsku) službu razorene institucije. Mijenjajući zakone i zapošljavajući po dubini, visini i širini, rođake, prijatelje i partijske saradnike kojima je najveća, a nekima i jedina, preporuka to što su, recimo, učestvovali na protestima nekadašnje opozicije. U državnim institucijama i javnim preduzećima ponestaje slobodnih stolova i stolica. Praznih kancelarija nema još od zimus. Tu su školu nove vlasti dobro izučile od  prethodnika.

A državi, već  od 2008-2009. godine, prijeti bankrot. Ta prijetnja nekada se mjeri danima i sedmicama a nekada mjesecima.

Zato ne treba da čudi što je praktično prvi potez Krivokapićeve Vlade bila emisija obveznica vrijednih 750 miliona. Tim novcem je omogućeno funkcionisanje države u nekom doglednom periodu, ali i izazvana prva kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast. Poslanici vladine opozicije, a to su u ovom momentu svi članovi parlamenta sem Demokrata, URA, predstavnika manjinskih partija Albanaca i Marka Milačića, i danas ponavljaju kako je  zaduženje bilo tajno i nezakonito. Tu argumentaciju, ipak, koriste isključivo u političke svrhe. I sa dozom ličnog animoziteta prema ministru Milojku Spajiću koji ih je iznenadio uspješno provedenom operacijom na međunarodnom tržištu kapitala. Dok su oni pripremali besjede o praznoj državnoj kasi i neminovnom smanjenju penzija i socijalnih davanja. Spremni da za to optuže tek izabranu Vladu.

I najnovija sporenja su oko novca. Odnosno Vladinog nauma da uz pomoć partnera iz EU refinansira tzv. kineski kredit, cijeneći isuviše rizičnim moguće finansijske ali i političke efekte tog aranžmana iz 2014. DF je tu presjekao i odbio Spajićev amandman na budžet, pravdajući se aktuelnim nesuglasicama sa premijerom. Dok iz DPS-a i njenih satelita (SD i, sve više, SDP) i danas poturaju priču kako se radi o nekom tajnanstvenom i dodatnom zaduženju.

Sa istih adresa negiraju se i Vladine računice prema kojima je, za tri mjeseca ove godine, državni dug smanjen za 227,5 miliona eura. Odnosno, da je njegova vrijednost u odnosu na procijenjeni BDP smanjena sa 103 na nepunih 89 odsto. Pošto su ove procjene rađene na osnovu pretpostavljenog BDP-a, ne treba ih uzimati kao nepobitno utvrđene činjenice. Bolje se držati egzaktnih podataka: na kraju prošle godine državni dug iznosio je 4,33 milijarde eura. Tri mjeseca kasnije, 31. marta, Crna Gora je dugovala blizu 4,1 milijardu. U svakom slučaju – previše.

Tu je nemoguće zaobići momenat nasljeđa starih vlasti, o kome premijer Krivokapić tako rado govori. Državna kasa prazna, Montenegroerlajns na koljenima, Plantaže pred stečajem, nezavršen auto-put uz ugovornu klauzulu da se preostali novac za njegovu izgradnju ne može povući nakon 14. aprila, prispjele rate za otplatu kredita uzetog za kupovinu brodova u vlasništvu državnih kompanija (a one bez novca), pred istekom ugovor o lizingu vozila koje koristi policija, akumulirani problemi i gubici u željezničkim preduzećima, internacionalizovani problemi sa investitorima u budvansku infrastrukturu, kreditorima iz Abu Dabija, arbitražni spor sa Duškom Kneževićem, težak možda i pola milijarde eura… Sve su to muke sa kojima su se, manje ili više uspješno, nosile nove vlasti. U hodu.

I nebrojeni tragovi pohare. Samo iz Ministarstva kapitalnih investicija, prema nezvaničnim podacima Monitora,  Specijalnom državnom tužiulaštvu, Osnovnom tužilaštvu u Podgorici i Skupštini Crne Gore dostavljeno je ukupno devet  „informacija o mogućim zloupotrebama u preduzećima“. I sve su, za sada,  bez adekvatnog odgovora ili reakcije. A na tom popisu nijesu Plantaže, zloupotreba kredita iz Abu Dabi fonda, urbanističi poduhvati širom Crne Gore, sporni seminari, rekonstrukcije, nadogradnje, dnevnice…

Sve ostaje u sjenci činjenice da su Vlada i vladajuća većina u parlamentu zaboravile na obećane zakone o lustraciji i preispitivanju porijekla imovine. Kao što je i Skupština  zaboravila da usviji predložene izmjene paketa poreskih zakona, bez kojih je nemoguće provesti planirano oporezivanje dijela prihoda koji potiču iz sive ekonomije. Najvažnije im je bilo da vrate izborni dug Srpskoj pravoslavnoj crkvi (novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti usvojen je po modelu DPS-a).

Milivoje Katnić i dalje vedri i oblači, čvrsto držeći dizgine SDT-u. Ignoriše premijerovu izjavu o navodnom pokušaju predsjednika borda EPCG Milutina Đukanovića da sa „stranom državom“ ugovori kupoprodaju najvrjednijeg crnogorskog preduzeća. Što  je nezakonito koliko i nemoguće, bez saglasnosti Vlade. Ali premijera poziva na službeni razgovor zbog izjave, iz istog intervjua, da mu se, navodno, spremalo hapšenje ukoliko u Beogradu potpiše Temeljni ugovor sa SPC-om. Milu Đukanoviću takav poziv nikada nije uputio, koliko god da je bilo očigledno da bez njega ne može zatvoriti istragu (afere Limenka, Koverta…).

Politička nestabilnost i skretanje fokusa na teme iz prošlosti uslovili su da preko nekih Vladinih poteza prelazimo olako. Ostajući, ponekad, bez jasne predstave o tome da li je bolje da započeto uspije ili ne. Karakterističan primjer je probna bušotina za istraživanje nafte u ulcinjskom priobalju. Prema saznanjima Monitora, istraživanje ide planiranom dinamikom. „Izbušeno je skoro 4.000 metara od projektovanih 6.500, i očekuje se da prve procjene o potencijalu rezervoara imamo za 2-3 mjeseca“. A mi još ne znamo – ima li turizma kraj naftnih platformi, odnosno, možemo li vratiti dugove bez eventualnih prihoda od nekog čudotvornog otkrića.  

Neke poteze treba pohvaliti. Raskinute su koncesije za gradnju 12 malih hidroelektrana. Obećani su besplatni udžbenici za  osnovce. Vraćen je dječji dodatak za djecu mlađu od šest godina, uz obećanje da će se nakon konsolidacije državnih finansija, postavljena granica pomjerati naviše. Povećani su iznosi za korisnike socijalnih davanja. Minimalna zarada je povećana sa 222 na 250 eura. Ne izgleda mnogo ali će radnici na minimalcu kući, godišnje, nositi 13,5 nekadašnjih plata. Još samo da država ispuni obećanje o smanjenju opterećanja na zarade po osnovu poreza i doprinosa.

Dok svi, s pravom, pričamo o nepotizmu i partijskom  zapošljavanju, prvi put smo svjedočili međunarodnom konkursu za izbor izvršnog direktora jednog državnog preduzeća (Aerodromi Crne Gore).

Neke odluke bi trebalo pažljivo izvagati. Iz Vlade su se pohvalili kako je, u nedavno usvojenom budžetu, javna potrošnja smanjena za 150 miliona, „bez smanjenja plata, penzija i sociljanih davanja“. Zato su neki, već započeti, infrastrukturni radovi ostali van ovogodišnjih planova. Da li će stanovnici prekopanih bulevara u Podgorici  čekati sljedeću godinu da bi normalno ulazili i izlazili iz domova? Ni poljoprivrednici nijesu zadovoljni kašnjenjem redovnih subvencija i odsustvom sluha za nove nevolje koje im je donijelo smanjenje tržišta (manjak turista) i skok cijena repromaterijala i stočne hrane. Govorimo o djelatnosti koja donosi blizu 10 odsto BDP-a i obezbjeđuje trajni ili povremeni prihod za skoro 100 hiljada stanovnika Crne Gore.

Za razliku od ekonomskog dijela Vlade, ostali bilježe manje uspjeha. Negdje se ide presporo – od  borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala za sada imamo prve korake i velika obećanja. Jednako je komplikovano, izgleda, i najavljeno sučeljavanje sa sivom ekonomijom.  A negdje prebrzo – Ministarstvo obrazovanja, kulture, nauke i sporta vrši neselektivnu sječu zatečenih kadrova iz njihovog resora, od vrtića i škola do sportskih saveza. Uz univerzalni izgovor da je riječ o kadrovima koje su, po kriterijumu političke podobnosti, postavile bivše vlasti. Na njihova mjesta masovno dolaze novi – po kriterijuma partijske podobnosti pobjednika. O tome Monitor redovno, često i dokumentovano piše.

Ugledu države, neće doprinijeti ni sukob Vlade i predsjednika države (i opozicionog DPS-a) oko diplomatskih predstavnika Crne Gore. I tu smo priču u Monitoru već detaljno ispričali.

A većina aktuelne većine u parlamentu, strahuje od mogućnosti da njihova Vlada bude – uspješna. To im, izvjesno, odnosi glasove na narednim izborima. Iz njihove perspektive, gore je bolje. I tu je teško pomoći. I Vladi, i građanima.    

Zoran RADULOVIĆ