Povežite se sa nama

Izdvojeno

200 DANA VLADE – PRVIH ILI POSLJEDNJIH: Kako dalje

Objavljeno prije

na

Većina aktuelne većine u parlamentu strahuje od mogućnosti da njihova Vlada bude  uspješna. Pošto im to, izvjesno, odnosi glasove na narednim izborima. Iz njihove perspektive, gore je bolje. I tu je teško pomoći. I Vladi i građanima

 

Prvih 200 dana mandata (i neki preko) Vlada Zdravka Krivokapića uspjela je da preživi. Što je, možda, i njen najveći uspjeh u  atmosferi permanentne proizvodnje haosa.  Uz gubitke, doduše. Vladimir Leposavić više nije dio Krivokapićevog tima, na premijerov zahtjev. Ministarska stolica se, sudeći po rastućim apetitima partija vladajuće većine, klima još nekima. A stižu glasovi kako se pojedini članovi Vlade i ne osjećaju pretjerano udobno tu gdje su se našli.

Krivokapić je jesenas, kao mandatar, od javnosti zatražio da se prvi rezultati njegovog kabineta, „zbog problema koje imamo“,  ne analiziraju i ocjenjuju poslije 100, već nakon 200 dana njenog rada.  „I ako mi ne iskažemo rezultat, dajte onda da vidimo kako ćemo dalje”.

Kako dalje?

Zvaničan izvještaj o radu Vlade u prvih 200 dana  nije usvojen  ni prezentovan do završetka ovog teksta. Biće, kažu, u toku dana (četvrtak). Iz Skupštine, uglavnom, stužu kritike. To je i očekivano za Vladu bez većinske podrške u parlamentu. I bez valjane komunikacije sa vladajućom većinom. Imamo jedinstven slučaj da Vlada funkcioniše iako se, bezmalo, dvije trećine poslanika negativno izjašnjavaju o njenom sastavu i radu. Natpolovična većina (DPS i DF) bojkotuju sjednice Skupštine. Ali se niko ne usuđuje da pokrene proceduru izjašnjavanja o (ne)povjerenju premijeru i njegovom kabinetu.

Nedavno se, iznoseći prve ocjene o radu svog kabineta (ostvareni rezultati su više nego dobri, skroman je premijer) Krivokapić ponovo osvrnuo na zatečeno stanje: „Prethodne vlasti su iza sebe ostavile duboko podijeljeno društvo, razorene institucije u službi jedne partije i ekonomiju pred bankrotom“.

I nakon sedam mjeseci njegove vladavine, i dalje imamo podijeljeno društvo u kome zvaničnici vladajućih partija, uglavnom, pokušavaju da stave u svoju (partijsku) službu razorene institucije. Mijenjajući zakone i zapošljavajući po dubini, visini i širini, rođake, prijatelje i partijske saradnike kojima je najveća, a nekima i jedina, preporuka to što su, recimo, učestvovali na protestima nekadašnje opozicije. U državnim institucijama i javnim preduzećima ponestaje slobodnih stolova i stolica. Praznih kancelarija nema još od zimus. Tu su školu nove vlasti dobro izučile od  prethodnika.

A državi, već  od 2008-2009. godine, prijeti bankrot. Ta prijetnja nekada se mjeri danima i sedmicama a nekada mjesecima.

Zato ne treba da čudi što je praktično prvi potez Krivokapićeve Vlade bila emisija obveznica vrijednih 750 miliona. Tim novcem je omogućeno funkcionisanje države u nekom doglednom periodu, ali i izazvana prva kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast. Poslanici vladine opozicije, a to su u ovom momentu svi članovi parlamenta sem Demokrata, URA, predstavnika manjinskih partija Albanaca i Marka Milačića, i danas ponavljaju kako je  zaduženje bilo tajno i nezakonito. Tu argumentaciju, ipak, koriste isključivo u političke svrhe. I sa dozom ličnog animoziteta prema ministru Milojku Spajiću koji ih je iznenadio uspješno provedenom operacijom na međunarodnom tržištu kapitala. Dok su oni pripremali besjede o praznoj državnoj kasi i neminovnom smanjenju penzija i socijalnih davanja. Spremni da za to optuže tek izabranu Vladu.

I najnovija sporenja su oko novca. Odnosno Vladinog nauma da uz pomoć partnera iz EU refinansira tzv. kineski kredit, cijeneći isuviše rizičnim moguće finansijske ali i političke efekte tog aranžmana iz 2014. DF je tu presjekao i odbio Spajićev amandman na budžet, pravdajući se aktuelnim nesuglasicama sa premijerom. Dok iz DPS-a i njenih satelita (SD i, sve više, SDP) i danas poturaju priču kako se radi o nekom tajnanstvenom i dodatnom zaduženju.

Sa istih adresa negiraju se i Vladine računice prema kojima je, za tri mjeseca ove godine, državni dug smanjen za 227,5 miliona eura. Odnosno, da je njegova vrijednost u odnosu na procijenjeni BDP smanjena sa 103 na nepunih 89 odsto. Pošto su ove procjene rađene na osnovu pretpostavljenog BDP-a, ne treba ih uzimati kao nepobitno utvrđene činjenice. Bolje se držati egzaktnih podataka: na kraju prošle godine državni dug iznosio je 4,33 milijarde eura. Tri mjeseca kasnije, 31. marta, Crna Gora je dugovala blizu 4,1 milijardu. U svakom slučaju – previše.

Tu je nemoguće zaobići momenat nasljeđa starih vlasti, o kome premijer Krivokapić tako rado govori. Državna kasa prazna, Montenegroerlajns na koljenima, Plantaže pred stečajem, nezavršen auto-put uz ugovornu klauzulu da se preostali novac za njegovu izgradnju ne može povući nakon 14. aprila, prispjele rate za otplatu kredita uzetog za kupovinu brodova u vlasništvu državnih kompanija (a one bez novca), pred istekom ugovor o lizingu vozila koje koristi policija, akumulirani problemi i gubici u željezničkim preduzećima, internacionalizovani problemi sa investitorima u budvansku infrastrukturu, kreditorima iz Abu Dabija, arbitražni spor sa Duškom Kneževićem, težak možda i pola milijarde eura… Sve su to muke sa kojima su se, manje ili više uspješno, nosile nove vlasti. U hodu.

I nebrojeni tragovi pohare. Samo iz Ministarstva kapitalnih investicija, prema nezvaničnim podacima Monitora,  Specijalnom državnom tužiulaštvu, Osnovnom tužilaštvu u Podgorici i Skupštini Crne Gore dostavljeno je ukupno devet  „informacija o mogućim zloupotrebama u preduzećima“. I sve su, za sada,  bez adekvatnog odgovora ili reakcije. A na tom popisu nijesu Plantaže, zloupotreba kredita iz Abu Dabi fonda, urbanističi poduhvati širom Crne Gore, sporni seminari, rekonstrukcije, nadogradnje, dnevnice…

Sve ostaje u sjenci činjenice da su Vlada i vladajuća većina u parlamentu zaboravile na obećane zakone o lustraciji i preispitivanju porijekla imovine. Kao što je i Skupština  zaboravila da usviji predložene izmjene paketa poreskih zakona, bez kojih je nemoguće provesti planirano oporezivanje dijela prihoda koji potiču iz sive ekonomije. Najvažnije im je bilo da vrate izborni dug Srpskoj pravoslavnoj crkvi (novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti usvojen je po modelu DPS-a).

Milivoje Katnić i dalje vedri i oblači, čvrsto držeći dizgine SDT-u. Ignoriše premijerovu izjavu o navodnom pokušaju predsjednika borda EPCG Milutina Đukanovića da sa „stranom državom“ ugovori kupoprodaju najvrjednijeg crnogorskog preduzeća. Što  je nezakonito koliko i nemoguće, bez saglasnosti Vlade. Ali premijera poziva na službeni razgovor zbog izjave, iz istog intervjua, da mu se, navodno, spremalo hapšenje ukoliko u Beogradu potpiše Temeljni ugovor sa SPC-om. Milu Đukanoviću takav poziv nikada nije uputio, koliko god da je bilo očigledno da bez njega ne može zatvoriti istragu (afere Limenka, Koverta…).

Politička nestabilnost i skretanje fokusa na teme iz prošlosti uslovili su da preko nekih Vladinih poteza prelazimo olako. Ostajući, ponekad, bez jasne predstave o tome da li je bolje da započeto uspije ili ne. Karakterističan primjer je probna bušotina za istraživanje nafte u ulcinjskom priobalju. Prema saznanjima Monitora, istraživanje ide planiranom dinamikom. „Izbušeno je skoro 4.000 metara od projektovanih 6.500, i očekuje se da prve procjene o potencijalu rezervoara imamo za 2-3 mjeseca“. A mi još ne znamo – ima li turizma kraj naftnih platformi, odnosno, možemo li vratiti dugove bez eventualnih prihoda od nekog čudotvornog otkrića.  

Neke poteze treba pohvaliti. Raskinute su koncesije za gradnju 12 malih hidroelektrana. Obećani su besplatni udžbenici za  osnovce. Vraćen je dječji dodatak za djecu mlađu od šest godina, uz obećanje da će se nakon konsolidacije državnih finansija, postavljena granica pomjerati naviše. Povećani su iznosi za korisnike socijalnih davanja. Minimalna zarada je povećana sa 222 na 250 eura. Ne izgleda mnogo ali će radnici na minimalcu kući, godišnje, nositi 13,5 nekadašnjih plata. Još samo da država ispuni obećanje o smanjenju opterećanja na zarade po osnovu poreza i doprinosa.

Dok svi, s pravom, pričamo o nepotizmu i partijskom  zapošljavanju, prvi put smo svjedočili međunarodnom konkursu za izbor izvršnog direktora jednog državnog preduzeća (Aerodromi Crne Gore).

Neke odluke bi trebalo pažljivo izvagati. Iz Vlade su se pohvalili kako je, u nedavno usvojenom budžetu, javna potrošnja smanjena za 150 miliona, „bez smanjenja plata, penzija i sociljanih davanja“. Zato su neki, već započeti, infrastrukturni radovi ostali van ovogodišnjih planova. Da li će stanovnici prekopanih bulevara u Podgorici  čekati sljedeću godinu da bi normalno ulazili i izlazili iz domova? Ni poljoprivrednici nijesu zadovoljni kašnjenjem redovnih subvencija i odsustvom sluha za nove nevolje koje im je donijelo smanjenje tržišta (manjak turista) i skok cijena repromaterijala i stočne hrane. Govorimo o djelatnosti koja donosi blizu 10 odsto BDP-a i obezbjeđuje trajni ili povremeni prihod za skoro 100 hiljada stanovnika Crne Gore.

Za razliku od ekonomskog dijela Vlade, ostali bilježe manje uspjeha. Negdje se ide presporo – od  borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala za sada imamo prve korake i velika obećanja. Jednako je komplikovano, izgleda, i najavljeno sučeljavanje sa sivom ekonomijom.  A negdje prebrzo – Ministarstvo obrazovanja, kulture, nauke i sporta vrši neselektivnu sječu zatečenih kadrova iz njihovog resora, od vrtića i škola do sportskih saveza. Uz univerzalni izgovor da je riječ o kadrovima koje su, po kriterijumu političke podobnosti, postavile bivše vlasti. Na njihova mjesta masovno dolaze novi – po kriterijuma partijske podobnosti pobjednika. O tome Monitor redovno, često i dokumentovano piše.

Ugledu države, neće doprinijeti ni sukob Vlade i predsjednika države (i opozicionog DPS-a) oko diplomatskih predstavnika Crne Gore. I tu smo priču u Monitoru već detaljno ispričali.

A većina aktuelne većine u parlamentu, strahuje od mogućnosti da njihova Vlada bude – uspješna. To im, izvjesno, odnosi glasove na narednim izborima. Iz njihove perspektive, gore je bolje. I tu je teško pomoći. I Vladi, i građanima.    

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM: Zašto je Vlada naumila da razvlasti parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aerodromi, EPCG, Institut u Igalu, Plantaže… Možemo samo da nagađamo zbog koga ili čega Vlada traži pravo da samostalno raspolaže imovinom vrijednom do 300 miliona eura. Mnogo očigledniji su razlozi zbog kojih bi se trebalo krajnje pažljivo odnositi prema tom naumu

 

Vlada traži od Skupštine da joj, izmjenama Zakona o državnoj imovini, omogući da svojevoljno raspolaže državnom imovinom u vrijednosti do 300 miliona eura. Dosadašnji limit bio je 150 miliona, pa je prijedlog – već tradicionalno usvojen u nedjelju na elektronskoj sjednici (čitati: bez ozbiljne rasprave i pisanih tragova o njenom toku i glsanju) – naišao na poprilične rezerve kod poslanika i javnosti.

Prema pomenutom Zakonu, državnu imovinu čine: pokretne i nepokretne stvari, novac, hartije od vrijednosti i “druga imovinska prava koja pripadaju Crnoj Gori ili lokalnoj samoupravi”. Dalje je Zakonom razrađeno da u “stvari i druga dobra” kojima raspolaže država spadaju: rudno i mineralno bogatstvo; jezera, podzemni i nadzemni riječni tokovi; teritorijalno more i priobalje; vazdušni prostor; aerodormi, luke, pruge i putevi; energetska i telekomunikaciona infrastruktura; vojni objekti; radio frekfencije, vazdušni koridori i satelitske orbite; kulturna dobra i umjetnička djela u državnoj svojini, nacionalni parkovi, državni objekti namijenjeni obrazovanju, zdravstvu, nauci i socijalnoj zaštiti “sa pripadajućim zemljištem”, šume, poljoprivredno i građevinsko zemljište u vlasništvu države… Konačno, tu je i vlasnički udio u makar 50-tak manjih i većih preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države. Sve to Vlada može da troši, dograđuje i razgrađuje, prodaje, iznajmljuje, pozajmljuje, daje u koncesiju… Uz postojeće ograničenje da o raspolaganju imovinom vrijednijom od 150 miliona (odnosno, traženih 300) konačnu odluku donosi parlament.

Država nema funkcionalan popis svoje imovine ni valjanu procjenu njene vrijednosti. Taj posao je trebalo da bude završen još  2011. godine  a poslednja obećanja govorila su da će to biti urađeno “poslije popisa”. Vidimo, ni to nije jasno omeđena vremenska odrednica.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA KOVAČEVIĆA: Kontinuitet govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gradonačelnik Nikšića u kontinuitretu širi govor i geste mržnje. Tužilaštvo i sudstvo, kao i za ostale političare, tu ne vidi ništa sporno, a koalicioni partneri ,,osuđuju” i trpe. Javnost se navikava

 

Proslava jedne od najznačajnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, Bitke na Grahovcu, prepuštena je posljednjih godina Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i zavičajnom udruženju Stara Hercegovina. Država se u to ne miješa, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se desiti epski skandal.

Za to se, na ovogodišnjoj obljetnici 166 godina od slavne bitke, postarao jedan od domaćina, Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića: ,,Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda, bogami, u budućnosti prema njemu ćemo kao i prema Turcima postupati”.

Iako se zna da su Crnogorci, na Grahovcu, pod vođstvom vojvode Mirka Petrovića, grdno pobili tadašnje osmanske neprijatelje, Kovačević kaže da nije baš tako slikao budućnost. Pravda se da nije mislio, niti ih je pominjao, Crnogorce, pa ni Bošnjake, te da su mu mračni centri moći iskonstruisali cijelu priču. Onda se sjetio da je u stvari navodno  ciljao na pomirenje. Moglo bi se pomisliti da mladi političar zaista ponekad ne zna što priča, baš kao što njegova stranka u Nikšiću slavi Mirka Petrovića a u Podgorici se zalaže za rušenje spomenika u njegovu čast.  No, nije baš tako.

Kovačević rado posegne za govorom ili gestom mržnje. Mjesec dana nakon što je sjeo u fotelju gradonačelnika Nikšića, Kovačević je u junu 2021. na TV Kurir negirao da je u Srebrenici počinjen genocid. U julu prošle godine je stojeći pored predsjednika države Jakova Milatovića pokazao srednji prst prilikom intoniranja himne. Objasnio je da je, malo duže, namještao sat.

Kada je njegov partijski šef Andrija Mandić, u martu ove godine,  predsjedavao Skupštinom Crne Gore na Cetinju, opet nije mogao da izdrži: „Nekako lijepo pristaje predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da smeta Švabama”. Ovo posljednje upućeno je na račun porijekla poslanika DPS-a Oskara Hutera.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NI U CRNOJ GORI NEMA MJESTA ZA LUKAŠENKOVE KRITIČARE: Za naš MUP Bjelorusija je demokratska država

Objavljeno prije

na

Objavio:

U rješenju MUP-a Crne Gore koje je potpisao Radovan Popović, pomoćnik ministra Danila Šaranovića i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance izgleda da je Bjelorusija demokratska država u kojoj je život bezbjedan i prepun mogućnosti. U Popovićevom rješenju UP I-132/23-6651/3 od 5.juna ove godine, odbija se zahtjev za međunarodnu zaštitu bjeloruskom državljaninu V.I jer „ne postoji opravdan strah od progona“ u matičnoj zemlji

 

Nedavno je Viši sud u Beogradu ponovo presudio da se Andrej Gnjot, bjeloruski reditelj, novinar i opozicioni aktivista treba izručiti totalitarnom režimu u Minsku na osnovu Interpolove potjernice koje su bjeloruske vlasti raspisale za njim. Uhapšen je na beogradskom aerodromu 30. oktobra prošle godine gdje je sletio iz Tajlanda. Bjelorusiju je napustio u junu 2021. godine nakon što je doznao da mu Lukašenkova zloglasna tajna služba sprema procesuiranje zbog veza sa opozicijom. Gnjot se formalno tereti za utaju poreza od oko 300 hiljada eura. U zemlji nikada nije dobio poziv za saslušanje po tom osnovu. Utaju je navodno vršio između 2012. i 2018. godine na osnovu zakona koji je donešen tek 2019.  Gnjot je te optužbe odbacio kao “politički motivirane”. Jedan je od osnivača Slobodnog udruženja sportista Bjelorusije (SUSB) osnovanog nakon pokradenih predsjedničkih izbora u ljeto 2020.,  koji su doveli do masovnih protesta građana i krvave represije režima čiji najbliži saveznik je Putinova Rusija. SUSB je svojom kampanjom uspio da se Bjelorusiji oduzme status domaćina Svjetskog prvenstva u hokeju i da Međunarodni olimpijski komitet obustavi finansije bjeloruskom Nacionalnom olimpijskom komitetu, na čijem je čelu bio predsjednik Lukašenko, o čemu je Monitor već pisao. Diktator se osvetio SUSB-u tako što ga je proglasio za „ekstremističku organizaciju“. Advokat udruženja Aleksandar Danilevič je osuđen na deset godina zatvora, a odmazda je uslijedila i prema drugim članovima udruženja osim Gnjota koji je pobjegao.

U prvoj presudi Višeg suda od 7. decembra 2023. odlučeno je da Gnjot bude izručen. Sud je odbio da Gnjota uopšte i sasluša na optužbi protiv njega.  Početkom marta ove godine Apelacioni sud je poništio odluku i vratio je na ponovno odlučivanje. Ipak, 13. juna je pročitana ista presuda na koju je novinar već najavio žalbu. Jedina dobra vijest je što je Gnjotu početkom juna sedmomjesečni boravak u CZ-u zamijenjen kućnim pritvorom i nanogicom u garsonjeri od 20 kvadrata na Vračaru. Međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava su osudile presudu i pozvale vlasti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da prekinu progon političkih protivnika Minska i Moskve koji su potražili utočište u Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo