Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Marija Berilažić

Objavljeno prije

na

Marija Berilažić rođena je u Podgorici 1999. godine. Završila je Gimnaziju Slobodan Škerović i studentkinja je druge godine Fakulteta za državne i evropske studije. U slobodno vrijeme bavi se avanturističkim jahanjem konja, folklorom i modelingom. Osim pravnih nauka, kojima će se u budućnosti i baviti, njen životni poziv su pisanje i književnost. Nedavno je njeno prvo književno djelo, zbirka priča Nepobjediva, ugledalo svjetlost dana, povodom čega je upriličena i promocija u prostorijama KIC-a Budo Tomović

 

Kada i kako počinju Vaši stvaralački koraci?

Moje stvaralaštvo započinje kada sam bila maturantkinja, odnosno tokom srednje škole. Sjećam se da sam dobila na poklon knjigu Miroslava Mike Antića koja mi je pružila pogled na neki drugi svijet, kako kažu – pjesnički, emotivnijii.

O čemu govori zbirka priča Nepobjediva?

Nepobjediva govori o raznim događajima koji su pisani po istinitim motivima – moje porodice, prijatelja, voljenih i bližnjih. Svakome ko je pročita želim da spozna neke nove dimenzije imaginacije, da im život bude baš kao što je Nepobjediva – raznolik i šaren.

Što je za Vas inspiracija?

Sve ono što u jednom čovjeku budi ljubav. Ona mi je glavni motiv za sve u životu.

Kako započinjete proces stvaranja nove knjige? Zapravo, da li postoji određena rutina kroz koju prolazi pisac?

Proces stvaranja nove knjige ne može se odrediti. Ne postoji trenutak kada to možete odlučiti, jednostavno same dođu inspiracija i motivacija. Pisci i pjesnici su posebne vrste duša, oni pronađu inspiraciju i u običnom kamenu.

Koliko je teško afirmisati se kao spisateljica u Crnoj Gori?

Živimo u svijetu gdje se trendovi mijenjaju brzinom svjetlosti. Ne okrenemo se, a već je neki novitet zauzeo mjesto na policama života. Veliki je izazov postao biti u koraku sa svime što se događa, pogotovo prilagoditi se. Ukoliko ste iole drugačiji od drugih, isticanje vam neće biti problem, ali da vas prihvati okolina – hoće. Bez obzira na to, savjetujem da se posvetite kreiranju svoje sreće i radite ono što vas ispunjava.

Šta čitate ovih dana?

Tokom ovog perioda posvetila sam se popularnoj psihologiji. Trenutno čitam Moć podsvijesti od Džozefa Marfija. Preporučujem!

Kakve projekte od Vas možemo očekivati u budućnosti?

S jeseni ću objaviti drugi dio Nepobjedive, a potom je na redu i roman koji govori o tri krvno vezane žene, a čija se sudbina prenosi sa koljena na koljeno. Naravno, želim da završim i Fakultet za državne i evropske studije, na kom studiram, ali svakako se neću zaustaviti na tome. Možda se opredijelim i za neki fakultet iz domena književnosti jer je, pored prava, pisanje moj životni poziv.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Đorđije Bato Boljević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đorđije Bato Boljević je rođen 19. marta 1971. godine u Podgorici. Diplomirao je 1996. godine na Fakultetu Likovnih umjetnosti na Cetinju, na odsjeku za grafiku. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1997. godine. Pored likovne grafike, bavi se slikarstvom i crtežom

 

Kada i kako je otkriven talenat za slikarstvo?

Talenat je oduvijek bio prisutan. Crtao sam od kad znam za sebe, a školske sveske prepune su bile ctreža. Mnogo sam volio stripove, odnosno, taj način izražavanja. Inače, smatram da su strip črtači najbolji, jer na malom prostoru moraš da budeš jasan i konkretan.

Izlagali ste na mnogim mjestima u Crnoj Gori. U kojoj svjetskoj umjetničkoj galeriji biste voljeli vidjeti svoje radove?

U svim najboljim, naravno. Znači MOMA, Tejt, prije svega, ali i svim ostalim galerijama savremene umjetnosti u svijetu.

Koji motiv i emocija Vas najčešće tjeraju na stvaranje?

Što se motiva tiče, ljudska priroda i karater su ti koji me potiču na stvaranje izazivajući i ljubav i bunt.

U kojem od svojih djela se najviše pronalazite i zašto?

U ciklusu Ljudi – vukovi, naravno, jer oni simbolizuju vječitu čovjekovu unutrašnju borbu sa sobom, društvom i okolinom. Kako indijanska poslovica kaže, u svakom od nas postoji dobar i zao vuk, a u zavisnosti kojeg hraniš, takav si.

Šta mislite da nedostaje crnogorskoj likovnoj sceni?

Puno toga, svakako, kao i u svim drugim oblastima društva. Prije svega, fer utakmica, odnosno sistem jednakih šansi, i podrška kako nadležnog ministarstva tako i institucija kulture.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Sara Stijović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sara Stijović, dvadesetčetvorogodišnja crnogorska rediteljka čiji je projekat dugometražnog kreativnog dokumentarca Đina osvojio nagradu Thessaloniki Documentary Film Festival Award, na 14. Beldoks – International Documentary Film Festivalu u Beogradu

 

Nedavno ste osvojili nagradu Thessaloniki Documentary Film Festival Award, na 14. Beldoks – International Documentary Film Festivalu u Beogradu za projekat dugometražnog kreativnog dokumentarca ,,Đina”. Koliko nagrade i priznanja utiču na Vaš rad?

Svaka nagrada je različita – mislim ne toliko zbog ,,težine” koju nosi, već zbog trenutka kada je stigla. Često mi se dešava da, kada me neko pita o nekoj nagradi, da ne mogu da se sjetim ni tačnog naziva nagrade, ni događaja, ali se, u najsitnije detalje, sjećam situacija koje su se događale kada sam/smo dobijali vijesti o tim nagradama – sjećam se svakog osmijeha, komada garderobe, pokreta, slijeda događaja – jer mi to biva važno. Nikad nisam imala osjećaj težine, na loš način, zbog nagrada – podstrek su lijep, uvijek, ali zdrav, u dovoljnoj mjeri da te potapšu po leđima i namignu ti. Ništa više i veće od toga. Nagrade ostaju kući, i nikada neće one biti te koje će ti dati hrabrost ili odlučnost za bavljenje određenom tematikom, pričanje određene priče – hrabrost ili postoji ili ne postoji. Tek onda kada postoji i bude sprovedena na dobar način, može biti i nagrađena.

Iako nije najznačajnija, mnogo volim prvu nagradu  za Najbolji dokumentarni film koju smo osvojili za Bars, walls, moj kratki dokumentarni film sa druge godine studija – na festivalu u Rumuniji. Volim je jer je prva u nizu, a potom jer je timska nagrada. Nagrada za najbolji film je timska, nije za najbolju režiju, fotografiju, ili zvuk – već za sve zajedno. Tada znam da sam dobro uradila ,,posao”. Posljednja nagrada, koju i pominjete, je značajna jer predstavlja presjek razvoja filma na kojem radimo, i potvrdu za dobar razvoj. Najveća sreća kada je u pitanju ta nagrada dolazi od imena koja su odlučila da nam dodijele. Kada žiri čine Vitaly Mansky, Yianna Sarri i Andrijana Stojković, čast vam bude što ste saslušani, a kamoli nagrađeni.

Poznata crnogorska glumica Sanja Vujisić dobila je priznanje za najbolju žensku ulogu na Boden International Film Festivalu u Švedskoj za film Idiot koji ste Vi režirali. Šta Vam ova priznanja govore o Vašem radu?

O mom radu? Na kraju dana, na kraju procesa – ono najvažnije – da sam bila dobar (sa)radnik svom timu. U ovom slučaju – Sanji, prvenstveno. Srećna sam zbog toga što smo uspjeli da publici sa drugog govornog područja, drugačijeg mentaliteta, prenesemo emociju. Šveđani su to prepoznali i nagradili Sanju sa predivnom nagradom za Najbolju žensku ulogu. Nadam se da će joj biti samo jedna u nizu od hiljadu – zaslužuje ih sve!

Koje su teme kojima najviše želite da se bavite u svojim filmovima i ko su Vaše vječite inspiracije?

Svaki film koji sam radila nosi drugačiji dio mene, a jednako sam se u svakom dala, i to je ono na šta sam jako ponosna. Jednim dijelom mogu pronaći zajednički imenilac kada su u pitanju teme kojima sam se bavila, ali mislim da ne želim da se bavim traženjem zajedničkog imenioca. Teme pronađu mene, a ja ih prepoznam… Imam 24 godine – vidjećemo.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Braco Subotić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Braco Subotić, crnogorski je umjetnik, na muzičkoj sceni aktivan od devedesetih kroz različite bendove. Ove je godine njegov bend Vrpca objavio prvi album. Osim muzikom bavi se i poezijom te je prošle godine zajedno sa drugim crnogorskim pjesnicima učestvovao na poetsko-dramskom performansu Neko nas snima

 

Bavite se muzikom još od devedesetih kroz razne bendove. Šta Vas je održalo u tom svjetu do danas i koliko se on mijenjao kroz godine?

Bezuslovna ljubav prema kreaciji, prema riječi i tonu. Taj kovitlac strasti koji čini da realnost po potrebi može biti paralelna a opet funkcionalna i moguća. Čin stvaranja je kada nešto nepostojeće oživi, kada se rodi učešćem i djelovanjem čovjeka. To je neprocjenjivo, bezvremeno i božanski istovremeno. Taj svijet je od svog iskona prilagodljiv entitet a uvijek svoj. Pričamo o metodu kada se ne bavite kalkulacijom već prosto preživljavanjem i održavanjem putem estetskih finesa i neprestanog bogaćenja izraza. Vrpca je fuzija više pravaca, to čini svjesno. Ne robujemo ničemu, nismo navikli na to.

Vaš bend ,,Vrpca” ovog je avgusta objavio svoj prvi album ,,Oko sfere”. Šta Vam je kod objave albuma najbitnije, reći u njemu sve što želite ili koliko to zapravo dođe do slušalaca?

Esencija je da ode u etar i obraduje što je više moguće ljudi. Ta interakcija je i saspens i sav mizanscen. Mi smatramo da do publike dolazi upravo željena poruka pa tu i nastaje razmjena energije i osjećanja. Uprkos zanosu tehnologije i modernih stremljenja simulakruma, ne zaboravimo nikad da je čovjek živo i svjesno biće koje sav svoj vijek teži ka slobodi, ka idealima. Da s nekim podijeli informaciju. Smatram da u tom prenosu uspijevamo, konstantno svjesni na kojem komadu planete smo. Mislimo možda lokalno ali šaljemo signal globalno. To nam je uloga data od tvorca, dar da prebolimo i prihvatimo san.

Osim što se bavite muzikom poezija je Vaša sfera stvaralaštva takođe. Koliko dugo se bavite poezijom i šta je ono što najčešće želite njome da saopštite?

Poezija je neraskidiva od muzike. Muzika je do druge polovine druge decenije ovog vijeka bivala istaknutija, tako se vaspostavljalo. Tada sam objavio prvu zbirku Prostor zaposijeda tišina i aktivirao se malo više glede izdavaštva i nastupa, promocija ili književno dramskih večeri. Pisao sam sve vrijeme uporedo s muzičkim djelovanjem. Štampan sam u raznim publikacijama tih godina (Plima Plus, Ars, Script). Želim da kažem čitaocu da postoji izmaštani svijet u kojem može da se nadoknadi izgubljena snaga ili poljuljana vjera. Da je svijet uprkos svemu nepregledno polje inspiracije a život ipak vrijedan.

Prošle godine ste učestvovali na poetsko-dramskom performansu ,,Neko nas snima” dvije grupe kulturnih entuzijasta, Platform081 i Vavilonske biblioteke. Kakav je osjećaj bio učestvovati na jednom takvom nesvakidašnjem događaju za crnogorsku kulturni scenu?

Drago mi je da sam svojim učešćem doprinio zamisli  poetese Katarine Sarić. Ekipa Platform 081 je nesebično krajnje uskočila u projekat, uvezali smo se dobro i mislim da smo prenijeli poruku. Opominjuću na jedan način a isto tako plemenitu, uzimajući u obzir šest učesnika čije su se storije sjajno uklopile , stvorivši jaku komponentu. Rado se odazivam svim takvim i sličnim projektima jer sam odabrao da služim umjetnosti još davno. Predano.

Na koje načine treba prići omladini kako bi u moru kiča i šunda prepoznali prave kvalitete?

Pitanje današnjice. Manje mobilnih telefona za djecu manjeg uzrasta, najprostije. Njima nije lako da razdvoje sadržaje jer su impulsivna i u najživljem, perceptivnom dobu kao i receptivnom. Da pomognemo nekoj sljedećoj generaciji, dok smo živi i radimo, imaćemo priliku svakih par godina. Lijepo bi bilo upisati pozitivan ishod na koncu, jednoga dana. Omladinski centri su dobra ideja, kao i razne panel diskusije. Mladim ljudima treba reći, ne narediti. Obratiti im se a ne zahtijevati striktnu poslušnost. Izvodljivo je.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo