Povežite se sa nama

OKO NAS

USLOVI ZA IZVOĐENJE NASTAVE FIZIČKOG VASPITANJA: Korona vratila omladinu sportu

Objavljeno prije

na

Pusta, polomljena igrališta i klupe, mladi koji hodaju gradom zagledani u pametne telefone – to su bile slike svakodnevice omladine Podgorice.  Zatvaranje škola i jednomjesečna kućna izolacija, učinili su da se tinejdžeri, nakon popuštanja mjera prevencije, masovno fizički aktiviraju. Ulice Podgorice ovih dana pune su mladih koji uživaju u vožnji bicikala, trotineta, rolera

 

Novonastala vanredna situacija usljed širenja virusa KOVID-19, zatvaranje škola i jednomjesečna kućna izolacija, učinili su da se tinejdžeri, nakon popuštanja mjera prevencije, masovno fizički aktiviraju. Ulice Podgorice ovih dana pune su mladih koji uživaju u vožnji bicikala, trotineta, rolera… Na sportskim terenima u kvartovima opet se igra basket. Trenerka stil živi širom grada.

Prije korone, situacija je bila sasvim drugačija. Pusta, polomljena igrališta i klupe. Mladi koji hodaju gradom zagledani u pametne telefone. Fotografisanje za Instagram kao omiljeni sport. Kafane, kladionice, rijetki rekreativci na biciklima. To su bile slike svakodnevice omladine glavnog grada. Sada, nakon mjesec dana izolacije, Podgorica ima drugo, ljepše lice koje liči na neki evropski ,,smart city” sa manjim brojem automobila, čistijim vazduhom i najrazličitijim vidovima alternativnog saobraćaja.

Kako su nam kazali srednjoškolci, prije zatvaranja škola, nastavi fizičkog vaspitanja prisustvovali su samo učenici koji vole sport. Profesori, kažu, imaju razumijevanja, pa se nezainteresovanima progleda kroz prste. Uslovi za izvođenje nastave u srednjim školama variraju od loših do skoro idealnih.

– Sve zavisi od profesora. Novi, mladi profesori u početku forsiraju rad, ali kasnije i oni popuste. Fizičko radi samo onaj ko želi, uglavnom momci. Ja nemam potrebu za tim. Vrijeme provedem učeći sa drugaricama neki drugi predmet. To je super opcija. Opreme i prostora imamo, uslovi u sali su odlični. Imamo mnogo sekcija – skijašku, biciklističku, planinarsku, plivačku, koje rade punom parom – rekla je M.M. učenica Gimnazije ,,Slobodan Škerović”.

I dok u Gimnaziji učenici imaju priliku da se uz rekreaciju organizovano druže i zabavljaju i tokom vanškolskih aktivnosti, u nekim srednjoškolskim obrazovnim ustanovama dešavaju se ogromni propusti, pa se časovi fizičke kulture uopšte i nijesu realizovali.

– Za četiri godine mog obrazovanja samo sam par puta ušla u salu za fizičko. Taj čas skoro nikada nismo imali. Vrijeme iskoristimo da odmorimo od škole u obližnjem kafiću ili prošetamo. Profesore fizičkog tada često vidimo u kafićima preko puta škole – rekla nam je A.P. učenica Srednje ekonomske škole ,,Mirko Vešović”.

Razloge za izbjegavanje nastave fizičkog vaspitanja, čiji je uticaj od presudne važnosti za psihofizički razvoj adolescenata, treba tražiti i u pojavi novih tehnologija, koje osvajaju umove omladine, vezujući ih za kompjuter i surfovanje po internetu.

-Imamo teren u kvartu, super je, ali dešava se da nemaš s kime da igraš basket, svi su na netu i mrzi ih da izlaze napolje – kaže S.L.

Osim toga, tinejdžeri uglavnom provode vrijeme u kafićima, igrajući tombolu ili ispunjavajući tikete za sportske kladionice ili su na ulici. Istraživanja govore o porastu bolesti zavisnosti od droge, alkohola i kocke među mladima. Starosna granica zavisnika iz godine u godinu sve je niža. Čini se da bi nekadašnja kampanja Sportom protiv droge (2010), danas bila potrebnija mladima pružajući im jasniji uvid na moguću drugačiju stvarnost. A možda je i izolacija zbog korone to mnogo brže postigla.

– U dvorištu moje zgrade izgrađen je novi košarkaški teren. Puno djece se tu igra. Tereni su u mnogo boljem stanju nego ranije. Napokon se nešto počelo mijenjati – rekao je M.Ž.

Direktor SSŠ „Vaso Aligrudić” Veselin Pićurić istakao je da se nastava fizičkog obrazovanja zahvaljujući novim mladim profesorima odvija redovno, kao i da su učenici u prilici da u okviru tog predmeta nauče i osnove plesa. On je dodao da su sportski tereni na otvorenom obnovljeni prije tri godine u saradnji sa Ministarstvom sporta i stalno su dostupni rekreativcima u okolini. Međutim, sala za fizičko vaspitanje i dalje je neuslovna.

-Sportska sala, sagrađena početkom 70-ih, je dotrajala i nikada nije generalno rekonstruisana. Krov prokišnjava, stari drveni prozori su propali, pa svake godine moramo da popravljamo parket. Ona jedina nije obnovljena u okviru programa Energetska efikasnost u javnim ustanovama prije tri godine. Koristi je oko 3.000 učenika iz Elektrotehničke, Hemijske i Građevinske škole. Ta djeca zaslužuju normalnu salu i adekvatne uslove –  objašnjava Pićurić.

Uprkos različitim startnim pozicijama, čini se da su najsrećniji oni đaci koji imaju dobrog nastavnika u osnovnoj školi, koji uspijeva da ispuni svoju misiju uprkos postojećim ograničenjima – da kod mladih kroz zabavu i druženje razvije dobru navike rekreacije, često zahvaljujući svojim idejama, entuzijazmu i vannastavnim aktivnostima.

-Svi profesori koji vode djecu na takmičenja, to rade jer vole svoj posao. A suština nije biti prvi, kao što neki misle, već je važno učestvovati. Često povedem djecu na utakmicu, skijanje, plivanje… I tokom ovog perioda krize, nastava fizičkog se odvija na internet platformama, a djeca šalju svoje video sadržaje sa uspješno urađenim vježbama. Svi mi radimo, a svako na svoj način. Naši gosti na časovima su i naši prijatelji, glumci, pjevači, sportisti, koji sa djecim razgovaraju o tome zašto vole sport. Važno je da ne doživljamo sportove kao konkurenciju, već da se fokusiramo na to da probudimo kod djece želju da se bave nekim sportom. Tek tada je naša misija je uspjela, a nije nam lako, jer se borimo protiv tehnologije, nedostatka slobodnog vremena i svega ostalog što čini savremeni život – poručio je nastavnik fizičkog vasputanja u OŠ „Pavle Rovinski“ Velimir Vlahović.

Dobro bi bilo da se dobre ideje i navike ustale, a loše svedu na što manju mjeru.

 

Sportski baloni kao alternativa

Školske sale i otvoreni tereni nisu jedina mjesta gdje se mladi bave sportskim aktivnostima. Za vrijeme loših vremenskih prilika omladina se opredjeljuje za korišćenje sportskih balona iako su nezadovoljni kvalitetom vazduha unutar istih. ,,Forsiram otvoreni prostor, zdravije je, jedino ako vremenski uslovi nisu dobri, opredjeljujem se za balone, mada je unutra zagušljivo. Termini nisu skupi, zavisi, svako da po 1,5 do 2,5 eura – to nije skupo kad se više njih okupi da igra”, kaže nam srednjoškolac M.K.
Cijene termina su djeci prihvatljive, a novac koji se ostvari od sportskih balona koristi se u školske svrhe. ,,Od prihoda ostvarenih iznajmljivanjem školskog prostora vlasnicima sportskih balona, 70 odsto ide školi, a 30 odsto Fondu za talente Ministarstva prosvjete”, rekla nam je  direktorica OŠ ,,Pavle Rovinski” Dijana Laković.
U Gimnaziji „Slobodan Škerović“ uprava škole na inovativan način planira da uloži prihod koji ostvaruju od balona. ,,Ugovori sa vlasnicima sportskih balona ističu naredne godine. Ostvarena dobit koristi se za potrebe škole. U planu razvojnog plana mog drugog mandata planirala sam da iza Gimnazije bude napravljen park i eventualno da se vrati atletska staza”, najavila je direktorica Gimnazije Zoje Bojanić.

 

Rekonstrukcija i izgradnja sala

U Ministarstvu prosvjete ističu da posljednjih godina puno novca ulažu u izgradnju i obnavljanje postojeće sportske infrastrukture.

Samo prošle godine rađeno je, samostalno ili u saradnji sa drugim subjektima, na čak 16 projekata koji se odnose na rekonstrukcije ili izgradnju sala širom Crne Gore. Opremljene su, izgrađene ili rekonstruisane sale OŠ „Ristan Pavlović“ u Pljevljima, Pomorske škole u Kotoru, OŠ „Marko Miljanov“ u Bijelom Polju, OŠ „Salko Aljković“ u Pljevljima, Gimnazije na Cetinju, osnovne škole u Rožajama, Gimnazije u Tuzima, OŠ „Blažo Jokov Orlandić“ u Baru, OŠ ,,Oktoih” u Podgorici, OŠ ,,Orjenski bataljon” u Bijeloj i mnoge druge, te sportski tereni u Plavu i Gusinju. Ubrzo kreće rekonstrukcija i sale za rožajsku gimnaziju i srednju stručnu školu, a gradiće se se i sala za OŠ „Lovćenski partizanski odred“ na Cetinju

Irena ČEJOVIĆ
Elena DABETIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo