Nakon što je predsjednik parlamenta Andrija Mandić politički preživio novo glasanje o sopstvenoj smjeni zbog saučešća koje je uputio porodici ratnog zločinca Ratka Mladića, na dnevni red Skupštine došle su ustavne promjene, koje je opozicija prethodno uslovila glasanjem o Mandićevoj smjeni. Nijedna ni druga tema – prošlost i integritet – nijesu pokazale evropsko lice parlamenta

Crnogorski parlament ove sedmice: prepun nariječ evropejaca koji se muče sa elementarnim  demokratskim standardima i vrijednostima. Od zabrane veličanja ratnih zločinaca do biografije sa integritetom  za učešće u vlasti.

Nakon što je predsjednik parlamenta Andrija Mandić politički preživio novo glasanje o sopstvenoj smjeni zbog saučešća koje je uputio porodici ratnog zločinca Ratka Mladića, na skupštinski dnevni red došle su ustavne promjene, koje je opozicija prethodno uslovila glasanjem o Mandićevoj smjeni. Nijedna ni druga tema, ni prošlost ni integritet vlastodržaca,  nijesu pokazale evropsko lice parlamenta.

Za opstanak Mandića glasao je 41 poslanik, 37 je bilo protiv, dok su dva listića bila nevažeća. Glasanje je bilo tajno. Paralelno sa incijativom opozicije da se opet glasa o smjeni predsjednika parlamenta i sama Mandićeva Nova srpska demokratija podnijela je, šeretski,  predlog za njegovo razriješenje. U obrazloženju inicijative NSD se navodi da je cilj „da se kroz politički dijalog obezbijedi šira podrška ustavnim promjenama i evropskim reformama“.

Dijaloga nije bilo. Nakon usvajanja dnevnog reda većina poslanika vlasti napustila je salu i nije učestvovala u raspravi, a vratila se za tajno glasanje. Mandić je ostao na čelu parlamenta. Njegov opstanak, sudeći po broju podignutih ruku, nije ni bio upitan.

Civilne organizacije koje se decenijama bave pitanjima ratnih zločina i suočavanja sa prošlošću ocjenile su da je crnogorska Skupština na taj način podržala genocid. „Crna Gora je time nažalost pokazala da nema političku većinu za bezrezervnu osudu Mladićevih masovnih zločina, kao i onih ljudi koji ga bezobzirno veličaju“, saopštili su.

Mandić je nakon što su saopšteni rezultati glasanja kazao da je i on slučajno glasao za inicijativu, odnosno za svoju smjenu. „Nijeste uspjeli da me smijenite ni sa mojim glasom“, kazao je samozadovoljno.

Nakon svega, poslanik DPS Andrija Nikolić uputio je poruku i međunarodnim partnerima koji insistiraju da se evropski put zemlje, odnosno ustavne promjene stave na prvo mjesto. Kazao je da njegova partija neće prihvatiti saradnju sa onima koji negiraju genocide i da takvi stavovi nijesu spojivi sa evropskim vrijednostima. „Ako vama ne smeta da sarađujete sa negatorima genocida, nama smeta“, rekao je.

Nikolić se, međutim,  samo kratko osvrnuo na opasku predsjednika parlamenta da im podmladak DPS „drži predavanja iz onih priča koje pripadaju Slavku Peroviću i Liberalnom savezu Crne Gore“.

„Zaboravljaju kako je sve počelo“, ocijenio je Mandić  podsjećajući na ulogu počasnog predsjednika DPS Mila Đukanovića u ratovima devedesetih. Kazao je da je Đukanović danas ugaoni kamen DPS-a i da  „ovo nije priča o prošlosti, već priča o budućnosti“.

Nikolić je uzvratio: „ Mi smo sa tom istorijskom stranicom civilizacijski raščistili, ali nažalost, parlamentarna većina još nije. Oni poručuju da bi i dalje bili politička logistika zločinima koji su se dogodili 90-ih. Obrazovni sistem nije uradio sve što je trebalo da se suočimo s prošlošću, udžbenici su u tom dijelu ostali prazni“.   Nije detaljisao o tome kako je DPS „civilizacijski račistio sa tom stranicom“. O slučajevima ratnih zločina u tužilačkim ladicama decenijama za vrijeme vladavine  počasnog predsjednika, ni riječ. Ni o tome zašto u udžbenicima nema devedesetih.

Dok opozicioni DPS bezrezervno podržava političku prošlost svog počasnog predsjednika i traži razrešenje Mandića, iskazao je „ozbiljne rezerve“ prema predlogu Vlade za ustavne promjene koje se tiču provjere integriteta za premijera i ministre.  „Predloženo rješenje, što se tiče kluba poslanika DPS-a, ni u startu, a ni danas kroz inovirano rješenje ne nailazi na visok stepen razumijevanja“, saopštio je Nikolić.

Inovirano Vladino rješenje o pitanju integriteta će se pred poslanicima naći kad ovaj broj Monitora bude odlazio u štampu. Osim DPS rezerve su javno iskazali i Evropski savez i HGI.

Ustavni odbor Skupštine Crne Gore podržao je sa osam glasova predložene izmjene Ustava kojima se uvodi obavezna provjera integriteta najviših funkcionera izvršne vlasti, tako da je dokument spreman za skuopštinsku raspravu. No, sjednici nijesu prisustvovali predstavnici opozicije. Predsjednica Odbora Jelena Božović (NSD) izrazila je očekivanje da će  biti prisutni na plenumu i dati neophodnu podršku da se Ustav izmijeni. Sudeći po početku skupštinskog dana  – ne bi se reklo.  Dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, opozicione klupe u Skupštini prazne su.

Prethodna parlamentarna „rasprava“ o provjeri integriteta kandidata za vladu,  svela se na međusobna optuživanja o tome čiji su ministri bili na optužnicama i ko ne glasa za ukidanje imuniteta svojima.

Za sad su u parlamentu usvojene izmjene Ustava koje se odnose na ukidanje imuniteta članovima Vlade za koruptivna krivična djela. Za tekst Nacrta amandmana 22 na najviši pravni akt glasala su 62 poslanika, dok protiv i uzdržanih glasova nije bilo.

Vlada je u dorađenom dokumentu predložila da rezultati provjere integriteta kandidata za mandatara i članove Vlade budu javno objavljeni, a da pravosnažna osuda za krivično djelo sa elementom korupcije bude prepreka za izbor na te funkcije.

Novim tekstom precizira se i da kandidat ne može biti predložen za mandatara ili člana Vlade ako odbije da učestvuje u provjeri integriteta ili ako se utvrdi rizik od sukoba interesa koji nije otklonjen na zakonom propisan način, pišu Vijesti. Raniji predlog sadržao je opštiju odredbu prema kojoj kandidat ne može biti predložen ako ne ispunjava zakonom propisane uslove provjere integriteta. Novi tekst provjeru izričito vezuje za utvrđivanje rizika od sukoba interesa i preduzimanje mjera za njihovo otklanjanje. To znači da samo postojanje rizika ne bi automatski isključivalo kandidata.

Evropska unija je ranije ukazivala da su ustavne izmjene koje se odnose na imunitet i provjere integriteta najviših funkcionera izvršne vlasti među preostalim obavezama u oblasti vladavine prava. Za promjenu Ustava potrebna je dvotrećinska većina, odnosno najmanje 54 glasa u Skupštini od 81 poslanika

U izvještaju o Crnoj Gori iz petog evaluacionog kruga, GRECO je preporučio da se propišu provjere integriteta prije imenovanja ministara i državnih sekretara, kako bi se mogući sukobi interesa prepoznali i njima upravljalo prije stupanja na funkciju. Preporuka se odnosila i na šefove kabineta i politički imenovane savjetnike najviših funkcionera.

Za Crnu Goru je posebno značajno mišljenje Venecijanske komisije od 16. juna 2026. o Predlogu zakona o Vladi. Komisija je naglasila da je potrebno jasno propisati šta se događa u slučaju negativnog rezultata provjere integriteta, uz poštovanje Ustava. Upozorila je da posljedice mogu uticati i na formiranje nove vlade i na funkcionisanje državnih institucija

U suštini priča o integritetu nisioca vlasti se kreće od toga da javnost ma pravo da očekuje integritet ljudi koji upravljaju državom, ali da ta provjera integriteta ne smije postati sredstvo političke kontrole nad izborom vlasti. Suština reforme nije samo u tome da se uvede provjera, već i da se precizno utvrdi ko je sprovodi, po kojim kriterijumima i uz kakvu pravnu zaštitu.

I suočavanje sa prošlošću, kao i provjera integriteta, evropske su vrijednosti. Opozicija i vlast, u zavisnosti od interesa, sa tim se vrijednostima pogađaju.

Milena PEROVIĆ

Hrvatska navodi da ključna otvorena pitanja „moraju biti riješena prije nego Crna Gora pristupi EU“ i da je opipljiv napredak presudan za široku javnu, političku i parlamentarnu podršku u Hrvatskoj. Crnogorska vlada je ove sedmice pronašla način da odgovori na neke od zahtjeva Hrvatske

U srijedu je Radio slobodna Evropa (RSE) objavila da je Hrvatska početkom sedmice uputila dokument članicama EU o uslovima koje Podgorica mora ispuniti prije ulaska u blok. Dio zahtjeva je izričiti uslov da Hrvatska pristane na zatvaranje poglavlja 23 (Pravosuđe i osnovna prava) i 31 (Vanjska, bezbjedonosna i odbrambena politika). Hrvatska navodi da ključna otvorena pitanja „moraju biti riješena prije nego Crna Gora pristupi EU“ i da je opipljiv napredak presudan za široku javnu, političku i parlamentarnu podršku u Hrvatskoj. To uključuje i ratifikaciju pristupnog ugovora koju svaka članica mora uraditi u svom parlamentu.

Vezano za poglavlje 23, Zagreb ističe šest uslova za EU. Prvo ide odšteta zatočenim logorašima u Morinju, očuvanje spomen – ploče u sada zatvorenom vojnom objektu, promjena imena bazena u Kotoru, rasvjetljavanje sudbine 14 nestalih hrvatskih državljana, procesuiranje ratnih zločina uključujući i one po komandnoj odogovornosti. Posljednji je rješavanje imovinskih prava hrvatskih bokeljskih porodica, uključujući 51 porodicu iz Tivta. Njihovi zahtjevi se ne sprovode uprkos pravosnažnim presudama ili dugotrajnim postupcima.

Za poglavlje 23 se vezuje povrat školskog broda Jadran i potpisivanje ugovora o kopnenoj granici na osnovu nalaza Badinterove komisije čime bi Crna Gora nedvosmisleno potvrdila da poštuje granicu i da neće posezati za Prevlakom. Hrvatska je napravila ustupak  u vezi sa određivanjem morske granice, nit je određen rok u kojem se  to pitanje mora riješiti.

Pisanje RSE je indirektno potvrdio hrvatski premijer Andrej Plenković uoči sastanka Savjeta Evrope u Briselu rekavši da žele napredak Crne Gore prema EU ali i rješavanje osam otvorenih pitanja koje je povezao s poglavljima 23 i 31. Hrvatski vanjski ministar Gordan Grlić Radman je 12. oktobra u Luksemburgu rekao novinarima da se zahtjevi odnose na nasleđe raspada bivše države. „U ovih 20, odnosno 35 godina, niti jedno pitanje nije zatvoreno“, upozorio je Grlić Radman. Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) je i zvanično upozorilo crnogorsku vladu 22. jula ove godine kako je „sada vrijeme za odlučne korake“ i da „preostaje tek nekoliko mjeseci do kraja 2026“. Julsko saopštenje podsjeća da je „u nastojanju pronalaženja puta za pomak… i rješavanje otvorenih pitanja Hrvatska  koncem 2024. ponovila poziv Crnoj Gori na dijalog“. Svo to vrijeme vlada Milojka Spajića nije uradila gotovo ništa. Jedini ustupak, kada je postalo jasno da se Hrvati ne šale, je bilo ekspresno vraćanje Doma kulture Josip Marković u Tivtu hrvatskoj zajednici.

Prije posjete ministra odbrane Dragana Krapovića Zagrebu na razgovore oko Jadrana pokušana je promjena imena bazena u Kotoru koji nosi ime navodno bivšeg čuvara u logoru Morinj. U vladajućoj većini u Kotoru nije postignut konzensus jer se dio njih (prikriveni velikosrbi) protivio preimenovanju. Deklarativno proevropski DPS i sateliti nisu htjeli osigurati većinu, vjerovatno po instrukcijama centrale.

Ipak se našlo solomonsko rješenje. Usvojeni je Zakon o sportu predviđa da se nazivi sportskih objekata mogu vezati za grad u kom se objekat nalazi, datum od posebnog značaja za mjesto ili ličnost od čije je smrti proteklo najmanje 40 godina. Time je Vlada dobila priliku da ukloni ime Zorana Džimija Gopčevića koji je umro prije 26 godina. Zakon je donešen na prijedlog  PES-a i njime nazivi sportskih objekata koji nisu u saglasnosti s novim odredbama prestaju važiti danom stupanja na snagu zakona. Skupština je u utorak usvojila i Zakon o spomen obilježju predložen od Bošnjačke stranke (BS). Njime se omogućava naknadna legalizacija spomenika podignutih mimo zakona čime se osigurava i pravni okvir za ostanak spomen-ploče u Morinju. Po nekim nezvaničnim informacijama se ubrzo očekuje i rješavanje pitanja odštete logorašima iz Morinja. Ovo pitanje je već trebalo biti riješeno prošle godine ali je odluka Vlade nekoliko puta odlagana zbog nevoljnosti dijela ministara koji se smatraju Srbima. Traženo je da se ispostavi i kontrazahtjev za crnogorske rezerviste brutalno mučene i ubijene u Lori. Rezervisti stradali u Lori su zarobljeni tokom agresije na Hercegovinu i bili su pod komandom Beograda koji ih nije prijavio Medjunarodnom crvenom krstu (IRC). Po nekim informacijama hrvatskih NVO organizacija za ljudska prava, prije svega Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, pitanje rezervista je riješeno dogovorom HDZ-a sa DPS vlašću da se to stavi pod tepih. Zauzvrat Hrvatska je zažmurila na ulogu Mila Đukanovića i njegovih saradnika u agresiji na jug Hrvatske i sistematsku pljačku okupiranih teritorija o čemu u Vladi Crne Gore postoji obilna dokumentacija.

DPS vlast je jula 2005. godine u Cavtatu potpisala Memorandum i sporazum o naknadi štete za uništeni i opljačkani stočni fond u Konavlima (oko 650 krava sa farme u Grudama). Crna Gora je na ime obeštećenja ukupno isplatila oko 380 hiljada eura. Tada je Srpska narodna stranka (sada Nova srpska demokratija) Andrije Mandića tražila ispitivanje odgovornosti Đukanovića jer „tim novcem, kojim se plaćaju goveda, gospodin Đukanović kupuje podršku Republike Hrvatske“. Od tada su Mandić i njegova stranka prošli put transformacije. Sada ga u Srbiji režimski mediji pljuju i optužuju za izdaju srpstva.

Pitanje potvrđivanja sadašnje (istorijski i pravno nesporne) granice na kopnu je vjerovatno ispostavljeno zbog stava predsjednika Jakova Milatovića i vučićevskih političara koji smatraju da je i dalje sporna kopnena granica. U nemudroj izjavi za TV E početkom juna Milatović je rekao da smatra da Rt Oštro na poluostrvu Prevlaka u pregovorima sa Hrvatskom oko razgraničenja treba pripasti Crnoj Gori jer se na taj način čuva ulaz u Bokokotorski zaliv. Slične izjave je davao i Milan Knežević.

Problem broda Jadran kao uslov zatvaranja poglavlja 31 je drugačiji. Hrvatska po riječima zvaničnika crnogorske vlasti koji je želio ostati anoniman „nastupa sa maksimalističkim zahtjevima koristeći trenutak“. Ranije diplomatske sondaže prema Zagrebu, da se stvar prepusti međunarodnoj arbitraži, su odbijene. Zagreb smatra da je Split „matična luka Jadrana“ iako nije prezentirao dokument kojim to potvrđuje. Vojni brodovi za razliku od trgovačkih de facto i de iure nemaju matične luke već se samo upisuju u flotnu listu dotične ratne mornarice (RM). Tvrdnja da je Jadran zvanično predat Kraljevskoj mornarici na svečanosti 6. septembra 1933. u Splitu je upitna. Tada je organizovana javna svečanost uručenja broda od strane organizacije Jadranska straža u vidu navodnog „poklona“ Mornarici. Na osnovu dokumenata Jadranska straža je prikupila tek osminu novca potrebnog za gradnju broda. Zvanični zapisnik o primopredaji broda između brodograditelja (hamburški Stulcken&Sohn)  i naručioca, Kraljevske Mornarice, sačinjen je i potpisan  16. jula 1933. u Tivtu i predat u tivatskom Arsenalu predstavniku KrMJ, kontradmiralu Marjanu Poliću. Sporazumom o sukcesiji od 29. juna 2001. (Hrvatska, SRJ, BiH, Slovenija i Makedonija) u Aneksu 3 stoji „pokretna materijalna državna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriji SFRJ preći će na državu sukcesora na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila na dan kada je ova proglasila nezavisnost“. Jadran je bio u Tivtu na dugom remontu.

Još teže će se riješiti povrat otete imovine bokeljskih Hrvata (ali i drugih nacionalnosti) u doba vlasti porodice Đukanović koja i dalje velikim dijelom drži zarobljeno pravosuđe. Zapadni diplomata je u neformalnom razgovoru za Monitor rekao da Hrvatska to dobro zna i  zna da je to zahtjev koji je nemoguće ispuniti u kratkom vremenu. Isto se odnosi i na zahtjev procesuranja ratnih zločina po komandnoj odgovornosti. Tužioci se, bez velikog pristiska sa Zapada, neće usuditi pozvati Đukanovića ni na razgovor a kamoli ga procesuirati za ratne zločine. Po sadašnjem ponašanju Zagreba vidno je da Đukanović ima njihovu zaštitu (i zajedničkih prijatelja u Kremlju).

Nedavno je u intervjuu za video kanal HDZ-u naklonjenog Jutarnjeg lista  istoričar i politički komentator Tvrtko Jakovina izjavio da „Hrvatska vlast…ne  želi druge zemlje u EU s evropskog jugoistoka“ i da je „hrvatskoj vlasti u interesu da Vučić ostane (na vlasti)“. Jakovina je inače i autor i priređivač obimne arhivske građe za predstojeću knjigu o Milu Đukanoviću.

Crnogorska Vlada se najviše uzda u kancelara Fridriha Merca kao i pomoć Austrije, Češke i Slovačke oko slamanja HDZ-DPS  opstrukcija za ulaz u EU. Dosadašnja ignorancija hrvatskih zahtjeva ne ide u prilog Crnoj Gori.

Jovo MARTINOVIĆ

Obećani rast penzija mogao bi biti praćen daljim zaostajanjem za platama. Dok se primanja stečena decenijama rada i (nad)prosječnim uplatama približavaju penzionerskom minimalcu, ukidanje doprinosa za PIO otvara pitanje dugoročnog finansiranja i očuvanja vrijednosti penzionerskih primanja

U skladu sa predizbornim motom za svakoga po nešto, i penzionerima je iz Vlade obećano povećanje primanja. Bez jasne slike koliko će ono, zaista, da vrijedi u poređenju sa cijenama, zaradama i minulim radom na osnovu kojeg su stekli pravo na penziju. Da teže uoče tu prazninu, penzionerima je za decembar obećan jednokratni dodatak od stotinu eura.

Premijer Milojko Spajić najavio je da će, primjenom najavljenog Euro modela, minimalne zarade od januara naredne godine iznositi 1.000, 1.250 i 1.400 eura, zavisno od sistematizacije radnog mjesta prema potrebnom stepenu obrazovanja. Penzioneri će, najavljeno je, u aprilu imati prosječnu penziju veću od 600 eura, dok će minimalna „značajno preći cifru od 500 eura“.

Lako je uočiti bitnu razliku. Dok su za zaposlene najavljene precizne minimalne zarade, u slučaju penzionera i njihovih primanja imamo tek očekivane platne pragove koje bi njihova primanja trebalo da preskoče. Bez tačnih iznosa i dinamike povećanja.

U nedostatku preciznih projekcija, dostupni podaci o kretanjima penzija nakon primjene paketa Evropa sad I i II, pomažu da se prisjetimo početnih pozicija i trendova koji su na snazi od kako je Spajić, kao ministar finansija pa potom i premijer, preuzeo dominantnu ulogu u raspodjeli penzionerskog novca. Zaključak, u najkraćem, glasi da najavljeni rast penzija ne mora značiti očuvanje/poboljšanje položaja (svih) crnogorskih penzionera.

Krajem 2020. prosječna penzija iznosila je 290,78 eura. Minimalna je bila približno upola manja, 145,77 eura. Jedna prosječna penzija vrijedila je koliko dvije minimalne. U avgustu ove godine podaci pokazuju bitno drugačiju sliku. Prosječna penzija iznosila je 550,72, a minimalna 456 eura. Minimalac se približio na gotovo 83 odsto prosjeka. Prosječna penzija bila je svega 94,72 eura veća od minimalne.

Povećanje najnižih penzija bilo je neophodno. Ali način na koji je sprovedeno to povećanje pokrenulo je pitanje položaja ostalih penzionera. Koliko danas vrijedi razlika koju su tokom radnog vijeka ostvarili dužim stažom, većim zaradama i većim izdvajanjima za penzijsko osiguranje? Odgovor je  na osnovu zvaničnih podataka očigledan: ta razlika je danas mnogo manja nego što je bila i morala da bude. Ako se i dalje držimo osnovnih definicija da se visina penzije u Crnoj Gori određuje na osnovu godina staža i iznosa uplaćenih doprinosa.

Iako se penzije u budžetskoj klasifikaciji vode među “transferima za socijalnu zaštitu”, ta računovodstvena raspodjela ne pretvara starosnu penziju u socijalnu pomoć. Ona je stečeno pravo uz očekivane i podrazumijevajuće razlike između iznosa minimalne, prosječne i najveće (limitirane) penzije.

Prethodno povećanje minimalne i prosječne penzije ne govori dovoljno o tome kako je u toj preraspodjeli, pojedinačno, prošao svaki od 116 hiljada penzionera u   Crnoj Gori (podatak je iz 2024 godine, kada je minimalna penzija podignuta na 450 eura, danas je ovdašnjih penzionera, približno, dvije hiljade više). Podizanjem  najnižih penzija porastao je prosjek. Ali penzioner čije je primanje već bilo iznad novouspostavljenog minimum, makar za jedan euro, nije dobio srazmjerno povećanje. Njegova penzija nastavlja da se usklađuje prema zakonskoj formuli vezanoj za rast bruto zarada i inflaciju. Tako se razlika između njega i korisnika minimalne penzije značajno smanjila, iako iza njihovih primanja stoje različite godine rada i različite osnovice na koje su plaćali doprinose.

Koliko su se te razlike približile pokazuje poređenje obračuna za 2021. i septembar ove godine. Uzmimo osiguranika sa 15 godina staža i niskom platom (minimalnom odnosno zagarantovanom), drugog sa 40 godina staža i zaradom koja je tokom obračunskog perioda odgovarala državnom prosjeku, i trećeg sa istim stažom i zaradom za četvrtinu većom od prosječne. Simulirani obračun je izvršen prema  zakonskoj formuli i vrijednostima penzijskog boda Fonda PIO za 2021. i 2026. godinu (vrijednost boda utvrđena za septembar). Pretpostavljeni su kontinuirani lični koeficijenti, ispunjeni uslovi za redovnu starosnu penziju i odsustvo posebnih uvećanja ili umanjenja.

Godine 2021. osiguranik sa 40 godina staža i ličnim koeficijentom jedan imao bi penziju od oko 295 eura. Približno dvostruko veću od tadašnje najniže penzije koju je primao osiguranik sa minimalnim stažom i doprinosima. Penzioneru sa punim  stažom i koeficijentom 1,25 penzija bi iznosila oko 369 eura, odnosno dvije i po tadašnje minimalne penzije.

Danas ista računica daje bitno drugačiji odnos. Penzija za puni radni vijek i prosječnu zaradu iznosila bi oko 494 eura, svega 27 eura iznad septembarskog minimuma. Za zaradu četvrtinu veću od prosječne iznosila bi oko 618 eura, ili tek trećinu više od minimuma. Penzioner sa punim stažom i prosječnom platom pokazuje da je on, sa 25 dodatnih godina staža i većim iznosom doprinosa koje je plaćao, “zaradio”  svega 5,8 odsto veću penziju od garantovane. Razlika koja je 2021. iznosila oko 148 eura (malo više od tadašnje minimalne penzije) sada bi bila oko 27 eura.

Pravo na dostojanstvenu starost pripada i ljudima koji su radili kratko ili za male zarade. Zato pitanje nije da li je najniža penzija previsoka, nego koliko su ostale penzije dovoljne i koliko čuvaju razlike zaslužene tokom radnog vijeka. Ili su u pravu oni koji smatraju da nas prethodne i najavljene “reforme” vode ka socijalnoj penziji, jednakoj za sve one koji ispune propisani starosni kriterijum. Bez obzira na, do skora, odlučujuće detalje koji se tiču dužine radnog staža i visine uplaćenih doprinosa.

Najavljeni Euro model tome dodaje novu dilemu: koliko će penzije zasnovane na decenijama rada pratiti naredni skok zarada?

Krajem 2020, prije programa Evropa sad I, prosječna penzija od oko 291 euro predstavljala je 55 odsto prosječne neto plate. Na početku primjene Evropa sad I, u januaru 2022, taj odnos spustio se na manje od 44 odsto: prosječna penzija iznosila je 299, a prosječna plata 686 eura.

Naknadna povećanja penzija dijelom su smanjila uspostavljeni jaz. U januaru 2024, nakon podizanja minimalne penzije na 450 eura, prosjek je dostigao gotovo 60 odsto prosječne plate. Ali već do decembra te godine, nakon početka primjene Evropa sad II, prosječna penzija (oko 503 eura) ponovo je iznosila manje od polovine prosječne zarade (1.012 eura). U avgustu ove godine odnos prosječne penzije i plate je iznosio oko 53 odsto.

Euro model mogao bi ponovo povećati taj razmak. Prosječna penzija od 600 eura prema prosječnoj plati od 1.400 vrijedjela bi manje od 43 odsto. To je ilustracija, ne konačna projekcija: premijer je najavio iznose iznad oba praga, a stvarni odnos treba izračunati nakon primjene programa, kada već nije predstavljen jasan i precizan model simulacija.

Slično je sa minimalcima. Najniža penzija od 456 eura u avgustu predstavljala je 76 odsto minimalne zarade od 600 eura. Čak i ako bi buduća minimalna penzija dostigla 550 eura, prema najavljenim minimalnim platama vrijedjela bi 55 najniže zagarantovane zarade za radna mjesta za koje nije potrebno više od osnovnog obrazovanja. U poređenju sa najnižom platom obećanom visokoškolcima, najavljena prosječna penzija dobacila bi tek do 39 odsto tog iznosa.

Poređenje najavljuje novu promjenu ekonomskog položaja penzionera u ovdašnjem društvu. Na gore. Prosto, sve manje penzionera može punopravno učestvovati u životu zajednice čije se zarade, potrošnja i očekivanja podižu na novi finansijski nivo koji njihova primanja ne prate.

Dostupni podaci još ne omogućavaju zaključak da je nekadašnji penzionerski srednji sloj u cjelini osiromašio. Pokazuju, međutim, veliko približavanje prosječne penzije zagarantovanom minimalnom iznosu  i mogućnost novog zaostajanja prema platama. Dodatno, Euro model donosi dilemu koja dugoročno prevazilazi kvalitet i kvantitet povećanja penzija najavljenog za narednu godinu. Iz čega će se penzije finansirati kada doprinos za PIO bude ukinut?

Predlog izmjena Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje ukida doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Preciznije, procenat propisanog obaveznog doprinosa svodi na nulu. Prateće izmjene Zakona o PIO prilagođavaju pravila sticanja staža i obračuna penzije sistemu bez tog doprinosa.

Prijedlog, međutim, ne briše osnovnu formulu penzije. Makar za sada. Staž i odnos osiguranikove zarade prema prosječnoj zaradi ostaju elementi obračuna. Zašto, ako se iz Zakona uklanja uslov uplate doprinosa? Zbog čega bi osoba A imala veću penziju od osobe B ako obije imaju isto godina i isti radni staž, a u penzioni fond ni jedna ni druga nijesu uplatile ništa? Ili se ono što su ranije uplaćivali više ne računa. Pravo  na veću penziju, prema sada postojećim modelima, ne može se crpiti samo iz činjenice da je neko imao veću platu od nekoga drugoga.

Ukidanje doprinosa, makar formalno, ne znači automatsko ukidanje finasiranja penzija po tzv. modelu generacijske solidarnosti. Penzije se mogu finansirati porezima. Ali takva promjena zahtijeva precizno objašnjenje koji to trajni prihodi zamjenjuju doprinose. I još važnije, šta se događa kada naplata očekivanih budžetskih prihoda podbaci?

Za penzionere je, zato, pouzdana dugoročna računica održivosti postojećeg modela važnija od samog broja godišnjih usklađivanja. Pošto će njihova primanja zavisiti, prvenstveno, od sposobnosti države da preuzete obaveze izvršava.

Današnji zaposleni imaju i dilemu koliko će vrijedjeti penziona prava koja stiču u sistemu bez doprinosa. Još jedan razlog da država jasno predstavi kakav sistem gradi, kako će ga finansirati i kolike razlike među penzijama namjerava da očuva.

Penzionerima se obećavaju veći iznosi penzija. Ali, oni koji su radili puni radni vijek imaju razloga da se pitaju koliko se u tim (predizbornim) kalkulacijama još prepoznaje njihov minuli rad. I hoće li naredno povećanje sačuvati njihov standard ili ih, uz nominalno više novca, približiti dnu egzistencijalne ljestvice.

Zoran RADULOVIĆ