Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Knjiga moga jezika

Objavljeno prije

na

Knjiga Đe sunce ne grije napisana je na mom maternjem crnogorskom jeziku. Ona je, dakle, knjiga moga jezika. Ko čuje ili ko pročita ovu tvrdnju, nadam se da će je razumjeti malo potpunije, povezano sa naslovom knjige, a ne tek jednosmjerno lingvistički, blijedo i posno. Ulaz u utrobu Čikićeve knjige vodi kroz danteovska vrata sa poznatim upozorenjem – ostavite svaku nadu… Ipak treba reći nekolika neizostavna razloga koji me obavezuju da to štivo držim knjigom moga jezika.

Prvi razlog. Ovo je knjiga istine, gorke i pregorke. Drugi. Potekla je iz pera nevino mučenog čovjeka čiji je jedini grijeh što nije svetosavske vjere i što mu nije ime Nemanja. Treći. Autor ne priznaje nadmoć zla i nečovještva, ma koliko da je ono surovo i zastrašujuće. Ne pokorava se vladavini đavola. Četvrti, vrhovni razlog. Ovo štivo je optužnica, podnebesni krik do neba – protiv pokretača, počinilaca i saučesnika u fašističkom genocidnom ratu na našem parčetu Balkana, odnosno – optužnica protiv crnogorskog ratnog režima koji danas – lažno remontovan, krajnje domaskiran i folklorno došminkan – istinu o svemu tome, tj. istinu o sebi, proskribuje i lema (izraz Marka Vešovića) kao lupeža i dušmanina države.

Da se o svemu tome govori, o svemu s tim u vezi, preostao nam je samo jedan, istinit i smion jezik, pa s toga rizičan i skup – jezik optužnice i tužbalice. Taj rizik je razlog, mada prizeman, što u Crnoj Gori tako dugo vlada duboko uvredljiv, ponižavajući muk većine.

Čikićevu knjigu nije potrebno prevoditi na bratske jezike. Čak i da joj nacisti iščupaju jezik ona bi, i tako, bez jezika, razgovijetno kazivala svu muku koju nosi. Metode i postupci opisani u knjizi, kao da ih je jedna ruka vezla, u svemu su podudarni sa rabotama i majstorlukom u bilo kojemu od konclogora koje su po Bosni upriličili Dodikovi predšastvenici.

Da je Bulatovićeva, Đukanovićeva, Marovićeva i Vujanovićeva Crna Gora, kako oni govore, u ratu učestvovala tobože nevoljno, marginalno, gotovo posmatrački – što se nastoji nametnuti, i kod nas i u inostranstvu, kao crnogorska istina o tome – svi koji o svemu tome govore, jednako kao i ona većina koja o svemu tome ćuti, znaju da to nije istina. Čitaoci Čikićeve knjige, a ona je samo fragment goleme tragične istine, osvjedočiće se da Crna Gora nije okolišila, nije oklijevala niti kasnila u sestrinskoj ljubavi i odanosti Miloševićevoj Srbiji na poslovima voskresenija Dušanovog carstva. Drugo oko u glavi Velike Srbije – onako malo, garavo, zrikavo – čitaoci će se sjetiti – nije sestru varalo ni u jednome nečovještvo. Samim tim ono, to oko, i nije ni u kojem, posebno ne u smislu vizija budućnosti, odražavalo poglede zarobljenog crnogorskog naroda. Ono nije ni trepnulo pred Vukovarom, Dubrovnikom, Sarajevom, Markalama, Srebrenicom, Bukovicom, Štrpcima. Nije se postidjelo pred deportacijom bosanskih izbjeglica pod nož fašističkim dželatima, niti pred nečovještvima nad hrvatskim civilima u konclogoru Morinj, ni pred zločinom u Kaluđerskom Lazu, ni pred političkim sudanijama i tamničkom torturom nad članovima opštinskih rukovodstava SDA u Crnoj Gori…

To, u ratu tako nedremljivo, crno režimsko oko, danas bi na sve ratno da zažmuri. Pomno se njeguje ćutanje i prećutkivanje, a ukoliko se baš nešto mora kazati, onda se sagrješenja opravdavaju tuđim krivicama, adresuju se na pokojnike ili na takozvano okruženje, ili se izvinjava neiskustvom i političkim maloljetstvom mangupa koje je ulica, svi to znamo, na tasu velikosrpskog populizma, i po obrascu blickriga, instalirala na vlast u Crnoj Gori. A miloševićevska Srbija, i nakon što je ostala jednooka, ni za pedalj ne odstupa od uloge nacionalističkog kiklopa.

Čikićeva optužnica, koju bi mirne savjesti mogao kao svoju potpisati svaki crnogorski građanin koji drži do obraza, do istine i ličnoga dostojanstva, predstavlja golemu opasnost za vladajući režim. Zato i nastoji da je na neki način umanji, raspline, obesnaži ili zabrani. Čikićev primjer je kao virus, može izazvati epidemiju. Režim reaktivira jedanaest umirovljenih kazamatskih vaspitača koji protiv Čikića podnose (kontra)optužnicu – za uvredu časti i ugleda. Među potpisnicima (kontra)tužbe su i neki o kojima se u knjizi kaže da su se i na tim, nezahvalnim poslovima držali kao savjesni, dobri i časni ljudi. Zar ih je to uvrijedilo? Ili je sa višeg mjesta, zakulisni nalog tužiteljima da nastupe kolektivno i monolitno – jedan za sve, svi za jednoga. U zaleđu im, kao logistika, nesumnjivo stoji crnogorsko režimsko pravosuđe. Sad ili nikad! Svaki novi Ibrahim Čikić potencijalni je Hanibal pred vratima crnogorskog režima.

Vlast propagandom i podmićivanjem stimuliše ćutanje i žmurenje kao višu, dalekovidiju čovječnost i kao osnovu pomirenja žrtve i dželata. U posljednje vrijeme vlast regrutuje nove, svježe nagovarače iz korpusa stradalničkih naroda, Bošnjaka i Albanaca, iz reda uticajnijih vjerskih autoriteta islamske konfesije u Crnoj Gori i u Bosni, iz rukovodstava nacionalnih stranaka, još i poneke intelektualce, umjetnike i stvaraoce. U ruke im dodaju palice svojih dobošara i ogrtač svojih režimskih advokata. Usrdnu logistiku u tome poslu pružaju im i neki crnogorski mediji, koji su i u ratu bili, a i u miru ostali, raketne rampe propagande autokratskog režima.

I dok su tamo, u zindanima đe sunce ne grije, meštri carstva Dušanovog esesovskim sredstvima i metodama prevaspitavali tvrdokornog Čikića i njemu slične, ratnici na (raz)bojištima (tj. crnogorski Srbi, odnosno srpski Crnogorci, a bogme niti pravi Srbi niti pravi Crnogorci), rasni izdanci epskoga blaga, skloni rimovanju, osim žrtava u kolektivne grobnice, slagali su stihove i strofe novoga pretkosovskog ciklusa: ko odstupi sa Banije,/ Crnogorac više nije; na Jabuci (kod Pljevalja) ukoliko bi sa prijepoljske strane navro onaj Sulejman, stajala je barikada s upozorenjem: dok je Srba i slanine,/nećeš proći Ugljanine! O budućnosti Sarajeva i Sarajlija: šta će reći Alijina Fata,/ kad joj Šešelj zakuca na vrata,/ Sarajevo ispod Trebevića/ biće opet Karađorđevića. Foča je u ovome ciklusu dobila počasno mjesto: hoćemo li dobar čoče/ gradit crkvu nasred Foče,/ i na crkvi zlatno slovo,/ divno ime Dušanovo. Poenta ovog ciklusa govori kako bojovnici srpstva vode pravedan rat, ne otimaju tuđe: ne tražimo ništa novo,/ samo carstvo Dušanovo.

Bože, bože kakvi naslovi, kakve teme za buduće magistrante i doktore nacionalnih disciplina! Recimo, naučni osvrt na pitanje – zašto je gudalo guravo; ili – koliko je Čikićev sugrađanin i predak, bjelopoljski fundamentalist Avdo Međedović, oskrnavio epiku i srpskocrnogorske gusle. Osobito važna tema je: uloga guslara u očuvanju mira, međuetničkog, međunacionalnog i međukonfesionalnog sklada u najljepšemu zatvoru na svijetu…

Na našem putu u Evropu ovakve studije i nauke brže bi nas primakle na čeperak do Štrausovog valcera, a umjesto toga, – gle čuda – iz tako i toliko poetičnog ambijenta – krik, koji cijepa nebesa! Šta, more, zbori taj Čikić, je li on van sebe. Usuđuje se reći da sunce ne grije u jedinoj oazi mira!?

Ko u Crnoj Gori izgovori riječ istine, potencijalni je Ibrahim. Onu narodnu – ni u gori zlo ne govori – naši ćutolozi su preinačili: u Crnoj Gori istinu ne govori! Ćutanje se nagrađuje poturanjem fotelje, a istina podmetanjem eksplozivne naprave. I mi, koje pozivate da ovdje kažu šta onamo vide i kako o tome misle, ličimo pomalo nekoj sorti izbjeglica, samo što nam ne prijeti opasnost da ćemo biti deportovani. Ali nije nam druge, moramo se i ovdje i onamo truditi da govorimo istinu, brinuti da ne padnemo u ruke lemarkizma. (Kovanica, anagram od imenice Marko i glagola lemati). Sarajlija Marko Darinkin javno lema – lažove, licemjere, lupeže, zločince, špekulante, konvertite, narcisoidne praznoglavce…

Vlast se kune da je nevoljno vodila rat za mir, a deportacije obavljala kako bi sačuvala skladnost življenja u državi. Autor knjige Đe sunce ne grije i njegovi drugari nauživali su se toga njihovog mira i tih njihovih skladova.

Koliko znam, u istoriji čovječanstva uopšte, a u ratničkoj prošlosti balkanskih naroda posebno, nije zabilježen neki rat koji je okončan tako kako nadrealistička rezolucija međunarodne zajednice objavljuje da je jučerašnji rat kod nas okončan: rat je, vele, završen i u njemu nema pobjednika ni poraženih. (!?!) Istovremeno je priznata legitimnost postojanja tzv. Republike Srpske, dok se njenim tvorcima u Hagu sudi za genocid i zločine protiv čovječnosti. Na vijest o tome takvome priznanju, negdje podno Trebevića, nad Bosnom je bolnu tugovanku zajecala violina nekog sarajevskog umjetnika. Te zvuke on je uputio u naš gluvonijemi zemaljski prostor, kao što su zvuci Betovenove muzike otposlani u Svemir, upitno: ima li igdje ikog?

Od onda se nadamo, ali sve više se čini da i u nadi postoji nešto nisko. Dočekaš da čuješ i vidiš fantastiku – da žrtva, poslije skidanja s raspeća, oživi, ustane i progovori! I zato što je preživjela, ustala i progovorila – time je uvrijedila Isusa, a osobito je nanijela na obraz jedanaestorici penzionisanih policijskih udarnika u Bijelome Polju. Jedino Hristu pripada pravo na uskrsnuće. A uvrijeđeni tužitelji će možda dokazati da je pisac knjige Đe sunce ne grije izvršio samoraspeće – da bi satanizovao crnogorsko čojstvo i junaštvo. To bi ipak bilo lakše povjerovati nego povjerovati da je iko od sljedbenika etike Marka Miljanova hotimično krst isusovski pretvorio u esesovski!

Te dvije pretpostavke ne mogu obje biti istinite. Koja od njih je istinitija, sami prosudite.

Čikiću suđenje iz početka

U utorak 11. maja, u bjelopoljskom Višem sudu trebalo je da počne suđenje Ibrahimu Čikiću i dnevniku Vijesti. Međutim, suđenje je odgođeno za 17. juni i proces počinje iz početka pred novim sudijom Sanjom Konatar, kaže za Monitor Čikićev advokat Dragan Prelević. Jedanaestorica nekadašnjih službenika bjelopoljskog zatvora tužili su Čikića i Vijesti za duševne bolove pretrpljene nakon objavljivanja Čikićeve knjige Gdje sunce ne grije. Zanimljivo je da Advokatska kancelarija Prelević skoro godinu uzaludno traži od Višeg suda u Bijelom Polju predmet u vezi suđenja grupi čelnika Stranke demokratske akcije 1994. godine, koji je, kako kaže Prelević, vezan za tužbu protiv Čikića.

 

Milika PAVLOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

SAVJET ZA PRIVATIZACIJU ZATRAŽIO MIŠLJENJE KOMPANIJE HORWATH I HORWATH: Vlada nije odbila ponudu MK grupe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Biće zanimljivo kakav će stav po ovom pitanju zauzeti zagrebačka konsultantska grupa Horwath i Horwath, čiji su vlasnici, Siniša Topalović i Matko Marohnić, pojedinačno bili angažovani u stručnom timu za izradu novog Prostornog plana Crne Gore za oblast turizma, u kome na lokaciji Slovenske plaže nema stanogradnje.

 

 

Slučaj ponude srbijanske MK Grupe o vlasničkoj podjeli hotelske kompanije HG Budvanska rivijera, rušenju turističkog rizorta Slovenska plaža i gradnji novog stambeno-turističkog naselja na toj lokaciji , dobio je svoj nastavak.

Krajem septembra MK Grupa kao manjinski akcionar uputila je  Vladi Crne Gore i Savjetu za privatizaciju i kapitalne projekte Plan privatizacije najveće hotelske kuće u Crnoj Gori, kojim je predstavila svoju viziju razvoja HG Budvanska rivijera. Vlasnici poznate srbijanske kompanije predložili su dva modela podjele crnogorskih hotela.

Prvi, po kojem bi se formirala nova zajednička kompanija MK Grupe i Vlade prostom zamjenom akcija. Tako što bi MK Gupa dobila 60 odsto akcija u zajedničkoj kompaniji sa Vladom, kojoj bi pripalo oko 30 odsto vlasništva. Zauzvrat bi izašla iz vlasništva koje linearno ima u svim hotelima HG Budvanska rivijera. Iz Budvanske rivijere bi se izdvojili hoteli Aleksandar i turistički rizort TN Slovenska plaža u tu novu zajedničku kompaniju, dok bi hotel Mogren u Budvi, hoteli Palas sa depandansom Palas Lux i Castellastva u Petrovcu, nastavili da posluju kao i do sada, u sastavu preduzeća HG Budvanska rivijera.

Drugi model predviđa koncept zajedničkog ulaganja Vlade i MK Grupe u izgradnju novog kompleksa na prostoru sadašnjeg turističkog rizorta Slovenska plaža.

Dakle, oba predloga MK Grupe za podjelu Budvanske rivijere, predviđaju rušenje Slovenke plaže i gradnju novih kapaciteta na oslobođenoj lokaciji površine 25 hektara.  Uz predlog stiglo je i idejno rješenje kontroverznog projekta novog stambeno-turističkog kompleksa Slovenska plaža.

Desetak dana nakon javne prezentacije plana privatizacije i skica idejnog rješenja planiranog naselja u centru Budve, na obali Slovenske plaže, tokom kojih su uslijedile burne reakcije građana Budve, pojedinih političara i građanskih aktivista, stigao je odgovor Vlade premijera Milojka Spajića.

Plan privatizacije MK Grupe Vlada nije u startu odbila kao neprihvatljiv, već je upućen na odlučivanje Savjetu za privatizaciju i kapitalne projekte. Na sjednici Savjeta kojom je predsjedavao premijer Milojko Spajić, održanoj 9. oktobra odlučeno je „da se prije donošenja bilo kakve odluke predmetna inicijativa za usvajanje Plana privatizacije i restrukturiranja HG Budvanska rivijera AD – Budva – dostavi Savjetniku Horwath & Horwath consulting Zagreb d.o.o sa kojim ovo tijelo ima zaključen Ugovor o savjetovanju, kako bi se obezbijedila stručna analiza predložene Inicijative“.

„Savjetnik je zadužen da u roku od 30 dana dostavi pravnu, ekonomsko – finansijsku analizu dostavljenog projekta, koja će  između ostalog sadržati detaljnu razradu dva modela i to: predloženog modela restrukturiranja i modela zajedničkog ulaganja Vlade i investitora  i analizu  važećih pravnih propisa na osnovu kojih  bi Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte, u skladu sa svojim nadležnostima, sproveo postupak“, navodi se u saopštenju Savjeta.

To znači da je Savjet, na čelu sa premijerom Spajićem, donio odluku da na ovaj ili onaj način sprovede postupak privatizacija Budvanske rivijere po zahtjevu MK Grupe.

Biće zanimljivo kakav će stav po ovom pitanju zauzeti zagrebačka konsultantska grupa Horwath i Horwath, čiji su vlasnici, Siniša Topalović i Matko Marohnić, pojedinačno bili angažovani u stručnom timu za izradu novog Prostornog plana Crne Gore za oblast turizma.

Prema smjernicama PPCG krovnog planskog dokumenta za uređenje prostora Crne Gore, lokacija Slovenske plaže opredijeljena je isključivo za turizam. Takođe i Plan obalnog područja, (PPPPNOB), lokalitet Slovenske plaže i ukupan prostor  između magistralnog puta i morske obale u Budvi, namjenski određuje kao područje za razvoj turizma u kome stambena gradnja nije dozvoljena.

Prema odrednicama navedenih planskih dokumenata propisan je odmak od obale najmanje 1.000 metara u kome nema stanogradnje..

Savjetnici Vladinog Savjeta za privatizaciju i kapitalne projekte analiziraće ideje MK Grupe i njihove projekte, prema kojima se na lokaciji Slovenske plaže, najatraktivnijoj parceli u Crnoj Gori, planira izgradnja objekata ukupne izgrađene površine koja premašuje 330.000 kvadrata. Kao pet sadašnjih Slovenskih plaža, jer naselje raspolaže sa 64.000 kvadrata.

Projekat je vrijedan oko 700 miliona eura. Većinu objekata čine stambene zgrade sa stanovima za prodaju na tržištu nekretnina. Buduće naselje, po riječima predstavnika Mk Grupe, imaće samo dva hotela.  Da li će kod Horwathovih savjetnika prevladati komercijalni interes prilikom razrade modela privatizacije ili će se držati smjernica iz planova u čijim izradama su učestvovali, znaće se za mjesec dana.

Crna Gora očigledno nema dovoljno pameti među unverzitetskom elitom, stručne ljude koji bi mogli da urade jednostavnu analizu isplativosti modela privatizacije jedne hotelske kuće, pa se moraju angažovati eksperti sa strane. Kompanija Horwath registrovana je za konsalting u turizmu, ugostiteljstvu, hotelijerstvu i poslovanju nekretninama. Sa svojih 15 zaposlenih radnika dugi niz godina angažovana je u raznim projektima, izradama spornih planskih dokumenata, državnih strateških studija i u institucijama Crne Gore.

Do sada se niko iz Vlade o privatizaciji Slovenske plaže nije oglasio. Čak ni ministarka turizma Simonida Kordić, čije mišljenje o planovima za rušenje Slovenske plaže i gradnje stanova za prodaju, javnost nije imala prilike da čuje.

Građanima Budve koji sa protesta poručuju – Nećete graditi na Slovenskoj plaži- , nije se obratio ni Slaven Radunović, ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, koji treba da pojasni kako će se poštovati ili pogaziti smjernice usvojenih državnih planova.

Turističko preduzeće Slovenska plaža u kojem država ima kontrolni paket akcija, smišljeno je urušavano otuđivanjem vrijedne imovine bez racionalnog povoda.

Svi eksterni profitabilni objekti koji su bili u vlasništvu TN Slovenska plaža, prodati su ranije istaknutim članovima Demokratske partije socijalista. Prodati su restorani i kafe terase koje se nalaze ispred turističkog naselja, na obali Slovenske plaže.

Na namještenim javnim tenderima prodat je lokal Plava školjka „na pjeni od mora“ jednom od poznatih DPS biznismena. Drugom, još poznatijem, prodata je mala kuća na obali, Vila Manojlović, koja je radila u sastavu Slovenske plaže, iako je kao legat jedne beogradske porodice poklonjena Opštini Budva, sa namjenom da postane odmaralište studenata Beogradskog Univerziteta. Legat je ubrzo preko Slovenske plaže prešao u privatne ruke. Prodata su i dva lokala na sredini šetališta, picerija i pivnica, koje su donosile prihode preduzeću. Novi vlasnici lokala na pijesku Slovenske, dali su im neobična imena, Lim i Nik, po mjestima odakle su doselili u Budvu.

I na kraju, ključ u bravu TN Slovenska plaža i hotela Aleksandar, po svemu sudeći, staviće beogradska investiciona kompanija preminulog biznismena Miodraga Kostića.

 

RUŠENJE SLOVENSKE PLAŽE MEĐUDRŽAVNI PROBLEM

Ukoliko se Vlada Crne Gore odluči da prihvati predlog manjinskog akcionara o rušenju Slovenske plaže, to bi moglo izazvati međudržavni problem između Crne Gore i Slovenije. Istaknuti arhitekti i umjetnici u Sloveniji pokrenuli su potpisivanje inicijative za očuvanje Slovenske plaže kao urbanističko-arhitektonske cjeline koju Slovenija doživljava kao svoje kulturno dobro.

To je u Jutarnjem programu TVCG najavio slovenački arhitekta Timotej Jevšenak. On je kazao da je Slovenska plaža autentična umjetnička arhitektonska cjelina, djelo arhitekte Janeza Kobea, te da je ona zajednička kulturna baština u evropskom okviru. „  Incijativa je trenutno u fazi prikupljanja potpisa stručnih i naučnih institucija Slovenije, koja će biti upućena Vladama i nadležnim institucijama Crne Gore i Slovenije. Pitanje očuvanja Slovenske plaže je i diplomatsko pitanje oko kulturne baštine i autorskih prava, kazao je Jevšenak.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

VIŠI SUD U BEOGRADU DONIO PRESUDU ZA OTMICU U ŠTRPICMA: I dalje bez pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Proces za otmicu 20 putnika iz voza u Štrpcima i njihovo zlostavljanje, mučenje i ubistvo u Srbiji traje skoro deceniju. Dvojica od petoro optuženih, Jovan Lipovac i Ljubiša Vasiljević, su u međuvremenu preminuli, a svi optuženi su se tokom većeg dijela suđenja branili sa slobode

 

Troje bivših pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) osuđeno je 14. oktobra pred Višim sudom u Beogradu na ukupno 25 godina zatvora zbog zločina u Štrpcima 1993. godine. Pripadnici jedinice Osvetnici Gojko Lukić i Duško Vasiljević osuđeni su na po 10 godina za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a Dragana Đekić na pet godina zatvora.

Ovo je prvostepena presuda u ponovljenom postupku, na koju Tužilaštvo i osuđeni imaju pravo žalbe. Proces za otmicu 20 putnika iz voza u Štrpcima i njihovo zlostavljanje, mučenje i ubistvo, u Srbiji traje skoro deceniju. Dvojica od petoro optuženih, Jovan Lipovac i Ljubiša Vasiljević, su u međuvremenu preminuli, a svi optuženi su se tokom većeg dijela suđenja branili sa slobode.

Osnivačica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić smatra da prvostepena presuda ne odgovara težini zločina. ,,S obzirom na toliko sudski utvrđenih činjenica, da se 33 godine posle zločina izriče kazna od deset i pet godina zatvora, to nije pravična presuda”, istakla je Kandić.

I u Crnoj Gori slične reakcije – ,,Ovaj zločin ćemo i dalje nazivati pravim imenom – državni zločin – i podsjećati da odgovornost za njega ne zastarijeva”, napisao je predsjednik NVU Štrpci protiv zaborava Demir Ličina.

On je napisao da izražava duboko razočaranje i ogorčenje zbog presude u Beogradu: ,,Trideset dvije godine nakon otmice i ubistva 20 nedužnih civila, Srbija je donijela presudu koja ni po težini kazni ni po obuhvatu odgovornih ne donosi pravdu. Presuda koja se može pobijati, poslije tri decenije, nije pravda – to je uvreda za žrtve i za istinu”.

,,Ovaj zločin nije počinila grupa odmetnutih pojedinaca, već državni aparat, kroz strukture koje su znale, planirale i omogućile da se ljudi izvedu iz voza i likvidiraju samo zato što su bili druge vjere i imena. To je državni zločin, a današnja presuda pokazuje da država Srbija ni danas nema snage ni volje da se suoči sa tom činjenicom”, istakao je Ličina.

Monitor je već pisao da je ovaj zločin bio planiran. Sa njegovom pripremom bili su upoznati čelnici MUP-a i Ministarstva odbrane Republike Srbije a, najvjerovatnije i Ministarstvo odbrane tadašnje SRJ i savezno Ministarstvo unutrašnjih poslova. Kako se na čelu saveznog MUP-a nalazio visokopozicionirani kadar tada jedinstvenog DPS-a, Pavle Bulatović ( ubijen u Beogradu 2000. godine, dok je bio na funkciji ministra odbrane SRJ), postoji osnov za sumnju da su informacije o pripremanoj otmici stigle i do Podgorice. To ovdašnje institucije nikada nijesu ni pokušale da utvrde.  Van fokusa pravosuđa ostali su i tadašnji zvaničnici Srbije i Republike Srpske.

U dosadašnjim sudskim procesima utvrđeno je da je voz na liniji Beograd – Bar bio praćen od strane policijske patrole, koja nije reagovala kada je došlo do otmica.

,,Do sada u Srbiji nije ni pokušano da se dokaže i da se utvrdi ko su organizatori i nalogodavci zločina, jer to nije bio nepromišljen čin grupe ili pojedinca, već jedna koordinirana, isplanirana otmica”, izjavio je nakon ovonedjeljne presude Nail Kajević jedan od predstavnika porodica žrtava. On je kazao i da se i pred sudovima u Srbiji do sada moglo utvrditi ono što je utvrdilo suđenje u Bijelom Polju u Crnoj Gori 2003. godine, gde je za zločin u Štrpcima pravosnažno osuđen bivši pripadnik jedinice VRS.

Sud u Bijelom Polju je osudio Nebojšu Ranisavljevića na kaznu od 15 godina zatvora za učešće u ovom ratnom zločinu. Na suđenju su predočena dokumenta koja su indikator da je o planu da se izvrši zločin mjesec dana ranije znao državni i vojni vrh Republike Srpske, Srbije i cijele tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (SRJ).

Svjedok otmice u Štrpcima Duško Petrović je tvrdio da je Vojislav Šešelj jedan od odgovornih za ovaj zločin, jer Milan Lukić, pripadnik šešeljevaca ,,ništa nije radio dok mu nije naredio Šešelj”.

Detaljno planiranim i izvršenim zločinom u Štrpcima komandovao je  Lukić, predvodnik paravojne jedinice Osvetnici, kojem je, ispostaviće se, ovo bio samo jedan u nizu ratnih zločina koje je počinio na ovom području za vrijeme trajanja rata. Na osnovu presude pred tribunalom u Hagu, koja je donijeta u predmetu „Višegrad” (IT-98-32/1), Lukić je 2009. osuđen na kaznu doživotnog zakona zbog terora koji je sproveo nad muslimanskim stanovništvom u Višegradu tokom sukoba u periodu 1992 – 1995. U presudi je navedeno da je osuđen za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, nehumana djela i istrebljenje, zločine protiv čovječnosti, ali i za ubistvo i okrutno postupanje, čime je prekršio zakone i običaje ratovanja.

Nakon ove dvije presude, značajan pomak u procesuiranju odgovornih za zločin u Štrpcima desio se krajem 2014. godine kada je u zajedničkoj akciji policije BiH i Srbije došlo do hapšenja 15 osumnjičenih.

Pred sudom BiH je 2015. godine počelo  suđenje protiv ukupno 10 lica, od kojih je Mićo Jovičić, pripadnik Višegradske brigade, priznao krivicu i pravosnažno je osuđen na pet godina zatvora.

Ostali pripadnici ove grupe – Obrad i Novak Poluga, Petko Inđić, Radojica Ristić, Dragan Šekarić, Oliver Krsmanović i Miodrag Mitrašinović, osuđeni su na po 13 godina zatvora. Apelaciono veće Suda BiH je 2023. potvrdilo  prvostepenu presudu kojom su još sedmorica bivših pripadnika Vojske Republike Srpske osuđena na ukupno 91 godinu zatvora.

Boban Inđić, komandir Interventne čete Višegradske brigade, prvostepeno je osuđen je na 15 godina zatvora za saučesništvo u otmici putnika iz voza u Štrpcima i njihovom ubistvu na području Višegrada 1993. godine. Postupak u odnosu na Vuka Ratkovića, još jednog od pripadnika Višegradske brigade je obustavljen 15. aprila 2021. godine zbog smrti optuženog.

Apelaciono veće Suda BiH je 2023. potvrdilo  prvostepenu presudu kojom su još sedmorica bivših pripadnika Vojske Republike Srpske osuđena na ukupno 91 godinu zatvora.

Tužilaštvo za ratne zločine u Srbiji podiglo je 10. maja 2018. godine optužnicu protiv ukupno pet lica za zločin u Štrpcima. Optuženi su pripadnici jedinice Osvetnici Gojko Lukić, Duško Vasiljević, Ljubiša Vasiljević i Dragana Đekić, kao i Jovan Lipovac. Optuženi su prvostepenom presudom od 7. februara 2023. godine osuđeni zbog otmice putnika iz voza u mjestu Štrpci 27. februara 1993. godine, te njihovog zlostavljanja, mučenja i ubistva, i to Gojko Lukić, Duško Vasiljević i Jovan Lipovac na po deset godina zatvora, a Dragana Đekić na pet godina zatvora. Odlukom Apelacionog suda, prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno postupanje.

Ovonedjeljna odluka Višeg suda u Beogradu istovjetna je kao i prva, a ukupna kazna je niža, jer je u međuvremenu preminuo jedan od osuđenika Jovan Lipovac koji je bio osuđen na deset godina zatvora. Među optuženicima je bio i Ljubiša Vasiljević nekadašnji pripadnik VRS koji je tokom prvog suđenja takođe preminuo.

Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve.

Iz voza Beograd-Bar u stanici Štrpci su februara 1993. oteti, opljačkani, mučeni i ubijeni: Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakiju, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno neidentifikovano lice koje su putnici voza, nakon njegovog prispijeća u Bar, opisali kao ,,osobu tamne puti”. Među žrtvama se našao Tomo Buzov, prenzionisani oficir JNA, Hrvat po nacionalnosti. On se usprotivio odvođenju putnika probranih za egzekuciju po imenu i prezimenu, i to je platio životom.

Najmlađa žrtva imala je 16, a najstarija 59 godina.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

HAPŠENJE VLADANA IVANOVIĆA: Ničija kuća i Zvicerovi stanovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Arhitekta i vlasnik Master Inžinjeringa Vladan Ivanović uhapšen je zbog sumnje da je krio stanove odbjeglog kriminalca Radoja Zvicera

 

Nakon što je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) tražilo da se, zbog sumnje u pranje novca, blokira imovina odbjeglog kriminalca i šefa takozvanog „kavačkog klana“ Radoja Zvicera u podgoričkom Master kvartu, bilo je pitanje vremena kada će tužioci krenuti na one koji su tu imovinu skrivali. Prema spisima ovog tužilaštva, pet stanova u tom elitnom naselju pripadalo je Zviceru. Naselje je izgradila građevinska firma „Bemaks“, dok su sporni stanovi bili upisani na podgoričku arhitektnosku firmu „Master inžinjering“, koja je projektovala naselje.

Specijalno policijsko odjeljenje je protekle sedmice lišilo slobode arhitektu i vlasnika Master Inžinjeringa Vladana Ivanovića zbog sumnje da je pomogao Zviceru u pranju novca. Tužioci sumnjaju da je njegova kompanija godinama skrivala da je odbjegli kriminalac kupio pet stanova, a potom da bi prikrio vlasništvo, nekretnine ostavio upisane na svoje preduzeće.

Nakon saslušanja kod sudije za istragu Višeg suda u Podgorici Ivanoviću je određen pritvor do 30 dana. Sproveden je u Istražni zatvor zbog opasnosti uticaja na svjedoke, kazala je samostalna savjetnica za odnose s javnošću Višeg suda Ivana Vukmirović.

Njegov advokat Zoran Piperović kazao je da će uložiti žalbu na tu odluku. Kaže da je Ivanović objasnio da su stan htjeli da kupe supruga Radoja Zvicera – Tamara Zvicer i njen otac. On je platio od svog novca kuhinju i opremu za stan sa računa „Master inžinjeringa“.

„Prosto je nevjerovatno da je određeno zadržavanje, ako je evidentno da u spisima ne postoji nijedan dokaz za tvrdnje tužioca da je Vladan Ivanović i njegova firma jedan jedini cent dobila od vođe kavačkog kriminalnog klana Radoja Zvicera. Drugo, ako je prao pare – gdje ih je prao? Kako ih je prao? U šta ih je ulagao“, pita se Piperović.

Međutim, Specijalno državno tužilaštvo više godina istražuje Zvicerove nekretnine u Master kvartu. Tužioci su tokom 2023. godine otkrili da se u tom podgoričkom kvartu nalaze Zvicerove nekretnine od ukupno 363 kvadratnih metara. To je otkriveno tokom proširene finansijske istrage protiv odbjeglog kriminalca, zbog čega su od Višeg suda tražili da se i na tu imovinu, upisanu na kompaniju “Master inženjering”, stavi privremena zabrana raspolaganja.

Riječ je o dupleksu površine 85 kvadrata, dupleksu sa potkrovljem i tavanom od 82 kvadratna metra, stanu na osmom spratu površine 52 kvadratna metra, nekretnini od 72 kvadrata, ali i još jednoj iste veličine i na istoj etaži kompleksa.

Uvidom u list nepokretnosti Uprave za nekretnine u “Master kvartu“, vidi se i dalje veliki broj stanova upisan na firmu “Master inženjering”. Tokom izviđajnog postupka, krajem maja prošle godine, sa leta za Beograd “skinut” je poznati beogradski arhitekta Aleksandar Petrović, a potom tokom informativnog razgovora, od njega su prikupljeni podaci oko uređenja enterijera brojnih stanova, ali i klijenata koji su ga angažovali za brojne poslove u Crnoj Gori.

Nakon toga, početkom juna prošle godine, uslijedilo je višednevno pretresanje stanova u “Master inženjeringu”. Službenici SPO tada su pretresli i “ničiju kuću” na podgoričkom brdu Gorica, za koju osumnjičeni Vladan Ivanović godinama tvrdi da je u njegovom vlasništvu.

Pet stanova, za koje je SDT prikupio dokaze da ih je od “Master inžinjeringa” kupio Zvicer, bili su dio pravne bitke na relaciji Tužilaštvo-Viši sud u Podgorici, a nakon što je tražena privremena mjera zabrane korišćenja i raspolaganja nekretninama. Istražni sudija Višeg suda je prvo na zahtjev SDT-a odredio privremenu mjeru obezbjeđenja zabrane korišćenja i raspolaganja, zbog postojanja osnovane sumnje da je riječ o imovini koja je stečena kriminalnom djelatnošću. Na to rješenje žalbu je uložio Ivanović, posredstvom  svoje kompanije “Master inženjering”, pa je krivično vijeće Višeg suda, kojim je predsjedavao sudija Zoran Radović, u žalbenom postupku ukinulo privremenu mjeru, koju je odredio istražni sudija.

Pravosnažno rješenje vijeća Višeg suda u Podgorici donijeto je 10. oktobra 2023. godine. Vrhovni državni tužilac Milorad Marković uložio je Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti, a čije je ga je vijeće usvojilo, navodeći da je odluka “krivičnog vijeća Višeg suda u Podgorici nezakonita, nejasna i nelogična”…

VDT je 24. jula prošle godine saopštilo da je “usvajanjem zahtjeva za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva utvrđeno da je vijeće Višeg suda u korist okrivljenog Zvicera povrijedilo zakon, odlukom da u žalbenom postupku ukine privremenu mjeru obezbjeđenja i zabrane korišćenja i raspolaganja nekretninama.

Prema tim spisima, Tamara Zvicer upozoravala je svojevremeno radnika koji je opremao stanove u Master kvartu, da policijskim inspektorima ni po koju cijenu ne govori čije su to nekretnine i za koga radi, nakon što ju je ovaj telefonom pozvao i obavijestio o prisustvu inspektora. Iz Vrhovnog suda navode da je upravo supruga Radoja Zvicera vodila računa o opremanju tih pet vrijednih nekretnina, što između ostalog govori da su one bile u njihovom, a ne vlasništvu kompanije Master inženjering kako je to zvanično zavedeno u katastru. Pojašnjavaju da iz razgovora od 17. oktobra 2022. godine proizilazi da je majstor saopštio Tamari Zvicer da su došli inspektori policije “u one stanove u P. đe radi i pitali da im se pokaže svaki stan đe rade i za koga rade”…

“U kojoj daljoj komunikaciji T. Z. je upozorila V. K. ‘da slučajno ne kaže za koga rade i čiji su stanovi, da inspektori moraju reći koji su i odakle dolaze, da V. nije znao u tom trenutku jesu li to bili policijski inspektori, jesu li se predstavili radnicima, a da je od radnika traženo da im pokažu stanove u kojima su radili, nakon čega je T. Z. kritikovala K. komentarišući: ‘I jesu pokazali pametnjakovići, jesu’”… Imajući sve prethodno u vidu, nejasan je i nelogičan zakljućak vijeća Višeg suda u Podgorici da ne postoji osnovana sumnja da se radi o imovini pribavljenoj kriminalnom djelatnošću organizacije čiji je organizator okrivljeni Z. R, iako je, kako to dalje proizilazi i iz obrazlaženja pobijanog rješenja, nesporno da je njegova supruga T. Z. bila zadužena za opremanje stanova”, dodaju iz Vrhovnog suda.

Specijalno državno tužilaštvo podiglo je nekoliko optužnica i otvorilo više krivičnih, ali i finansijsku istragu protiv odbjeglog Radoja Zvicera zbog optužbi da se bavio prekookeanskim švercom tovara kokaina iz Latinske Amerike u Evropu i Australiju, da je naredio i organizovao nekoliko ubistava, pokušaja likvidacija… Uvidom u podatke Uprave za nekretnine vidi se da je na ime Radoja Zvicera zvanično upisano samo oko 3.000 kvadrata šume 3. klase u kotorskom naselju Kavač. Na tu imovinu su upisani i tereti/zabilježbe rješenjem vijeća Višeg suda u Podgorici, koje je na zahtjev SDT-a odredilo privremenu mjeru obezbjeđenja zabrane korišćenja i raspolaganja.

 

Još izviđaju nekretninu na Gorici

Specijalno državno tužilaštvo još izviđa predmet, koji je formiran oko luksuzne kuće, pored vile “Gorica”, nazvane  “ničija kuća”. Vila se nalazi na parceli, koja je, prema podacima iz katastra, u svojini Glavnog grada, dok pravo korišćenja ima vlasnik firme “Master inženjering” Vladan Ivanović.

“Ničija kuća”, koja se više od deceniju gradi na Gorici, dospjela je u žižu javnosti nakon što je optuženi vlasnik Atlas grupe Duško Knežević 2019. godine izjavio da se gradi za tadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, ali da se samo formalno vodi na njegovog prijatelja Vladana Ivanovića. Tokom prošlogodišnjeg pretresanja vile, Ivanović je saopštio da to nije “ničija već njegova kuća”, te da je plac kupio 2009. godine, gradio nekretninu, sa namjerom da je proda na tržištu.

Đukanović je negirao da je kuća njegova, rekavši da je Ivanović nudio da mu je proda, ali da mu je ponuđena cijena bila previsoka. Ipak, nije isključio mogućnost da je “nekada” kupi. Ivanović je 1999. godine osnovao građevinsku kompaniju.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo