Izgled centra glavnog crnogorskog grada, danas, savršen je portret jednog vremena, jednog režima i jednog gradonačelnika: prostor bez reda, mjere i duše. Red je zamijenjen urbanističkim haosom, mjera – arhitektonskim improvizacijama, a duša – interesom moćnika. Tako je to kada Miomir Mugoša operiše po tijelu grada. Kao u onoj: operacija uspjela, pacijent mrtav.
„Riječ je o brisanju dijela urbane svijesti, a u totalitarnom sistemu uvijek je lakše, a svakako uspješnije, vladati kad je nje manje. Onda bude manje građanskog otpora i građanske hrabrosti”, kaže za Monitor Jelisava Kalezić, profesorica Građevinskog fakulteta. „Ovakvih poteza u smislu brisanja urbanih sjećanja u Podgorici je bilo, u kontinuitetu i nakon završetka rata. No, posebnu perfidnost prema urbanom identitetu dostiglo je ovo, tranzicijsko i neoliberalno vrijeme. Naći ćemo se kod knjižare Kultura ili kod Centralne apoteke, ili kod kina Kultura, ili… Udara se na sjećanje grada i građana. Zamislimo da neko ima moć da nam, po sopstvenom nahođenju, mijenja ime. Ili fizionomiju. Ili oboje. I to često. A profitabilno bez sumnje.”
Recimo, Kino. Srušen je jedan od simbola grada, uz obećanje uprave sa, razumije se – Mugošom na čelu, da će na mjestu jednog od svojevremeno omiljenih sastajališta Podgoričana, biti izgrađena zgrada gradskog pozorišta. Javnosti je predstavljen i plan. Obećan skori početak izgradnje. I? Ništa.
Pa, nešto ranije, kultna knjižara Kultura, zamijenjena butikom skupocjene odjeće. Pa, gradski trg. ,,Za jednu naciju, za jednu državu važno je kako treba da izgleda centar glavnog grada: on je simbol prostranstva, simbol otvorene duše, ljepote. Ovaj trg prosto nije lijep. Neki kažu da ne postoji ljepota u arhitekturi. Postoji. Ljepota u arhitekturi je ono što proizvodi osjećanja. Ne šare. Pitam vas: da li ovaj trg proizvodi neka prijatna osjećanja ili ima neku višu simboliku”, objašnjava za naš list arhitekta Vlatko Ivanović.
Posljednji od nekoliko javnih konkursa za urbanu rekonstrukciju centra Podgorice bio je 2003. godine sa više kvalitetnih, što nagrađenih, što nenagrađenih rješenja. Sva su napuštena, tvrdi Jelisava Kalezić.
„Ali je zato, šoping metodom u smislu ugovaranja, a fotošop(ing) metodom u smislu promišljanja, na brzu ruku skrojeno i izvedeno sadašnje rješenje. Dvije etaže podzemnih garaža i etaža podzemnog poslovnog prostora ispod trga su trajno izgubljeni. Trebalo je našminkati Podgoricu za maj 2006. godine. Neposredna posljedica ovakve improvizacije su brojne, što izgrađene, a što planirane spratne nadzemne garaže. Na lokacijama dječijih igrališta i blokovskog zelenila ili prijatnih unutrašnjih urbanih dvorišta.”
U trg se uliva Njegoševa ulica. Nedavno je, jedan njen dio, kaldrmisan.
,,Kada su to završili, pitao sam prijatelja kako se osjeća dok tuda prolazi sa djetetom u kolicima ili šeta sa ženom u visokim potpeticama. Nije se se osjećao lagodno. Blago rečeno, nema logike kaldrmisati ulicu tek tako. Ako je nešto prije hiljadu godina bilo kaldrmisano, sasvim je u redu da se neki potez ponovo kaldrmiše kako bi se održala tradicija i sačuvala simbolika. U suprotnom nema nikakvog smisla”, jasan je Vlatko Ivanović. Prosto: Mugoši tako došlo.
Strogi centar, Mirkova varoš, prema mišljenju eksperata, trpi urbanicid. Pred nama se odvija zločin nad jezgrom grada. Nijesu potrebni stručnjaci za takav nauk. Dovoljno je kročiti u varoš čiji je prvi plan urađen još 1882. godine, a gradnja četiri godine kasnije. Briga Mugošu za vjekove prošle. Reporter Monitora posjetio je starosjedioce. Porodicu Vlatka Mihailovića. On kaže da posljednjih petnaest godina to mjesto nije za život. Sve je upropašćeno. ,,Jedva čekamo da odemo, da prodamo kuće. Neizdrživo je: zbog buke, zbog zgrada koje niču svuda okolo, zbog saobraćaja….” Duša grada nestaje im na oči.
A ne tako davno: ,,Centar grada bio je lijep. Bio je mjesto za život. Postojao je duh stare Podgorice. Danas od toga nema ništa “
Buka je posebna priča. ,,Dnevno niču noćni klubovi u starim kućama, sklepanim prostorijama i svi dobijaju dozvolu ‘poštujući’ osnovni uslov a to je ‘izolovanost od spoljašnjeg ‘svijeta’. A na 200 metara odzvanja nesnosna buka. Kada se u noćnim satima pokrene mašinerija, grad tutnji. Decibeli divljaju. Inspekcija se pojavi, buke nema. Inspekcija ode, sve ispočetka. Piši, zovi, moli – nema vajde”, svjedoči Mihailović.
Sedamdesetih prošlog vijeka postojao je plan da Mirkova varoš ostane onakva kakva je. ,,Da se očuva, da bude nešto kao Skadarlija. Međutim, krenulo se stihijski. Počeli su, recimo, u Hercegovačkoj sa podizanjem višespratnica. Pojedine mermerne kuće na početku ulice Slobode, u okolini čuvene poslastičarnice Korzo liče na nadgrobne spomenike. Sve je devastirano”, priča Vlatko Mihailović. Briga Mugošu za prošle decenije.
Iz kuće Vlatka Mihailović pogled puca na obližnju Goricu. Mašinerija lokalne vlasti krenula je i na nju. Nema svetoga za gradonačelnika i njegove. Ako nijeste zalazili, trebate: na obroncima brda, u širem centru grada, iza KIC-a Budo Tomović, uveliko niču dvije višestpratnice. Mediji su prošlog decembra objavili: „Dvojica radnika prešegali su pet stabala čempresa na Gorici. Stabla čempresa, koja su se nalazila na manje od metar udaljenosti jedne od dvije zgrade investitora Bon ami – inženjering, radnici su prešegali po naređenju direktora te firme Ljuba Zeca.” Zec je tom prilikom kazao da su uklanjali stabla koja su im ,,smetala” i koja su oštećena od nevremena. Na pitanje da li za to imaju dozvolu, odgovorio je da imaju dozvolu za investicioni projekat, kojim je navedeno ,,da se mora izvršiti sve što je njime zacrtano”. Gaze.
Tik uz glavni ulaz na Goricu, još jedna rana. Nekada prepoznatljivi, u ambijent uklopljeni teniski tereni, porušeni su. Na njihovom mjestu godinama je zapušteni, izrovani, improvizovani parking. U korovu. Ne padne ta slika na pamet Miomiru Mugoši ni kada po Evropi, iz prvih redova savršeno uređenih teniskih zdanja, frenetično prati utakmice – Novaka Đokovića. Gorica je posao, a Novak je uživanje.
Nije se tu stalo sa urušavanjem glavnog gradskog brda, koje godinama, po obroncima, trpi graditelje sumnjivih građevinskih dozvola. Nedavno je gradonačelnik usnio san da ga probuši i ispod njega zavuče saobraćajnice, asfalt, semafore. Beton. Pričao je kada se razbudio: glavni grad iz inostranih donacija i fondova planira da uloži devet miliona eura u izgradnju tunela; razlog izgradnje jeste da podgoričko naselje Zagorič bude bliže centru grada. Ovih jedva dva kilometra, mnogo mu je. Nego, vrlo izvjesno, nije njemu do razdaljine, već do investitora koji bi, u tom slučaju, lagodnije gradili u Zagoriču. Znate, investitori imaju novac, a to Mugi, znamo, voli.
Insajder, uz zahtjev da ostane anoniman: ,,Mugoša je čuven po uzrečici ‘ako hoćeš to da dobiješ, donesi mi torbu’. Kada to kaže, misli na torbu para koju od investitora zahtijeva kao protivuslugu za neki odobreni posao. Svjedok toga je i moj rođak koji se bavi građevinom. “
I ovih dana kidišu na Goricu. Kada, u petak, ovaj broj Monitora bude na kioscima, Skupština glavnog grada raspravljaće o davanju saglasnosti ,,za zaključenje sudskog poravnanja između glavnog grada i Mitropolije Crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve, odnosno za odricanje od tužbenog zahtjeva u postupcima pred Osnovnim sudom oko zemljišta koja su bila predmet imovinsko – pravnog spora.”
Preciznije: parcele kod Crkve svetog Đorđa, pod Goricom, pripašće gradu. Imajući u vidu navedena iskustva, ne treba se čuditi ako i tu nikne višespratnica. Zločin se osjeća u vazduhu.
Na trgu je i zgrada gradskog parlamenta. Klasična Mugošina priča: počela je da se gradi 2007. godine. Rok završetka bio je u junu 2009. Pred izbore, naravno. Pisali smo o tome: ,,Nakon aneksa iz jula 2008. godine rok za završetak radova pomjeren je za 2010. godinu. Krajem te godine, u intervjuu svojoj Pobjedi, gradonačelnik Podgorice obećao je: ‘U narednoj godini ćemo završiti ono što smo započeli u ovoj i prethodnim godinama. Među tim projektima je i završetak zgrade gradskog parlamenta. Međutim, u decembru prethodne godine saopšten je novi rok – početak 2013. godine.” Odužio se početak.
U centru je i stadion. Srećna je bila sportska javnost kada je objelodanjeno: planirani projekat Istočna tribina biće realizovan kroz privatno-javno partnerstvo Atlas Grupe i Opštine Podgorica. Predviđena je izgradnja objekta koji se sastoji od tržnog centra, kafea, restorana, bioskopa, fitnes sala, supermarketa i, naravno, tribine gradskog stadiona sa pratećim sadržajima – VIP lože, press sale, svlačionice…
Miomir Mugoša, pretprošlog februara objavio je skori početak gradnje. Časlav Vešović, tada sa mjesta direktora JU Sportski objekti, marta 2011. godine poručio je: ,,Ne očekujem da može doći do dugog odlaganja početka realizacije ovog značajnog projekta”. Ma kakvi.
Čitavu priču o gradu čija duša curi kroz šake lokalnih vlastodržaca, najbolje je okončati riječima anonimnog internet komentatora: ,,Sve u svemu, činjenica je da ćemo nastaviti živjeti u gradu koji se trudi što prije izbrisati svu svoju istoriju. Čini mi se da mnogi žele predstaviti da je ovaj grad počeo živjeti i postojati tek prije 20 godina. Znate što draga ‘gospodo’, možete vi srušiti i Kino i Sat Kulu i Sastavke i Budo Tomović… Milenijum nikada neće biti simbol ovog grada koliko god se trudili, koliko god ga komercijalizovali. Bio jednom jedan grad… Ostali samo dugmići.” I srce grada dobilo je sepsu. Kad Mugoša operiše.
Marko MILAČIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
FOKUS3 sedmice