Prije nekoliko dana obznanjeno je da Novak Kilibarda na novotvorenom Fakultetu za crnogorski jezik predaje ,,jedan od najznačajnijih predmeta”. Stigla je potom vijest da Kilibarda predaje i na Fakultetu za prehrambenu tehnologiju, bezbjednost hrane i ekologiju Univerziteta Donja Gorica (UDG). Za one koji su zaboravili jedan od osnivača i vlasnika UDG je premijer Milo Đukanović. Oni koji pamte duže sjećaju se da je rušenje Njegoševog mauzoleja i vraćanje kapele – zadužbine kralja Aleksandra na Lovćen, bila urgentna akcija Kilibardine Narodne stranke.
Pokretački odbor za povratak kapele donio je proglas o rušenju mauzoleja 24. oktobra 1990. U proglasu sa 16 potpisnika na prvom mjestu je Komnen Bećirović, slijede Budimir Dubak, Momir Vojvodić, Novak Kilibarda… Znaju li za ovu Kilibardinu referencu na Fakultetu za crnogorski jezik?
Rodom iz bezvodnih Banjana, Kilibarda se odlično snalazio u svim političkim vodama. I kao lider narodnjaka, i kao poslanik raznih skupština, i kao Đukanovićev diplomata…
Početkom devedesetih po dubrovačko-hercegovačkom ratištu utjerivao je patriotizam crnogorskim i srpskim rezervistima. Ispred crkve Sv. Đorđa u Podgorici, zaklinjao se tih godina: „Ako bog da i sreća junačka, Srpsku novu godinu ćemo dočekati na Stradunu”! Izgarao je da stvori srpsku Dubrovačku republiku. Svim snagama zalagao se za ,,harmoničnu federaciju Srbije i Crne Gore”.
U proklamaciji od 24. septembra 1991. Kilibardina Narodna stranka je pozvala na oružje za odbranu srpstva, i žestoko osudila svaki vid antiratne aktivnosti.
Kilibardini idoli bili su Slobodan Milošević, mitropolit Amfilohije, Vojislav Šešelj, Matija Bećković… Radovan Karadžić ga je odlikovao Ordenom Nemanjića.
U svojoj ispovijesti priznao je da je osporavao Miloševićevu tvrdnju: ,,Crnogorci su nacija!” Nekadašnji veliki Srbin, danas je vatreni pristalica Crnogorske pravoslavne crkve i još vatreniji kritičar Amfilohija Radovića.
Neki čak tvrde da je Kilibarda velikosrpski kurs zamijenio crnogorskim od straha da ne se nađe pred sudijama u Hagu.
Tako mu je dobro išlo pranje političke biografije da su mu njegovi nekadašnji sljedbenici saželi životopis u dvije riječi – politički otirač.
Političke maske i uloge mijenjali su i mnogi drugi. To je jaka crta crnogorskog mentaliteta.
Kroz političke i druge lavirinte, kao jedan od diplomiranih snalažljivaca, uspješno se provlačio i Kilibardin bliski saradnik Predrag Drecun.
U političkoj i ostaloj karijeri, eksponirajući se kao manje-više ekspert za sve, Drecun je uvijek bio pri nečijoj kasi. Tu vrlinu krunisao je funkcijom – glavni izvršni direktor Prve banke Crne Gore, braće Đukanović. U svoje vrijeme, Drecun je tokom izborne kampanje Narodne sloge iz sveg glasa uzvikivao: ,,Vratite pare!”, ,,Tačku na pljačku” .
Kad je Narodna stranka ušla u koaliciju ,,Da živimo bolje” sa
DPS-om i SDP-om izabran je za potpredsjednika vlade. Kasnije postaje ministar rada i socijalnog staranja.
Kao odani Kilibardin saradnik, i on se zanosio Miloševićevim velikosrpskim projektima i alhemijom da se Dubrovnik pretopi u republiku srpsku. Opijen srpstvom opominjao je: ,,Sama namjera da se uhapsi Radovan Karadžić je politički veoma opasan potez, jer Karadžić u srpskom narodu nije isto što i Slobodan Milošević”.
Procjene su mu za pamćenje: „Crnogorski referendum ne može biti održan, jer ne postoje garancije da bi Crnu Goru kao nezavisnu priznala međunarodna zajednica”. Ili kad je u parlamentu savjetovao: „Manite se tog suludog projekta”.
Negirao je crnogorsku naciju, bio protivnik samostalne Crne Gore, ali čim se ukazala prilika i on se prebacio na Đukanovićev kolosijek. Prije pet godina, sav se posvetio lobiranju da Đukanović po šesti put bude premijer. Želja mu se ostvarila.
Kada je iste godine javljeno da će pojačati Upravni odbor Prve banke, Drecun je skromno uzvratio: „Prihvatio sam poziv zato što smatram da Prva banka ima budućnost”. Pokazalo se da ima i to baš svijetlu.
Nedavno su mediji objavili da se Drecun, nakon dvanaest godina, vraća u Narodnu stranku. Koja je opet režimska logistika. Ne ide tamo bez neke.
Pokret suncokretizma, odnosno vještog povijanja na svakom političkom vjetru, posebno je zadužio Milo Đukanović. Samo puko registrovanje Đukanovićevih političkih akrobacija oduzelo bi mnogo, mnogo prostora, pa ćemo podsjetiti samo na nekoliko detalja iz njegove kontroverzne političke biografije kao najmoćnijeg i jednog od najbogatijih ljudi u Crnoj Gori, a i šire.
Bio je komunistički kadar starog rukovodstva, pa višegodišnji Miloševićev sljedbenik, dobro se slagao sa Amfilohijem…
Početkom devedesetih grmio je da se ne može mahati grančicama mira, dok se srpski narod po Hrvatskoj masakrira i da se rat ne dobija dezerterstvom, nego mobilizacijom. Tu rjšenost platilo je životom samo na dubrovačkom ratištu blizu dvjesta crnogorskih građana.
Za vrijeme njegove vladavine počinjeni su teški ratni zločini: deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica, logor Morinj, etničko čišćenje Bukovice… Zbog ovih zločina nije odgovarao niko iz crnogorskog državnog vrha u kojem je Đukanović više od dvije decenije. Đukanović se nimalo nije libio da tri puta primi mirotvoračka priznanja.
Nekoliko puta je najavljivao da se zauvijek povlači sa političke scene, da bi se opet vratio na visoke pozicije. Sve žrtvujući se za nas. Trenutno je premijer, najbolji drug nekih od najmoćnijih ljudi iz podzemlja i uzorni Evropejac.
Brojnim transformacijama može se pohvaliti i Svetozar Marović.
Prije višestranačja sebe je opisivao ,,pravoslavac i komunista”. I: po nacionalnosti Crnogorac, koji se ne odriče svoje srpske tradicije.
Na političku pozornicu stupio je kao predsjednik Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Crne Gore. Kumrovačkog đaka tzv. antibirokratska revolucija zatekla je na funkciji predsjednika gradske vlade u Budvi, ali odmah se priključio ,,mladim, lijepim i pametnim”. U Savezu komunista dobija značajna zaduženja – član Predsjedništva CK SK Crne Gore, a zatim i generalni sekretar partije.
Autor je patriotske kovanice – rat za mir. ,,Srpstvo se mora braniti zajednički… U mojoj maloj Budvi ima možda više rezervista nego u dvomilionskom Beogradu”, hvalio se 1991.
,,Crna Gora nema potrebe da posebno proglašava svoju državnost”, izjavio je u novembru 1991. Pet godina kasnije pričao je ovako: “Mi nemamo tajni kada je Jugoslavija u pitanju, zato vjerujemo u zajedništvo Crne Gore i Srbije”.
Tako od omladinca do predsjednika SRJ, crnogorskog parlamenta, potpredsjednika DPS-a i Vlade…
Nekad je rado citirao Marksov Kapital, a u međuvremenu je stekao milionski vrijedan kapital. Samo u jednom trenutku (2009) postao je bogatiji za 160 miliona eura kada je prijavio 816.928 metara kvadratnih zemlje u Budvi koje ranije nije pominjao.
U ovom sazviježđu počasno mjesto pripada još jednom političaru za sve režime – Filipu Vujanoviću. Neustavno kandidovan, izabran krađom po treći put za predsjednika Crne Gore – Vujanović je prava slika crnogorskih institucija. To je očigledno dokazao kao sudija, ministar pravde i policije, a pogotovo kao predsjednik Crne Gore.
Bio je partijski vojnik Momira Bulatovića, pa Mila Đukanovića. Kao prateći vokal Amfilohija Radovića, u svojstvu šefa crnogorske države izjavio je da u Crnoj Gori zvanično postoji samo Crnogorsko-primorska mitropolija Srpske crkve…
Kao što je već primijećeno, nikad ništa nije reskirao, nikome se nije zamjerio, nijedna njegova politička izjava nije imala takvu vrijednost da bi bila zapamćena. Zato ga nezasluženo bije glas da je dobrica.
Nije ni okruženje imuno od političkih kameleona. Aktuelni Đukanovićev prijatelj iz Srbije Aleksandar Vučić u tome prednjači. Prevalio je put od žestokog Šešeljevog radikala do evropejca.
Bojan Pajtić, predsjednik Demokratske stranke, prošle nedjelje javno se izvinio građanima Srbije što Vučić vlada Srbijom, napominjući da krivicu za to najvećim dijelom snosi njegova Demokratska stranka.
,,Politika Aleksandra Vučića nije dobra politika zato što je pred svetom pokoran, a kod kuće građane tera na pokornost. Što je tamo sitniji, ovde je silniji… Trebalo nam je četvrt veka da pređemo put od Slobodana Miloševića do Aleksandra Vučića. Za tu tragediju svi smo odgovorni”, kazao je Pajtić.
Da ima demokratskog kapaciteta ovako bi trebalo da se crnogorskim građanima izvini Socijaldemokratska partija. Ona je najzaslužnija što ovaj režim ovoliko opstaje i uništava Crnu Goru.
Da je Crna Gora smogla snage da se izbori za proces lustracije nekadašnji autori i poslovođe zla ne bi imali šansu da budu na javnim funkcijama. Bez njih ni njen politički i ekonomski pejzaž ne bi izgledao ovako sumorno. Sklupčan u Đukanovićevom krilu SDP se oglušio o zahtjeve za lustracijom.
Veseljko KOPRIVICA
DRUŠTVO4 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
FOKUS3 sedmice