Povežite se sa nama

OKO NAS

NEDMIR SINANOVIĆ NETKO, JUNAK NAGRAĐENOG DOKUMENTARCA RTCG, DESET GODINA KASNIJE: Netko sam

Objavljeno prije

na

Početkom 2003. Rajko Vojičić, barski pjesnik, došao je na ideju da snimi dokumentarac o životu Nedmira Sinanovića Netka, napuštenog dječaka koji je iz Tuzle stigao u Bar. U vrijeme kad je snimana emisija Netko je imao dvadeset godina.

„Emisiju je radio pokojni Bato Dukaj. Mnogo me je ljudi gledalo na televizor, te su plakali nas mojoj sudbinom”, kaže u razgovoru za Montor Netko, protagonist jednog od najpoznatijih dokumentarca RTCG-a, dobitnika bronzane masline na TV festivalu u Baru 2005. godine.

Netko danas živi u Baru od šezdeset četiri eura socijale mjesečno, koja se svede na dvanaest eura kada plati struju, vodu i kablovsku. Na dogovoreni razgovor dolazi u crvenom džemperu uvučenom u farmerice, visok, vitak, pomalo usukan i pogrbljen.

Razgovor počinjemo dobrim vijestima: „Na ljeto će mi doći hraniteljska porodica koju sam našao poslije više od dvadeset osam godina”, kaže Netko.

Početkom godine je, objašnjava, išao u Tuzlu kako bi preuzeo bosanski pasoš, jer u našoj zemlji ima status stranog lica sa dozvolom boravka. „Zapamtio sam ka dijete đe im je bila kuća, đe sam se igrao, đe su me vodili na bazen, i zaputio se tamo. Sjećao sam se samo njihovih imena. Zvali su se Ekrem i Emina. E kod njih mi je bilo lijepo. Oni su me držali ka svoje dijete”. Živjeli su na istom mjestu koje je Netko zapamtio iz djetinjstva. „Kad su me vidjeli i kad sam im rekao ko sam, zaplakali su.”

Priča o Netku ovako ide: Netkova majka Nisa Sinanović je rodila tri sina. Nedmir je od njih najstariji. Kada je imao dvije godine, dat je zajedno sa dvije godine mlađim bratom u hraniteljsku porodicu. Majka, izgleda, nije imala mogućnosti da se brine o njima. Ipak, Nedmir ne zamjera majci i shvata da mu je to omogućilo sretno djetinjstvo i porodicu koja ga je voljela.

„Bile su to lijepe četiri godine. Kada sam imao šest, bio sam otrgnut od njih”. Netkova majka Nisa je, u međuvremenu, uspjela da stane na noge. Dobila je posao u tuzlanskoj Solani, kuću na korišćenje, i željela je svoje dječake nazad. „U tom periodu, se rodio i treći brat. To je bilo devedesete”. Na pitanje je li mu majka ikad rekla išta o ocu i zbog čega ih je ostavila – ispravlja me i kaže da je socijalno u SFRJ oduzelo njega i njegovog brata, i nastavlja: „Pitao sam je kad sam bio mali, ali mi ona ništa nije odgovorila, vjerovatno je mislila da sam mali za tako što, ne znam šta se desilo između moje majke i oca”. Nažalost, sretnog epiloga u priči o majci nema. Dokumenti, sjećanja, fotografije i Nisa Sinanović su nestali 1995. godine, kada je kuću u kojoj se nalazila pogodila zalutala srpska granata.

Tokom razgovora smjenjuju se žal što nema nijednu njenu fotografiju, što je nije bolje upoznao, što nije bio dovoljno odrastao da je bolje zapamti, što nije živa, sa prebacivanjem za napuštanje hraniteljske porodice, neizvjesnu sudbinu, godine tuge i bijede, kao i nestajanje braće iz njegovog života. „O najmlađem bratu ne znam ništa. Prije četiri godine, 2012, sam kontaktirao emisiju Sve za ljubav i oni su mi pronašli ovog srednjeg brata. Živi u Tuzli, ima debeo kriminalni dosije. Zato sam digao ruke, pa nismo ništa uradili”.

Netko je u Bar stigao kao dječak. Iz Bosne je krenuo kao osmogodišnjak, na traktoru, sa nepoznatim ljudima kroz tek otvoreni izbjeglički koridor. Završio je u prihvatnom centru, negdje u predgrađu Beograda. Tamo je bio smješten godinu dana. „U Beograd sam došao 1993. Tada sam imao 11 godina. Sa ratišta je dolazilo dosta ljudi. To je bio užas, katastrofa. To su bile barake, u kojima su stanovale cijele porodice. Sam sam brinuo o sebi. Ma kakav krevet, spavao sam na kartonu, ni dušeka nije bilo. Dobijali bismo konzervu za cijeli dan. Bez kupatila, bez ičega”, priča. „Nijesam znao hoću li ostati živ tamo, zato sam morao otići”.

Na pitanje da li se sjeća kako se odvojio od porodice, kako se našao u tom izbjegličkom konvoju, samo odmahuje glavom i ponavlja da ne može da se sjeti. I tako je pruga dovela našeg junaka, slijepog putnika, ’94. u Bar. Dvanaestogodišnji dječak se iskrcao sa svojim zavežljajem, vidio more i odlučio da je to pravo mjesto da otpočne svoj novi život. I kao likovi iz socijalističkih lektira Mate Lovraka i Ferenca Molnara, shvatio je da je ostao sam, i da mora da nauči da preživi. „Dugo sam živio u napuštenoj zgradi Drina–Goražde. Snalazio sam se kako sam znao i umio, ali nijesam krao”.

Netka, 1997. godine, smještaju u Dom za napuštenu djecu koji se nalazio u blizini brda Ljubovića, u Podgorici. Sreća mu se naizgled osmjehnula, imao je krov nad glavom. Čak se ponadao da će izučiti i bravarski ili mehaničarski zanat. Ipak, imao je završenu samo osnovnu skolu. I bio je tamo gotovo godinu dana, onoliko dugo koliko je Visoki komesarijat za izbjeglice UNHCR-a imao novca da plaća njegov smještaj u Domu. A onda je, krajem te godine, dobio pismeno rješenje da treba da napusti Dom. „Osjećao sam se grozno, mučno”. Našao se ponovo na ulici i vratio za Bar. Na pitanje kako se snalazio i kako je preživljavao kada se vratio u Bar, odgovara: „Snalazio sam se, išao od kafića do kafića, bacao smeće, čistio. Ni od koga nisam ništa tražio. Svi su me čašćavali. Ljudi su se prema meni odnosili kao prema članu porodice. Nisam imao ružnih iskustava, nikad me niko nije uvrijedio”.

Ubrzo nakon što je postao junak dokumentarca, završio je u Brezoviku. Tamo mu je ustanovljena teška upala pluća. „Jer sam živio u napuštenoj zgradi preko puta SUP-a bez prozora, bez vrata, bez ičega. Pokrivao sam se kartonom i najlonom”.

U bolnici je boravio šest mjeseci. Pošto je ozdravio i vratio se u Bar, odlučio je da se preseli u napušteni vagon podno Volujice. I tamo je ostao sve do 2012.

Ipak, prave nedaće i izazovi tek su uslijedile za Netka. Tokom 2010. su zapalili vagon u kome je živio, a 2011. i drugi vagon u koji se preselio. „Podnešena je prijava protiv mene 2012. Zato sam pozvao svog prijatelja advokata Dragutina Durutovića Dašu, da ga pitam za pomoć. On me branio. Prijava je podnesena bez ijednog dokaza”. Optužen je za paljenje vagona i namjerno ugrožavanje bezbjednosti više lica. Postupak je vođen više od dvije godine pred Osnovnim sudom u Baru. Predsjednik sudskog vijeća Goran Šćepanović je, na kraju, odlučio da povuče prijavu jer nije bilo konkretnih dokaza protiv Netka. „Četiri mjeseca po završetku postupka, pronašli su neku ženu koja je tu spavala, i to zapalila”.

Na kraju, stigao je hepiend, na crnogorski način, koji je dokumentovao i Javni servis: šezdeset četiri eura socijale mjesečno i plac sa kućicom koja mu je data na korišćenje do smrti.

No i za to se morao izboriti: „Ja sam lično išao od organizacije do organizacije. Počev od Ministarstva rada i socijalnog staranja, Opštine Bar, Helpa, UNHCR-a. Od Bara do Podgorice i nazad. To je trajalo dvije godine. Opština mi je obećala plac. Strane organizacije materijal. Ali dok me novinari nisu počeli snimat, niko mi nije dolazio, niti išta govorio. E, tek tad, su mi počeli izlaziti ovi naši u susret. Inače je nikad ne bi dobio, nikad!”

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTRAJK U SUDSTVU: Vlada ćuti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Štrajkuju zaposleni u: Višem sudu u Podgorici, Apelacionom sudu, Privrednom sudu, Upravnom sudu, osnovnim sudovima u Podgorici, Nikšiću, Pljevljima, Cetinju, Kotoru, Ulcinju, Herceg Novom, svi prekršajni sudovi kao i Sekretarijat sudskog savjeta

 

Nakon skoro dvije sedmice štrajka,  zaposleni u sudstvu nijesu dobili odgovor na zahtjeve – povećanje plata od 30 odsto i sklapanje Granskog kolektivnog ugovora za oblast sudstva.

Predsjednik Sindikata sudstva Crne Gore Dejan Đukić u razgovoru za Monitor kaže da je štrajk, s druge strane, pokazao jedinstvo i složnost štrajkača.

„Kada smo odlučili da stupimo u obustavu rada, nismo to učinili iz  hira, već iz potrebe da se naš glas čuje, da se vrednuje naš trud, odgovornost i svakodnevno zalaganje u obavljanju posla koji je od ključnog značaja za funkcionisanje pravosudnog sistema”, kaže Đukić.

On dodaje da su pokazali da umiju da se organizuju: „Da budemo jedinstveni i  zajedničkim glasom tražimo ono što nam pripada, a to je povećanje od 30 posto zarade za sudsku administraciju i potpisivanje Granskog kolektivnog ugovora za oblast sudstva. No uprkos našoj dosljednosti, jedinstvu i upornosti, nadležne institucije do sada nisu pokazale spremnost da ozbiljno razmotre njihove zahtjeve”, kaže predsjednik Sindikata sudstva.

U slučaju da se nastavi ignorisanje od strane nadležnih, kaže Đukić, stupiće u generalni štrajk: „Svaki dan ignorisanja našeg apela dodatno narušava povjerenje zaposlenih u institucije sistema i produbljuje osjećaj nepravde, pa samim tim spremnost i odlučnost da svi sudovi koji pripadaju Sindikatu sudstva preduzmu naredni korak-stupanje u Generalni štrajk”.

On objašnjava  da imaju dobru saradnju sa ministrom pravde, ali da još nemaju komunikaciju sa Ministarstvom finansija.

„Nadamo se da ćemo u što kraćem vremenskom periodu sjesti za pregovarački sto i naći zajedničko rješenje koje će biti u obostranom interesu. Treba naglasiti da sredstva koja tražimo neće poremetiti fiskalnu politiku budžeta, kaže predsjednik Sindikata sudstva. On pojašnjava da bi se riješili problemi zaposlenih u sudstvu, potrebno je 1,4 miliona eura na godišnjem nivou.

Predsjednica sindikalne organizacije u Višem sudu u Podgorici Bjanka Vujović naglašava  da cilj jednosatne obustave rada nije konfrontacija, već dijalog i pronalaženje rješenja u interesu zaposlenih, institucija i građana.

“Štrajk je počeo 6. oktobra 2025. godine u vremenskom periodu od 11 do 12 časova. Zaposleni u sudstvu odlučili su da stupe u štrajk kako bi ukazali na izuzetno težak položaj u kojem se nalaze i hitnu potrebu za unaprjeđenjem materijalnih uslova. Iako svakodnevno obavljamo izuzetno složene i odgovorne poslove, koji su od ključnog značaja za funkcionisanje pravosudnog sistema i vladavinu prava, naše zarade ne prate ni obim posla, ni nivo odgovornosti koji snosimo. Godinama ukazujemo na problem niskih zarada i nedostatka sistemskog rješenja, ali konkretnih koraka nema. Sve ostaje na obećanjima”, kaže ona.

I predsjednica sindikalne organizacije u Višem sudu smatra da nadležni potcjenjuju njihove probleme:  “Zaposleni u sudskoj administraciji očekuju da se ponudi realno i pravedno rješenje – ono koje neće vrijeđati ni našu profesiju, ni našu inteligenciju. Svako povećanje zarade koje bi bilo ispod 30 odsto ne može se smatrati prihvatljivim – jer ne bi predstavljalo stvarni napredak, već samo privid “.

Trenutno štrajkuju zaposleni u: Višem sudu u Podgorici, Apelacionom sudu, Privrednom sudu, Upravnom sudu, osnovnim sudovima u Podgorici, Nikšiću, Pljevljima, Cetinju, Kotoru, Ulcinju, Herceg Novom, svi prekršajni sudovi kao i Sekretarijat sudskog savjeta.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTEST ZAPOSLENIH U SKIJALIŠTIMA CRNE GORE: Upitni i bezbjednost i sezona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakodnevni protesti zaposlenih otkrili su ozbiljne probleme u  državnom Ski centru Kolašin 1600. Žičara K7 još uvijek nije u funkciji, a remont ostale infrastrukture i isplata plata radnika kasne. Zaposleni ističu da je prioritet bezbjednost skijaša. Traže hitnu državnu pomoć i realizaciju projekta vještačkog osnježavanja kako bi sezona mogla nesmetano da počne

 

Svakodnevni protest zaposlenih u Skijalištima Crne Gore (SCG), razotkrio je da na državnom Ski centru Kolašin 1600 još nije obavljena nijedna priprema za predstojeću turističku sezonu. Neizvjesno je kada će biti u funkciji žičara K7, a ostala državna skijaška infrastruktura nije remontovana. Pored toga, neizvjesno je na koji način će radnici dobiti narednu platu.

Rješenje je, smatraju i zaposleni i menadžment, da se konačno uplati državna pomoć od 1,8 miliona eura, odobrena još krajem ljeta. Ovo državno preduzeće godinama funkcioniše uz  “finansijsku injekciju” iz budžeta. Na Ski centru Kolašin 1600, koji je za sada jedini koji radi u okviru SCG, prošle zime bilo je svega 20 skijaških dana, a pretprošle nijedan. Prihodi od turističkog ljeta nijesu mogli da umanje minus u poslovanju.

Radnici koji protestuju objašnjavaju da nijesu prioritet njihove zarade, već remont žičara, neophodan za bezbjednost skijaša. Niko od zaposlenih, kažu, “ne želi da snosi odgovornost za bezbjednost skijaša ukoliko infrastruktura na vrijeme ne bude remontovana”. Objašnjavaju da je bezbjednost posjetilaca i zaposlenih prioritet i da se nijedan segment skijališta neće staviti u funkciju bez provedenog remonta i kontrole svih bezbjednosnih procedura.
„Ni jedna žičara, nijedan lift, tabač snijega… neće biti pušten u rad ukoliko se ne odradi remont po propisanim procedurama. Nama je bezbjednost i sigurnost posjetilaca na prvom mjestu“, poručili su sa protesta.
Odgovornost, ukoliko zimska turistička sezona ne počne na vrijeme, nije više na zaposlenima u Ski centru Kolašin 1600, već na Vladi, poručuju. Tvrde da je odmah potrebno započeti radove na stubu šestosjeda K7.
“Pomoć Vlade je neophodna i za remont stubova na dvije žičare i dva ski-lifta, kao i za remont tehničke opreme koju koriste zaposleni za održavanje i označavanje staza. Apelujemo na Vladu da se što prije realizuje projekat vještačkog osnježavanja za ski-centar Kolašin 1600, jer ćemo bez tog projekta naredne godine zavisiti od vremenskih uslova i „gledati u nebo“”, objašnjava Dalibor Dado Medenica, jedan od radnika državnog skijališta.

Popravka stuba na žičari K7 obaveza je kompanije Kolašin 1450, koja u neposrednoj blizini tog dijela infrastrukture gradi turistički kompleks. Šestosjed, koji spaja skijaške staze državnog i skijališta te firme, nije bio u funkciji od proljeća 2024. godine, kada je ležište pomjereno radom građevinskih mašina privatnika. Prošlo je mnogo vremena dok je Odbor direktora (OD) SCG “natjerao” investitora da prihvati odgovornost za stanje dijela devet miliona vrijedne žičare. Više od godinu dana prošlo je dok je privatna kompanija obavezana da plati radove. Navodno, da bi započeli radove, Kolašin 1450 treba da sačeka, prema Statutu preduzeća, i treću ponudu za izvođenje radova.
Stručni tim, angažovan da ispita stanje stuba i tla oko njega, donio je krajem prošle godine zaključke i predložio mjere koje je trebalo sprovesti u narednom periodu. Predložena je dodatna sanacija zemljišta kako bi temelji bili potpuno osigurani, kao i niz drugih mjera radi sigurnosti svih učesnika.
Iz OD tvrde da su o stanju stuba obavijestili izvršnog direktora i njegove saradnike u oktobru 2024. godine, kada im je rečeno da je pukao potporni zid stuba i koliko ozbiljne posljedice to može izazvati. Mediji su o tome pisali pola godine ranije.
Na sjednici u oktobru prošle godine formirana je komisija koja je trebala ispitati sve probleme oko stuba i žičare K-7, nakon što su u Odbor stigle anonimne prijave da radovi nisu izvedeni prema projektu. Komisija je angažovala sudskog vještaka građevinske struke, koji je procijenio stanje stuba i dao smjernice za dalju sanaciju. Izvještaj vještaka stigao je krajem novembra, a menadžment ga je dobio nekoliko dana ranije.
Na kraju je OD konstatovao da bez stuba 4 i žičare K-7 nije bilo moguće koristiti infrastrukturu SCG u punom kapacitetu niti povezivati dva ski centra.

Menadžment SCG trenutno nema informaciju kada bi Kolašin 1450 mogao da krene u radove niti koliko vremena treba za njih, kazali su  za Monitor u državnoj kompaniji.

Skijališta su ove godine od države tražile 1,8 miliona eura. Bazirano na toj pomoći u poslovnom planu predviđen je minus od oko 900 hiljada eura. Novac iz državne kase im je, kako je objašnjeno, potreban za izradu projektne dokumentacije, izgradnju sistema za vještačko osnježavanje i ulaganja u sportsku višenamjensku infrastrukturu. Uz tu pomoć, “Skijališta” bi prihodovala gotovo 3,1 milion eura, dok bi rashodi iznosili 2,2 miliona eura.
“Neophodno je obezbijediti sredstva za projektovanje i izgradnju projektne dokumentacije i izvođenje radova na izgradnji vještačkog jezera i sistema za vještačko osnježavanje na dvije staze pored ski-liftova, sa sredstvima za ulaganje u sportsku višenamjensku rekreativnu infrastrukturu, u ukupnom iznosu od 1.803.207 eura, shodno Regulativi Komisije (EU) br. 651/2014 gdje se navodi da dodijeljena pomoć može biti u obliku operativne pomoći za sportsku infrastrukturu”, navodi se u zaključku predloga finansijskog plana i godišnjeg programa rada, uz napomenu da će tako ovu godinu završiti u plusu.
Vlada je nakon loše zimske sezone 2023/2024. odlučila da “Skijalištima” pomogne sa 200.000 eura za isplatu plata zaposlenima u martu, aprilu i maju. Od otvaranja Ski centra Kolašin 1600 2019. godine, SCG je skoro redovno poslovala s gubicima. Državna kompanija, već prve godine rada kolašinskog skijališta, bila je “u minusu” 112.000 eura. Naredne, da vlada nije pritekla u pomoć, gubitak bi bio veći od 800.000 eura. Državna pomoć tom preduzeću 2021. godine bila je skoro 1,5 miliona eura. To je i jedina godina kada se kompanija pohvalila pozitivnim poslovanjem.
Tokom 2022. godine iskazani neto gubitak preduzeća bio je više od 224.000 eura. Predviđeno je da SCG, čije je sjedište u Mojkovcu, upravlja javnim skijalištima Kolašin 1600, Cmiljača, Žarski, Torine, Jelovica, planinskim centrom Komovi i Eco Adventure park Komovi. Za sada, jedino aktivno skijalište je ono kolašinsko. Ispitni postupak koji je vodila Agencija za zaštitu konkurencije (AZK), a koji se ticao dotacija Vlade SCG, završen je zaključkom da je sve bilo u skladu sa zakonom.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBOĐENI SVI OSUMNJIČENI ZA SLUČAJ TUNEL: Zatrpana sramota

Objavljeno prije

na

Objavio:

U obrazloženju presude sudije Borka Lončara, kojom su oslobođeni svi osmoro osumnjičeni za ovaj slučaj,  navodi se da ni na jednom od izuzetih tragova iz tunela prokopanog u Višem sudu, iznajmljenog stana, podruma, niti samog depoa nije pronađen nijedan DNK trag koji bi se mogao povezati sa nekim od osmoro optuženih

 

 

Tunel ostaje sramota za one koji su radili na njemu zbog štete koji je društvu nanio i za one koji su pomogli u svemu tome u činjenju ili nečinjenju. Za optužene nema dokaza da su izvršili krivična djela koja im se stavljaju na teret”. Tako je sudija podgoričkog Osnovnog suda Borko Lončar  obrazložio oslobađajuću presudu grupi kojoj se sudilo zbog prokopavanja tunela do depoa Višeg suda u Podgorici. Slučaj je  razobličio sve manjakovasti i amaterizam javne i tajne službe bezbjednosti.

Prokopani tunel u Višem sudu nije otkriven radom bezbjednosnih organa, već igrom sudbine, zahvaljujući službenici Višeg suda koja je 11.septembra 2023. iza ponoći popisivala stvari koje su nedostajale u depou nakon što se desila vidna premetačina.

U depou se čuva oko 100.000 predmeta: dokaza, droga, oružje… Do danas nije utvrđeno šta je sve ukradeno iz njega. Viši sud se nalazi u samom centru Podgorice, u blizini najviših državnih institucija – Skupštine, Vlade, Centralne banke i zgrade Predsjednika države.

„Investitor akcije je  ozbiljna kriminalna grupa iz Crne Gore“ „Riječ je o jednoj od najjačih kriminalnih grupa u Crnoj Gori. Vi procijenite o kojoj je riječ“„Sigurno je nešto veliko u pitanju jer su to scene kao u filmovima“, ubjeđivao je crnogorsku javnost tadašnji vrh Uprave policije, Ministrastva Unutrašnjih poslova i odlazeće vlade, nakon što je 11.septembra otrkiven tunel u depou podgoričkog Višeg suda.  Ministar policije u to vrijeme bio je Filip Adžić, premijer Dritan Abazović, a vršilac dužnosti direktora Uprave policije Nikola Terzić.

Prvi čovjek policije Nikola Terzić tada je, odgovarajući na novinarsko pitanje – što nedostaje iz depoa, kazao da nedostaju određena vatrena oružja iz određenih predmeta, ali i da je njegovo lično mišljenje da je cilj bio da se dođe u posjed određenih predmeta koji potencijalno sjutra mogu baciti na koljena čitave  istrage protiv jedne kriminalne grupe potvrđujući da govori o „kavčanima“.

„Na korak smo bliže motivu kopanja tunela. Većina identifikovanih ima kriminalnu prošlost“, samo je jedna od izjava koju je medijima nakon otvaranja istrage dao ministar Adžić.

Šta je bio motiv prokopavanja tunela nije poznato ni nakon okončanja sudskog postupka.

Premijer u tehničkom mandatu, njegovi saradnici, pojedini ministri i viskorangirani policajci, tih dana su za račun lične promocije, šetkajući  po tunelu – mjestu „zločina“,  kontaminirali tragove. Na kraju su donijeli odluku da se rupa zakopa. Odluka o zakopavanju tunela,  sudeći prema obrazloženju sudije Lončara, već tada je oslobodila krivice grupu protiv koje je kasnije vođen i okončan sudski postupak. Prošlog petka sudija je bio precizno jasan – tunel nije trebalo zatvoriti.

Vlada je 28. septembra 2023. donijela odluku da se tunel zatrpa, što je i učinjeno početkom oktobra, čime su, kako je konstatovao sud, onemogućene dalja istražna postupanja i analiza.

Podsjetio je da je odluka tadašnje izvršne vlasti bila da se tunel vrati u pređašnje stanje, odnosno da se zatvori zbog čega je angažovana privatna firma, te da usljed takve odluke vještak građevinske struke nije mogao obaviti svoj zadatak.

“Sud zaključuje da bezbjednosni sektor ne samo da nije spriječio kopanje tunela i ne samo da ga nije otkrio nego je i dozvolio da se prokopani tunel prije okončanja sudskog postupka zatvori i zatrpa i da se neke istražne radnje ne preduzmu kvalitetno. Niz propusta dovodi do zaključka o ozbiljnoj nestručnosti osoba u toj oblasti”- kazao je sudija Lončar.

U obrazloženju presude navodi se da ni na jednom od izuzetih tragova iz tunela, iznajmljenog stana, podruma, niti samog depoa nije pronađen nijedan DNK trag koji bi se mogao povezati sa nekim od osmoro optuženih.

U presudi sudije Lončara navodi se da je jedan od osumnjičenih, Vladimir Erić bio u policijskoj stanici u Loznici 8. septembra 2023., tri dana prije otkrivanja tunela, u vrijeme kada mu je optužnicom stavljeno na teret da je kopao.

Za Predraga Mirotića, optuženog da je upravljao jednim od vozila korišćenih u izvršenju krivičnog djela, utvrđeno je da video-snimci zbog lošeg kvaliteta ne omogućavaju identifikaciju osobe, vozila ili registarskih oznaka. Ni za Nikolu Milačića nije utvrđeno učešće, osim tvrdnje Katarine Baćović da joj je pomogao da iznajmi stan u Njegoševoj ulici. Sud je ocijenio da na osnovu tog iskaza nije moguće zasnovati krivičnu odgovornost.

Sud je takođe oslobodio Marijana Vuljaja, jer nije bilo dokaza da je znao za bilo kakvo krivično djelo Baćović. Za Veljka Markovića, Milana Markovića i Dejana Jovanovića sud je utvrdio da su boravili u Crnoj Gori, ali dokazima nije utvrđeno njihovo prisustvo u tunelu, iznajmljenom stanu, depou.

Ostaju brojna pitanja na koja ni nakon više od dvije godine nema odgovora. Jedno od njih je svakako motiv, koji ni do danas nije utvrđen. Isključen je onaj u koji je mjesecima javnost uvjeravao tadašnji premijer tehničke Vlade Dritan Abazović,  koji je u medijima tvrdio da je iz Depoa ukradena puška iz sudskog postupka koji se vodio zbog ubistva direktora i glavnog i odgovorog urednika Dana Duška Jovanovića.

Sudija Lončar naveo je u obrazloženju presude da  ni droga niti drugi predmeti iz spisa nijesu dokazano bili cilj, a oni koji su kopali, da su željeli, mogli su da saznaju gdje se nalaze predmeti većeg značaja.

Zbog svojih javno iznijetih tvrdnji četiri mjeseca od otkrivanja tunela, Abazović se pojavio i  kao svjedok u istrazi. Međutim,  pozvao se na obavezu čuvanja službene tajne jer je riječ o operativnim informacijama koje su saopštene na sjednici Vijeća za nacionalnu bezbjednost.

Tužilaštvo je najavilo da će se žaliti na odluku suda.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo