Podgorička kompanija KIPS ugasila je svoju kćerku firmu u Beranama, i u ovom gradu nastavila da radi pod podgoričkim imenom. Bivši sindikalni lider Dušan Veljić objašnjava da je akcionarsko društvo likvidirano i ukazuje na mogućnost da većina radnika i građana koji su vlasnici akcija za ovo i ne znaju.
„ Meni ovo liči na prevaru”, kaže za Monitor bivši sindikalni lider. Veljić objašnjava kako je tražio da se država umiješa i ispita privatizaciju i sve što se nakon toga dešavalo, do gašenja firme u Beranama, ali da nije bilo rezultata. „Nisam imao podršku. Sam ne mogu ništa”.
On strahuje da se na ovaj način zatiru i tragovi velike pljačke milionski vrijednih mašina i opreme, koji su iz fabrike nestali nakon privatizacije. „Jedino još gajim nadu da će se akcionari, kojih još ima skoro četrdeset odsto, pobuniti kada ovo pročitaju”, ispričao je Veljić.
Nekadašnji sindikalac tvrdi da nije bilo sjednice akcionara na kojoj bi se donijela jedna ovako važna odluka.
Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS koje je fabriku zatvorilo, a u dijelu prostorija otvorilo prodajni salon građevinskog materijala, opreme za kuću i drugih stvari, potpuno nevezanih sa kožarskom industrijom.
Industrija kože AD Polimka Berane, prodata je za simboličnih hiljadu eura, odgovarajući socijalni program i obavezu investicionih ulaganja od milion.
To je moglo biti i u redu kada se ne bi znalo da su samo dvije glavne mašine za preradu kože koje su ostale u fabrici bile, kako radnici tvrde, vrijedne dva miliona, a u magacinu je bilo i milion eura robe na zalihama.
„Te mašine su bile ispravne i konzervirane, i uz manji remont, mogle su biti stavljene u funkciju. Sumnjamo da su ih prodali i da su od tih para izmirivali sve obaveze”, kaže Veljić.
Prema nekim informacijama, kožarske mašine iz Berana preprodate su i iznešene iz Crne Gore. „Mislim da je dio opreme otišao na Kosovo, dio u Vojvodinu, a dio je stigao čak do Turske. Kako su mašine, kao da su igle, mogle biti iznešene iz države, a da se to ne zna”, pita Veljić.
On sumnja i da je dio opreme koji je bio pretvoren u staro gvožđe preprodat u Albaniji, u trenutku kada Željezara u Nikšiću nije radila.
Vlada je KIPS-u prodala državnih 64,03 odsto akcija Polimke. U startu, nakon masovne vaučerske privatizacije, država je u ovoj kompaniji imala 50,03 odsto akcija, ali je još 14 procenata dobila „na penale” od slovenačke kompanije Koroški kada je ova firma odustala od privatizacije Polimke.
„To sa Koroškim, prije KIPS-a, je bilo zagonetno. Njima je fabrika data za euro uz obavezu da nastave da rade i investiraju, ali se o njima na internetu nije ništa moglo naći”, priča Veljić.
Bivši radnici ne mogu prihvatiti činjenicu da njihova kompanija nije prodata nekoliko godina ranije francuskoj korporaciji, čiji vlasnik je u Beranama imao velike planove.
„Da li je i to bila neka od predizbornih bajki, ne znam, ali tada se pričalo da Francuzi imaju planove i za aerodrom u Beranama, i za pravljenje centralnog servisa za helikoptere na Balkanu”, prisjeća se Veljić.
Industrija kože i kožne galanterije Polimka u Beranama je izgrađena pedesetih godina prošlog vijeka. Bila je to dugo najjača fabrika na sjeveru. Običan radnik imao je u zlatno doba veću platu od ljekara. Bila je to rentabilna kompanija, sa skoro osamsto zaposlenih. Nije bilo svjetskog sajma na kojem se nije pojavila i osvajala nagrade i priznanja.
Tokom devedesetih, raspadom Jugoslavije je izgubljeno glavno tršište za nabavku sirovine i plasman proizvoda. Fabrika je „preživljavala” do 2002. godine. Tada je proizvodnja prekinuta. Pred kraj 2003. radnici su stupili u štrajk glađu pokušavajući pritiscima da izdejstvuju aktiviranje mašina. Uzalud. Nizala su se samo obećanja.
„Šta nam je sve obećavano od strane Vlade. Počevši od tadašnjeg i sadašnjeg premijera Mila Đukanovića, preko tadašnjeg potpredsjednika Vlade Branimira Gvozdenovića, tadašnjeg ministra za ekonomiju i privredu Darka Uskokovića i direktora Agencije za privatizaciju i strana ulaganja Branka Vujovića. Svi su oni odgovorni za propast Polimke, i za to treba da odgovaraju, jer su mogli to da spriječe”, tvrdi Veljić.
Danas, osam godina nakon privatizacije nema odgovora državnih institucija na pitanje da li ova privatizacija „miriše na organizovani kriminal i korupciju”.
Nekadašnji sindikalni lider podsjeća da su radnici u dva navrata podnosili krivične prijave od kojih nije bilo ništa, a da su radničke sporove koje su vodili izgubili pred domaćim sudovima pa sada plaćaju i sudske troškove. Radnici su se prije podnošenja krivičnih prijava konsultovali sa zamjenikom specijalnog tužioca u Bijelom Polju, koji ih je uputio na redovno tužilaštvo.
„Rečeno nam je da je u ovom slučaju zaprijećena kazna zatvora do deset godina, i da treba da idemo kod redovnog tužioca. To smo i uradili, a onda su neka vijeća u Beranama i Bijelom Polju odbacila prijavu kao neosnovanu. Zamislite, ne zna se gdje su nestali milioni, a prijava neosnovana”, kaže Veljić.
On sumnja i da je dokazni materijal u vidu obimne arhivske građe koja je postojala u fabrici, uništen i postavlja pitanje zar to ne predstavlja krivično djelo.
„Sada šta god da pitate u KIPS-u Beranama, oni kažu da Polimka više ne postoji. Kakav je to odgovor”, pita ovaj nekadašnji sindikalni lider.
Veljić nije optimista, ali da se ipak nada da će jednog dana, kada se vlast u Crnoj Gori promijeni, morati da se preispita sve što se dešavalo sa Polimkom.
Tufik SOFTIĆ
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice