Povežite se sa nama

OKO NAS

NEDMIR SINANOVIĆ NETKO, JUNAK NAGRAĐENOG DOKUMENTARCA RTCG, DESET GODINA KASNIJE: Netko sam

Objavljeno prije

na

netko-nedmir-sinanovic

Početkom 2003. Rajko Vojičić, barski pjesnik, došao je na ideju da snimi dokumentarac o životu Nedmira Sinanovića Netka, napuštenog dječaka koji je iz Tuzle stigao u Bar. U vrijeme kad je snimana emisija Netko je imao dvadeset godina.

„Emisiju je radio pokojni Bato Dukaj. Mnogo me je ljudi gledalo na televizor, te su plakali nas mojoj sudbinom”, kaže u razgovoru za Montor Netko, protagonist jednog od najpoznatijih dokumentarca RTCG-a, dobitnika bronzane masline na TV festivalu u Baru 2005. godine.

Netko danas živi u Baru od šezdeset četiri eura socijale mjesečno, koja se svede na dvanaest eura kada plati struju, vodu i kablovsku. Na dogovoreni razgovor dolazi u crvenom džemperu uvučenom u farmerice, visok, vitak, pomalo usukan i pogrbljen.

Razgovor počinjemo dobrim vijestima: „Na ljeto će mi doći hraniteljska porodica koju sam našao poslije više od dvadeset osam godina”, kaže Netko.

Početkom godine je, objašnjava, išao u Tuzlu kako bi preuzeo bosanski pasoš, jer u našoj zemlji ima status stranog lica sa dozvolom boravka. „Zapamtio sam ka dijete đe im je bila kuća, đe sam se igrao, đe su me vodili na bazen, i zaputio se tamo. Sjećao sam se samo njihovih imena. Zvali su se Ekrem i Emina. E kod njih mi je bilo lijepo. Oni su me držali ka svoje dijete”. Živjeli su na istom mjestu koje je Netko zapamtio iz djetinjstva. „Kad su me vidjeli i kad sam im rekao ko sam, zaplakali su.”

Priča o Netku ovako ide: Netkova majka Nisa Sinanović je rodila tri sina. Nedmir je od njih najstariji. Kada je imao dvije godine, dat je zajedno sa dvije godine mlađim bratom u hraniteljsku porodicu. Majka, izgleda, nije imala mogućnosti da se brine o njima. Ipak, Nedmir ne zamjera majci i shvata da mu je to omogućilo sretno djetinjstvo i porodicu koja ga je voljela.

„Bile su to lijepe četiri godine. Kada sam imao šest, bio sam otrgnut od njih”. Netkova majka Nisa je, u međuvremenu, uspjela da stane na noge. Dobila je posao u tuzlanskoj Solani, kuću na korišćenje, i željela je svoje dječake nazad. „U tom periodu, se rodio i treći brat. To je bilo devedesete”. Na pitanje je li mu majka ikad rekla išta o ocu i zbog čega ih je ostavila – ispravlja me i kaže da je socijalno u SFRJ oduzelo njega i njegovog brata, i nastavlja: „Pitao sam je kad sam bio mali, ali mi ona ništa nije odgovorila, vjerovatno je mislila da sam mali za tako što, ne znam šta se desilo između moje majke i oca”. Nažalost, sretnog epiloga u priči o majci nema. Dokumenti, sjećanja, fotografije i Nisa Sinanović su nestali 1995. godine, kada je kuću u kojoj se nalazila pogodila zalutala srpska granata.

Tokom razgovora smjenjuju se žal što nema nijednu njenu fotografiju, što je nije bolje upoznao, što nije bio dovoljno odrastao da je bolje zapamti, što nije živa, sa prebacivanjem za napuštanje hraniteljske porodice, neizvjesnu sudbinu, godine tuge i bijede, kao i nestajanje braće iz njegovog života. „O najmlađem bratu ne znam ništa. Prije četiri godine, 2012, sam kontaktirao emisiju Sve za ljubav i oni su mi pronašli ovog srednjeg brata. Živi u Tuzli, ima debeo kriminalni dosije. Zato sam digao ruke, pa nismo ništa uradili”.

Netko je u Bar stigao kao dječak. Iz Bosne je krenuo kao osmogodišnjak, na traktoru, sa nepoznatim ljudima kroz tek otvoreni izbjeglički koridor. Završio je u prihvatnom centru, negdje u predgrađu Beograda. Tamo je bio smješten godinu dana. „U Beograd sam došao 1993. Tada sam imao 11 godina. Sa ratišta je dolazilo dosta ljudi. To je bio užas, katastrofa. To su bile barake, u kojima su stanovale cijele porodice. Sam sam brinuo o sebi. Ma kakav krevet, spavao sam na kartonu, ni dušeka nije bilo. Dobijali bismo konzervu za cijeli dan. Bez kupatila, bez ičega”, priča. „Nijesam znao hoću li ostati živ tamo, zato sam morao otići”.

Na pitanje da li se sjeća kako se odvojio od porodice, kako se našao u tom izbjegličkom konvoju, samo odmahuje glavom i ponavlja da ne može da se sjeti. I tako je pruga dovela našeg junaka, slijepog putnika, ‘94. u Bar. Dvanaestogodišnji dječak se iskrcao sa svojim zavežljajem, vidio more i odlučio da je to pravo mjesto da otpočne svoj novi život. I kao likovi iz socijalističkih lektira Mate Lovraka i Ferenca Molnara, shvatio je da je ostao sam, i da mora da nauči da preživi. „Dugo sam živio u napuštenoj zgradi Drina–Goražde. Snalazio sam se kako sam znao i umio, ali nijesam krao”.

Netka, 1997. godine, smještaju u Dom za napuštenu djecu koji se nalazio u blizini brda Ljubovića, u Podgorici. Sreća mu se naizgled osmjehnula, imao je krov nad glavom. Čak se ponadao da će izučiti i bravarski ili mehaničarski zanat. Ipak, imao je završenu samo osnovnu skolu. I bio je tamo gotovo godinu dana, onoliko dugo koliko je Visoki komesarijat za izbjeglice UNHCR-a imao novca da plaća njegov smještaj u Domu. A onda je, krajem te godine, dobio pismeno rješenje da treba da napusti Dom. „Osjećao sam se grozno, mučno”. Našao se ponovo na ulici i vratio za Bar. Na pitanje kako se snalazio i kako je preživljavao kada se vratio u Bar, odgovara: „Snalazio sam se, išao od kafića do kafića, bacao smeće, čistio. Ni od koga nisam ništa tražio. Svi su me čašćavali. Ljudi su se prema meni odnosili kao prema članu porodice. Nisam imao ružnih iskustava, nikad me niko nije uvrijedio”.

Ubrzo nakon što je postao junak dokumentarca, završio je u Brezoviku. Tamo mu je ustanovljena teška upala pluća. „Jer sam živio u napuštenoj zgradi preko puta SUP-a bez prozora, bez vrata, bez ičega. Pokrivao sam se kartonom i najlonom”.

U bolnici je boravio šest mjeseci. Pošto je ozdravio i vratio se u Bar, odlučio je da se preseli u napušteni vagon podno Volujice. I tamo je ostao sve do 2012.

Ipak, prave nedaće i izazovi tek su uslijedile za Netka. Tokom 2010. su zapalili vagon u kome je živio, a 2011. i drugi vagon u koji se preselio. „Podnešena je prijava protiv mene 2012. Zato sam pozvao svog prijatelja advokata Dragutina Durutovića Dašu, da ga pitam za pomoć. On me branio. Prijava je podnesena bez ijednog dokaza”. Optužen je za paljenje vagona i namjerno ugrožavanje bezbjednosti više lica. Postupak je vođen više od dvije godine pred Osnovnim sudom u Baru. Predsjednik sudskog vijeća Goran Šćepanović je, na kraju, odlučio da povuče prijavu jer nije bilo konkretnih dokaza protiv Netka. „Četiri mjeseca po završetku postupka, pronašli su neku ženu koja je tu spavala, i to zapalila”.

Na kraju, stigao je hepiend, na crnogorski način, koji je dokumentovao i Javni servis: šezdeset četiri eura socijale mjesečno i plac sa kućicom koja mu je data na korišćenje do smrti.

No i za to se morao izboriti: „Ja sam lično išao od organizacije do organizacije. Počev od Ministarstva rada i socijalnog staranja, Opštine Bar, Helpa, UNHCR-a. Od Bara do Podgorice i nazad. To je trajalo dvije godine. Opština mi je obećala plac. Strane organizacije materijal. Ali dok me novinari nisu počeli snimat, niko mi nije dolazio, niti išta govorio. E, tek tad, su mi počeli izlaziti ovi naši u susret. Inače je nikad ne bi dobio, nikad!”

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo