Povežite se sa nama

OKO NAS

NEDMIR SINANOVIĆ NETKO, JUNAK NAGRAĐENOG DOKUMENTARCA RTCG, DESET GODINA KASNIJE: Netko sam

Objavljeno prije

na

Početkom 2003. Rajko Vojičić, barski pjesnik, došao je na ideju da snimi dokumentarac o životu Nedmira Sinanovića Netka, napuštenog dječaka koji je iz Tuzle stigao u Bar. U vrijeme kad je snimana emisija Netko je imao dvadeset godina.

„Emisiju je radio pokojni Bato Dukaj. Mnogo me je ljudi gledalo na televizor, te su plakali nas mojoj sudbinom”, kaže u razgovoru za Montor Netko, protagonist jednog od najpoznatijih dokumentarca RTCG-a, dobitnika bronzane masline na TV festivalu u Baru 2005. godine.

Netko danas živi u Baru od šezdeset četiri eura socijale mjesečno, koja se svede na dvanaest eura kada plati struju, vodu i kablovsku. Na dogovoreni razgovor dolazi u crvenom džemperu uvučenom u farmerice, visok, vitak, pomalo usukan i pogrbljen.

Razgovor počinjemo dobrim vijestima: „Na ljeto će mi doći hraniteljska porodica koju sam našao poslije više od dvadeset osam godina”, kaže Netko.

Početkom godine je, objašnjava, išao u Tuzlu kako bi preuzeo bosanski pasoš, jer u našoj zemlji ima status stranog lica sa dozvolom boravka. „Zapamtio sam ka dijete đe im je bila kuća, đe sam se igrao, đe su me vodili na bazen, i zaputio se tamo. Sjećao sam se samo njihovih imena. Zvali su se Ekrem i Emina. E kod njih mi je bilo lijepo. Oni su me držali ka svoje dijete”. Živjeli su na istom mjestu koje je Netko zapamtio iz djetinjstva. „Kad su me vidjeli i kad sam im rekao ko sam, zaplakali su.”

Priča o Netku ovako ide: Netkova majka Nisa Sinanović je rodila tri sina. Nedmir je od njih najstariji. Kada je imao dvije godine, dat je zajedno sa dvije godine mlađim bratom u hraniteljsku porodicu. Majka, izgleda, nije imala mogućnosti da se brine o njima. Ipak, Nedmir ne zamjera majci i shvata da mu je to omogućilo sretno djetinjstvo i porodicu koja ga je voljela.

„Bile su to lijepe četiri godine. Kada sam imao šest, bio sam otrgnut od njih”. Netkova majka Nisa je, u međuvremenu, uspjela da stane na noge. Dobila je posao u tuzlanskoj Solani, kuću na korišćenje, i željela je svoje dječake nazad. „U tom periodu, se rodio i treći brat. To je bilo devedesete”. Na pitanje je li mu majka ikad rekla išta o ocu i zbog čega ih je ostavila – ispravlja me i kaže da je socijalno u SFRJ oduzelo njega i njegovog brata, i nastavlja: „Pitao sam je kad sam bio mali, ali mi ona ništa nije odgovorila, vjerovatno je mislila da sam mali za tako što, ne znam šta se desilo između moje majke i oca”. Nažalost, sretnog epiloga u priči o majci nema. Dokumenti, sjećanja, fotografije i Nisa Sinanović su nestali 1995. godine, kada je kuću u kojoj se nalazila pogodila zalutala srpska granata.

Tokom razgovora smjenjuju se žal što nema nijednu njenu fotografiju, što je nije bolje upoznao, što nije bio dovoljno odrastao da je bolje zapamti, što nije živa, sa prebacivanjem za napuštanje hraniteljske porodice, neizvjesnu sudbinu, godine tuge i bijede, kao i nestajanje braće iz njegovog života. „O najmlađem bratu ne znam ništa. Prije četiri godine, 2012, sam kontaktirao emisiju Sve za ljubav i oni su mi pronašli ovog srednjeg brata. Živi u Tuzli, ima debeo kriminalni dosije. Zato sam digao ruke, pa nismo ništa uradili”.

Netko je u Bar stigao kao dječak. Iz Bosne je krenuo kao osmogodišnjak, na traktoru, sa nepoznatim ljudima kroz tek otvoreni izbjeglički koridor. Završio je u prihvatnom centru, negdje u predgrađu Beograda. Tamo je bio smješten godinu dana. „U Beograd sam došao 1993. Tada sam imao 11 godina. Sa ratišta je dolazilo dosta ljudi. To je bio užas, katastrofa. To su bile barake, u kojima su stanovale cijele porodice. Sam sam brinuo o sebi. Ma kakav krevet, spavao sam na kartonu, ni dušeka nije bilo. Dobijali bismo konzervu za cijeli dan. Bez kupatila, bez ičega”, priča. „Nijesam znao hoću li ostati živ tamo, zato sam morao otići”.

Na pitanje da li se sjeća kako se odvojio od porodice, kako se našao u tom izbjegličkom konvoju, samo odmahuje glavom i ponavlja da ne može da se sjeti. I tako je pruga dovela našeg junaka, slijepog putnika, ‘94. u Bar. Dvanaestogodišnji dječak se iskrcao sa svojim zavežljajem, vidio more i odlučio da je to pravo mjesto da otpočne svoj novi život. I kao likovi iz socijalističkih lektira Mate Lovraka i Ferenca Molnara, shvatio je da je ostao sam, i da mora da nauči da preživi. „Dugo sam živio u napuštenoj zgradi Drina–Goražde. Snalazio sam se kako sam znao i umio, ali nijesam krao”.

Netka, 1997. godine, smještaju u Dom za napuštenu djecu koji se nalazio u blizini brda Ljubovića, u Podgorici. Sreća mu se naizgled osmjehnula, imao je krov nad glavom. Čak se ponadao da će izučiti i bravarski ili mehaničarski zanat. Ipak, imao je završenu samo osnovnu skolu. I bio je tamo gotovo godinu dana, onoliko dugo koliko je Visoki komesarijat za izbjeglice UNHCR-a imao novca da plaća njegov smještaj u Domu. A onda je, krajem te godine, dobio pismeno rješenje da treba da napusti Dom. „Osjećao sam se grozno, mučno”. Našao se ponovo na ulici i vratio za Bar. Na pitanje kako se snalazio i kako je preživljavao kada se vratio u Bar, odgovara: „Snalazio sam se, išao od kafića do kafića, bacao smeće, čistio. Ni od koga nisam ništa tražio. Svi su me čašćavali. Ljudi su se prema meni odnosili kao prema članu porodice. Nisam imao ružnih iskustava, nikad me niko nije uvrijedio”.

Ubrzo nakon što je postao junak dokumentarca, završio je u Brezoviku. Tamo mu je ustanovljena teška upala pluća. „Jer sam živio u napuštenoj zgradi preko puta SUP-a bez prozora, bez vrata, bez ičega. Pokrivao sam se kartonom i najlonom”.

U bolnici je boravio šest mjeseci. Pošto je ozdravio i vratio se u Bar, odlučio je da se preseli u napušteni vagon podno Volujice. I tamo je ostao sve do 2012.

Ipak, prave nedaće i izazovi tek su uslijedile za Netka. Tokom 2010. su zapalili vagon u kome je živio, a 2011. i drugi vagon u koji se preselio. „Podnešena je prijava protiv mene 2012. Zato sam pozvao svog prijatelja advokata Dragutina Durutovića Dašu, da ga pitam za pomoć. On me branio. Prijava je podnesena bez ijednog dokaza”. Optužen je za paljenje vagona i namjerno ugrožavanje bezbjednosti više lica. Postupak je vođen više od dvije godine pred Osnovnim sudom u Baru. Predsjednik sudskog vijeća Goran Šćepanović je, na kraju, odlučio da povuče prijavu jer nije bilo konkretnih dokaza protiv Netka. „Četiri mjeseca po završetku postupka, pronašli su neku ženu koja je tu spavala, i to zapalila”.

Na kraju, stigao je hepiend, na crnogorski način, koji je dokumentovao i Javni servis: šezdeset četiri eura socijale mjesečno i plac sa kućicom koja mu je data na korišćenje do smrti.

No i za to se morao izboriti: „Ja sam lično išao od organizacije do organizacije. Počev od Ministarstva rada i socijalnog staranja, Opštine Bar, Helpa, UNHCR-a. Od Bara do Podgorice i nazad. To je trajalo dvije godine. Opština mi je obećala plac. Strane organizacije materijal. Ali dok me novinari nisu počeli snimat, niko mi nije dolazio, niti išta govorio. E, tek tad, su mi počeli izlaziti ovi naši u susret. Inače je nikad ne bi dobio, nikad!”

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SJEVER I 5G TEHNOLOGIJA: Testiranje mreže i predrasuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora i dalje čeka na stvaranje regulatornih i tehničkih uslova za implementaciju 5G mreže na nivou države. No, minule sedmice, Crnogorski Telekom je, bez najave, pustio u probni rad bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama, čime je testirana 5G mreža. To je izazvalao burne reakcije, ali i strah, dijela građana u te dvije opštine

 

Građani sjevera Crne Gore još imaju puno nedoumica, ali i straha vezano za 5G tehnologiju, pokazalo se minule sedmice. Negodovanje, uznemirenost i optužbe na račun Crnogorskog Telekoma,  pratili su puštanje u eksperimentalni rad dvije bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama. Ako je  suditi i prema onome što je poručeno iz ekoloških organizacija na sjeveru,  država, odnosno,  mobilni oprateri,  prije  implementacije 5G tehnologije moraće da ulože mnogo truda na edukaciji i informisanju građana. Reakcije sa sjevera pokazale su i da to do sada nije činjeno na odgovorajući način.

Kako za Monitor kaže Zdravko Janušević, izvršni direktor NVO Bjelopoljski demokratski centar,  najproblematičnije je  što  su iz „cijelog procesa izopšteni građani“. On skreće pažnju i na, kako tvrdi, činjenicu da je prilikom postavljanja i puštanja u probni rad baznih stanica zaobiđena i lokalna uprava.

„To sam provjerio i u nadležnom sekretarijatu, uopšte nijesu bili obaviješteni o svemu ovome. Sve ostale bazne stanice pratila je odgovorajuća dokumentacija sa lokalnog nivoa. Ovog puta ne. Nije bilo prilike za javnu raspravu, nema Elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu. Ne znamo koje su posljedice po zdravlje građana. Telekom je pokazao određenu drskost i nezainteresovanost za stav građana… “, kaže sagovornik Monitora.

On podsjeća da je grupa NVO sa sjevera,  prije nekoliko dana,  na konferenciji za štampu, postavila brojna pitanja tom mobilnom operateru.  Interesovalo ih je „da  li su sprovedena mjerenja zračenja i koliki je uticaj elekromagnetnog zračenja na građane“.  Pitali su i zbog čega Elaborat,  koji je uradio Elektrotehnički fakultet, nije javno prezentovan. Zamjerili su i što se postavljanje 5G mreže desilo u samom centru Bijelog Polja.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

PRIČA O LOKALNIM HODAČIMA: Pretresanje skrivenih džepova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mladi bračni par Ivan i Ivana Mandić se, u zenitu pandemije izazvane virusom COVID-19, koja je učinila da zaboravimo na putovanja u inostranstvo, okrenuo promociji domaćeg turizma na posve drugačiji način. Njihovi vlogovi, internet dnevnici u video formatu, sistematizovani u Jutjub kanal simbolično nazvan Lokalni hodači, otvoren tek malo manje od pola godine, već broje hiljade pregleda

 

Kada u zatišju pojedinci marljivo ucrtavaju Crnu Goru na turističku mapu svijeta, otvara se čudesna kutija. Tada zaboravljena i zanemarena mjesta dobijaju priliku da šarmiraju, i odjednom teza „nemamo bog zna šta da ponudimo turistima” – ne odslikava realnost. To je i misija Lokalnih hodača.

Mladi bračni par, Ivan i Ivana Mandić, se, u zenitu pandemije izazvane virusom COVID-19, koja je zaustavila gotovo čitav svijet, i učinila da zaboravimo na putovanja u inostranstvo, okrenuo promociji domaćeg turizma na posve drugačiji način. Njihovi vlogovi, internet dnevnici u video formatu, sistematizovani u Jutjub kanal simbolično nazvan Lokalni hodači, otvoren tek malo manje od pola godine, već broje hiljade pregleda.

„Lokalni hodači su lokalni bračni par Ivana i Ivan, kao i svi njihovi slučajni ili namjerni saputnici, čiji je cilj da upoznaju svaki kutak Crne Gore. Već duže vrijeme nastojimo da obiđemo što je moguće više njih, pa su vlogovi logičan nastavak te priče”, kaže za Monitor Ivana Mandić.

Svaki je priča za sebe. Od Slivskog ponora, preko podgoričkog starog groblja, tragovima rimskog akvadukta (Mostine), do tvrđave Kosmač, Mandići, oboje strastveni ljubitelji prirode, doživljavaju Crnu Goru iz drugačije perspektive. Prvobitna ideja, tek da otkriju lijepe lokacije za izlet ili piknik, doživljava metamorfozu – prerasta u želju za upoznavanjem sopstvene zemlje i njenih kulturno-istorijskih područja. Tako je fokus tura na koje idu Mandići uglavnom odlazak do nekog utvrđenja – Crvene stijene, Đuteze, Lontodokla (Gradine Martinićke), Obluna, kao i do lokacija koje imaju značajno mjesto u istoriji Podgorice i Crne Gore uopšte, a nalaze se u jezgru grada, poput Jusovače, koja je, zbog nemara nadležnih, u stanju raspadanja ili Sahat kule, čiju su unutrašnjost, uz posebnu dozvolu JU Muzeja i galerija Podgorice, uspjeli da snime i približe i onima koji nisu imali prilike da je posjete.

Ivan, videograf i fotograf po struci, zadužen je za snimanje i montiranje video klipova, dok Ivana, inače politikološkinja, istražuje i pronalazi zanimljive činjenice o mjestima koja obilaze.

Na pitanje zbog čega se najčešće odlučujemo na upoznavanje sopstvene zemlje tek kad “istrošimo” druge opcije, Ivan odgovara da razlog leži u tome što su nam ljepote sopstvene zemlje nadohvat ruke, pa za njih „imamo kad”. „Možda je najveća ironija u tome što o njima ne znamo dovoljno. U potpunom ludilu koje je pandemija izazvala, dobro je to što smo, barem na kratko vrijeme „bacilli oko” na krajolike oko sebe. Samo još da naučimo da o njima vodimo računa”, napominje.

Najviše reakcija i komentara izazvali su vlogovi o Kaluđerovom oku, koje se nalazi na teritoriji glavnog grada, kao i Godinju, kod Bara. „Teško je reći koji obilazak nam je najdraži, s obzirom na to da sve više širimo svoj radijus na dalje lokalitete od Podgorice, koji su priča za sebe. Volimo kad snimamo neki koji je spojnica zanimljive istorijske priče i prirodne ljepote, kao što je to recimo Manastir Prečista Krajinska i šuma kestenja”, navode Mandići.

Kosmač, pećinu Magara, Velju Goru, Bobiju ili Vezačku pećinu – obaveza je svakog građanina Crne Gore da ih barem jednom posjeti. „Mjesta na kojima je dobar pogled na jezero, more, grad, uvijek ostave snažan utisak na nas. Najviše nam je godilo Godinje, gdje smo dan proveli u nekoj drugoj vremenskoj dimenziji, uz tople pozdrave i druženje sa lokalcima”, kaže Ivana Mandić.

Vlogovi, a naročito turistički, na Jutjubu su izuzetno praćeni, i u svijetu ljudi od kreiranja takvog video sadržaja mogu solidno i da zarade. Značaj koji ta vrsta promocije ima – prepoznat je i vrednovan. Mandići za sada još uvijek ne znaju da li će monetizovati, odnosno unovčiti, svoj Jutjub kanal. Teško je da išta prognoziraju. Uz pomoć drona, kamere Go pro action i FUJI digitalnog fotoaparata, osvojili su publiku, radom i ispred i iza kamere. Pratioci na društvenim mrežama prepoznali su njihov kontent (sadržaj) po kvalitetu. Proces snimanja i montaže zahtijeva planiranje, strpljenje i trud, ali ljubav prema hobiju ne poznaje poteškoće.

Kako Podgorica, sem Duklje i Meduna, o kojima bi trebalo bolje informisati prolaznike na licu mjesta, u najbližoj okolini ima šta da ponudi, Lokalni hodači smatraju da bi određene kulturno-istorijske lokacije van glavnog grada trebalo učiniti vidljivijim i atraktivnijim, kako za sugrađane, tako i za turiste. Važno je i da se on mapira kao turistički zanimljiv, jer je kroz istoriju uvijek bio plodno tlo razvoja starih civilizacija. Nadležne turističke organizacije bi trebalo da učine više u vezi sa tim, smatraju Mandići. „Za početak, potrebno je obnoviiti smjernice ka određenim lokalitetima i info table. Svakako, ažurnija komunikacija putem društvenih platformi u toku godine nije naodmet”.

Njihove emisije sa kratkih putovanja imaju za cilj, kako su objasnili, prvenstveno da pokažu ljudima „šta propuštaju”, ali i da postanu svjesni da se priroda mora poštovati i njegovati. Boravak u njoj za Lokalne hodače je bijeg od užurbanosti i usplahirenosti grada. „Kolektivno, svijest o očuvanju životne sredine se još uvijek nije razvila”, smatraju Mandići. Kuda god bi otišli, naišli bi na smeće, uglavnom na plastične boce i kese, a odskora i na hirurške maske. Sem toga, pojedina utvrđenja od kulturno-istorijskog značaja „ukrašavaju” i grafiti.

Želja za eskapizmom od stvarnosti eskalirala je tokom korona pandemije. Pa je prerasla u potrebu. Jer lokalnog hodača i čine radoznalost i težnja da upozna prostor u kom živi.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANE: SLUČAJ AGROPOLIMLJE: Sjećanje na pljačku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivredni kombinat koji je nekada zapošljavao 800 radnika je rasturen,  mala preduzeća koja su nastala njegovom segmentacijom postala su lak plijen tajkuna, dok su radnici i mali akcionari ostali bez ičega

 

Nekadašnji radnici i akcionari rasparčanog i kroz proces tranzicije opljačkanog preduzeća Agropolimlje zatražili su od nadležnih pravosudnih organa da preispitaju dešavanja u toku privatizacionih procesa u nekadašnjem poljoprivrednom gigantu. Oni tvrde da su određena lica prilikom privatizacije preduzeća kontinuirano, u dužem vremnskom periodu, preduzimala brojne nedozvoljene radnje u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi na štetu radnika, akcionara i države.

Predstavnik akcionara Refik Zujović ističe da već godinama od najvećih instanci u Crnoj Gori uzaludno traže da se utvrdi zbog čega nadležne institucije nijesu preduzele mjere kako bi se stalo na put potpune likvidacije Agropolimlja, i na vrijeme spriječile neodgovorno ponašanje stečajnih upravnika, stečajnih sudija, tužilaca, inspekcijskih službi i Područne jedinice Uprave za nekretnine Berane.

„Na naše zahtjeve niko se ozbiljno nije osvrtao. Zato smo zbog brojnih propusta, kao akcionari, grubo oštećeni prilikom diobnog bilansa preduzeća, pošto nam je  uskraćeno pravo na dio svojine koja je pripadala nekadašnjem preduzeću Agropolimlje. Mi i dalje tvrdimo da postoje osnovane sumnje da se radi o organizovanom kriminalu i da akteri tih radnji godinama ostaju nekažnjeni. Zato ponovo tražimo da se razmotri odgovornost za nepostupanje pravosudnih organa u očiglednom slučaju korupcije prilikom prodaje preduzeća”, kaže Zujović. „Pljačka je velika jer je preduzeće bilo veliko, a njegova imovina je na čudne načine prešla u ruke privatnika”.

Beranski agroindustrijski kompleks Agropolimlje nastao je kao dio nekadašnje kompanije Agrokombinat 13. jul. Tada, već daleke 1963. godine, upošljavao je preko 800 radnika. Agropolimlje je u svom sastavu imalo pekaru, mljekaru, klanicu, voćnjak od 47 hektara, brojne trgovinske i uslužne objekte, kao i preko sto hektara šume i zemljište na kom se obavljala poljoprivredna proizvodnja.

Odlukom Skupštine akcionara od 24. juna 1998. godine, to društvo je podijeljeno na 10 novih pravnih subjekata – akcionarskih društava. Sva imovina Agropolimlja, koja je podijeljena između akcionarskih društava, procijenjena je i na osnovu toga  je utvrđen akcionarski kapital zaposlenih i fondova. Bivši radnici, kao i manjinski akcionari, tvrde da brojni dokazi ukazuju da se nakon toga pristupilo nezakonitim radnjama, odnosno da su privilegovani pojedinci vrijednu nepokretnu imovinu, vlasništvo akcionara, bivših radnika DD Agropolimlja, na svoju ruku prodavali raznim kupcima. Navode da su novac od prodatih nepokretnosti zadržavali isključivo za sebe i da je neophodno angažovati finansijske stručnjake spremne da javno saopšte o kakvim i kolikim transakcijama je riječ.

„Mi mislimo da je potrebno da vještaci utvrde koja je površina nepokretnosti bila upisana na AD Poljoprivreda i šumarstvo, koje je nastalo kao jedan od subjekata Agropolimlja, i na osnovu kojeg pravnog osnova, zatim koliko je od tih nepokretnosti otuđeno, kada, kojim licima i kako i na koji način su vršene preknjižbe na nove kupce”, ističu manjinski akcionari, među kojima je i Zujović.

Oni dodaju da je neophodno da se preko vještaka finansijske struke utvrdi za koje novčane iznose su sve te nepokretnosti prodate, da li su vršene zakonite prodaje tih nepokretnosti, da li su od strane vještaka poljoprivredne ili šumarske struke vršene procjene prodatih nepokretnosti, te da li je novac od svih tih transakcija ulazio i u završne bilasne AD Poljoprivreda i šumarstvo.

„Neophodno je ispitati puteve toga novca i za šta je utrošen, jer AD Poljoprivreda i šumarstvo svih ovih godina postoji samo na papiru”, kažu akcionari. Tvrde i da je Uprava za nekretnine bez valjanih dokaza upisivala imovinu bivšeg Agropolimlja na ime navih vlasnika – pravnih i fizičkih lica – a da su oni ostali kratkih rukava.

„Većinski akcionari raspolagali su imovinom bivšeg Agropolimlja kao da je ona njihova lična svojina i to tako što su je razmjenjivali i dijelili nezakonitim diobnim ugovorima u vrijeme kada su funkcionisali kao posebna akcionarska društva. Te transakcije su se obavljale bez znanja skupštine akcionara i odbora direktora, dok radnike niko ništa nije pitao. U svim tim radnjama učestvovala je i Uprava za nekretnine, koja je dozvolila da se na osnovu nevalidne i fiktivne dokumentacije otuđi imovina tih akcionarskih društava i unese u posjed pojedinaca i firmi čiji su vlasnici sami većinski akcionari”, svjedoče bivši radnici.

Oni se, kažu, nadaju da će neki novi specijalni tužilac, nakon što se izvrše najavljene promjene u tužilaštvu i sudstvu, ozbilj­no shva­ti­ti nji­ho­ve za­htje­ve i da će u ci­je­lom slu­ča­ju po­bi­je­di­ti pravo i prav­da. „Od 2006. do 2010. go­di­ne naš pred­met se na­la­zio kod Osnov­nog su­da u Be­ra­na­ma. Na­kon to­ga prav­du smo uza­lud­no tražili kod Vi­šeg su­da u Bi­je­lom Po­lju. Slič­no su se od­ni­je­li i Pri­vred­ni i Ape­la­ci­o­ni sud, ta­ko da smo mi na kra­ju iz­gu­bi­li po­vje­re­nje u prav­ni po­re­dak Cr­ne Go­re”, kažu manjinski akcionari, navodeći da je slučaj Agropolimlje „klasičan primjer“ pljačkaškog privatizovanja i uništavanja nekadašnjih društvenih dobara.

„Građani koji su uložili vaučere i bivši radnici su osiromašeni, a neko je preko noći stekao bogatstvo“, kažu.

Bivši radnici i akcionari Agropolimlja, odnosno desetak novonastalih kompanija, objašnjavaju da su se, ulažući porodične vaučere stečene tokom postupka vaučerske privatizacije ,,rukovodili razmišljanjem da bi poljoprivreda mogla biti perspektivna grana na sjeveru. Dogodila se, međutim, neshvatljiva stvar – veliki poljoprivredni kombinat je rasturen, a mala preduzeća koja su nastala njegovom segmentacijom  postala su lak plijen tajkuna od Berana do Podgorice.

Na mjestu tih preduzeća danas se nalaze trgovinski centri, poslovni prostori pretvoreni u kafane, šume su posječene, voćnjaci su prošli kroz tri ruke, na mjestu klanice gola ledina čeka nekog investirora, a na njivama nikli pogoni za separaciju i asfaltne baze.

Imena manjinskih vlasnika, bivših radnika i akcionara, još uvijek se provlače kroz registar CDA, od čega oni nemaju nikakve koristi, osim podsjećanja na nekadašnje uspješne poljoprivredne firme i pljačku koja je uslijedila nakon toga.

                                                                                          Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo