Povežite se sa nama

OKO NAS

NEDMIR SINANOVIĆ NETKO, JUNAK NAGRAĐENOG DOKUMENTARCA RTCG, DESET GODINA KASNIJE: Netko sam

Objavljeno prije

na

Početkom 2003. Rajko Vojičić, barski pjesnik, došao je na ideju da snimi dokumentarac o životu Nedmira Sinanovića Netka, napuštenog dječaka koji je iz Tuzle stigao u Bar. U vrijeme kad je snimana emisija Netko je imao dvadeset godina.

„Emisiju je radio pokojni Bato Dukaj. Mnogo me je ljudi gledalo na televizor, te su plakali nas mojoj sudbinom”, kaže u razgovoru za Montor Netko, protagonist jednog od najpoznatijih dokumentarca RTCG-a, dobitnika bronzane masline na TV festivalu u Baru 2005. godine.

Netko danas živi u Baru od šezdeset četiri eura socijale mjesečno, koja se svede na dvanaest eura kada plati struju, vodu i kablovsku. Na dogovoreni razgovor dolazi u crvenom džemperu uvučenom u farmerice, visok, vitak, pomalo usukan i pogrbljen.

Razgovor počinjemo dobrim vijestima: „Na ljeto će mi doći hraniteljska porodica koju sam našao poslije više od dvadeset osam godina”, kaže Netko.

Početkom godine je, objašnjava, išao u Tuzlu kako bi preuzeo bosanski pasoš, jer u našoj zemlji ima status stranog lica sa dozvolom boravka. „Zapamtio sam ka dijete đe im je bila kuća, đe sam se igrao, đe su me vodili na bazen, i zaputio se tamo. Sjećao sam se samo njihovih imena. Zvali su se Ekrem i Emina. E kod njih mi je bilo lijepo. Oni su me držali ka svoje dijete”. Živjeli su na istom mjestu koje je Netko zapamtio iz djetinjstva. „Kad su me vidjeli i kad sam im rekao ko sam, zaplakali su.”

Priča o Netku ovako ide: Netkova majka Nisa Sinanović je rodila tri sina. Nedmir je od njih najstariji. Kada je imao dvije godine, dat je zajedno sa dvije godine mlađim bratom u hraniteljsku porodicu. Majka, izgleda, nije imala mogućnosti da se brine o njima. Ipak, Nedmir ne zamjera majci i shvata da mu je to omogućilo sretno djetinjstvo i porodicu koja ga je voljela.

„Bile su to lijepe četiri godine. Kada sam imao šest, bio sam otrgnut od njih”. Netkova majka Nisa je, u međuvremenu, uspjela da stane na noge. Dobila je posao u tuzlanskoj Solani, kuću na korišćenje, i željela je svoje dječake nazad. „U tom periodu, se rodio i treći brat. To je bilo devedesete”. Na pitanje je li mu majka ikad rekla išta o ocu i zbog čega ih je ostavila – ispravlja me i kaže da je socijalno u SFRJ oduzelo njega i njegovog brata, i nastavlja: „Pitao sam je kad sam bio mali, ali mi ona ništa nije odgovorila, vjerovatno je mislila da sam mali za tako što, ne znam šta se desilo između moje majke i oca”. Nažalost, sretnog epiloga u priči o majci nema. Dokumenti, sjećanja, fotografije i Nisa Sinanović su nestali 1995. godine, kada je kuću u kojoj se nalazila pogodila zalutala srpska granata.

Tokom razgovora smjenjuju se žal što nema nijednu njenu fotografiju, što je nije bolje upoznao, što nije bio dovoljno odrastao da je bolje zapamti, što nije živa, sa prebacivanjem za napuštanje hraniteljske porodice, neizvjesnu sudbinu, godine tuge i bijede, kao i nestajanje braće iz njegovog života. „O najmlađem bratu ne znam ništa. Prije četiri godine, 2012, sam kontaktirao emisiju Sve za ljubav i oni su mi pronašli ovog srednjeg brata. Živi u Tuzli, ima debeo kriminalni dosije. Zato sam digao ruke, pa nismo ništa uradili”.

Netko je u Bar stigao kao dječak. Iz Bosne je krenuo kao osmogodišnjak, na traktoru, sa nepoznatim ljudima kroz tek otvoreni izbjeglički koridor. Završio je u prihvatnom centru, negdje u predgrađu Beograda. Tamo je bio smješten godinu dana. „U Beograd sam došao 1993. Tada sam imao 11 godina. Sa ratišta je dolazilo dosta ljudi. To je bio užas, katastrofa. To su bile barake, u kojima su stanovale cijele porodice. Sam sam brinuo o sebi. Ma kakav krevet, spavao sam na kartonu, ni dušeka nije bilo. Dobijali bismo konzervu za cijeli dan. Bez kupatila, bez ičega”, priča. „Nijesam znao hoću li ostati živ tamo, zato sam morao otići”.

Na pitanje da li se sjeća kako se odvojio od porodice, kako se našao u tom izbjegličkom konvoju, samo odmahuje glavom i ponavlja da ne može da se sjeti. I tako je pruga dovela našeg junaka, slijepog putnika, ‘94. u Bar. Dvanaestogodišnji dječak se iskrcao sa svojim zavežljajem, vidio more i odlučio da je to pravo mjesto da otpočne svoj novi život. I kao likovi iz socijalističkih lektira Mate Lovraka i Ferenca Molnara, shvatio je da je ostao sam, i da mora da nauči da preživi. „Dugo sam živio u napuštenoj zgradi Drina–Goražde. Snalazio sam se kako sam znao i umio, ali nijesam krao”.

Netka, 1997. godine, smještaju u Dom za napuštenu djecu koji se nalazio u blizini brda Ljubovića, u Podgorici. Sreća mu se naizgled osmjehnula, imao je krov nad glavom. Čak se ponadao da će izučiti i bravarski ili mehaničarski zanat. Ipak, imao je završenu samo osnovnu skolu. I bio je tamo gotovo godinu dana, onoliko dugo koliko je Visoki komesarijat za izbjeglice UNHCR-a imao novca da plaća njegov smještaj u Domu. A onda je, krajem te godine, dobio pismeno rješenje da treba da napusti Dom. „Osjećao sam se grozno, mučno”. Našao se ponovo na ulici i vratio za Bar. Na pitanje kako se snalazio i kako je preživljavao kada se vratio u Bar, odgovara: „Snalazio sam se, išao od kafića do kafića, bacao smeće, čistio. Ni od koga nisam ništa tražio. Svi su me čašćavali. Ljudi su se prema meni odnosili kao prema članu porodice. Nisam imao ružnih iskustava, nikad me niko nije uvrijedio”.

Ubrzo nakon što je postao junak dokumentarca, završio je u Brezoviku. Tamo mu je ustanovljena teška upala pluća. „Jer sam živio u napuštenoj zgradi preko puta SUP-a bez prozora, bez vrata, bez ičega. Pokrivao sam se kartonom i najlonom”.

U bolnici je boravio šest mjeseci. Pošto je ozdravio i vratio se u Bar, odlučio je da se preseli u napušteni vagon podno Volujice. I tamo je ostao sve do 2012.

Ipak, prave nedaće i izazovi tek su uslijedile za Netka. Tokom 2010. su zapalili vagon u kome je živio, a 2011. i drugi vagon u koji se preselio. „Podnešena je prijava protiv mene 2012. Zato sam pozvao svog prijatelja advokata Dragutina Durutovića Dašu, da ga pitam za pomoć. On me branio. Prijava je podnesena bez ijednog dokaza”. Optužen je za paljenje vagona i namjerno ugrožavanje bezbjednosti više lica. Postupak je vođen više od dvije godine pred Osnovnim sudom u Baru. Predsjednik sudskog vijeća Goran Šćepanović je, na kraju, odlučio da povuče prijavu jer nije bilo konkretnih dokaza protiv Netka. „Četiri mjeseca po završetku postupka, pronašli su neku ženu koja je tu spavala, i to zapalila”.

Na kraju, stigao je hepiend, na crnogorski način, koji je dokumentovao i Javni servis: šezdeset četiri eura socijale mjesečno i plac sa kućicom koja mu je data na korišćenje do smrti.

No i za to se morao izboriti: „Ja sam lično išao od organizacije do organizacije. Počev od Ministarstva rada i socijalnog staranja, Opštine Bar, Helpa, UNHCR-a. Od Bara do Podgorice i nazad. To je trajalo dvije godine. Opština mi je obećala plac. Strane organizacije materijal. Ali dok me novinari nisu počeli snimat, niko mi nije dolazio, niti išta govorio. E, tek tad, su mi počeli izlaziti ovi naši u susret. Inače je nikad ne bi dobio, nikad!”

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POTVRĐENA OPTUŽNICA PROTIV VESELINA VELJOVIĆA: Skaj prepiska u centru pažnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon potvrđivanja optužnice, oglasilo se SDT stavom da je vijeće Višeg suda potvrdilo da sadržina dekriptovane komunikacije preko SKY ECC aplikacije predstavlja zakonit dokaz. Veljovićev advokat tvrdi suprotno

 

Viši sud u Podgorici potvrdio je optužnicu protiv bivšeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića. Optužnicom je obuhvaćeno 15 osoba koje se terete za stvaranje kriminalne organizacije, krijumčarenje, pranje novca i zloupotreba službenog položaja. Podsjećamo, Veljović se tereti da je 2020. godine postao pripadnik kriminalne organizacije koju je 2018. godine formirao Aleksandar Mrkić radi šverca cigareta i pranja para. Konkretno, tereti se da je 25. decembra 2020. godine Mrkiću dojavio da će policija pretresti prostorije koje koristi pripadnik njegove kriminalne organizacije Mujo Nikočević.

Nakon potvrđivanja optužnice, oglasilo se i Specijalno državno tužilaštvo koje se saopštilo da je vijeće suda potvrdilo pravno stanovište SDT-a da sadržina dekriptovane komunikacije preko SKY ECC aplikacije, pribavljena u postupku međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, predstavlja zakonit dokaz. „Nema razloga da se dovodi u sumnju zakonitost procedure pred nadležnim inostranim pravosudnim organom koji je taj dokaz prikupio, te da se svakako međunarodna saradnja zasniva na međusobnom povjerenju, odnosno pretpostavci da je dokaz u drugoj državi pribavljen na zakonit način“, piše u saopštenju koje potpisuje specijalni tužilac Vukas Radonjić.

Veljovićev advokat Mihailo Volkov u razgovoru za Monitor kaže da ga odluka Višeg suda kojom se potvrđuje optužnica protiv njegovog klijenta nije iznenadila. Naprotiv, tvrdi, to je i očekivao. „Nijesam vjerovao da će vanraspravno vijeće Višeg suda imati dovoljno pravne kuraži da obustavi postupak, posebno pri činjenici da se u dijelu Veselina Veljovića kompletna osnovana sumnja bazira samo na navodnoj skaj prepisci koja, uzgred, ni sama po sebi nije krivično opterećujuća. Svako onaj ko je bio u Višem sudu na tim ročištima zna kvalitet takvih rješenja i značaj samog instituta potvrđivanja optužnice koji će vrlo brzo da nestane iz zakonske procedure. Tako da s tim u vezi nijesam iznenađen“, kazao je Volkov.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISTRAŽIVANJE INSTITUTA ALTERNATIVA: Preko 5.000 službenih automobila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijednost prevoznih sredstava u državnom vlasništvu je blizu 20 miliona eura. Ogromni vozni park institucijama nije dovoljan, pa je za ovu godinu najavljena kupovina još automobila u vrijednosti od najmanje četiri miliona eura

 

Prema podacima MUP-a iz februara 2024. godine, u Crnoj Gori je registrovano 4.658 vozila u državnoj svojini, što je za 377 više u odnosu na 2022. podaci su iz istraživanja koje je uradio Institut Alternativa.

Podaci MUP-a pokazuju da 4.658 vozila koristi 460 institucija. Najviše vozila ima MUP – 550. Potom slijedi Pošta Crne Gore – 345, Uprava policije – 181, Glavni grad Podgorica – 169, ANB – 119. Više desetina registrovanih vozila imaju i Uprava za inspekcijske poslove – 90, Uprava prihoda i carina – 77, Monteput – 72, Zavod za hitnu medicinsku pomoć – 54, Uprava za katastar i državnu imovinu – 44, Uprava za šume i Radio-televizija Crne Gore – po 43, Uprava za izvršenje krivičnih sankcija – 42, Putevi – 40, Aerodromi – 39, Uprava za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove – 38.

Ovi podaci nijesu  cjelovit pokazatelj broja vozila koja se koriste za potrebe državnih i lokalnih organa i institucija, te troškova koji nastaju njihovim korišćenjem. U ovaj broj ne ulaze vozila koja državne institucije uzimaju na lizing, s obavezom povraćaja vozila nakon isteka ugovorenog perioda, kao što su u prethodnom periodu radile Uprava za inspekcijske poslove i Uprava policije. Iako po državni budžet nastaju troškovi za ta vozila (višegodišnji zakup, troškovi goriva…) i koja neminovno čine vozni park državne institucije, ta vozila registruju davaoci lizinga, pa se ne prikazuju u broju vozila registovanih na državni organ.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZVOJ KOLAŠINA ZAOBILAZI KOLAŠINCE: Više gradilišta, veća stopa nezaposlenosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što Kolašin, kako predstavnici vlasti vole da kažu,  doživljava ekspanzivan razvoj , nije uticalo značajnije na  rast broja zaposlenih koji žive u tom gradu.  Na  kolašinskim gradilištima rade , mahom, strani državljani

 

Iako je u Kolašinu   između 15 i 20 aktivnih gradilišta, tokom minule godine prijavljeno je svega sedam slobodnih radnih mjesta iz oblasti građevinarstava. Investicioni bum, za sada, onima koji traže posao nije donio skoro nikavu korist, pa je stopa nezaposlenosti u toj opštini  više nego duplo veća od državnog prosjeka i iznosi čak 33,8 odsto. Na evidenciji  Biroa rada je 795 Kolašinca ili 10 više, nego, recimo, 2018. godine,  kada je stopa nezaposlenosti bila oko 25 odsto.

Broj nezaposlenih lani, u odnosu na  2022. godinu,  smanjen je za 8,7 odsto. U  kvalifikacionoj strukturi  dominaniraju oni sa III, IV i V nivoom kvalifikacija obrazovanja (52,7 odsto). Među Kolašinkama i Kolašincima koji traže posao oko 10 odsto je visokoškolaca. Prema Informaciji, koju su nedavno iz Zavoda  za zapošljavanje (ZZZ) dostavili lokalnom parlamentu, na posao je u decembru prošle  godine čekalo 76 osoba sa invaliditetom, što je za pet manje u odnosu na isti period prethodne godine.

“U 2023. godini Birou rada poslodavci su prijavili 284 slobodna radna mjesta, što u odnosu na isti period prethodne godine, predstavlja smanjenje od 16,2 odsto. U istom tom periodu broj prijavljenih slobodnih mjesta u Crnoj Gori porastao je za 5,5 odsto”, piše u dokumentu dostavljenom Skupštini opštine (SO). Kolašinski poslodavci lani  su iskazali najveću potrebu za srednjoškolskim zanimanjima (114 prijavljenih slobodnih radnih mjesta), zatim za visokoškolcima (95), dok je bilo 75 slobodnih radnih mjesta za zanimanja I i II nivoa obrazovanja. Najviše slobodnih radnih mjesta prijavljeno je u djelatnosti obrazovanja, usluge smještaja i ishrane, te administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo