Povežite se sa nama

INTERVJU

STEVAN ŠĆEPANOVIĆ, NOVI DEKAN PMF-a: Studenti su najvažniji

Objavljeno prije

na

MONITOR: Na funkciju dekana PMF treba da stupite početkom decembra. Šta ćete unaprijediti, a šta promijeniti?
ŠĆEPANOVIĆ: Smatram da treba unaprijediti komunikaciju na svim nivoimа, podsticati na razgovor i razmjenu mišljenja. Posebno treba poboljšati komunikaciju na relaciji nastavnik – student. Zahtjevi novog vremena i smjena generacija iziskuju stalnu budnost nastavnika, da odgovore ne samo zahtjevima struke, nego i potrebama studenata.

Kroz stalno poboljšanje i osavremenjavanje nastavnih planova i programa treba omogućiti studentima sticanje znanja, vještina, kompetencija i sposobnosti, da izlaskom na tržište rada pokažu kvalitet kojim će se izboriti za svoje mjesto u društvu. Ukoliko želimo biti konkurentni i dio šire naučne zajednice, moramo biti i uporedivi sa sličnim fakultetima u svijetu.

Treba promijeniti i unaprijediti web-sajt Fakulteta kako bi se poboljšalo informisanje zaposlenih i studenata o svim zbivanjima na Fakultetu i učiniti ga dostupnim sa svih mobilnih platformi. Ne treba se libiti ni korišćenja društvenih mreža u komunikaciji sa studentima, populacijom. Smatram i da se nastavnici moraju više angažovati u ažuriranju prostora na sajtu koji se odnosi na predmet koji predaju, postavljanjem materijala sa predavanja i vježbi i evidencije poena koje su studenti osvojili u toku i na kraju semestra.

Kao i do sada sve važne odluke će biti donošene zajednički, njima će prethoditi uobičajene rasprave na Studijskim programima, Kolegijumu dekana i Vijeću, uz uvažavanje mišljenja studentskih predstavnika, poštujući Statut i pravilnike UCG i PMF-a. Radi racionalizacije vremena i efikasnijeg rada, kad god je to moguće, treba insistirati na održavanju elektronskih sjednica Vijeća.

Budući da istraživači na našem fakultetu rijetko međusobno sarađuju na zajedničkim naučno-istraživačkim projektima, češće uspostavljanje takve saradnje bi bilo veoma korisno za kvalitet i obim naučno-istraživačke produkcije PMF-a.

Dosadašnje iskustvo u dodiru sa administracijom Fakulteta, govori da imamo često komplikovane, a nerijetko i nepotrebne procedure u ostvarenju nekih osnovnih stvari. Taj komplikovani sistem je neophodno pojednostaviti.

Nastavnu djelatnost na fakultetu treba osavremeniti i poboljšanjem nivoa tehničke opremljenosti sala. Ovaj prostor je sada dosta ruiniran i tehnički zastareo. U saradnji sa Univerzitetom i širom društvenom zajednicom, sljedeća Uprava Fakulteta treba da izvrši rekonstrukciju učionica.

MONITOR: Ovo je period intenzivnih aktivnosti na reorganizaciji vašeg Fakulteta, kao i Univerziteta. Kako vidite relizaciju?
ŠĆEPANOVIĆ: Već više mjeseci skoro cjelokupno naše nastavno osoblje je angažovano na izradi novih planova i programa, koji će odgovarati našoj zajednici, biti konkurentni na tržištu i usklađeni sa našim resursima i kadrovskim potencijalom. Senat je usvojio nove nastavne planove i sljedećem dekanskom timu predstoji težak period njihove implementacije. Od implementacije će zavisiti kvalitet naših studija. Složen i kompleksan period prelaska sa starih na nove programe mora se odvijati uz puno uvažavanje interesa i potreba naših sadašnjih studenata, koji su počeli studije po prethodnim nastavnim planovima i programima. U ovom poslu moraju uzeti učešće svi zaposleni i jedino na taj način možemo zadržati visoko, ugledno mjesto koje sada imamo.

Iz godine u godinu raste interesovanje za naše studije. Ove godine, praktično još u prvom roku popunili smo sva raspoloživa mjesta na osnovnim studijama. Upisali smo 230 studenata na osnovne i 90 studenata na specijalističke studije.

MONITOR: Koji model studija (3+2 ili 4+1) bi bio optimalan za studente i profesore PMF-a, po vašem mišljenju?
ŠĆEPANOVIĆ: Moje kolege i ja smo stav o tome izrekli više puta, ali je sada ta priča okončana. Danas treba gledati kako da se što bolje implementira model koji je konačno usvojen na Senatu. Mi školujemo buduće nastavnike koji će učiti našu djecu matematici, fizici, biologiji i informacionim i komunikacionim tehnologijama. Nama je cilj da ih obučimo da valjano obavljaju svoj posao. Trenutno u školstvu Crne Gore nedostaje blizu dvjesta profesora matematike. Konkurs je stalno otvoren. Dobijamo dopise direktora škola sa molbom da im preporučimo nekog našeg studenta da drži nastavu iz matematike. O potrebi za informatičkim i drugim zanimanjima i da ne govorimo.

Naš prevashodni zadatak je da našim svršenim studentima obezbijedimo stručnost koja ih preporučuje na tržištu rada. Svjesni smo da su reforme na širem planu neophodne, ali zadržavamo stav da se zdrave osnove i pozitivna iskustva i prakse čuvaju, uz svakodnevno unapređivanje, jer je kontinuitet u obrazovanju izuzetno važan. Naš cilj i prevashodni interes je bolja, modernija i naprednija Crna Gora, koja će sa intelektualnim kadrom stati rame uz rame sa razvijenim zemljama svijeta. Posmatrajući studente svih godina svoje pedagoške prakse tvrdim da imamo ogroman potencijal, koji ne smijemo zanemariti.

MONITOR: Da li postoje neki aspekti reformi koje Rektorat želi da uvede na vašem fakultetu, koje bi po vama bile korisne i unaprijedile nastavu?
ŠĆEPANOVIĆ: Svakako. Poboljšanje mobilnosti i razmjene nastavnika i studenata sa drugim fakultetima i uneverzitetima iz okruženja i svijeta, jedan je od njih. Sa nekim već imamo vrlo plodnu saradnju. Programi mobilnosti se moraju učiniti dostupnim što većem broju studenata, uz administrativnu podršku i promociju. Jedan od osnovnih preduslova u ovom procesu predstavlja afirmacija Centra za međunarodnu saradnju UCG uz uključivanje saradnika i studenata sa PMF-a, koji su već koristili programe mobilnosti. U okviru Centra funkcioniše Kancelarija za međunarodnu saradnju i Kancelarija za razvoj karijere. U Kancelariji za međunarodnu saradnju, između ostalog, pruža se podrška mobilnosti studenata i nastavnog osoblja, kao i podrška studentima i predavačima koji dolaze na naš Univerzitet.

Mobilnošću se omogućava transfer znanja i ideja u oba smjera i to trebamo i moramo iskoristiti.

Tu je i podrška naučno-istraživačkom radu. Prirodno-matematički fakultet je traži i očekuje. Na Fakultetu postoji multi-disciplinarni načno-istraživački potencijal. Nosioci ovih aktivnosti prije svega treba da budu mladi istraživači, doktorandi. Saradnje u okviru iste akademske zajednice su prirodne, očekivane i izuzetno korisne, pa ih treba podsticati. Svjesni smo da ih na našem Univerzitetu nema u dovoljnom broju.

Očekujemo poboljšanje i osavremenjavanje uslova rada. Naša laboratorijska i računarska oprema nedovoljna je i prilično zastarjela. Nedostatak finansijskih sredstava je ograničavajući faktor za veće pomake u njihovom osavremenjavanju. Zato se naučno-istraživački rad na PMF-u uglavnom odvija u saradnji sa drugim savjetskim univerzitetskim centrima. Većina naših nastavnika i saradnika se usavršava ili se usavršavala na prestižnim evropskim i svjetskim univerzitetima. Na osnovu već datih nagovještaja, vjerujem da će se dijelom uz pomoć Univerziteta, dijelom preko projekata, poboljšati opremljenost naših laboratorija, čime bi se stekli uslovi za komfornije i kvalitetnije izvođenje nastave, ali i za istraživačke radove. Nadam se i aktivnijoj pomoći Ministarstva nauke i šire društvene zajednice.

MONITOR: Da li ste kao doskorašnji prodekan za nastavu zadovoljni saradnjom sa studentima?
ŠĆEPANOVIĆ: Kao prodekan sam imao odličnu saradnju sa studentom povjerenikom i ostalim predstavnicima studenata. Žao mi je što strogi pravilnici nisu dozvoljavali da im svaki put izađemo u susret.

Studentski predstavnici treba da budu aktivniji i da na pravi način predstave svoje probleme. Za predstavnike treba da biraju najbolje. Zalagao bih se, i u svojstvu dekana, da sva pitanja s kojima studenti izađu pred nas budu blagovremeno rješavanja i da budu razmatrana na Vijeću i drugim organima Fakulteta.

Neophodno je razviti dodatne programe motivacije studenata. Pod tim se podrazumijeva i podrška inicijativi da se izmjenom Pravilnika olakša upis u narednu godinu studija, kako se ne bi dešavalo da student zbog jednog ili dva nepoložena ispita gubi čitavu godinu. Time bi se smanjio prosjek godina studiranja.

MONITOR: Kako mislite da društvenoj zajednici približite vaš Fakultet?
ŠĆEPANOVIĆ: Izuzetno je važno da na naš Fakultet privučemo najbolje svršene srednjoškolce. Studenti PMF-a uglavnom dolaze iz gimnazija ili srodnih srednjih škola. Ohrabruje odluka o formiranju matematičkog odjeljenja u Gimnaziji „Slobodan Škerović” u Podgorici i najava intenzivnijeg izučavanja prirodnih nauka u srednjim školama u Crnoj Gori.

Na tom polju su mogući različiti vidovi saradnje, od pružanja podrške boljem držanju nastave iz prirodnih nauka i matematike u školama, preko organizovanja seminara za nastavnike, do Dana matematike, fizike i biologije. Održavanje takmičenja iz prirodnih nauka, matematike i programiranja za učenike osnovnih i srednjih škola smatram veoma važnom aktivnošću. Na ovogodišnjoj Olimpijadi znanja, čiji je glavni organizator i pokretač bio Prirodno-matematički fakultet u saradnji sa Društvom matematičara i fizičara, učestvovalo je preko 700 učenika crnogorskih osnovnih i srednjih škola. Maksimalno ćemo se truditi da ovu vrlo korisnu manifestaciju i dalje organizujemo u cilju promocije i popularizacije matematike i prirodnih nauka.

MONITOR: Da li postoji autonomnost vašeg fakulteta?
ŠĆEPANOVIĆ: Jedno od osnovnih svojstava akademske zajednice je Ustavom zagarantovana autonomija koja, između ostalog, podrazumijeva slobodu mišljenja, izražavanja i stvaranja. U različitim istorijskim periodima ta sloboda kod nas je bila ugrožavana na razne načine. Ona je, nažalost, i danas ozbiljno dovedena u pitanje, kako unutar samog UCG, tako i u društvu u cjelini.

Neophodno je vratiti slobodu mišljenja kako nastavnicima, tako i studentima po svim pitanjima koja se tiču života Fakulteta, Univerziteta, kao i društva u cjelini. Autonomnost fakulteta je cilj kome stalno treba težiti. To je naša obaveza kao akademskih građana i naša odgovornost prema mladim generacijama koje školujemo.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ERIK GOBETI, ISTORIČAR IZ TORINA: U bivšoj Jugoslaviji je antikomunizam usko povezan sa nacionalizmom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što bi trebalo učiniti, u Italiji, Crnoj Gori i drugdje, jeste priznati krivicu ideologija koje su dozvolile  zločine, a ne ljudi. To je, u konačnici, ono što je Njemačka učinila. Nama je danas to teško učiniti, u suštini zato što je dominantna ideologija u Italiji, kao i u Crnoj Gori, nacionalistička, i stoga ista kao i kod onih koji su počinili te zločine

 

MONITOR: Evropa i svijet su se dosta promijenili od poslednjeg intervjua koji ste dali za naš nedjeljnik. Tada ste, između ostalog, rekli: „Važno je prepoznati znakove ‘vječnog fašizma’ koji nijesu nužno prepoznatljivi simboli (svastike ili fašistički pozdravi), već se često kriju iza dragih lica i lijepih riječi“. Kako Vam danas izgledaju ti znakovi i gdje ih najčešće možemo naći?

GOBETI: Znakova ima mnogo, ali danas je najočigledniji militarizam, odnosno ideja rješavanja međunarodnih sporova silom, ratom i nasiljem. Ovakav stav uzrokuje stotine hiljada smrti i nastavit će to činiti ako najjače svjetske vojske nastave koristiti svoju moć da nametnu svoju volju najslabijima.

MONITOR: Koliko je Italija danas u stanju da se izbori sa svojom fašističkom prošlošću? Da li je u italijanskom društvu prisutnija negacija ili revizionizam i kako se nove vladajuće strukture odnose prema prošlosti koje se nikada nijesu odrekle?

GOBETI: Članovi sadašnje italijanske vlade su politički nasljednici fašističke ideološke tradicije. Oni eksplicitno ne slave fašizam, ali ga ne osuđuju niti kritikuju. Njihova strategija je umjesto toga osuda antifašizma: partizanskog pokreta u historijskoj perspektivi (na primjer, kroz narativ o fojbama, obračunu na italijansko-jugoslavenskoj granici, kao „genocidu” nad Italijanima) i antifašističkih aktivista danas (na primjer, sa predloženim zakonom kojim se antifašistima sudi kao teroristima).

MONITOR: Igrana miniserija Musolini – Son of the Century  je imala premijeru na stogodišnjicu dijela događaja koje opisuje. Koliko ovakvi popkulturni narativi nalaze prostora u medijima i koliko ih uopšte ima?

GOBETI: Volio sam seriju, ali mislim da je razumljiva samo maloj manjini koja već ima neko znanje o tim istorijskim događajima. Eksplicitni prikaz Musolinijevog nasilja i cinizma nažalost, po mom mišljenju, ima suprotan učinak na mase Italijana: pojačava šarm lika, pomalo kao serijali o Mafiji ili Tarantinovi filmovi.

MONITOR: Dobar dio vaših interesovanja vezan je i za Jugoslaviju i Crnu Goru. Već decenijama, a posebno posljednjih godina, na Balkanu je prisutan jak talas revizionizma. Rehabilituju se ratni zločinci, dobijaju ulice, trgove, spomenike… Kako vidite tu situaciju?

GOBETI: To je dio zajedničkog puta širom Evrope. Nakon 1989. godine, preko progresivne evolucije, promjenjena je percepcija tragedije dvadesetog stoljeća: od vizije koja je osuđivala fašizam, prešli smo na onu koja je osuđivala „totalitarizam”. Danas to u suštini znači osudu komunističkih režima, ali i ideje društva koja ih je podupirala, uključujući društvenu solidarnost, princip preraspodjele bogatstva, odbranu slabih, itd. Posljedično, čak se i krivica fašizma relativizira. Poruka je jasna: u konačnici, fašisti su bili brutalni i nasilni kao i mnogi drugi, svakako manje od komunista; a njihove političke ideje su bile manje „pogrešne” jer su i dalje bili patriotski nastrojeni. To je posebno vidljivo u bivšoj Jugoslaviji, gdje je antikomunizam usko povezan s nacionalizmom.

MONITOR: Može li se povući neka paralela između Italije i postjugoslovenskih zemalja kada je u pitanju suočavanje sa sopstvenim zločinima?

GOBETI: Logično je da je teže priznati vlastitu krivicu nego priznati pretrpljene nepravde. To se odnosi na pojedince, ali i na države. Ono što bi trebalo učiniti, u Italiji, Crnoj Gori i drugdje, jeste priznati krivicu ideologija koje su dozvolile te zločine, a ne ljudi. To je, u konačnici, ono što je Njemačka učinila. Nama je danas to teško učiniti u suštini zato što je dominantna ideologija u Italiji, kao i u Crnoj Gori, nacionalistička, i stoga ista kao i kod onih koji su počinili te zločine.

MONITOR: U Crnoj Gori imamo situaciju da se heroji NOB-a koriste za svakodnevna politička potkusurivanja. Dok jedan ministar u Vladi Crne Gore ne zna ko je strijeljao Ljuba Čupića, spomenici služe da se partije svađaju oko njih ili da se devastiraju. Možete li crnogorskoj javnosti još jednom pojasniti važnost pamćenja i čuvanja svijetlih primjera iz Drugog svjetskog rata i njihovog nasljeđa?

GOBETI: Crnogorski partizani su se, zajedno s drugim jugoslovenskim narodima, borili za oslobođenje ovog dijela Evrope od fašizma i nacizma. Trebalo bi biti očigledno da ih treba slaviti zbog njihove hrabrosti i žrtve, a također i zbog njihove pobjede, koja danas omogućava slobodu i demokratiju. A što se tiče nasilja: partizani su ga svakako takođe koristili. Ali partizani su se borili za svijet mira, za socijalnu pravdu i slobodu naroda; fašisti su se, s druge strane, borili za svijet nasilja i brutalnosti, u kojem bi jaki zauvijek potčinjavali slabe.

MONITOR: Danas, kada se kod nas obilježavaju važni datumi (kao što je nedavno bio slučaj sa Danom pobjede nad fašizmom), fokus je više na trenutku, ceremoniji, zastavama i cvijeću. Razmatranje uzroka i posljedica, razloga zbog kojih se slavi taj datum, ostavljena su suvoparnim akademskim raspravama, ako ih i tamo ima. Kakav je, po vašem mišljenju, antifašizam XXI vijeka, a kakav bi trebalo da bude?

GOBETI: U Italiji je situacija još gora, jer 25. aprila, na Dan oslobođenja, mnogi vladini zvaničnici odbijaju da slave, ili čak odaju počast poginulim fašistima. Možda je to i dobra stvar, jer nema licemjerja i jasno je ko je na strani pravde i slobode, a ko na strani sile i nepravde. Antifašisti se moraju boriti protiv svake nepravde, uvijek na strani slabih i potlačenih, svugdje u svijetu: to je najočitije značenje antifašizma.

MONITOR: Evropa sve više naginje udesno. Kako vidite njenu budućnost, a  kako budućnost balkanskih država koje se još bore sa duhovima prošlosti?

GOBETI: Ne vidim nikakve neposredne pozitivne izglede. Gotovo sve evropske zemlje, a posebno Balkan, kolebaju se između manje ili više autoritarnih, demokratski izabranih vlada (militarističkih, hiperkapitalističkih, protiv slabih, protiv siromašnih i protiv migranata) i ekstremnijih, često eksplicitno fašističkih političkih stranaka. Međutim, uvjeren sam da postoje narodne mase koje ne odobravaju nijednu ideološku viziju. Inspirisani su moralnim principima pravde i jednakosti, ali im nedostaje politički izlaz i koherentna, zajednička vizija, poput marksističke vizije dvadesetog stoljeća. Nalazimo se na raskršću, u periodu promjena za cijeli svijet, a dva puta koja vidim su vojno ili ekološko samouništenje (plod kapitalističke i fašističke ideologije) ili spasenje kroz promjenu globalne perspektive koja ponovo stavlja čovječanstvo u središte, a ne novac, moć i „identitete”.

Italija pred izborima

MONITOR: Naredne godine Italiju očekuju novi parlamentarni izbori. Da li su se opozicione stranke restartovale ili desne strukture čvrsto drže Italiju u svojim rukama?

GOBETI: Za sada ne vidim nikakve drugačije izglede. Zamišljam da će doći do promjene u sastavu desnice: Fratelli d’Italia će biti jača, Forza Italia (bez svog vođe) će biti slabija, a Lega će zamijeniti Vannaccijeva stranka, koja je mnogo očitije fašistička. Opozicija se možda ujedinjuje, ali joj nedostaje zajednička politička perspektiva i, prije svega, drugačiji pogled na svijet o najhitnijim pitanjima: nemilosrdna ekonomska politika, savez s kriminalcima Trumpom i Netanyahuom te rat protiv siromašnih i migranata. Ako situacija ostane kakva jeste, mogući poraz Melonijeve donio bi gotovo čisto simboličnu promjenu.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, KOPREDSJEDNICA ZELENO-LEVOG FRONTA,  POSLANICA U SKUPŠTINI SRBIJE: Zatvoren je krug: Veselin Milić je spriječio policiju da reaguje na rušenje u Savamali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vučić je bolje od Miloševića čitao globalni trenutak. I djeluje  da on i sad čeka da se javi  za njega povoljniji međunarodni trenutak za razriješenje političke krize. Ali, prvi put, taj za njega povoljniji trenutak neće doći

 

 

MONITOR: Šef beogradske policije,Veselin Milić, osumnjičen je za teška krivična djela.  Analitičari i bivši visoko rangirani policajci/ke smatraju da je moguće da se radii o osveti vrha režima bivšem direktoru Miliću. Da li je moguće da je on  djelovao samo „na svoju ruku“?

ĐORĐEVIĆ: Zatvoren je krug.  Milić bio je ključni akter koji je naredio policiji da ne reaguje zbog rušenja u Savamali, a deset godina kasnije, nakon pozicija –što načelnika beogradske policije -što savetnika Predsednika republike za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, on pokušava da prikrije ubistvo u kriminalnom miljeu. Ovih deset godina ja zovem režimom savamalske oligarhije, u kojoj su maltene nestale granice između države i stranke u vezi sa izbornim mahinacijama, i u kojoj su jednako tako -gotovo zbrisane, granice između institucija države i mafije.   To je javno potvrdio i Vučić izjavom da pola narko-dilera ima policijsku zaštitu i da su pojedinci iz sistema bezbednosti povezani sa kriminalcima. I da to tako traje već 40 godina, kao da on sa tim nema ništa. Policija je u poslednjih godinu i po dana vršila represiju nad studentima i građanima, štitila kriminalce javno na ulicama, i taj obračun sa građanima bio je test lojalnosti režimu, pa su ljudi koji nisu hteli da rade takve stvari smenjivani ili su sami odlazili. Posle čistki, unapređivani su lojalisti. Posledica toga je potpuni slom poverenja u policiju i potpuno urušavanje njenog ugleda. Ne mogu da znam ko je kome šta nameštao – u mom svetu ljudi rade više poslova da bi priuštili kupovinu malog stana na kredit ili da bi školovali decu, dok javni funkcioneri u sprezi sa kriminalnim klanovima imaju vile u vrednosti od milion evra. Verujem  da se zanose svi oni koji misle da mogu da se kontrolišu kriminalci, kao i oni koji misle da pad Veselina Milića može da prođe tako da ne okrnji režim SNS-a. Ipak je on, da citiram Uglješu Bokića, novinara Danasa, “prototip visokog oficira policije po meri režima”.

MONITOR: Opozicija žustro reaguje na najave Vučića o izborima, koje se još  ne ostvaruju.. Da li je to neka njegova nova „anketa“ za opoziciju ili pokazatelj nesigurnosti vlasti ?

ĐORĐEVIĆ: Vlast je nesigurna od 1. novembra 2024.  Od pre godinu  najavljuje izbore od kojih beži. Pošto je očigledno da nisu spremni na rizik i da im više ni krađa izbora ni nasilje tokom izbornog dana, nije sasvim dovoljno da pobede na način na koji su navikli i koji im je potreban- onda odlažu, taktiziraju, rade na tome da se antirežimski front raspadne, ali pošto se ta slabost sad baš vidi, moraju da uveravaju i sopstvene aktiviste i birače da- evo sad će izbori, samo što nisu, ali eto kriza je u svetu i baš sad ipak ne mogu.

MONITOR: Bili ste jedna od stranaka osnivača „evropske koalicije“. Od nedavno ne učestvujete na sastancima. Izrazito desne partije kao Novi DSS, izlaze na buduće izbore samostalno. Govori se o najmanje tri kolone studentsko-građanske i partijske opozicije. Zašto je u ovoj teškoj situaciji nemoguća saradnja, kakva je, uz DOS i Otpor, donijela Srbiji promjenu režima?

ĐORĐEVIĆ: Mi smo jedna od stranaka koja je u prostorijama Evropskog pokreta napravila dogovor o koordinaciji aktivnosti prema EU i to za nas i dalje važi. Međutim, niti je to tada bio dogovor o koaliciji niti je u međuvremenu do stvaranja koalicije došlo. Sastanak na koji referišete nije u sklopu tog procesa-no to je sve manje važno, jer ćemo mi nastaviti da sarađujemo sa svim organizacijama u antirežimskom frontu u meri u kojoj smatramo da to doprinosi pobedi. Važnije je da postoje neki strukturalni razlozi poput tipa organizacije Studenskog pokreta- koja makar formalno nema predstavnike, ali i odabrane strategije da se za sada ne koordiniše sa drugim antirežimskim akterima. Već u tome nestaju direktne paralele sa 2000. godinom. Ne ulazeći u to da li je to pošteno, a kako će se završiti- tiče se svih nas. Zato je najracionalnije i najodgovornije bilo tragati za formulom za najdelotvorniji izborni nastup u cilju pobede nad režimom. Takav pristup podrazumeva zajedničku borbu i makar minimalni dogovor o tome šta bi ona bila.

MONITOR: Šta je cilj režima koji nastavlja da manipuliše- od strane Venecijanske komisije i OEBS-ODIHR predloženim izmenama pravosudnih i izbornih zakona. Šta kvalifikuje poslanike SNS, Uglješu Mrdića i Miroslava Petrašinovića da se „proslave“ kao predlagači?

ĐORĐEVIĆ: Pretpostavljam da su konkretno oni odabrani da im zapamtimo imena i prezimena zato što su lojalisti. Ali, važnija je njihova uloga da kao poslanici predlažu zakone na način da izbegnu da ih predlaže Ministarstvo pravde pa da prođu javne rasprave ili da supstituišu de facto raspad Radne grupe za unapređenje izbornih uslova koju su napustili i opozicija i civilno društvo, a koja je napravljena da bi se u skladu sa preporukama ODIHR-a radilo na ispunjavanju ovih preporuka u inkluzivnom procesu. Oni se koriste ovim smicalicama redovno i  imaju višestruke funkcije – da kupe vreme u kojem se ne dogodi ništa ili se stvari o pogoršaju. Konkretno u slučaju pravosudnih zakona, i da se prekrije bruka što je ministar kulture optužen za zloupotrebu službenog položaja i falsifikovanje službene isprave u vezi sa skidanjem statusa kulturnog dobra sa zgrade Generalštaba radi-ispostaviće se, neuspešnog umiljavanja Trampu.

MONITOR: Jedna od najnovijih vijesti je kragujevački memorandum „studenata u blokadi“ o Kosovu. Tu se kaže da je KiM neodvojivi deo Republike Srbije. To već, izgleda, dijeli i njihove pristalice-od kojih neki kalkulišu, da je njihov tekst, nekakvo studentsko „lukavstvo“, da na svoju stranu privuku što veći broj pristalica režima?

ĐORĐEVIĆ: Za mene je najveći problem sa tim dokumentom politička filozofija koja ga opravdava a koja je drugačija od političke filozofije ZLF, koja počiva na životu običnih ljudi i poboljšanju njihovih uslova života. U tekstu Memoranduma ima teritorije, kodova, identiteta, ali maltene nema ljudi. Ni Srba sa Kosova i njihovog sve neizvesnijeg života zbog ugroženosti institucija prosvete i zdravstva od čijeg opstanka zavisi i opstanak srpske zajednice, ali ni Albanaca koji neće da žive sa nama u Srbiji, a upitno je da li tako nešto želi većina građana Srbije. Ne vidim da će ikome od ovakvih memoranduma biti bolje, ne vidim da oni proizvode nova rešenja, osim što reprodukuju stare obrasce mišljenja. Nije mi to iznenađenje. Kad je o lukavstvu reč, ako je ovo način da se dobiju neki ljudi da glasaju za Studentsku listu-a ne za SNS ili za liste sa desnice, čini mi se da sam Memorandum neće biti dovoljan – te da će biti potrebno još nešto. I dodatno, možda je to dobra kalkulacija, ali ne vidim kako se razlikuje od politika na čijoj je kritici nastao Studentski pokret.

MONITOR: Gestovi srpskog režima više mjeseci pokazuju „ljutnju“ na  Brisel. Ali je i EU čvrsta u namjeri da Beogradu ne isporučuje novac iz Plana rasta, za koji ministar Siniša Mali, kaže da nije bitan za budžet. Vučić je pred put u Azerbejdžan, rekao da se  čuo sa Ursulom fon der Lajen. Postoji li neki plan iza svega ovoga, i na strani Predsjednika Srbije i na strani EU?

ĐORĐEVIĆ: SNS igra svoju oprobanu igru glumatanja reformi po principu švedskog stola, kao što je slučaj sa selektivnim ispunjavanjem preporuka ODIHR-a, pravljenja problema pa onda navodnog eliminisanja štete, kombinujući diskurs Srbije na evropskom putu i otvorenih napada na određene evropske i EU zvaničnike . Novac iz Plana rasta nije nevažan i nije nevažno šta će se sa tim novcem dogoditi, ma kakvo kiselo grožđe evocirao Mali. Ali je jasno da se borba odvija unutar same Evropske narodne partije oko odnosa prema SNS-u kao što se odvija i borba za karakter EU u ovom geopolitičkom trenutku. Verujem da postoje različiti planovi različitih aktera, i da još ne znamo koji će prevladati. Važno je da ne budemo samo posmatrači već i oni koji, onoliko koliko mogu, utiču na usmeravanje ovih procesa.

MONITOR: Skoro je otkazan samit Brdo-Brioni, zbog, kako je rekao Zoran Milanović, stalnih napada srpskog režima. Ovih dana je Vučić Crnoj Gori-a povodom odluke da ne ide na proslavu njene državnosti, uputio poduže pismo. U lošim odnosima sa EU i zemljama regiona, nejasnim odnosima sa Rusijom, uzdržanosti Kine i ravnodušnosti SAD, kome se okreće zvanični Beograd?

ĐORĐEVIĆ: Zvanični Beograd, obraća se svakome kome može, da bi pokazao sopstvenom biračkom telu da ima podršku sveta – obraćanje se plaća povoljnim uslovima za investitore, rasprodajem zemlje, korupcijom, isporukom oružja Ukrajini, prodajom naoružanja Izraelu uprkos apelima UN eksperata da se obustavi prodaja vojne opreme zemlji koja sprovodi genocid. A sve zarad opstanka na vlasti. Vučić je bolje od Miloševića čitao globalni trenutak u kome je vladao Srbijom, i ovaj obrazac ponašanja je do sada davao rezultate. I deluje- da Vučić i sad čeka da se javi -za njega, povoljniji međunarodni trenutak za razrešenje političke krize. Ali-  prvi put, taj za njega povoljniji trenutak neće doći. Problem je samo sa čime će sve građani Srbije morati da se suoče kad se svi zajedno izborimo za promene.

 

ZLF je uz studentski pokret sve vrijeme

MONITOR: ZLF je mnoge iznenadio promjenom stava prema saradnji sa Studentskim pokretom. Sada je najavljeno da će studenti dobiti „blanko“ podršku ZLF-a, ukoliko izbori budu u julu. Mnoge pristalice opozicionih snaga govore o neophodnosti „referendumske atmosfere“. Kako do nje doći?

ĐORĐEVIĆ: ZLF je uz studentski pokret sve vreme. Učestvovali smo na različite načine u kampanjama za lokalne izbore iako nismo imali kandidate. I imali smo posmatračke misije. Zajedno sa kolegama iz evropske opozicije imali smo nekoliko evropskih ofanziva radi predstavljanja situacije u Srbiji u evropskim institucijama. Konkretna odluka u vezi sa podrškom ukoliko izbori budu u julu, odgovorna je odluka prema našim biračima- da u slučaju brzih izbora znaju šta ćemo raditi. Ukoliko do izbora ne dođe, Zeleno-levi front će nastaviti da radi sa svim organizacijama u antirežimskom frontu da se stvori najdelotvorniji izborni nastup u cilju pobede nad režimom. Referendumska atmosfera može da nastane na dva načina – da postoji jedna lista ili da postoji dogovor do tri liste. Načini dolaženja do svega ovoga su mnogobrojni, i nema jednog jedinog ispravnog puta kako se do toga stiže -jer je svaka konkretna situacija jedinstvena. Verujem da ćemo- na kraju, stići do toga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, ČLANICA SAVJETODAVNE GRUPE BALKAN U EVROPI (BIEPAG): Najveći izazov je vladavina prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

I dalje djeluje veoma ambiciozno očekivanje da Crna Gora sve obaveze završi do kraja godine, posebno imajući u vidu da je već polovina maja. Najveći izazov nijesu tehnička poglavlja, već oblast vladavine prava, odnosno poglavlja 23 i 24. Od rezultata u tim oblastima će zavisiti ukupna procjena spremnosti Crne Gore za završetak pregovora

 

 

MONITOR: Ovogodišnji Eurobarometar pokazao je da u EU vjeruje 65 odsto građana Crne Gore, dok je taj procenat prošle godine iznosio 83 odsto. Kako to komentarišete?

MAROVIĆ: Proces pregovora između Crne Gore i Evropske unije traje 14 godina i prirodno je da se raspoloženje građanki i građana mijenja, prag tolerancije je niži, a građanke i građani počinju da rezultate mjere konkretnim promjenama u svakodnevnom životu. Ipak, kada pogledamo razna istraživanja u kontinuitetu, podrška članstvu Crne Gore u EU i dalje je visoka i stabilna i ne možemo govoriti o dramatičnom zaokretu ili ozbiljnom padu raspoloženja u odnosu na EU.

Dijelom su na ovakav rezultat sigurno uticale i različite, često kontradiktorne, poruke koje smo početkom godine dobijali iz država članica EU kada je riječ o politici proširenja i perspektivi članstva. Dobar dio građanki i građana vrlo pažljivo prati takve signale i svaki utisak neodlučnosti ili kalkulisanja proizvodi određenu dozu skepticizma.Međutim, nakon formiranja ad hoc radne grupe za izradu pristupnog ugovora postalo je mnogo jasnije da proces ipak ulazi u finalnu fazu i da članstvo više nije apstraktna politička ideja, već realna mogućnost u bliskoj budućnosti.

Naravno, ostaje još mnogo otvorenih pitanja. Tek treba vidjeti kakvi će biti zaštitni mehanizmi unutar pristupnog ugovora, koliko će Crnoj Gori biti potrebno da ispuni preostale obaveze, prije svega u oblasti vladavine prava, ali i da li će neke države članice koristiti ratifikaciju kao prostor za unutrašnja politička kalkulisanja. Podrška građanki i građana oscilira, ne zato što je evropska ideja izgubila privlačnost, već zato što ljudi žele više izvjesnosti i jasniju dinamiku procesa.

MONITOR: Povjerenje crnogorskih građana u EU veće je od povjerenja u državama članicama. Šta to govori?

MAROVIĆ: O različitim perspektivama iz kojih se EU posmatra. U državama članicama EU građanke i građani je doživljavaju kao sistem koji direktno utiče na njihov svakodnevni život i zbog toga su prema njoj mnogo kritičniji. Kada postoje problemi sa ekonomijom, migracijama, bezbjednošću ili rastom troškova života, nezadovoljstvo se često usmjerava i prema Briselu, jer se EU vidi kao centar političkih odlučivanja.

Pored toga, evropske građanke i građane posljednjih godina dodatno opterećuju geopolitičke okolnosti. Rat u Ukrajini, energetska kriza, rast populizma, nesigurnost u odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama i utisak da Evropa sve teže pronalazi jedinstven i snažan odgovor na globalne izazove, prirodno proizvode određeni stepen zamora.

U Crnoj Gori se Evropska unija dominantno posmatra kao prostor stabilnosti, viših standarda, uređenijih institucija i boljih životnih prilika. Nezadovoljstvo domaćim političkim elitama često dodatno pojačava idealizaciju EU, pa se evropska integracija ne doživljava samo kao vanjskopolitički cilj, već i kao nada da će se kroz taj proces unaprijediti institucije, smanjiti korupcija i povećati kvalitet života. Drugim riječima, građanke i građani Crne Gore u EU  vide ono što im nedostaje u domaćem sistemu, predvidivost, funkcionalnost i osjećaj da institucije rade u javnom interesu.

MONITOR: Tu je i podatak da je sve više građana Francuske protiv proširenja Unije, dok na tu mogućnost ne gledaju blagonaklono ni u Njemačkoj, Belgiji, Austriji…

MAROVIĆ: Momentum koji danas postoji kada je riječ o politici proširenja prije svega je rezultat geopolitičkih okolnosti, rata u Ukrajini i promijenjenog odnosa Evropske unije prema bezbjednosti i stabilnosti kontinenta. Evropska komisija i dio država članica trenutno pokazuju mnogo veću spremnost da proširenje tretiraju kao strateško pitanje, zbog čega vidimo i ubrzavanje određenih procesa.

Taj institucionalni momentum nije praćen proporcionalnim rastom podrške među građankama i građanima država članica. Naprotiv, u nekim državama vidimo povećanje skepticizma prema proširenju. Razlog  je što u unutrašnjem političkom diskursu tih zemalja nije došlo do stvarne promjene retorike. Liderke i lideri često deklarativno podržavaju proširenje, ali ga ne predstavljaju svojim građankama i građanima kao realan i neposredan politički proces.

Nedavno sam sa koleginicama i kolegama iz BiEPAG-a boravila u Parizu i tokom razgovora sa ministrom za Evropu i savjetnicima predsjednika Makrona bilo je vrlo zabrinjavajuće vidjeti koliko podrška proširenju može biti saopštena kroz veoma fluidne formulacije, nejasne rokove i prilično oprezan politički ton. Kada u javnom prostoru nemate jasnu poruku da bi neka država Zapadnog Balkana uskoro mogla postati članica EU, onda nije iznenađujuće što podrška proširenju u Francuskoj ostaje relativno niska.

Zato će u narednom periodu biti neophodno mnogo ozbiljnije i strateškije lobiranje, posebno prema državama u kojima postoji izraženiji skepticizam. To lobiranje mora biti koordinisano, usmjereno prema ključnim političkim i društvenim akterima i zasnovano na jasnoj poruci da je integracija Zapadnog Balkana pitanje dugoročne evropske stabilnosti.

MONITOR: Može li Crna Gora ispuniti evropske obaveze u rokovima koji su postavljeni kako bi postala naredna članica EU?

MAROVIĆ: I dalje djeluje veoma ambiciozno očekivanje da Crna Gora sve obaveze završi do kraja godine, posebno imajući u vidu da je već polovina maja. Ipak, najveći izazov nijesu tehnička poglavlja, već oblast vladavine prava, odnosno poglavlja 23 i 24. Od rezultata u tim oblastima će zavisiti ukupna procjena spremnosti Crne Gore za završetak pregovora.

Za mnoga druga poglavlja postoje tranzicioni periodi i fleksibilniji modeli prilagođavanja, ali kada je riječ o pravosuđu, borbi protiv korupcije, organizovanog kriminala i funkcionisanju institucija, nema prostora za formalno ispunjavanje obaveza bez suštinskih promjena.

MONITOR: Šta vidite kao najveću unutrašnju prepreku?

MAROVIĆ: Sporo ispunjavanje obaveza iz oblasti vladavine prava. Dodatni problem predstavlja to što je za ključna imenovanja u pravosuđu i promjene Ustava potrebna dvotrećinska većina u Skupštini, dok trenutno imamo ozbiljnu političku krizu i unutar parlamentarne većine i u odnosu vlasti i opozicije.

Posebno zabrinjava to što Crna Gora još nije uspjela da izgradi dovoljno snažan i uvjerljiv bilans rezultata u slučajevima visoke korupcije. Broj pravosnažnih presuda i dalje je veoma mali, a na osnovu takvih rezultata procjenjuje se stvarna sposobnost države da sprovodi reforme. Biće veoma teško da se trend koji traje godinama promijeni u nekoliko mjeseci.

Naravno, izazovi postoje i u drugim pregovaračkim poglavljima. Oni su administrativni, finansijski i politički. Jedan od razloga za zabrinutost jeste i komunikacija sa evropskim institucijama. Čini se da je usporila dinamika dostavljanja komentara EK/EU na predloge zakona, te razmatranje pregovaračkih pozicija i diskusije na radnim tijelima. U završnim fazama pregovora brzina i efikasnost komunikacije mogu imati značajan uticaj na ukupni tempo procesa.

MONITOR: Obilježen je 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom. Gdje je Crna Gora danas kada govorimo o antifašizmu?

MAROVIĆ: Na prilično klimavim nogama. I dalje vjerujem da u društvu postoji dominantna antifašistička većina, ali su oni koji pokušavaju da relativizuju ili potkopaju antifašističke vrijednosti često mnogo glasniji, agresivniji i prisutniji u javnom prostoru.

Problem je i u tome što takvi pokušaji nerijetko ne nailaze na jasnu, brzu i nedvosmislenu reakciju institucija. Svaka relativizacija fašizma, istorijskog revizionizma ili rehabilitacije ekstremističkih ideologija otvara prostor da takvi narativi postanu normalizovani.

Antifašizam ne može biti samo deklarativna vrijednost koju ćemo pominjati nekoliko puta godišnje tokom državnih praznika. On mora biti aktivno prisutan kroz obrazovni sistem, javne politike, kulturu sjećanja i jasnu institucionalnu reakciju prema svakom pokušaju istorijskog revizionizma ili govora mržnje.

MONITOR:  Kako komentarišete vijesti da je Opština Zeta poništila odluku o priznanju Kosova? Prethodno je lider DNP-a Milan Knežević najavio „institucionalni boj za Kosovo“.

MAROVIĆ: Riječ je o političkoj kampanji i pokušaju mobilizacije biračkog tijela kroz teme identiteta i regionalnih odnosa.

Trenutno gledamo pokušaj stvaranja utiska da postoji određeno distanciranje i pregrupisavanje među konstituentima bivšeg Demokratskog fronta, ali očekujem da će se pred izbore sledeće godine ponovo desiti njihovo približavanje i zajednički politički nastup.

Sa pravnog aspekta odluka Opštine Zeta nema nikakvo dejstvo jer pitanje priznanja država nije u nadležnosti lokalnih samouprava. Međutim, politički i simbolički takve inicijative nijesu beznačajne jer pokazuju da i dalje postoje snažni akteri koji evropski put Crne Gore vide kao prostor za opstrukciju i permanentnu destabilizaciju.

MONITOR: Bliži se i 21. maj, dvadeset godina od obnove nezavisnosti Crne Gore. Gdje je zemlja nakon dvije decenije i kako vidite najave da neke opštine neće učestvovati u proslavi?

MAROVIĆ: Crna Gora i dalje prolazi kroz duboke političke i identitetske podjele, ali je državnost neupitna i istorijski zaokružena. Uprkos tome, zabrinjava to što dio političkih aktera i dalje pokušava da osporava ili relativizuje državne praznike i simbole. Najave da neke opštine neće učestvovati u obilježavanju Dana nezavisnosti smatram nedopustivim ponašanjem, jer lokalne samouprave nijesu privatni politički posjedi, već imaju obavezu da poštuju ustavni i pravni poredak države.

Posebno je problematično kada se takve odluke pokušavaju predstaviti kao pitanje političkog stava ili slobode izbora. Nadležne institucije moraju da reaguju i koriste postojeće zakonske mehanizme kako bi se spriječilo institucionalno ignorisanje državnih praznika.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo