Povežite se sa nama

MONITORING

IZBORI: Prepolovljena zemlja

Objavljeno prije

9 godina

na

izbori-2

Demokratska partija socijalista osvojila je na izborima 16. oktobra najveći broj glasova. Formiranje vlade zavisiće od manjinskih partija. Zvuči kao vijest od prije četiri godine, samo je oktobar bio 14.

Državna izborna komisija utvrdila je preliminarne rezultate parlamentarnih izbora prema kojima je Demokratska partija socijalista osvojila 36 manadata, Demokratski front 18, Velika koalicija Ključ devet, a Demokratska Crna Gora osam. Socijaldemokratska pratija je osvojila četiri manadata, Bošnjačka stranka i Socijaldemokrate po dva, dok su po manadat osvojile Hrvatska građanska inicijativa i lista Albanci odlučno.

DIK je rezultate glasanja utvrdio većinom od 14 glasova, dok je 11 predstavnika tog tijela bilo protiv. Prema posljednjim vijestima izbori bi, pored nekoliko, ne malih biračkih mjesta, mogli da budu ponovljeni i u čitavoj opštini Andrijevica. Budući da je ta varoš, nakon što je decenijama bila opoziciona, tokom posljednja dva izborna ciklusa postala uporište DPS-a – slaba nada da bi se nakon ponovljenog glasanja nešto moglo promijeniti.

Opozicija je objavila kako ne priznaje rezultate izbora. Hoće li istrajati – u ovom trenutku nije moguće procijeniti.

Od 528.817 upisanih u birački spisak, svoje pravo da bira iskoristilo je 382.245 ili 72,28 odsto građana. Vladajuća partija voli da se pohvali kako visok odziv birača govori o njihovom povjerenju u izbore. Krupna je to laž. Birači u Crnoj Gori savršeno dobro znaju da DPS ima ,,bazu” sigurnih glasova blisku trećini biračkog tijela i visokom izlaznošću pokušavaju da se izbore sa onim što vlast unaprijed podmiti i pokrade.

DPS je na ovim izborima imala 158.301 glas što čini 41,42 odsto. Na izborima 2012. imali su, zajedno sa SDP-om, 165.380 ili 46,33 odsto glasova. Izgubili su oko sedam hiljada glasova i imaće, kako trenutno stvari stoje, 36 mandata.

Demokratski front je dobio 77.491 glas, odnosno 20, 27 odsto glasova. To je 18 mandata. Formacija sa istim imenom na prošlim izborima imala je 82.773 glasa što je činilo 23,2 odsto, ali je tada u njenom sastavu bio i dio od kojeg je u međuvremenu, uz odlazak lidera prvobitnog Fronta Miodraga Lekića, nastao Demos.

Velika koalicija Ključ – Demos, SNP, URA – dobila je 42.271 glas, 11,06 procenata, koji im donose devet mandata. Njihov izborni rezultet nije moguće porediti sa prethodnim izborima. Simptomatičnim se, ipak, može smatrati fakat da je SNP, koji je 2012. nastupio samostalno imao 40.131 glas, to jest 11,24 odsto i takođe devet mandata.

Demokrate Alekse Bečića, partije nastale nakon rascjepa u SNP-u, osvojile su 38.183 glasa – 9,99 procenata. Imaće osam poslanika.

Socijaldemokratska partija, iako je lider DPS-a Milo Đukanović priželjkivao da ne pređe cenzus, dobila je 19.997 glasova koji čine 5,23 odsto izašlih na izbore. Takav rezultat donosi im četiri poslanička mjesta. Kada su prethodni put samostalno išli na izbore, daleke 1996, nijesu ušli u parlament.

Socijaldemokrate Ivana Brajovića dobile su 12.447 glasova, 3,26 odsto. Uzimaju dva mandata.

Bošnjačka stranka ubilježila je 12.236 glasova, dobijaju dva mandata.

Na izborima 2012. imali su 15.124 ili 4,24 odsto glasova – tri mandata.

Koalicija albanskih stranaka – Forca, DUA, AA – sa 4.839 glasova ili 1,27 odsto imaće jedan mandat.

Jedan mandat Hrvatskoj građanskoj inicijativi donosi 1.801. glas. U procentima: 0,47.

Za prelazak cenzusa od tri odsto na ovim izborima trebalo je dobiti 11.468 glasova. Nije ga prešlo osam stranaka, na čelu sa Pozitivnom, koja je osvojila 5.058 glasova ili 1,32 odsto. Na prošlim izborima imali su blizu trideset hiljada. Lider Pozitivne Darko Pajović, nakon saopštavanja izbornih rezultata je podnio ostavku. Rasipanje pet hiljada glasova može se računati u njegovo posljednje političko štetočinstvo.

Albanske koalicije sa značajnim brojem glasova – jedna sa 3.388. druga sa 1542 – nijesu uspjele da pređu cenzus. Albanske manjinske liste nakon ovih izbora imaće predstavnika manje nego u prethodnom sazivu parlamenta kada su imale dva poslanička mjesta.

Opozicija – DF, Ključ, Demokrate i SDP – dobila je, dakle, 177.942 ili 46.55 odsto glasova. To je 19.641 više od DPS-a. U procentima je to razlika od 5,13 u korist opozicije. Opet uzalud.

Već u izbornoj noći Đukanović je najavio kako sa ,,tradicionalnim partnerima” ima 42 mandata, te da će brzo doći do dogovora o formiranju vlade.

Izbori su održani u krajnje napetoj atmosferi. Čitavu kampanju DPS je bazirao na podizanju tenzija i ,,spašavanju” države, vrhunac te priče bila je, usred izbornog dana objavljena, informacija o hapšenju grupe od dvadeset terorista iz Srbije koja se spremala da upadne u Skupštinu i ,,uhapsi” premijera. Niko ne može da dokaže koliko ljudi se zbog toga prepalo i ostalo kući ili promijenilo odluku za koga će glasati, ali je očigledno da je tako krupna stvar mogla uticati na regularnost uslova u kojima se izbori održavaju. Za proizvodnju straha nije bilo neophodno da ljudi zaista povjeruju u nastupajući terorizam. I oni koji su pretpostavljali da je riječ o mutnom poslu vlasti mogli su odustati od iskazivanja svoje izborne volje iz golog straha od toga do kojih je granica Đukanović spreman da ide kako bi ostao na vlasti. Prosto: šta bi marila koja mrtva glava.

U sred gužve stigao je i poziv mitro¬po¬lita cr¬no¬gor¬sko-pri¬mor¬skog Amfilohija da se građani ne okupljaju pri¬je ob¬ja¬vlji¬va¬nja ko¬nač¬nih rezu-ta¬la¬ta par¬la¬men¬tar¬nih iz¬bo¬ra.

O slobodi koja je 16. oktobra 2016. vladala u Crnoj Gori svjedoči i fakat da su na nekoliko sati zvanično bili ukinuti internet servisi Viber i WhatsApp. SDP je protiv Sekulića podnio krivičnu prijavu.

Ostale izborne zloupotrebe spadaju u oblast tradicionalnih. Kupovina ličnih karata, isplate novca nakon glasanja, plaćanje puta, prema nekim informacijama i glasa ljudima iz dijaspore, prežanje ispred izbornih mjesta kako bi se zabilježilo ko je a ko nije izašao na izbore i ,,neposlušni” pozvali telefonom da obave građansku dužnost i tako dalje.

Naglašeno se u danima uoči izbora govorilo o avionima kojima DPS dovodi glasače iz dijaspore. Na internetu se na dan izbora pojavio snimak na kojem se vidi djevojka koja potvrđuje da su je iz te partije zvali da dođe na glasanje. Opozicija, pozivajući se na Ustav, tvrdi kako ljudi koji ne žive u Crnoj Gori ne treba da imaju pravo glasa.

Tačno je da u Ustavu piše da pravo glasa imaju državljani Crne Gore koji imaju 18 godina i dvije godine prebivališta, ali je poznato da se Ustav ne primjenjuje direktno i da je, u ovom slučaju, trebalo zakonom precizirati ustavne odredbe o prebivalištu. Prema sadašnjim propisima, onaj ko ode iz zemlje odjavljuje se dobrovoljno. Ako se ne odjavi – nikome ništa. Promjenu tog propisa opozicija nikad nije tražila. Oduzimanje prava glasa je krupan zalogaj, ali, sve dok je zakon ovakav, niko nema pravo da se buni što o njegovoj sudbini odlučuje neko ko doputuje iz Minhena, na primjer. Drugo je pitanje što se za taj posao dobija novac.

,,U toku izbornog dana MANS je kontaktiralo 490 građana, a na osnovu obezbijeđenih dokaza i svjedoka Specijalnom tužilaštvu smo podnijeli ukupno 117 krivičnih prijava zbog sumnji da su počinjena krivična djela protiv izbornih prava”, saopštili su iz te organizacije i precizirali da je riječ o kupovini ličnih karata, pritiscima i predizbornim potkupljivanjima.

Specijalno državno tužilaštvo objavilo je kako su, tokom posljednja dva mjeseca formirali 157 predmeta zbog krivičnih djela protiv izbornih prava. Dva predmeta su odbačena, ostali su u fazi ,,izviđaja”.

Odluku da neće priznati rezultate izbora opozicija je usaglasila nakon što je konstatovala da su ,,ovaj izborni proces pratile takve zloupotrebe, koje su po sadržaju i broju nadmašile sve prethodne izborne procese u istoriji parlamentarizma Crne Gore”. Prema nekim informacijama, opozicija insistira da nezavisna komisija u koju treba uključiti i predstavnike međunarodne zajednice, konstatuje i ispita sve činjenice u vezi sa ,,državnim udarom” i javnosti saopšti ko su izvršioci, a ko nalogodavci ovog krivičnog djela.

Dan nakon što je objavljeno da opozicija ne priznaje izbore, Front je objavio kako bi podržao manjinsku vladu koju bi činili Ključ, Demokrate, SDP i manjinske partije. Objasnili su kako i dalje ne priznaju rezultate izbora ali da su, ,,zbog interesa Crne Gore, koji su važniji od partijskog interesa”, spremni da podrže manjinsku vladu u kojoj ne bi bilo DPS-a, ali ni Fronta. ,,Ne bih imao ništa protiv da mandatar bude predsjednik Bošnjačke stranke Rafet Husović”, kazao je Nebojša Medojević Pobjedi.

Malo ko pomišlja da će manjinske stranke prihvatiti opozicionu ponudu. Nije jasno zašto bi se od njih više očekivalo nego recimo od Socijaldemokrata, da iskoče iz toplog DPS-ovog krila. Bošnjačka stranka, HGI i Forca najavile su da će u ponedjeljak početi zvanične konsultacije o zajedničkoj pregovoračkoj platformi.

Sudeći po informacijama koje su se u međuvremenu pojavile ili je Hrvatskoj građanskoj inicijativi naglo porasla popularnost na sjeveru Crne Gore. HGI je, na primjer, u Pljevljima, dobila 25 glasova iako u toj opštini, prema popisu, živi 16 Hrvata. Nema DPS sa tim nikakve veze jel’ da?

Prema nekim izvorima, slična pomoć bila je potrebna i Bošnjačkoj stranci. Ona je u odnosu na prošle izbore, kad je dobila opozicione bošnjačke glasove a priklonila se DPS-ovoj vladi, znatno izgubila na popularnosti. Ta vrsta ,,investiranja” svojih glasova u manjinske partije DPS-u je omogućavala ,,jeftinije” mandate. Ukoliko su te informacije tačne, predstavnici bošnjačke i hrvatske manjinske liste zapravo nemaju mandat da biraju partnera nakon izbora prosto zato što je DPS svoje glasove preusmjerio i investirao u njih. Oni nijesu Đukanoviću partneri nego podizvođači.

Posao DPS-a oko pretakanja glasova nije bio nimalo jednostavan. Ni glasovi Socijaldemokrata nijesu s neba pali, DPS je i tu pružio bratsku ruku, preciznu i sigurnu. Opozicija je ove izbore izgubila za 979 glasova. Za toliko je SD prešla cenzus.

Zbog nečega, gnijev opozicione javnosti što će ,,održati Mila na vlasti” uglavnom pada na Bošnjake. Tu ništa ne pomažu činjenice. Od oko 53 hiljade Bošnjaka u Crnoj Gori BS je glasalo njih oko 12 hiljada. Zakleo bi se ogroman broj građana naše multinacionalne i multikonfesionalne i uopšte multi države da na izborima presuđuju glasovi iz bošnjačkih krajeva. Samo brojevi kažu da je u Gusinju izlaznost bila 47, u Petnjici 52, u Plavu 58 i u Rožajama 64 odsto. Po podršci DPS-u Petnjica je u prednosti nad Andrijevicom za samo oko šest procenata – 60 prema 53 odsto.

Ako ne iz ljubavi, iz golog je interesa barem, opozicija mogla da ozbiljniju pažnju posveti manjinskim narodima. Ali nije. Ako ne iz ljubavi, partije koje zastupaju manjinske narode bi, zbog dugoročnih interesa svojih naroda mogle da uračunaju da će Đukanović, kad-tad, proći, a da će im komšije ostati. Ali neće. Teška je ovo zemlja. Prepolovljena.

Kako nas drugi vide

Poslije izbora u Crnoj Gori, međunarodna štampa se uglavnom bavi ličnošću premijera Mila Đukanovića. No, piše se i o rascjepkanoj crnogorskoj opoziciji. „Već 25 godina postoje dobri razlozi zbog kojih on – i samo on – obavezno mora da ostane na vlasti”, piše o Milu Đukanoviću dnevnik Frankfurter rundšau. ,,Najprije je bio partner za srpske interese za vreme ratova u Hrvatskoj i Bosni, potom se radilo o distanciranju od Srbije, pa o nezavisnosti proglašenoj 2006, a zatim o tome da je on bio jedini koji je znao posao u mladoj državi i mogao da zadovolji ‘biznismene’, a onda o tome da je imao toliku moć da je samo on kao patron mogao da deli poslove. A sada je važno da opozicija ne dođe na vlast kako se Amerikanci ne bi naljutili”. U komentaru u dnevniku Zidojče cajtung crnogorski izbori su stavljeni u širi kontekst: „Evropa mora da napravi mnoge kompromise kada je riječ o standardima demokratskog i čistog vladanja. Poljska i Mađarska su, i pored spornih zakona, prošle bez sankcija. I bilans Rumunije i Bugarske bi, kada je riječ o borbi protiv korupcije i nepotizma, morao da se bitno popravi. I pored toga, EU nastavlja kurs proširenja, makar i samo na papiru. Brisel pregovara sa Srbijom baš kao i sa Crnom Gorom – iako i jednoj i drugoj državi nedostaje zrelost za EU.” U tekstu za Radio Slobodna Evropa Bodo Weber, analitičar u Vijeću za politiku demokratizacije iz Berlina piše: ,,Strategija opozicije o nepriznavanju izbornih rezultata teško da će uspjeti. Protiv uspjeha stoje: krhkost tog, ideološki razjedinjenog, predizbornog opozicionog ‘bloka’; perspektiva Đukanovića da s tradicionalnim partnerima iz manjina formira, makar slabu, većinu u parlamentu; te izjave međunarodnih posmatrača i EU predstavnika koji su izbore procijenili kao ‘uglavnom regularne’ i pozvali domaće institucije da se time bave. Najvjerovatniji rezultat izbora će biti nastavak političke nestabilnost Crne Gore – sa oslabljenim ‘vječnim’ režimom Mila Đukanovića na jednoj, te hronično slabom opozicijom na drugoj strani”.

Lokalni izbori

DPS je izgubio lokalne izbore u Budvi i Kotoru, dobio u Andrijevici. Za Gusinje se ne zna. Prema podacima CEMI-ja, DPS je u Budvi osvojio 12 mandata, Demokrate i DF imaju po sedam, CDU i Koalicija Budva mora i koalicija SNP-Demos imaju po dva mandata, a jedan mandat u budvanskoj opštini osvojile su Socijaldemokrate. U Kotoru je DPS osvojio 12 mandata, Demokrate imaju pet, DF pet, SNP tri mandata, SDP tri, a po jedan mandat imaju HGI, Liberalna partija i URA. U Andrijevici sa 20 odbornika DPS ostaje na vlasti. SNP i DF su u ovoj opštini, prema rezultatima CEMi-ja, osvojili po pet mandata. Ulazak u parlament izborio je i SD sa jednim mandatom, a ispod cenzusa su ostali SDP, Pozitivna i Demos. Na lokalnim izborima u Gusinju DPS ima osam mandata, SD i Partija za Gusinje po sedam, SNP i SDP po tri mandata, a Bošnjačka stranka dva mandata, tako da nijedna partija nije osvojila većinu. Teško je prognozirati ko bi sa kim mogao u koaliciju.

Miloš BAKIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

NAJBOGATIJI CRNOGORCI: Zvanično i skriveno      

Objavljeno prije

7 dana

na

16 Januara, 2026

Objavio:

Na najnovijoj listi 100 najbogatijih regiona beogradskog Nedeljnika  i dalje su Ivan Ubović,  Dragan Bokan, Komnen Laković i Risto Drekalović. U odnosu na prethodnu godinu, nedostaju Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Zvaničnim listama, istovremeno, hronično nedostaju neka moćna ovdašnja imena. Njihova metodologija ne vidi tajne račune

 

 

Beogradski Nedeljnik objavio je novu listu stotinu najbogatijih u regionu. U odnosu na  prošlogodišnju, broj ovdašnjih milijunaša smanjio se. Prošle godine na listi ih je bilo sedam, sada su ostala četvorica.

Prema Nedeljniku, najbogatiji Crnogorac i dalje je Ivan Ubović, zvanični vlasnik kompanije Bemax. Njegovo, odnosno bogatstvo firme, procjenjuje se na 430.916.634 eura, što je mladog Ubovića postavilo na 70. mjesto najbogatijih u regionu. Prošle godine bogatstvo Ubovića je prema ovoj listi bilo veće. Procijenjeno je tada na preko 482 miliona, zbog čega se našao na 52. mjestu.

Najbogatiji Crnogorac ima drugačiju priču od mnogih regionalnih bogataša.  Krajnje neobičan put do milionera. Do prije par godina bio je tek student. Onda je kupio jednu od najmoćnijih građevinskih kompanija u Crnoj Gori i preko noći postao milioner. Kako, ne zna ni njegov otac, Ranko Ubović, nedavno uhapšen zbog sumnje da je prao novac za vođu kavačkog klana Radoja Zvicera.

Tokom saslušanja u tužilaštvu krajem prošle godine, Ranko Ubović, koji se smatra stvarnim vlasnikom Bemaxa,  negirao je da je kompanija njegova i kazao da ne zna odakle njegovom sinu, tek svršenom studentu, novac da je kupi. Objasnio je da ga to nije pitao jer  „nije želio da se u to petlja“. Samo mu  je , kazao je, preporučio da kupi Bemax, i bio mu pri ruci.

Ivan Ubović je u julu 2022. kupio Bemax od Veselina Kovačevića, tadašnjeg zvaničnog vlasnika kompanije. I Kovčević je nedavno uhapšen.

Mladi  Ubović je od Kovčevića kupio Bemax za 750 hiljada eura, što je manje od jedan odsto tadašnje vrijednosti firme iskazane u zvaničnim izvještajima. Kompanija je, prema finansijskim izvještajima iz 2021. godine, imala stalnu imovinu od 120 miliona eura, ukupan kapital  je bio procijenjen na 142 miliona, a na računu je bila i neraspoređena dobit iz ranijih godina od 141 milion eura. Dobar roditeljski savjet zlata vrijedi.

Na Nedeljnikovoj listi najbogatijih i ove godine je kompanija Voli, odnosno njen vlasnik Dragan Bokan, sa bogatstvom procijenjenim na 421.114.020 eura.  Prošle godine Bokanovo bogatstvo, odnosno vrijednost Volija, procijenjeno je  na 413 miliona. Za razliku od Ubovića i Bemaxa, u međuvremeno je  poraslo. Bokan se na ovogodišnjoj listi našao tik iza Ubovića, na 71. mjestu.

Među najbogatijima regiona opet  je i vlasnik Hard Discount Lakovića, Komnen Laković, na 91. mjestu,  sa bogatstvom procijenjenim na 311.427.170 eura.  I vrijednost Lakovićevog lanca porasla je, pošto je prošle godine procijenjena na 234 miliona eura. Konačno, tu je i vlasnik kompanije KIPS Risto Drekalović, sa bogatstvom od 297.927.624 eura, koje ga je dovelo na 94. mjesto ovogodišnje liste. I ono je uvećano. Prošle godine vrijednost KIPS-a procijenjena je na 260 miliona.

Listi, u odnosu na prošlogodišnju, nedostaju tri domaće kompanije, odnosno bogataša: Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Pejović se tada kao vlasnik Uniproma našao na 81. mjestu, Đukanović sa Invest novom i Prvom bankom na 84. mjestu), a  Franca i njihov Mesopromet, na 100-tom mjestu. Đukanovićevo bogatstvo tada je procijenjeno na 285 miliona,  Pejovića  na 296 miliona, a France na 218 miliona.

Ove godine posljednje, stoto mjesto, zauzeo je Milan Beko, odnosno  Luka Beograd sa 265.000.000 eura. Bogatstvo 100 najbogatijih u regionu uvećano je za godinu dana za čak – dvije milijarde eura.

Na Listi je  najviše, čak 48 biznismena iz Srbije, dok je prethodne dvije godine prednjačila Hrvatska.  Vlasnik Delta holdinga Miroslav Mišković ponovo je najbogatiji poslovni čovjek u regionu. Njegovo bogatstvo procijenjeno je na 3.011.403.812 eura. Nešto malo manje ima porodica Kostić, koja je preuzela upravljanje MK grupom.

“Četvorica najbogatijih Crnogoraca vrijede koliko sam Filip Cepter. Nesumnjivo, veličina tržišta igra presudnu ulogu u bogatstvu vlasnika kompanija”, npomenuli su iz Nedeljnika.

Naznačili su da su i ovu Listu sačinili  eksperti dvije renomirane konsultantska firme koji rade na Njujorškoj berzi. Koristili su najmjerodavnije multiplikatore Stern School of Business New York University (i komparativnih kompanija) a u analizu su uključili i rezultate tržišnih transakcija u regionu i svijetu. Korišćena je finansijska metodologija i niz alatki koje dopuštaju da se dođe do što realnije vrijednosti kompanija, saopštili su.

Koliko god bile renomirane konsultantske firme koje izrađuju liste najbogatijih, te liste imaju jednu falinku. Njihove metodologije ne vide tajne račune. Otuda, na zvaničnim listama, kada je Crna Gora u pitanju, hronično nedostaju neka moćna imena, o čijem na oko vidnom bogatstvu decenijama nema zvaničnih  podataka.

Crna Gora je početkom devedesetih počela da njedri milionere, ili milionerske porodice, ravno iz političke klase. Do danas nema institucionalnog odgovora, kako su oni to i postali. Pa ni kako su stasali domaći tajkuni, kumovi i prijatelji, milioneri zahvaljujući političkim konekcijama. Odgovor nije stigao ni nakon pada višedecenijske vlasti DPS u avgustu 2020. Pet godina kasnije, nema čak ni novog zakona o oduzimanju nelegalno stečenog bogatstva.

O bogatstvu ovdašnjih milionera koje ne prepoznaju zvanične liste, ne šuška se samo decenijma po kuloarima, već su tu i brojni medijski članci, i svjedočenja.

Jedno od najpoznatijih je ono bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića.  On je u knjizi Pravila ćutanja iz 2004., pisao da mu je Svetozar Marović priznao da je na nezakonit način zaradio prvi veliki novac. Napisao je i da mu je Milica Pejanović-Đurišić, bivša DPS ministarka odbrane, navodno dostavila dokumenta Službe državne bezbjednosti iz kojih se vidjelo da je Marović izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, omogućio da bez plaćanja bilo kakvih dažbina četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Zauzvrat Maroviću je usluga navodno plaćena – 40 hiljada eura po šleperu.

O švercu cigareta i bogaćenju, govorio je nešto kasnije i Ratko Knežević, nekadašnji  šef  trgovinskog centra Crne Gore u Vašingtonu i kum Mila Đukanovića. Kumu je posvetio dobar dio priče. Koja do danas nije institucionalno potvrđena. Što se tiče institucija, jedini Đukanovićev višak trenutno je kolekcija skupih satova.

Đukanović se prije više od decenije  našao među dvadeset najbogatijih državnika svijeta, sve skupa sa šeicima i prinčevima. Koju su metodologiju koristili autori te liste, ne zna se, ali njegovo bogatstvo procijenjeno je na preko 160 milina eura.  Istovremeno, prema zvaničnim registrima, Đukanović je živio kao obični državni službenik. Dok je i golom oku bilo jasno da postoji opasan nesklad između zvaničnog i stvarnog.

Zvanično, još nema odgovora ni na neke afere novijeg datuma. Tajni Đukanovićevi poslovi, iskočili su i u okviru svjetske afere Pandorini papiri. Nalazi velike, globalne  istrage Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara  (ICFJ) nazvane Pandorini papiri,  objelodanjeni su 3. oktobra 2021. godine. Radi se o  oko 12 miliona dokumenata o poslovnim tajnama 35 aktuelnih i bivših svjetskih lidera. Dokumenta  razotkrivaju sakrivena bogatstva, izbjegavanje poreza, ali i pranje novca nekih od najmoćnijih ljudi na svijetu.  Nazivani  su –  “finansijski zemljotres“.

Ti podaci pokazuju da su Đukanović i njegov sin Blažo formirali kompleksnu mrežu trustova i kompanija na offshore destinacijama, da su poslovnu dokumentaciju čuvali  u Švajcarskoj, da su iznajmljivani fiktivni direktori i vlasnici kompanija, londonski i panamski advokati, te da su kćerke firme otvarane u Londonu, ali i u Crnoj Gori. Na sve to Đukanović je saopštio da se radi o kompanijama koje nijesu poslovale ni dan. Tužilaštvo ni na to još nema odgovor.

I tako, iz godine u godinu, od liste do liste,  u raskoraku između zvaničnog i stvarnog.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NASTAVAK SAGE O IZGRADNJI POSTROJENJA ZA PREČIŠĆAVANJE OTPADNIH VODA: Botunizacija

Objavljeno prije

7 dana

na

16 Januara, 2026

Objavio:

Teritorijalno širenje protesta zbog izgradnje PPOV, uz širenje liste zahtjeva DNP-a prema koalicionim partnerima,  postaju alat za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija

 

 

Poslije prazničnog zatišja, situacija sa izgradnjom postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV) u Botunu ušla je u novu fazu. Složeniju.

Na samom gradilištu, uz stalno obezbjeđenje, jedan bager angažovan je na pripremnim (tzv. zemljanim) radovima. Svjedoči o ubjeđenju čelnika Opštine Podgorica, kao investitora projekta, da su problem nezadovoljnih mještana riješili ili ih, makar, “pacifikovali” do mjere koja ne ugrožava izgradnju PPOV.

Demonstrirana je odlučnost vlasti, lokalne i državne, da provodi odluke koje trenutno nijesu popularne, ali su neophodne. Razloge te nužnosti – od rješavanja jednog od najvećih ekoloških problema u Crnoj Gori do adekvatnog odnosa prema projektima koje finansira EU, kao pomoć u procesu pristupanja –   nepotrebno je detaljnije elaborirati. Bilo je o tome već  priče.

Na drugoj strani, raste nezadovoljstvo sumnjičavih prema tom projektu. Protestne blokade saobraćajnica izlile su se, poput poplava, sa teritorije opštine Zeta. Trenutno je fokus demonstranata na raskršću puteva između Cetinja, Podgorice i Nikšića. Prethodno je na meti bila saobraćajnica koja vodi ka Aerodromu Golubovci.

Nezvanični glasnogovornici protesta najavljuju da bi blokade mogle stići i u druge djelove zemlje. Ako se “onaj” bager ne ugasi, a najavljeni/obećani pregovori ne nastave. I uprkos tome što se čini da nema niti može biti kompromisa između stanovnika Botuna/Zete koji “po svaku cijenu” traže izmještanje projektovanog postrojenja sa planirane lokacije, i zvaničnika Glavnog grada i Vlade koji insistiraju, jednako odlučno, da je to jedina lokacija na kojoj PPOV može biti izgrađen.

O čemu se, sa tih pozicija, može razgovarati i dogovarati ostaje nejasno. Čak i nakon najave predsjednika Skupštine Andrije Mandića da će inicirati novu rundu pregovora između strana koje personifikuju njegov dugogodišnji koalicioni partner Milan Knežević sa jedne i premijer Milojko Spajić, odnosno gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, sa druge strane. U sadašnjim okolnostima, Mandićeva najava djeluje više kao pokušaj kupovine vremena nego kao stvarna potraga za rješenjem.

Ljestvica je, u međuvremenu, podignuta. Milan Knežević je, na izmaku prošle godine, najavio da će njegova DNP donijeti odluku u napuštanju “krvave vlade” i vladajuće koalicije u Glavnom gradu ili će on podnijeti ostavku na mjesto predsjednika partije i poslanika. Umjesto najavljenog, stigla je proširena lista zahtjeva.

DNP će, saopšteno je nakon sjednice predsjedništva partije, pred Vladu iznijeti niz inicijativa koje uključuju pitanje ustavne definicije srpskog jezika, izmjene ili dopune državnih simbola Crne Gore, liberalizaciju sticanja dvojnog državljanstva… Pomenut je i kolektor. Ukoliko njihove inicijative u Vladi ne naiđu na podršku većine oni će napustiti vlast.

Analitičari u tom ultimatumu prepoznaju dosta nedosljednosti i nedorečenosti.

Prvo, zahtjevi DNP su u suprotnosti sa Sporazumom o formiranju vladajuće većine, ali i njegovom dopunom poznatom kao Barometar 26. Tamo stoji kako će se potpisnici suzdržavati “od svih tema koje mogu obnavljati ili produbljivati podjele”. Odnosno, da će se  “fokusirati na državno jedinstvo i saradnju u oblasti EU integracija, ostavljajući polarizujuća pitanja koja bi mogla ugroziti proces pristupanja Crne Gore u EU posebnom mehanizmu razrješenja… Takva pitanja uključuju identitetske teme i druga pitanja koja mogu izazvati etničke ili vjerske tenzije ili destabilizovati nacionalnu bezbjednost Crne Gore”.

Proizilazi da Knežević i njegovi sljedbenici udaraju u temeljne principe na kojima je formirana aktuelna većina. Ili će ti principi biti redefinisani, ili će Knežević i njegov DNP… šta? Preći u opoziciju? Ili, napuštajući ministarska mjesta a čuvajući ona dobijena “po dubini”, postati tihi partner vladajuće većine. Odričući se odgovornosti a koristeći benefite te pozicije.

Ovonedjeljni ultimatum dovoljno je neodređen da ostavlja otvorenim obje mogućnosti. Iz saopštenja DNP ne znamo rokove u kojima Vlada, a valjda i parlament, moraju prihvatiti najavljene inicijative. Ni šta tačno one podrazumijevaju. Pitanja jezika, simbola, državljanstva nijesu problematizovana od juče. I svima je poznata procedura za njihovo razrješenje, baš kao i procjena da postojeće raspoloženje u parlamentu i među biračima, ne obaćava ishod koji priželjkuje DNP.

Za razliku od Kneževića, Mandić zauzima drugačiju poziciju. Iako formalno podržava zahtjeve DNP, on insistira da „nije vrijeme“ za njihovo otvaranje. Zvanično, prioritet su EU integracije. Suštinski, jasno je da bi otvaranje fronta koji zahtijeva Knežević moglo biti unaprijed izgubljena bitka. Ukoliko bi se  vodila na način propisan Ustavom Crne Gore.

Umjesto toga, Mandić najavljuje borbu da vladajuća koalicija na izborima 2027. dobije novi mandat. Nadajući se, vjerovatno, i nešto drugačijem rasporedu snaga u parlamentu, sa većim uticajem srpskih nacionalnih partija.

Pokazalo se da strategija predsjednika parlamenta ima pobornike i među Kneževićevim najbližim partijskim saradnicima. Nakon pomenute sjednice Predsjedništva DNP oglasio se njegov član, poslanik Dragan Bojović, obavještavajući partijske drugove da podnosi ostavku na sve političke funkcije, ali da zadržava poslanički mandat. “Svako ko Srbe danas ponovo nagovara da se nađu u opoziciji i na političkim marginama – nije im prijatelj”, naveo je Bojović u svojoj ostavci.

Eto novog izazova za Milana Kneževića. A još nije svojim partijskim drugovima, postizbornim koalicionim partnerima ni javnosti objasnio zašto se partija koju predvodi ponaša suprotno u institucijama i na barikadama. Da podsjetimo, PPOV u Botunu ne bi bilo moguće legalno graditi da poslanici i podgorički odbornici DNP nijesu podržali niz propisa (Prostorni plan Crna Gore… budžet Glavnog grada za 2026.) koji su prethodno morali biti usvojeni.

DNP, odnosno njen predsjednik, predvodi proteste protiv realizacije projekta koji je ta partija, prethodno, institucionalno omogućila. Dok su glasali, pred njima su bile zastavice EU, na protestima i u naknadnim zahtjevima insistira se na nacionalnim obrascima ugroženosti, obespravljenosti, sveopšte zavjere.

Dio  analitičara kaže da nije riječ o nesnađenosti ili slučajnoj grešci, nego o političkoj strategiji. Sjedjenje na dvije stolice, u najkraćem.

Prema toj interpretaciji Knežević ne predvodi proteste uprkos tome što je DNP glasao za odluke koje su omogućile izgradnju PPOV u Botunu, nego – baš zato.  Pokušavajući da političku odgovornosti zamijeni legitimacijom “s narodom”, u nadi da će to biti dovoljno da se zaboravi prethodno glasanje ali i sva obećanja o suštinskoj izmjeni klijentelističko-nepotističkog sistema vladavine koje su naslijedili od prethodnika. Pa nadogradili i unaprijedili.

U tom kontekstu, protesti postaju alat za proizvodnju trajne krize. Za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija. Koje, gle čuda,  priželjkuje i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, čiji je Knežević najmiliji gost.

Zato je, između ostalog, Kneževiću važno da za sporenja u Botunu, u istom kontekstu, optuži šefa delegacije EU u Podgorici i predstavnika turske firma koja je izabrana za izvođača radova na izgradnji PPOV. Kad se pronađu strani neprijatelji biće lakše normalizovati model u kojem nijedna odluka nije konačna, nijedna odgovornost lična, a svaka započeta reforma može okončati pred zidom barikada i blokada.

Odatle do botunizacije Crne Gore i njenog evropskog puta samo je par koraka.

Zoran RADULOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PARLAMENT PREĆUTAO MANE I USVOJIO BUDŽET ZA 2026.: Kako Vlada kaže

Objavljeno prije

3 sedmice

na

3 Januara, 2026

Objavio:

Spajićeva Vlada neće moći da evidentirane finansijske izazove ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona

 

 

Za raspravu o budžetu za narednu godinu, u plenumu Skupštine Crne Gore odvojeno je 180 minuta (tri sata). Brzinom od 21 milion eura u minutu, Vladin prijedlog zakona o budžetu za 2026. godinu usvojen je bez detaljnije rasprave i bilo kakvih intervencija.

Država će, prema objašnjenju ministra finansija Novice Vukovića, dogodine na raspolaganju imati 3,79 milijardi eura koje će prikupiti kao redovne prihode (porezi, akcize, carine…), depozite prenijete iz ove godine i planirana zaduženja. Skoro polovinu očekivanog novca donijeće porez na dodatu vrijednost (PDV).

Obratimo, ipak, malo više pažnje na stavke: prenijeti depoziti i planirana zaduženja.

Nakon što je Skupštini upućen prijedlog zakona o budžetu za narednu godinu, a prije glasanja o tom prijedlogu, Vlada je u državnu kasu, preko dva zaduženja, upumpala oko 500 miliona eura. Prvo je na domaćem tržištu realizovana emisija državnih obveznica vrijedna 50 miliona, a onda je sa međunarodnim bankama ugovoren i kreditni aranžman od oko 450 miliona eura.

Novac je, prema tvrdnjama iz Ministarstva finansija, uzajmljen radi “upravljanja likvidnošću, refinansiranja postojećih obaveza i stvaranja fiskalne rezerve za 2026. i 2027. godinu”. Po zvaničnom tumačenju, riječ je o “tehničkim operacijama” koje su bile u skladu sa ovlašćenjima iz budžeta za 2025. godinu i nijesu zahtijevale dodatnu odluku Skupštine.

Suma ovogodišnjih zaduženja dostigla je iznos od 1,5 milijarde, što znači da je za nekih 100 miliona eura prekoračena granica zaduženja utvrđena rebalansom budžeta za 2025.  Prema tom dokumentu, država je skorašnju pozajmicu od pola milijarde mogla koristiti za pokrivanje deficita i obezbjeđenje rezerve za narednu godinu. Samo što u budžetu usvojenom prethodnog vikenda tog novca nema, pošto je struktura prihoda i rashoda ostala ista kao i prije uzajmljenih 500 miliona.

Prema Vladinim zvaničnicima, pošto budžet ne prikazuje stanje gotovine već planirane novčane tokove, novo zaduženje ne mora biti direktno vidljivo u Zakonu o budžetu za 2026. Kroz dokumenta, ono će biti registrovano tek u izvještajima o izvršenju budžeta (kraj 2025. i početak naredne godine) i budućim izvještajima o javnom dugu. Tada će postati evidentno da je država zimus značajno povećala iznos ukupnog zaduženja. Istovremeno će se pokazati i da je najveći dio tog novca već potrošen na izmirenje budžetskih obaveza iz odlazeće godine.

Ministar finansija svjedoči da plan zaduženja za narednu godinu ostaje neizmijenjen u odnosu na novembarski Prijedlog. Obrazlažući Vladin prijedlog Odluke o zaduženju, Vuković je najavio uzimanje do 500 miliona eura kredita kojim će se pokrivati budžetski deficit i, dijelom, planirane kapitalne izdatke. Uz to, Odlukom je predviđena mogućnost dodatnog zaduženja od milijardu eura za stvaranje fiskalne rezerve i dodatne dvije milijarde za konkretne projekte.

“Ostavljanje mogućnosti da se zadužimo još jednu milijardu eura ne znači da ćemo se i zadužiti, već stvaramo pravni osnov da, ukoliko situacija na tržištu bude povoljna, stvorimo depozite za naredni period u cilju rasterećenja budžeta i pravovremenog obezbjeđivanja velikih iznosa za otplate koje dospijevaju”, kazao je Vuković.

Ako vam se čini da ste već ranije čuli fraze o stvaranju depozita i pravovremenom obezbjeđivanju novca za otplatu dospjelih kredita – u pravi ste. To je, u mandatu Vlade Milojka Spajića, postao redovan dio novembarsko-decembarskog budžetskog repertoara. I svaki put se pokaže da su glasnogovornici izvršne vlasti bili preveliki optimisti. Odnosno, da uzeti novac “otiče” i kroz redovnu (tekuću) budžetsku potrošnju.

Tako će, po svoj prilici, biti i naredne godine. Pošto je prilično izvjesno da će popis budžetskih troškova biti duži od planiranog.

Možda Vlada neće prihvatiti izmjenu odredbi Opšteg kolektivnog ugovora o povećanju koeficijenta sa 90 na 100 eura, koji su već dogovorili reprezentativni sindikati i poslodavci, a što bi državu moglo koštati 80 – 100 miliona.

Možda će nastaviti da ignoriše obaveze koje proizilaze iz ljetos usvojenog Zakona o ostvarivanju prava na finansijsku podršku licima koja su bila zaposlena u šumarskom i drvoprerađivačkom sektoru. Njim je predviđeno da se tokom 2026. godine isplate novčane naknade (do 12.000 eura) nekadašnjim radnicima preduzeća iz tih sektora u kojima je država bila (su)vlasnik, a koje su otišle u stečaj. Nedavne procjene, na osnovu nekompletnih podataka, govorile su da je u pitanju od 80 do 110 miliona eura. U usvojenom budžetu za narednu godinu tog novca nema. Umjesto njega, stiglo je objašnjenje da je taj Zakon usvojen bez prethodne konsultacije sa Vladom, te da oni još ne znaju koliko novca treba da obezbijede i kome da ga daju.

Možda izvršna vlast ostane ravnodušna i prema obavezama koje prizilaze iz prošlonedjeljnih izmjena Zakona o radu. Njima je porodiljsko odsustvo produženo sa 12 na 18 (za drugo dijete), odnosno 24 mjeseca (za treće i svako naredno dijete). Ne postoji proračun o očekivanom iznosu novih rashoda ali on, svakako, ne može biti neprimjetan.

Ali, “možda” mora imati granicu. Ni Spajićeva Vlada neće moći da sve navedene finansijske izazove, a oni nijesu jedini, ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona.

Iz NVO sektora već se čula ideja da se neki novac za uštedu i preusmjeravanje može pronaći među 24 miliona namijenjena radu parlamentarnih partija. (Vlada je, amandmanom na vlastiti Prijedlog budžeta, Skupštini preusmjerila još jedan million iz planirane budžetske rezerve). Drugi su, skupa sa  Milanom Kneževićem, problematizovali više od devet miliona eura namijenjenih za službena putovanja. A treći mogućnost za uštede vide tamo gdje su one najmanje poželjne: u kapitalnom budžetu.

Već i prve analize kapitalnog budžeta za 2025. i 2026. godinu pokazuje da značajan broj investicija u državnim planovima postoji samo formalno, bez stvarnog nauma države da krene u realizaciju obećanog. Riječ je o  zamrznutim projektima koji se iz godine u godinu ponavljaju sa simboličnim iznosima od hiljadu, pet ili deset hiljada eura. Pa se, bez tendera za izvođača, potpisanog ugovora ili radova na terenu, prenose u narednu godinu.

Karakteristični primjeri takvih investicija najvidljiviji su u obrazovanju. Projekti izgradnje osnovnih škola u City kvartu i  na Zabjelu u Podgorici, te na Karabuškom polju u Tuzima, kao i više vrtića (Berane, Stari aerodrom i Zabjelo u Podgorici) već tri-četiri godine postoje samo u tabelama najavljenih kapitalnih investicija.

U sektoru javne bezbjednosti, identičan tretman ima “projekat izgradnje i rekonstrukcije administrativnih objekata za potrebe MUP-a i Policije Crne Gore”. I on se godinama prenosi iz budžeta u budžet, sa opredijeljenim iznosom od 10.003 eura (realizacija 0,00). Slične primjere možemo naći i u pravosuđu, zdravstvu i kulturi.

U ovogodišnjem kapitalnom budžetu ostalo je finansiranje izgradnje tržnice u Mojkovcu, iako je u međuvremenu utvrđeno da su iz te opštine posao kandidovali uz lažnu tvrdnju da imaju gotov glavni projekat. Tako jačaju sumnje da kod odabira i realizacije kapitalnih projekata nije problem novac koliko njihova vidljivost, odnosno, procjena da li se rokovi izgradnje poklapaju sa trajanjem mandata onih koji o njima odlučuju i na tome žele politički profitirati.

Ponuđeni budžet je, ipak, naišao na razumijevanje i podršku skoro pa svih poslanika vladajuće većine. Valjda s više pažnje budu odlučivali kada pred njih stigne Vladin prijedlog rebalansa budžeta za 2026.  Ni do toga neće mnogo trebati.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo