Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Nada

Objavljeno prije

na

Američkom turisti Juriju Sigalovu bilo je dovoljno dva dana  da shvati da je ovdje džaba plavlje nebo i more nego drugdje. On je otišao, a nama ostaje nada da će  ovo  bitu proljeće jedinstva i promjena

 

Dobar dan. Ja bih da prijavim kriminal,ali molim vas, samo ako je u smjeni psihički stabilan policajac, ako pripada zdravom  tkivu, a najbolje bi bilo, ako može, da nije dio nijednog  političkog ili kriminalnog klana. Da, i da nije hapšen za teška krivična djela i sumnjičen za zloupotrebu službenog položaja. I da se ne ljuti što sam zviždao dok sam prolazio pored njega  tokom građanskih protesta. Aha, onih nekoliko takvih nijesu trenutno na poslu. Pa ništa onda, drugi put. Ako ostanem živ. Tako bi nekako trebalo da izgleda pokušaj crnogorskog građanina da podnese uspješnu policijsku prijavu.

Zvuči pretjerano? Ovonedjeljne vijesti iz  bezbjednosnog sektora: u Upravi policije radi preko 120 psihički nestabilnih službenika, podaci su Savjeta za građansku kontrolu policije. Savjet je istovemeno upozorio da bi ta brojka, imajući u vidu  metodologiju kojom se vodi statistika, mogla biti veća.

Pa onda:Zoran Lazović, bivši Kalićev svat i  oficir za vezu sa Đukanovićem, kako ga naziva bankar insajder Duško Knežević,  sve su prilike dolazi na čelo specijalnog odjeljenja Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB).  Nakon prozivke zbog prisustva na Kalićevoj svadbi dok je bio funkicioner Agencije, te drugih kontroverzi, Lazović je penzionisan, pa nedavno vraćen u službu, da bi se sada vinuo u bezbjednosne visine. Njegov uspon  tumači se različito. Neki  kao Đukanovićevo uspostavljanje kontrole ne samo nad Agencijom za nacionalnu bezbjednost, nego i nad Markovićevim kadrovima u toj instituciji. Neki da ga Marković ovako drži uza sebe. Teško je razmrsiti dvorske konce. Uglavnom,  svi su na istom zadatku. Kada je otvorena afera Koverta, Duško Knežević je tvrdio da je Lazović ne samo  oficir za vezu specijalnog tužioca Milivoja Katnića sa Đukanovićem, već i jedan od stvarnih vlasnika kompanije Bemax, koja od države ubira stotine i stotine miliona eura. Sposoban.

Ove sedmice su dvojica policajaca iz Sektora za zaštitu objekata i ličnosti uhapšeni u akciji protiv organizovane kriminalne grupe koja se bavila trgovinom ljudima. Zdravo bili, nisu jedini.

Zaposleni na Policijskoj akademiji tražili su  smjenu i hapšenje direktora te ustanove Bobana Šaranovića zbog različitih zloupotreba i nezakonitosti. Oni tvrde da su se zbog svakodnevne torture i apsolutne moći jednog čovjeka u toj ustanovi, obraćali premijeru i ministrima, ali da im ovi nijesu  odgovorili. A i šta će, da kažu – dršte se, mi bar  znamo kako je to.

Ko što ne zna ni Veselin Veljović šta da odgovori ovima iz URA, koji od njega traže da im objasni zašto je policija oduzela kombi na kom je ispod slike Mila Đukanovića  pisalo – kraj poslednjeg diktatora. Kad je Veljović posljednji put  odgovarao na pitanja o Šefu, rekao je da ne može da zamisli da mora da ga uhapsi. A možeš misliti kako mu je teško  da gleda njegovu sliku na kombiju.

Mediji su ove sedmice javili i da počinje suđenje policajcima zbog zlostavljanja trojice mladića u centru Podgorice. Ali samo dvojici od njih nekoliko koji su učestvovali u ovom nasilju a što se i vidi na  snimku koji je objavljen u medijima, nakon čega je slučaj i procesuiran. Ostali policajci sklopili su sporazum sa tužilaštvom, da odsluže dva i po mjeseca kazne zatvora. Pa da se valjda vrate u službu.

Američkom turisti Juriju Sigalovu bilo je dovoljno dva dana da shvati da je  ovdje džaba plavlje nebo i more. On se čim je kročio  na crnogorsko tlo osjetio ,,nebezbjedno”, nakon čega je kazao da se ovdje više nikad neće vratiti. Pretučen je dok je do svog apartmana išao privatnim stepeništem bezbjednosno interesantnih osoba. Nakon što ga je napadač pljunuo, kazao je: ,,Ovo nije Amerika,ovo je Crna Gora”. Pa e, na žalost.

Sigalov je rekao da je čuo o korupciji o pravosuđu i policiji i da zato neće  ništa da preduzima. Ovdje se nikad neće vratiti.  Ne daj Bože da je stigao da uključi TV i informiše se kako su nam bezbjednosno interesantne osobe glavni biznismeni u zemlji,  da odgleda reprizu gostovanja specijalnog tužioca na Prvoj ili baci pogled na prenos drżavnog udara, mada može i prenos skupštine. Da se uputi u afere o Prvoj familiji i one naše priče  o podjelama, gdje su čak i žrtve naše ili njihove, pa se za onima na mostu u Murinu žali, a za onim iz Kaluđerskog laza ne, ili obratno.

Pametan je momak, samo bi sjeo i plakao, šta drugo.

Jurij je otišao. Kao i onaj  izbjegli sirijski advokat koji je stigao u Crnu Goru bježeći pred svojom mukom i rekao da bi radije umro nego ovdje ostao. Nama koji ostajemo ostaje tek nada  da će ovo biti to proljeće jedinstva i promjena.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Drugačije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da nismo zemlja evropskih vrijednosti, najbolje se čita iz vijesti koje prođu neopaženo. Poput one o turskom državljaninu napadnutom u Podgorici, kome su u policiji tražili da im donese snimak napada na USB-u i obezbijedi prevodioca. Dok su ministar policije i potpredsjednik Vlade stajali u prvom redu „na osveštanju zemljišta i postavljanju časnog krsta“. Sekularno

 

 

Podržalo je. Nakon pada Vučića, poraza desnice u Brazilu, klimavih nogu Netanjahua, Tramp je porazio sebe samog. Odlazak autokrata, desničara, fašista, zločinaca, uvijek je dobra vijest.

I iz Brisela su stigle dobre vijesti. Najnoviji Izvještaj o napretku Crne Gore za ovu godinu istrajno govori o očiglednoj namjeri Evrope da nas tamo ugura. Naši bespogovorno ispunjavaju tehnikalije koje se od njih traže. Suštinske reforme su drugo.

Da smo daleko od zemlje evropskih vrijednosti ne moramo iščitavati između redova diplomatskih formulacija najnovijeg Izvještaja Evropske komisije. To se najbolje čita iz vijesti koje su ove sedmice  prošle pored nas kao – nevažne. Bez glasa. Reakcije. Ne računajući „djelovanje“ na društvenim mrežama.

Jedna od njih je objava novinara Dragoljuba Vukovića o turskom državljaninu koji je napadnut u Podgorici, dok se biciklom vraćao sa Cetinja. Zadobio je povredu glave iako je nosio kacigu, telefon mu je razbijen, a bicikl oštećen. Otišao je u policiju, da prijavi napad. Tamo su mu rekli da dođe sjutradan sa snimcima sopstvenog napada, da ih donese na USB-u, da se oni s tim valjda ne muče. Još i  da povede sa sobom nekog ko zna crnogorski. Prevodilac i ostala prava, to u našoj Maloj korak od Evrope institucije nijesu izgleda dužne da obezbijede.

Nakon Vukovićeve objave, vijest su stidljivo prenijeli i rijetki mediji, a policija izdala saopštenje. Ono poznato – preduzimaju se sve mjere i ostalo. Kao ono kad su preduzimali mjere poslije izliva nasilja prema turskim državljanima na podgoričkim ulicama u oktobru prošle godine. Nakon što su tim izlivima doprinijeli postrojavajući sve turske državljane na koje su naletjeli, ni krive ni dužne, uza zidove zabjelskih zgrada. Samo zato jer su – Turci.

I tako. Dok je još jedan turski državljanin uzalud tražio pravdu pred crnogorskim institucijama, ministar policije i potpredsjednik Vlade za bezbjednost, imali su preča posla. Bili su u prvom redu na Koniku, „na osveštanju zemljišta i postavljanju časnog krsta na mjestu gdje će biti izgrađen hram Svetog Vasilija Ostroškog”. Sekularna država, šta ćeš.

Bilo je još uznemirujućih vijesti. Ona o jedva punoljetnom mladiću koji je sebi oduzeo život u jednom porimorskom gradu jer je navodno bio žrtva maltretiranja, kao „drugačiji“, nije ni dospjela u medije. Na društvenim mrežama se raspravljalo, sudilo, kritikovalo, zgražavalo, tugovalo. Na javi – ćutanje.

Piše to i u Izvještaju. Evropska komisija u najnovijem dokumentu opet ukazuje na nedovoljnu podršku porodicama, kašnjenje u donošenju važnih strateških dokumenata i propuste u zaštiti djece od nasilja.

Odnos prema drugačijima je baš ono što razlikuje režime poput onih koji ovih sedmica padaju, od Vučića do Trampa, od onih drugih. U kakvim valjda želimo da živimo. Jednaki pred institucijama. Na ulici, u školama. Kad ovakve vijesti budemo primjećivali i snažno na njih reagovali, to će biti istinsko približavanje  Evropi, odnosno evropskim vrijednostima.

To će biti drugačije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Da podrži

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pao je Vučić, izgubio Bolsonaro, Netanjahu ostao bez većine. U jednoj sedmici. Autokrata za autokratom. Kod kuće, nije bilo velikih odluka i promjena, ali makar Milan Knežević nije dalje prijetio da će uređivati crnogorske kritičke medije  kad ih Vučić pokori

 

 

Pao je Vučić, izgubio Bolsonaro, Netanjahu ostao bez većine. U jednoj sedmici. Autokrata za autokratom.

Priče iz Srbije, Brazila i Izraela nijesu iste, kao što nijesu ili neće biti ni njihovi raspleti. Ipak, sve su, makar na tren, prostor za drugačije.

U Brazilu se nadmetala  ljevica Inasija lule da Silve i desnica Flavija Bolsonara, sina bivšeg predsjednika Žaira Bolsonara, osuđenog zbog pokušaja da poništi rezultate prethodnih predsjedničkih izbora u Brazilu. Desnica je bila uvjerena da joj je pobjeda zagarantovana, uz  brojna predviđanja i istraživanja  u tom smjeru. Lulina pobjeda bila je šok. Dodatno,  ljevica u Brazilu nije samo pobijedila tamošnju desnicu, nego i američke uplive i njihova nastojanja da utiču na ishod. Pobjedila je i Trampa.

U Izraelu nije bilo takmičenja lijevog i desnog, i rasplet očito neće donijeti  nasušne  promjene.  Netanjahu je izgubio većinu, ali tu većinu nije dobio nijedan politički blok. Formiranje vlade moglo bi potrajati,  pošto  niko ne razmatra koaliciju sa arapskim mandatima. Zato ratni zločinac i dalje ostaje tu, a fašizam prijeti da razori sve. Gaza i dalje krvari na očigled svijeta.

Predsjednik SNSD Milorad Dodik čestitao je Državi Izrael i Benjaminu Netanjahuu osvojen broj mandata na izborima, porukom da „Republika Srpska stoji uz Izrael, danas, sutra i uvijek“. Na žalost, Dodika nije zahvatio ovaj talas odlaska autokrata i desničara. Da je Vučić pao prije izbora u BiH, ko zna.

Na posljetku, Srbija. Sukob društva i korumpirane i kriminogene vlasti. Pobjedom na izborima Studentska lista nije pobijedila samo autokratu Vučića nego i opoziciju, koja nije uspjela ni da pređe cenzus. Čitavu političku klasu savladala jedna mladost, ponijeta željom za slobodom. To je trenutak istorije koji će dugo trajati.

Iako je  mirni Vučićev silazak sa vlasti razlog za ogromno slavlje, pred Studentskom listom i Srbijom tek je ozbiljan i težak posao. Ne samo ozdravljenje društva koje je predugo kontrolisano i uništavano.  Nego je tu i ono drugo važno pitanje – šta je politika Studentske liste osim  borbe protiv Vučića?  Gdje sad ide Srbija?  Najavljuje se da će za nove vlasti u Srbiji prioritet biti lustracija, borba protiv korupcije i jačanje institucija. Vidjećemo.

Govoreći o studenskim protestima u Francuskoj, Italiji i Belgiji, Španiji i Albaniji, koji su nastali kao odgovor na krize stanovanja, obrazovanja i uništavanja životne sredine, Yanis Varoufakis kaže: „Nevjerovatan ustanak mladih u maju 1968. godine, kada su studenti pozvali da tražimo nemoguće, završio se jačanjem konzervativizma. Da li će i ovaj ustanak na kraju ojačati ekstremnu desnicu koja prezire ustanike, upravo onu silu koja buja u njihovom očaju?.. Ako ih ljevica izda, krajnja desnica će iskoristiti njihov gnijev“…

U Crnoj Gori na sve strane nadmetanje – ko je bio veći kritičar Vučićevog režima, odnosno ko je manje s njim sarađivao. Parlamentom odzvanjaju optužbe  – koga je finansirala BIA, ko ima stanove u Beogradu… Plus pitanje – šta za Crnu Goru znači pad Vučićevog režima?  Govori se o ubrzanju evropskog puta zemlje, procjenjuju izjave lidera Studentske liste na temu susjedskih odnosa. Neki su zadovoljni, drugi ćute.

Za sad je makar jedno sigurno – Milan Knežević više ne prijeti da će uređivati crnogorske kritičke medije  kad ih Vučić pokori.  Malo li je.

Samo da podrži.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Čitajte

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napunio je trideset šest, kreće trideset sedma. Čitajte. I stare i nove brojeve Monitora. Čitajte i one tekstove sa kojima se ne slažete. Preispitujte, sebe i nas. Sumnjajte. Da poslije svega, opet jednom neki silnici i njihovi podanici, ne bi objašnjavali kako i zašto nijesmo znali

 

 

Za nama je još jedna godina. One počinju 19. oktobra kada je, 1990, izašao prvi broj vašeg i našeg nedjeljnika. I evo, punih 36, a počinje 37. godina izlaženja Monitora.

Mijenjale su se države, vlasti, savezništva i društveni prioriteti… Mijenjala se i redakcija. Neki su dolazili i odlazili po sopstvenom izboru. Druge je život odnio u vječnost. Nepromjenljiva je ostala potreba Monitora da otkriva, svjedoči, opominje, slijedeći naum da se izgovoreno i učinjeno sačuva od zaborava. I naknadnog prepravljanja.

Andrija Mandić i Milo Đukanović vatreno, evo, raspravljaju o devedesetim. Baš oni. Slušajući ih, mogli bismo pomisliti da je najveća nepravda ratova na prostoru bivše Jugoslavije to što njihova uloga u tim događajima još nije pravilno vrednovana.

Đukanović objašnjava da je njegova vlada Bosni i Hercegovini slala humanitarnu pomoć. Mandić najavljuje dokaze kojima se može potvrditi, kako kaže, čak i Đukanovićeva komandna odgovornost. Tužilaštvo šuti da ne remeti diskusiju.

Ako tražite odgovore, čitajte Monitor. Sadašnje i arhivirane brojeve. Na našem sajtu i u bibliotekama sa bogatijim fondom periodičnih izdanja.Tamo se može provjeriti šta je ko govorio dok su ratovi počinjali i trajali, koju je politiku podržavao, šta je opravdavao, a pred čim ćutao. Ko se bavio naftom, ko duvanom a ko aluminijumom. Hiljade stranicaMonitora svjedoče ko je upozoravao na posljedice dok su upozorenja još mogla nekoga spasiti. U tim brojevima postoje ljudi i događaji koji u današnjim polemikama ostaju izvan kadra: žrtve, prognani, protivnici rata, oni koji su odbili da pucaju ili da komšiju predaju progoniteljima.

Tokom ovonedjeljnih pregovora u parlamentu, usaglašavana je garancija da se poseban zakon o provjeri integriteta nosilaca izvršne vlasti donosi dvotrećinskom većinom poslanika. Podrška nacionalnih partija manje brojnih naroda povezana je sa prihvatanjem njihovih zahtjeva za izmjene izbornih pravila. Četiri garantovana mandata za albanski narod i jedan za hrvatski, uz izmjene Zakona o morskom dobru. Individualna i kolektivna prava zaslužuju trajna i obrazložena rješenja. Zato treba pročitati šta je dogovoreno, kome je šta obećano i kakve veze izmjene Zakona o morskom dobru imaju sa provjerom integriteta članova buduće Vlade.

Ne moramo, međutim, čekati završetak procesa ustavnih promjena da bismo provjerili integritet onih koji odlučuju o sadašnjosti i budućnosti Crne Gore. Već danas možemo uporediti njihove riječi sa odlukama, obećanja sa rezultatima, prijavljenu imovinu sa načinom života. I zapitati se zašto neko dokaze čuva za politički povoljan trenutak, a sopstvenu prošlost prepričava tek od mjesta na kojem je ona postala prihvatljiva.

Za takvu provjeru potrebni su dokumenti i sačuvana svjedočanstva. Potreban je trag koji ne nestaje promjenom vlasti, vlasnika medija ili političkog savezništva. Bez njega, svaka nova izjava dobija priliku da izbriše prethodnu, svako obećanje može da se predstavi kao prvo, a svaka odavno opisana zloupotreba da ponovo iznenadi javnost.

Dobar dio Monitorovih 36 godina stao je u arhivu koju danas možemo otvoriti i uporediti sa onim što vidimo i što nam govore. Nijesmo sve znali ni sve vidjeli. Kao što, sasvim izvjesno, nijesmo uvijek ispravno procijenili ono što traje ili dolazi. I naše tekstove treba čitati kritički, provjeravati izvore i zaključke. Godine trajanja uvećavaju tu obavezu.

Vrijednost svjedočenja Monitora posebno je važna kad neko pokuša da rastumači kako se ono čemu smo svi svjedočili zapravo nije ni dogodilo. Ili da se dogodilo sasvim drugačije. Tada datum, izjava, dokument i ime postaju odbrana od nametnutog zaborava. Omogućavaju da rasprava počne od činjenica, umjesto da se završava pitanjem kome više vjerujemo.

Zato, čitajte. I stare i nove brojeve Monitora. Čitajte zakone, presude, ugovore i ono što se nalazi iza naslova. Čitajte i one tekstove sa kojima se ne slažete.  Preisptujte, sebe i nas. Sumnjajte. Da poslije svega, opet jednom neki silnici i njihovi podanici, ne bi objašnjavali kako i zašto nijesmo znali.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo