Ako se dogodi novi tripolarni svjetski poredak, EU će imati izbor: ili će igrati igru koju je svojedobno najavila Ursula fon der Lajen svojom frazom o „sve više geopolitičkoj Europskoj komisiji“ ili će postati „tvrđava liberalnih vrijednosti“ i demokratije.  Ovo drugo bi je učinilo atraktivnom svima koji se žele suprotstaviti opasnim neoimperijama

MONITOR: Kao autor knjige „Otpor intelektualaca“ i neko lično izložen napadima zbog korišćenja prava na kritiku javne scene u Hrvatskoj, kako ocjenjujete sadašnje domete kritičkog mišljenja hrvatskih intelektualaca i njihov uticaj na javnost?

JOVIĆ: Intelektualci se danas svugdje u svijetu nalaze izloženi rizicima, pa tako i u Hrvatskoj, u kojoj jača nacionalizam i politički revizionizam u odnosu na Drugi svjetski rat, a nastavlja se dogmatska mitologizacija rata iz 1990-ih. Pa ipak, postoji otpor tome. Glavni akteri toga otpora su kolumnisti, književnici, poneki novinar, ljudi koji nisu dio struktura. Na univerzitetu se već osjećaju ograničenja koja nameće struktura, pa se više pazi što se može a što ne može reći. Prvi puta sada političari, i to iz vladajućih struktura, traže otkaze za profesore. Taj trend podsjeća na Mađarsku pod Orbanom, na Tursku pod Erdoganom, ali i na SAD pod Trampom, gdje profesori gube posao iz političkih razloga. No, napadi, recimo na mene, sada dobivaju drugu dimenziju jer se ne napada više ono što sam  rekao nego se izmišlja da sam rekao ono što nisam. To je tipična kampanja difamacije, dezavuiranja i laganja – po svom karakteru šovinistička. Što se tiče dometa tih procesa, oni su ipak ovisni o jačini otpora. Moramo uporno i čvrsto štititi autonomiju univerziteta i intelektualnog djelovanja.

MONITOR:  Donald Tramp je među prvim predsjedničkim aktivnostima imao i restrikcije prema univerzitetima, napadajući čak i Harvard. U Srbiji, vlast proganja i egzistencijalno ugrožava ljude iz akademske zajednice, a i vi ste izloženi hajci dijela desnice na vlasti i njihovih simpatizera…Da li je za „tehno-feudalne“ političke menadžere znanje opasno i suvišno?

JOVIĆ: Mislim da ih smeta kritičko mišljenje jer mnogi misle da su istodobno najmoćniji, najljepši i najpametniji. Broj narcisoidnih – a u biti, izvan sfere vlasti beznačajnih i etički problematičnih – moćnika raste. Nakon sloma socijalizma i krize liberalizma pojavljuju se anti-prosvjetiteljski pokreti i politike. Oni se osvećuju za cijelu jednu epohu utemeljenu na znanju, racionalnosti, obrazovanju, na ideji jednakosti, solidarnosti i globalne povezanosti. Osvećuju se zbog demokracije i ideje humanizma – nasuprot autoritarnosti i teokraciji. Ljude od znanja tretiraju kao neku odnarođenu elitu, kao „autošoviniste“, ljude koji se bave beskorisnim temama. Traže da se vratimo ideji „poniznosti“ prema vlastima, bilo svjetovnim ili crkvenim. Da vjera i poslušnost u odnosu na naciju i državu, ideologiju i vođu, budu ispred kritičkog mišljenja, znanja i obrazovanja. I da se, pritom, samoponižavamo nekim „pokajanjem“, javnim klanjanjem dogmi i nacionalističkim mitovima. To oni hoće.

MONITOR: Smatrate da je etnopolitika glavna karakterisitika odnosa Hrvatske prema BiH, Srbiji i Crnoj Gori. Koliko se to „slaže“ sa etnopolitikama unutar nekih od tih država i kako izaći iz tog opasnog vrtloga koji ne zaustavljaju ni „obziri“ prema EU?

JOVIĆ: Etnopolitiku sam spominjao u kontekstu hrvatske vanjske politike, premda njeni zagovornici zapravo relativiziraju granicu između domaćeg i vanjskog. Njima je važnija granica među nacijama od granice među državama, pa smatraju da je legitimno pisati izborne zakone u drugim zemljama, ili na drugi način ulaziti u njihove unutarnje politike, kao da nema granice. Države članice EU ponekad koriste proces proširenja Unije kako bi pritisnuli zemlje-kandidatkinje koje se osjećaju potčinjenima jer njihov ulazak ovisi o svakoj članici Unije. To smo već vidjeli u slučaju Grčke i Sjeverne Makedonije, ranije Slovenije i Hrvatske, pa sada Bugarske i Sjeverne Makedonije – a vidimo da slične pritiske radi i Hrvatska u odnosu na Crnu Goru. Etnopolitika ograničava suverenitet drugih država. Kako izaći iz toga? Tako da se poštuju granice. Sasvim je legitimno da manjine u svakoj zemlji traže što god misle da trebaju – štoviše, trebale bi tražiti i dobiti i više nego što imaju. Ali, druga je stvar kad jedna zemlja ulazi u suvereni prostor unutarnje politike druge zemlje i govori u ime državljana te druge zemlje – samo zato što su oni pripadnici istog etničkog naroda. Time i same pripadnike tog naroda stavljaju u vrlo neugodnu poziciju, da moraju birati jesu li više na strani države čiji su državljani i u kojoj žive ili neke druge koja je navodno njihova „matična država“.

MONITOR: Trampova „Donroova“ spoljna politika liči na  grabljenje teritorija, resursa i uticaja, dok Rusija, a posebno Kina, ne pokazuju zbog toga osobito uzbuđenje. Da li bi cijena toga za SAD mogla biti veća od dobiti?

JOVIĆ: Ove druge dvije zemlje koje ste spomenuli se ne uzbuđuju jer zasad Tramp ne pretendira napraviti svjetski imperij nego ograničen. On se vraća na Monroovu doktrinu, ali pritom pokušava kontrolirati cijeli Zapad, uključujući i zapadnu Evropu. Istodobno, izgleda da priznaje Rusiji pravo na post-sovjetski prostor – vidjet ćemo da li to uključuje i tri baltičke zemlje koje su sada u NATO-u i EU ili ne. Kina se  drži po strani, ali jača u svim aspektima – naročito u ekonomskom i vojnom. Zasad djeluje konstruktivno u međunarodnim odnosima, za razliku od ove druge dvije zemlje.

MONITOR: Izraz „zapadni saveznici“, izgubio je  stabilni sadržaj. EU-sa blizu pola milijarde ljudi i moćnim finansijskim, ekonomskim i kulturnim kapacitetima, marginalizovana je kao faktor u rješavanju aktuelnih kriza, sem kada je u pitanju materijalna i logistička pomoć. Da li je to i nagovještaj da su vrijednosti na kojima je građena, nepotrebne svjetskom poretku koji se nazire?

JOVIĆ: Već dugo govorim i pišem o Americi kao „vanjskoj sili“ u odnosu na EU, te sam upozoravao da je pogrešno da EU pod „vanjskim silama“ – a koristili su i pojam „maligne vanjske sile“ – podrazumijeva samo Rusiju, Kinu, te neke zemlje Bliskog istoka. Zbog ovog našeg post-jugoslavenskog rata, SAD su se vratile u Evropu – i to tako da ostanu, prije svega na Balkanu. Zato proces evropskih integracija i nije do kraja završen – jer su SAD ovdje rješavale jedan problem stvarajući druge, pri čemu jedino one mogu i riješiti probleme koje su stvorile. Ako se dogodi novi tripolarni svjetski poredak, EU će imati izbor: ili će igrati igru koju je svojedobno najavila Ursula fon der Lajen svojom frazom o „sve više geopolitičkoj Europskoj komisiji“ ili će postati „tvrđava liberalnih vrijednosti“ i demokracije. Ovo drugo bi je učinilo atraktivnom svima koji se žele suprotstaviti opasnim neoimperijama. U tom slučaju EU bi se nadala da će jednom opet doći do većih promjena, do kolapsa tog tripolarnog poretka – i vjerojatno čekati novu generaciju da bi se to ostvarilo.

MONITOR: Tramp je najavio da nije nemoguće da dođe i do zaoštravanja krize u odnosima SAD i NATO. Trampove SAD ne mare za UN. Da li bi ugrozile vlastitu bezbjednost ako bi došlo do kraha evroatlantskog saveza?

JOVIĆ: NATO nije toliko važan Americi koliko njenim evropskim saveznicima i Kanadi, premda SAD ima financijske koristi od njega. Ali, kad se nisu slagali s ostalima u NATO-u pokretali su samostalne vojne akcije, npr. s „koalicijom dobrovoljnih“ u pitanju Iraka 2003. Tramp se povlači iz većine institucija sadašnjeg međunarodnog poretka, pa nije nemoguće da se povuče i iz NATO-a. U tom bi slučaju NATO mogao postati europska vojna struktura. Kanada bi se našla u situaciji koja karakterizira njenu cijelu povijest – između SAD i Britanije, a Britanija između SAD i Evrope, što je isto njena tradicionalna pozicija. Amerika bi, ako izađe iz NATO-a, djelovala agresivnije, stvarajući neformalne koalicije a istovremeno tretirajući druge zemlje ili kao klijente koji moraju slušati SAD ili kao neprijatelje. U svemu tome će vojne strukture u SAD-u ipak imati neku mogućnost da utječu na smjer kretanja. Vidjet ćemo kako će odlučiti.

Raspad NATO-a i dublja kriza EU značili bi poraz Zapada

MONITOR: Zbog najnovijih poteza SAD u spoljnoj politici, govori se o ozbiljnoj krizi međunarodnog poretka. Da li se ta kriza već reflektuje i na naš dio svijeta, s obzirom na to koliko ona pogađa EU, NATO i čitav evropski kontinent?

JOVIĆ: Naš dio svijeta je prošli put kad se srušio stari poredak prilično stradao. Međunarodni poredak u 20. stoljeću rušio se otprilike jednom u generaciji, a i sada se događa jedan takav trenutak, koji unosi neizvjesnost, a na nekim rubnim djelovima Evrope i haos, anarhiju i nasilje. Svaka zemlja koja nije zadovoljna sa starim poretkom u tome vidi šansu, ali one koje zavise o očuvanju starog strahuju. Sve zemlje Zapadnog Balkana osim Srbije su ili već u NATO-u ili je NATO u njima, kao što je slučaj sa BiH i Kosovom. Stoga je njihova budućnost čvrsto povezana s opstankom i statusom NATO i EU. U slučaju Srbije postoje neizvjesnosti – i to iz više razloga. Te se neizvjesnosti prelijevaju dijelom i na BiH, preko Republike Srpske. Donekle i na Crnu Goru, premda je tu stvar riješena ulaskom te zemlje u NATO – nadam se uskoro i u EU. Ali, već i ako je neka zemlja samo u NATO-u, to je dovoljno – ona je i za Zapad i za Rusiju već svrstana na Zapad. Naravno, ako NATO nestane ili značajno oslabi, otvorila bi se opet pitanja čije je što, sada u kontekstu koji bi bio vrlo nepovoljan za Zapad, jer bi raspad NATO-a i dublja kriza EU značili zapravo poraz Zapada.

Tramp  poštuje samo silu i moć

MONITOR: Da li su potezi  Donalda Trampa i posljedica njegovih propalih pokušaja-i tokom prvog i ovog mandata, da se „sprijatelji“ sa najvećim autokratama i diktatorima današnjice i sa njima odmjeri „pravo“ rivalstvo, bez miješanja „demokratske EU“ i drugih zapadnih saveznika?

JOVIĆ: Tramp je u politiku došao iz biznisa, a u biznisu nema demotracije niti ideje jednakosti i ravnopravnosti. Ponaša se kao vlasnik Amerike i svega što Amerika „posjeduje“ u inozemstvu. On prezire demokratiju, a poštuje samo silu i moć. Posebno prezire liberalne vrijednosti kao što su sloboda pojedinaca, autonomija univerziteta, rodna ravnopravnost i sl. Nova strategija nacionalne sigurnosti najavljuje da će SAD podržavati pokrete i partije koje se protive globalizaciji i Evropskoj uniji. Teško je vidjeti što on želi u međunarodnoj politici, jer povlači brojne nepredvidive i racionalno teško objašnjive poteze. U svom članku koji bi uskoro trebao izaći njegovu politiku sam opisao kao „ograničeni imperijalizam u tekućem post-unipolarizmu“. To bi značilo da je njegova ambicija da odredi područja na svijetu gdje ne želi uticaj nikog drugog, te da njima vlada kao imperijalna sila. Mislim da je svjestan da i drugi pretendenti na status globalne sile  – Rusija i Kina – žele isto. Tako da je dogovor između ta tri režima sasvim moguć.

Nastasja RADOVIĆ

Crna Gora se, nažalost, godinama nije pripremala za vanredne situacije, pa ni za poplave. Kanali za odvođenje vode nijesu održavani, poput kanala Mareza, a prostorno planiranje je često bilo prepušteno stihiji

MONITOR: Kako smo za svega nekoliko dana obilnih kiša stigli do poplava i šta je trebalo ranije uraditi da se one spriječe?

DRAGIĆEVIĆ: Živimo u vremenu klimatske krize i danas je to svima jasno. Nakon dugih sušnih perioda imamo padavine koje su izrazito koncentrisane, tako da u svega nekoliko dana padnu mjesečne, a nerijetko i polugodišnje količine kiše. Takvi ekstremi više nijesu izuzetak već pravilo. Poplave se u takvim okolnostima ne mogu u potpunosti spriječiti, ali se njihov uticaj može ozbiljno ublažiti. To se radi planiranjem, održavanjem infrastrukture i poštovanjem prostornih ograničenja.

Crna Gora se, nažalost, godinama nije pripremala za vanredne situacije, pa ni za poplave. Kanali za odvođenje vode nijesu održavani, poput kanala Mareza, a prostorno planiranje je često bilo prepušteno stihiji. Imali smo primjer u Danilovgradu, u naselju Martinovići, gdje su kuće poplavile jer uz novoizgrađeni put nije urađena adekvatna infrastruktura za odvodnjavanje.

Posebno je problematično ignorisanje planskih dokumenata. Postoje jasni razlozi zašto je u Parku prirode Zeta i u drugoj zoni zaštite zabranjena gradnja. Jedan od ključnih razloga je što se radi o plavnom području. Uprkos tome, objekti su građeni, a danas se traži da se parku prirode oduzme status kako bi se omogućila dalja gradnja bez razmišljanja o posljedicama.

MONITOR: Za vrijeme poplava vladala je gotovo potpuna tišina institucija. Kako ste uspjeli da ih pokrenete?

DRAGIĆEVIĆ: Tokom ovih poplava svjedočili smo institucionalnom muku na državnom nivou. To je ozbiljan poraz sistema. Premijer, koji je po sili zakona na čelu operativnog štaba za vanredne situacije, nije se oglasio nijednim saopštenjem. Isto važi i za ministre i ostatak Vlade. Direktoratu za zaštitu i spašavanje bilo je potrebno čak pet dana da se obrati javnosti i saopšti osnovne informacije.

Institucije su reagovale tek kada smo javno počeli da ukazujemo na probleme i imenujemo odgovorne. U slučaju kanala Mareza ključnu ulogu imao je Glavni grad. Ta saradnja je rezultat povjerenja koje smo gradili godinama, prolazeći zajedno kroz teške situacije, poput velikih požara prošlog ljeta u Podgorici, kada su građani i lokalne institucije zajednički branili domove u Piperima i drugim djelovima grada.

Problem začepljenja kanala Mareze nije od juče i na njega je ukazivano godinama. Međutim za vrijeme poplava rušenje improvizovanih brana u kanalu bilo je jedino rješenje da se smanji pritisak na Tološe, Komane, Donju Goricu i da se na taj način makar malo olakša ljudima kojima je voda prodrla u domove i gdje je prijetila da potopi još kuća i trafostanicu.

Nadležni iz lokalne samouprave su u svega par sati organizovali mehanizaciju i pristupilo se rješavanju problema. Nadležni sa državnog nivoa nastavili su da ćute.

Moram istaći požrtvovanost zaposlenih u podgoričkim preduzećima Deponija, Čistoća, Putevi i Zelenilo i njihovih rukovodilaca koji su za vrijeme praznika svi kao jedan izašli na teren i sačuvali grad od mnogo veće katastrofe.

MONITOR: Da li je problem kanala Mareza trajno riješen?

DRAGIĆEVIĆ: Problem nije trajno riješen. Ono što je urađeno jeste grubo čišćenje kanala i njegovo probijanje do kraja kako bi se spriječila trenutna katastrofa. Pred nama su mjeseci posla. Potrebno je sprovesti fino čišćenje, ukloniti nelegalne objekte iz korita i sanirati oštećenja na više dionica kako bi kanal bio u potpunosti protočan.

Važno je istaći da je spriječen najgori scenario – prodor vode u trafostanicu u Tološima. Da se to dogodilo, između trideset i četrdeset hiljada građana ostalo bi bez električne energije.

MONITOR: Početak godine obilježio je aktivizam, ali i kritike. Kako ih doživljavate?

DRAGIĆEVIĆ: Aktivizam se uvijek pojavljuje tamo gdje sistem zakaže. Njegova svrha nije samo alarmiranje javnosti, već pritisak na institucije da rade svoj posao i da ga rade bolje. Aktivizam nije neprijatelj institucija. Naprotiv, on mora da sarađuje sa njima kako bi one jačale.

Bez jakih institucija, država ne postoji. Naša uloga je da budemo oči i uši građana na terenu, da pomognemo i da njihov glas prenesemo institucijama. Kada postoji povjerenje, rezultati su mogući.

Brojni građani, a posebno političari ne razumiju šta je aktivizam i da svi možemo biti aktivisti ukoliko to želimo i ukoliko nam je prioritet javni a ne lični ili partijski interes.

Zbog toga pokušavaju da nas aktiviste stave u iste kalupe poput svojih, partijskih gdje funkcioneri i političari uživaju sve benefite bez ikakve odgovornosti ili empatije prema građanima i državi koju su plaćeni da vode.

MONITOR: Da li je drama oko Botuna završena?

DRAGIĆEVIĆ: Situacija oko Botuna je završena. Izvođač je uveden u posao i postrojenje će biti izgrađeno. Cijeli proces je mogao biti jednostavniji da nije bilo tvrdoglavosti dijela lokalnih političkih struktura koje su potpuno pogrešno pristupile ovom pitanju.

Na kraju se morala uključiti i policija, a moglo se bez toga. Jer je ovo postrojenje najvažniji ekološki projekat i civilizacijski minumum.

Sada vidimo da prioritet lokalnih političara nije bila zaštita zdravlja ili životne sredine već lični i partijski interesi i sprječavanje zatvaranja poglavlja 27.

Ali i kroz ovaj izazov je Crna Gora prošla i izaći će jača.

Kada ovaj projekat bude završen, za oko tri godine, biće prečišćeno oko pedeset odsto svih otpadnih voda u Crnoj Gori. To znači zdraviju opštinu Zeta, čistiju Moraču i dugoročnu zaštitu Skadarskog jezera.

I nema nikakve priče o Černobilu, o devastaciji, o uništavanju života.

Potpuno suprotno od svega – ovo je najvažniji ekološki projekat u Crnoj Gori ikada.

MONITOR: Očekujete li napredak tokom ove godine što se tiče rješavanja brojnih ekoloških problema?

DRAGIĆEVIĆ: Napredak je moguć samo ako se iz ovih situacija izvuku pouke. Upravljanje vodama, otpadnim vodama, zaštita prirodnih zona, upravljanje otpadom i sistem za reagovanje u vanrednim situacijama moraju biti prioritet. U suprotnom, reagovaćemo tek kada šteta već nastane.

Očekuje nas krajem godine i zatvaranje poglavlja 27 koje je najskuplje i najkompleksnije poglavlje i biće potrebni izuzetni napori da se ono zatvori.

Potrebna će biti i izuzetna saradnja civilnog sektora i institucija kao i razumijevanje i sprječavanje projekata poput devastacije Velike plaže, Buljarice, Veljeg brda, izgradnja planiranih hidorcentrala, sanacija bazena Crvenog mulja i brojni drugi projekti.

Da li ćemo u tome uspjeti? Čisto sumnjam sa ministrom ekologije koji je nezainteresovan za svoj posao i Vladom kojoj je jedini cilj rasprodaja imovine i sumanuti projekti koji građanima i prirodi ne mogu donijeti ništa dobro.

MONITOR: Da li je Mareza primjer kako treba rješavati probleme?

DRAGIĆEVIĆ: Mareza pokazuje da rješenja postoje kada građani, aktivisti i institucije djeluju zajedno. To nije idealan, ali jeste realan model – javno ukazivanje na problem, pritisak tamo gdje je potreban i saradnja tamo gdje je moguća. Samo tako dolazimo do konkretnih rezultata.

Do rezultata dolazimo i povjerenjem između institucija i civilnog sektora koje mora postojati.

Kada dnevnu politiku ostavimo po strani i svi zajedno radimo za javni interes i građane onda rezultati ne mogu izostati.

Za sada je gradonačelnik Podgorice pokazao razumijevanje i otvorio vrata institucija za civilni sektor i upravo smo na taj način riješili ili počeli rješavanje brojnih problema u Podgorici.

Ovo je recept i za ostale gradove u Crnoj Gori.

Predrag NIKOLIĆ

 Evropa se suočava sa izborom između potpune potčinjenosti diktatima Vašingtona ili skoka u  geopolitičku nezavisnost. Do sada je strategija bila da se smire moćnici u Vašingtonu gestovima poniznosti. To nije rezultiralo ničim više od prezira i marginalizacije. Кrajnje je vrijeme za nezavisnu evropsku  inicijativu zasnovanu na realnoj procjeni sopstvenih interesa i snaga

MONITOR: Kako – kao dugogodišnji teoretičar i praktičar u politici-a sada i autor „Političkog bukvara: Šta bi trebalo znati o politici“, ocjenjujete aktuelnu političku situaciju u Srbiji?

STOJILJKOVIĆ: Moj (ne)skriveni motiv za analitičko i praktično angažovanje je frustracija zbog upornog održanja podaničke političke kulture- koja se manifestuje kroz institucionalnu poslušnost svake vrste i društveni konformizam. U odsustvu poverenja, pokornost je postala strategija zaštite – mehanizam opstanka. Danas u Srbiji ljudi nisu primorani da se slažu sa režimom , ali su naučeni da neslaganje košta, a da se poltronstvo i udvorištvo dobro plaćaju. Čak i kada su predmet prezira.

Po mome sudu, pretpostavka svake demokratske promene je transformacija  podanika u uspravne građanke i građane opremljene  političkim znanjima i veštinama i alatkama uticaja na političke institucije. Vrednosna i moralna granica demokratije ne povlači se samo igrom-kako tako demokratskom,  političkih i izbornih aktera već građanskim vrlinama i ponašanjem. Кada pristojno društvo u kome se građani ne (samo)ponižavaju  i pošteni, uspravni  ljudi postanu  norma, sistem koji liči na kakiokratiju – vladavinu najgorih, počinje polako da poprima obličje timokratije – vladavine časnih i obzirnih. Demokratija sazreva kroz uspravni hod i dela onih koji odluče da ne lažu i da se ne boje.

U tom okviru, promene u Srbiji ishod su dubokih polarizujućih kriza tek kada  dođe  do širokih, upornih  protesta i konačno sklopljenih  dobitnih izbornih formula iza kojih stoje dovoljno brojne interesne koalicije. Izborna istorija Srbije, posebno  nakon 2012., pokazuje da do izborne promene ne dolazi mehaničkim spajanjem političkih polova-već preuzimanjem centralnog, mejnstrum političkog prostora i dela birača vladajućeg kartela.

Pitanje je ko će u Srbiji nadvladati unutar srednje klase a onda i dobiti podršku  birača – vlast i njene široke klijentelističke i koruptivne mreže ili ka promenama otvoreni, okupljeni u podršci studentima?

MONITOR: U posljednje vrijeme, analitičari i protivnici vlasti, tvrde da je spoljna politika Srbije pokazala sve svoje slabosti i da su njeni „stubovi“ bili politička i ekonomska fatamorgana. Kako ocjenjujete najnovije izjave i objašnjenja Aleksandra Vučića o tome da se pokazalo da Srbiju niko u krizi ne podržava?

STOJILJKOVIĆ: Naravno frustracijom zbog saznanja da ste se preigrali i da vam niko od moćnika ne veruje a da istovremeno više nema gotovo ničega što biste mogli nekažnjeno da rasprodajete uokolo. Preostali prostor Vučić brani širenjem uverenja da se imperijalni ratovi za premoć ne mogu izbeći, da je izbor između globalističkih neoliberalnih oligarhija, Trampovog transakcionog, hiperprotekcionističkog populizma i njihovih autoritarnih pandana u novim  despotijama poput  Kine i Rusije, jedini mogući izbor. To vodi rezonovanju da nigde  nije bitno drugačije. Zašto onda sa njim svepitajućim i svespasavajućim, koji opsesivno zapada naizmenično u faze depresije a onda opet euforičnog optimizma ne bi-sami i svoji odnosno njegovi, ostali na ovom osamljenom i zaboravljenom ostrvu?

MONITOR: Šta stoji iza i čemu vodi  ignorisanje Beograda onoga što je dogovoreno sa Briselom-sve do uvredljivog ponašanja zvaničnika koji tvrde da delegacija Evropskog parlamenta nije pozvana u Srbiju, pa da je u Beogradu neće dočekati ni Predsjednica parlamenta ni Predsjednik Srbije? Zašto su vlasti toliko „ljute“ na EU?

STOJILJKOVIĆ: Život i priključenija, odnosno decenije naše kolektivne traume zbog skupog tranzicionog tumaranja, doveli su me do zaključka da postoje četiri faktora čiji međuuticaj  čini neku vrstu mustre za promene. Jedan od njih je  (ne)postojanje uzor modela kome težimo-odnosno operativno, uloga spoljnog kriznog okruženja i podrške. Očito radi se o gotovo detinjoj ljutni napasnika kome je uskraćena igračka i  pokušaja da se pokaže  da bez njega neće ići-odnosno podsećanja da, uprkos glumatanju, niko ne može biti tako servilan i sklon rasprodaji kao on.

MONITOR: Koliko je politika administracije Donalda Trampa – u vezi sa napadom na Venecuelu, kidnapovanjem Nikolasa Madura i Silije Flores, pokazala strah od drugih sve moćnijih velikih igrača, kao što je Kina?

STOJILJKOVIĆ: Svojevremeno sam konstatovao , u skladu sa pravilom da  se  sličan sličnome raduje – iliti što bi Latini rekli  Similis  simili gaudet, da su se Trampovom izboru dobrano obradovali svi koji ne mare za demokratske finese, podelu vlasti i političku odgovornost i koji (potajno) zavide  na gotovo neobručenoj moći Siju i Putinu.

Sve prisutnija logika trgovinskog rata i visokih carina i prema saveznicima,  ili najave ‘‘prisajedinjenja Kanade, kupovine Grenlanda i preuzimanja Panamskog kanala”  izraz su Trampove verzije  ekonomskog nacionalizma i protekcionizma kao izlaza  iz krize dominacije SAD. Ona je u osnovi MAGA pokreta. Na logiku činjenja Amerike ponovo velikom protekcionizmom se prešlo kada se videlo da od  liberalizacije i globalizacije više koristi počinju da imaju drugi-poput  Kine, koja je postala opasan rival. Trampov poslovno-politički stil dodatno odlikuje sumnjičavost prema multilateralnim aranžmanima i sklonost direktnim dogovorima sa “liderima zla” za koje pokazuje više od respekta.

MONITOR: Sada se govori da je Trampovim postupcima suspendovan međunarodni pravni poredak. Da li je „međunarodni poredak“, faktički, postojao uglavnom kao dogovor moćnih, a Tramp to pokazuje samo u  ogoljenoj varijanti?

STOJILJKOVIĆ: Usvajanje Nacionalne strategije bezbednosti SAD, označilo je i “napismeno” svojevoljno odricanje  od apsolutne globalne dominacije SAD. Autori strategije nedvosmisleno proglašavaju da je globalizam „skup“ i da je  preopteretio američke resurse i oslabio zemlju iznutra. Posledica toga je povlačenje iz njene uloge globalnog policajca . Odnosi sa Кinom i Rusijom treba da se deideologizuju – ulažu se napori da se postigne ravnoteža sa  ciljem da se  ostane  primus inter pares u novom multipolarnom poretku. Istovremeno,  težnja ka deideologizaciji i ravnoteži spolja ide ruku pod ruku sa potpunom političkom i kulturnom redeideologizacijom i spremnošću da se ne toleriše nikakvo neslaganje unutar sopstvenog dvorišta. Unutrašnji svet obuhvata celu zapadnu hemisferu. Stari kontinent je definisan kao zona koja se, međutim, suočava sa „civilizacijskim izumiranjem“ ako se zadrži trenutni pravac. Dovodeći ovo do logičnog zaključka, Amerikanci propagiraju masovni intervencionizam u unutrašnjim političkim poslovima suverenih država, koje su, na papiru, još uvek saveznici. Unutar granica svog  carstva, državni suverenitet više de fakto ne postoji. Nakon “kidnapovanja“ Madura i Venecuele, pitanje je ko je sledeći na redu?

MONITOR: EU je saopštila da Vašington krši međunarodno pravo, sada i sa najavom „preuzimanja“ Grenlanda, ali je, donekle, sa izvjesnim razumijevanjem prihvatila „sankcionisanje“ Madura jer ga ne priznaje kao predsjednika. Da li se EU pribojava jačanja „trampizma“ u svojim redovima?

STOJILJKOVIĆ: Liberalna Evropa, ne bi trebalo da gaji nikakve iluzije . Neko ko je optužen za „iskorjenjivanje“ sopstvene civilizacije nije politički protivnik sa kojim bi se mogao postići kompromis, već neprijatelj koji se mora  obuzdati. Posledično, Evropa se suočava sa izborom između potpune potčinjenosti diktatima Vašingtona ili skoka u  geopolitičku nezavisnost. Do sada je strategija bila da se smire moćnici u Vašingtonu gestovima poniznosti. To nije rezultiralo ničim više od prezira i marginalizacije. Кrajnje je vreme za nezavisnu evropsku  inicijativu zasnovanu na realnoj proceni sopstvenih interesa i snaga.

MONITOR: Tramp govori o borbi SAD protiv šverca droge i njenoj potrebi i pravu da kontroliše i pitanja energije i mineralnih resursa. O bezbjednosti kaže da mu Grenland treba što prije-dok ga ne okupiraju Rusija ili Kina. Pominje i rizik raskida sa NATO kao i mogućnost vlastitog impičmenta. O čemu se u ovom kvazi-političkom galimatijasu  radi?

STOJILJKOVIĆ: Meni je pitanje kako smo do ovoga došli? “Spasitelji Naroda” zapravo  naplaćuju gubljenje  vere u demokratske institucije. Dolaze li, međutim,  populističke vođe  zaista izvan sistema i je li njihov cilj da demokratizuju javnu scenu i smanje nejednakosti?

Pobeda Trampa i sličnih je zapravo  osveta zaboravljenog radništva i donjeg srednjeg sloja čija je kontramoć decenijama sistematski slabljena a da joj se položaj nije popravio ni kada je ekonomija rasla.

Treba razumeti i da većina birača ne prihvata ekološki fundamentalizam i odsustvo razumevanja i zaštitnih mera za zaposlene u industrijama utemeljenim na neobnovljivim izvorima energije. Oni ne razumeju ni žestoki pritisak na tadicionalnu porodicu i strahuju od agresivnog preterivanja vouk ideologije i kulture kanselovanja- zašta se optužuje levica. Potreba za umerenom, ravnotežnom  antidiskriminativnom politikom je očita.  Inače ćemo lako završiti u tehno-feudalnom mraku desničarskog juriša na liberalne vrednosti i prava na životni izbor.

MONITOR: Tvrdi se da iz fokusa SAD, nisu izostavljene ni male zemlje Zapadnog Balkana. Kako da se one „snađu“ u haosu koji neki već nazivaju „novim svjetskim  poretkom“?

STOJILJKOVIĆ: Meni, koji je pola života proživeo u eks-Jugoslaviji čini se da je jedini izlaz evropski prostor: naravno-autonomizovan, reformisan i demokratizovan.  Demokratija preživljava samo sa više a ne manje demokratije – ako se produbljuje , čini aktivističkom i učesničkom, odnosno obnavlja svoje socijalne korene.  U tom okviru , domovina se brani razumom, empatijom , (unutrašnjom ) lepotom i kulturom tolerancije i argumentovanog  dijaloga. Ne nikako malim, podlim i frustrirajućim nacionalizmima okrenutim prema susedima.. Kao ni slugeranjskim  sleganjem ramenima i konstatacijom da se ništa baš ne može učiniti i da je uvek vladalo pravilo da “jači tlači“.

Nastasja RADOVIĆ