Možda bi ispod najavljene spomen ploče u Podgorici sa likom mitrpolita Amfilohija, koja se postavlja radi  „bratske sloge, suživota  i međuvjerskog sklada pravoslavne i islamske zajednice”, trebalo ispisati onu Amfilohijevu čuvenu  o “lažnim ljudima s lažnom vjerom”.  Sa fotografiijom  mitropolita s Arkanom iz 1991. E to bi već bio spomenik jednog vremena. Koje još traje

Bude nekad da zanijemiš.  Kao kad, recimo, probaš da zamisliš lik pokojnog mitropolita Amfilohija kao simbol “bratske sloge, suživota i međuvjerskog sklada  pravoslavne i islamske  zajednice”.  Baš to je obrazloženje na osnovu kog će podgorička vlast uskoro u glavnom gradu podići spomen ploču  na kojoj će biti prikazan susret Amfilohija  i Podgoričanina Halita Đečevića na Markovdan, 8. maj 1992. godine.  Ispod će pisati  – “Sloga je duhovno bogatstvo Podgorice”. Ćirilicom i latinicom. Šta ti je sklad i tolerancija.

Za podizanje spomen ploče, javili su mediji, glasaće gotovo sve partije podgoričke vlasti.  Rok za njeno postavljanje je  decembar ove godine, a formalni podnosilac predloga  je gradonačelnik Podgorice Saša Mujović (PES).  Poznat po još jednoj slici za ostati bez riječi. Fotografiji na kojoj se gradonačelnik  kupa u kadi u obliku krsta, a koju je podijelio sa cjelokupnom javnošću.  Radi međuvjerskog sklada, garant.

Vlast pred podizanje spomen ploče  na sva zvona romantizira susret Amfilohija i Đečevića iz 1992., kada je,  navodi se u obrazloženju odluke da se ovo obilježje postavi,  Markovdanska litija “nakon prekida poslije Drugog svjetskog rata opet krenula“.

Iz vladajućeg PES-a su poručili da će podržati svaki prijedlog koji doprinosi zbližavanju i izgrađivanju boljih i kvalitetnijih odnosa među tradicionalnim konfesijama i građanima .

“Najbolji dokaz za to su staropodgorički muslimani i pravoslavci koji na dan Markovdanske litije zajedno sjednu i popiju po čašu rakije, a koju svojim sugrađanima posluži časna porodica Đečević”, naveo je odbornik te partije Dragutin Vučinić. To što je pokojni mitropolit sa svojima u kući Đečevića popio čašu rakije, valjda je prema sudu ove vlasti dokaz i primjer „međuvjerskog sklada pravoslavne i islamske zajednice međuvjerskog sklada i tolerancije“.

Na namjeru podgoričke vlasti da postavi ovu spomen ploču reagovao je reis Islamske zajednice Rifat Fejzić, uviđavno poručivši da bi se nizom drugih gestova “iskreno potvrdili međuvjerski respekt i uvažavanje”.

Za početak bi, recimo, crnogorski parlament, koji štanca rezolucije kao na traci, možda mogao da usvoji Rezoluciju o genocidu u Šahovićima, koju uporno odbija da stavi na dnevni red. Gest bi bio i da se gradonačelnik Podgorice, kada je njegov zaposleni Vladislav Dajković službenim autom prepriječio policiji put u Zaostru, da bi se bez ometanja podigao spomenik ratnom zločincu Pavlu Đurišiću,  jasno tome usprotivio, umjesto što se  pozivao na Dajkovićev slobodan dan.   Ili da se možda odmah oglasio kada je podgoričkim ulicama odjekivalo „Ubij Turčina“, a ne poslije tri dana sa pričom o Marku Miljanovu.

Ili bi, možda, moglo ispod spomen obilježja ispisati  mitropolitovu čuvenu: „Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom, “ govorio je Amfilohije kada je pokušao opravdati   istragu poturica kao značajan istorijski događaj koji je spasio Crnu Goru.  Uz  Amfilohijevu fotografiju sa Arkanom. Ono kada ga je u Cetinjskom manastiru dočekao 1991. godine.

Govorio je i da je genocid u Srebrenici “bio osveta”.  Turistički vodiči koji bi vodili neznance po Podgorici mogli bi kraj te spomen ploče da podsjete i kako je na sahrani majke Radovana Karadžića, ratnog zločinca, nju uporedio sa majkom Jugovića i majkom Jevrosimom koje su „svoj porod vaspitavale da na svetim načelima hrišćanske etike žive i umiru”.

E,  to bi već bio spomenik  jednog vremena. Koje još traje. A, možda  je već i vrijeme da našoj Maloj, počnemo tepati – Đedovina.

Milena PEROVIĆ

Na predlog MPC legalizuje se metalna crkva na Rumiji, gradonačelnik Budve sklapa „istorijski sporazum“ sa mitropolitom Joanikijem po kom će  SPC da časti hram i milion eura, dok policija čeka da ih mitropolit Metodije pusti da oduzmu spomenik ratnom zločincu Pavlu Đurišiću.  Samo još da se poglavari SPC pojave kao potpisnici ugovora sa EU, ako nas tamo ipak uguraju

Ko ne zna šta nam piše u Ustavu i zakonima, pomislio bi, čitajući ovdašnje medije, da je SPC u Crnoj Gori – izvršna vlast. Ili, što bi rekao predsjednik parlamenta Andrija Mandić za tužilaštvo kad ne igra po njegovom – „osjećamo spremnost da se uspostavi četvrta grana vlasti“. Tačnije: SPC, prva grana vlasti.

Nekoliko ovonedeljnih ilustracija: na predlog MPC legalizuje se metalna crkva na Rumiji, vojnim helikopterom na to mjesto spuštena 2005. godine. Gradonačelnik Budve sklapa „istorijski sporazum“ sa mitropolitom Joanikijem po kom će SPC da časti milion eura i hram u toj opštini.  Dok policija čeka da se  na radnom mjestu pojavi mitropolit Metodije, da ih pusti da oduzmu spomenik četničkom komandantu i ratnom zločincu Pavlu Đurišiću koji SPC čuva u manastiru, kraj ikona.  Samo još da se poglavari SPC pojave kao potpisnici ugovora sa EU, ako nas tamo ipak uguraju.

I budžet je tijesno spojen sa crkvenim. “Sporazumom se Opština Budva obavezala da finansira izradu kompletne projektno-tehničke dokumentacije, komunalno opremanje lokacije, kao i da Mitropoliji crnogorsko-primorskoj dodijeli donaciju u iznosu od 1.000.000 eura, koja će biti planirana u budžetu Opštine za 2026. godinu”, navodi se u saopštenju tamošnje vlasti o “prvom sporazumu ove vrste”.  Pošteno.  Budvanska vlast nadmašila je i državnu. Koja je od  2011. do prošle godine Eparhiji budimljansko nikšićkoj iz budžeta  isplatila 1,9 miliona eura, a Mitropoliji Crnogorsko primorskoj  1,6 miliona eura. Onako, da imaju.

Još važnija je druga dimenzija ovonedeljnih vijesti o udruženom radu SPC i vlasti. Postavljanjem limenog objekta na Rumiju 2005 godine.  prekinuta je viševjekovna tradicija prema kojoj su vjernici svih konfesija, poštujući kult Svetog Vladimira, jednom godišnje iznosili krst na tu planinu.  Pjevalo se da u starom i slavnom gradu Baru, ispod svete planine ,,žive tri vjere koje neće da se dijele”. Instaliranjem crkve na Rumiji SPC je za sebe nastojala da prigrabi kult Sv. Vladimira koji je upisan u registar kulturnih dobara Crne Gore kao nematerijalno kulturno dobro. Vlast je to sada legalizovala. Toliko i o multikulturalnosti.

Pitanje bronzanog ratnog zločinca u manastiru Đurđevi stupovi u Beranama nije samo pitanje  “oduzimanja predmeta krivičnog djela”, što je policijski zakonski osnov da Pavla Đurišića konfiskuje od SPC, odnosno vladavine prava.  To je jedno od najsuštinskijih pitanja ovoga društva. Ako je bronzani Pavle Đurišić jači od institucija, možemo se samo s nostalgijom prisjećati “antifašističkih temelja Crne Gore”. A bogami i sekularne države.

Dio vlasti je navijao, a drugi dozvolio da spomenik  Đurišiću bude najprije postavljen u Zaostru kod Berana, a onda unešen u crkvu, gdje ga između ostalog štiti Temeljni ugovor koji je sa SPC potpisao bivši premijer Dritan Abazović. Još jedan “istorijski sporazum”. Predsjednik države je tada ocijenio da je “podizanje spomen-obilježja osobi koja simbolizuje fašističku kolaboraciju, etničku i vjersku mržnju, i masovne zločine nad civilima, direktan pokušaj rehabilitacije ideologije koja je u suprotnosti s temeljnim vrijednostima antifašističke Crne Gore”. Malo kasnije je  uručio orden pokojnom mitropolitu Amfilohiju, koji je između ostalog tvrdio da se Đurišić “borio za evropsku demokratiju” i da je “ubijen samo zato što nije bio za marksizam”. Za premijera su sve to „seoske teme“.

Ako je Đurišićeva „evropska demokratija“, ona  za koju se dio vlasti zalaže kad se hvali „najboljim izvještajem EK od početka pregovora“ i zaklinjanjem u evropski put Crne Gore, onda nije samo problem to što nas u Briselu vide kao budućeg trojanskog konja Evrope.  Problem je što ćemo u takvoj zemlji živjeti.

Milena PEROVIĆ

Nefunkcionalne institucije ostaju moneta za potkusurivanje političkih interesa. Tako će i biti dokle se god jedan dio političke klase nada da će nas Brisel unijeti u EU žmureći na sve naše mane, a drugi traže način da obećani ulazak opstruiraju po svaku cijenu. U svemu tome pronalaze zajednički interes. Vlast

Izvještaj EK nikad bolji. EU nikad bliža. Zvaničnici Brisela i Podgorice nadmeću se u demonstraciji optimizma u vezi proširenja. U svom tom veselju, skoro se ne  primijeti mrtva trka: može li Crna Gora  završiti pristupne pregovore prije nego što će aktuelna većina pronaći volje i interesa da omogući normalno funkcionisanje državnih institucija u kojima je imenovanje čelnih ljudi prepušteno nemilosti izvršnih i zakonodavnih vlasti.

„Blagovremeno popunjavanje najviših sudskih i tužilačkih funkcija i dalje predstavlja izazov”, konstatuje se u novom Izvještaju o napretku.  I pažljiv čitalac mogao  bi pomisliti da čitate štivo staro četiri-pet godina.Zahtijevana imenovanja uključuju već viđeno: sudije Ustavnog suda, članove Sudskog i Tužilačkog savjeta, popunu mjesta u Višem sudu, Specijalnom državnom tužilaštvu, Specijalnom policijskom odjeljenju…  Evropski „spisak želja“ ide sve do preporuke nadležnima da „obezbijede stabilnost u svim sektorima i direktoratima policije, imenovanjem rukovodilaca sa punim ovlašćenjima kroz objektivan i meritokratski postupak“.

Izgleda da eksperti EU ne prepoznaju blagodeti v.d. stanja i partijskih imenovanja/razrješenja, koje su ovdašnji „čuvari narodne volje“ uvidjeli i objeručke prihvatili. Inače ne bi insistirali  na obezbjeđivanju „nezavisnosti, odgovornosti i pravilnog funkcionisanja pravosudnog sistema“.

U Podgorici je prepoznat „efikasniji“ model. Ovdašnji političari ne kriju kako je bolje imati nefunkcionalan Ustavni sud, nesposoban za donošenje odluka, nego dozvoliti da o pitanju i njihovog (ne)zakonitog rada odlučuju osobe nedokazane partijske lojalnosti. Ili, na terenu nedovoljno prepoznati po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti i ideološke orjentacije.

Nije sve ni u pravu i ni u pravdi. Ima nešto i u novcu.

Da bi se unaprijedilo funkcionisanje tržišne ekonomije, iz EK poručuju da bi Crna Gora trebalo “da osmisli i sprovede“ mjere koje ograničavaju javnu potrošnju, povećavaju državne prihode  „obezbjeđujući poštovanje fiskalnih pravila“. Pa to ide čak do poziva Vladi „da primijeni Zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti radi uspostavljanja Fiskalnog savjeta na vrijeme kako bi mogao da razmotri prijedlog budžeta za 2026. godinu“.

Onda, na sajtu Ministarstva finansija pročitate kako to Ministarstvo „ostaje posvećeno funkcionalnosti Fiskalnog savjeta“, dok od ministra finansija čujete da se on nada kako će Fiskalni savjet biti formiran do kraja godine. Iako je, „onoliko koliko je on upoznat“, stvar zapela negdje u Skupštini. Slično kao i sedam-osam prethodnih godina, od kako četiri vlade i njihove parlamentarne većine ignorišu zakonsku obavezu formiranja Fiskalnog savjeta, u strahu da bi od njih mogli čuti kakvu kritiku na račun svoje ekonomske politike.

Ova većina je proljetos odbila da potvrdi izbor predloženih viceguvernera CBCG na dva mjesta koja su upražnjena duže od dvije i po godine, ne mareći što tako, uz moguće domaće probleme, usporavaju ili sprječavaju zatvaranje pregovaračkih poglavlja 9 i 17 (Finansijske usluge, Ekonomska i monetarna unija). Važnije im je, izgleda, da i u Centralnu banku udome još ponekog partijskog prvaka, ako ne među viceguvernere a ono makar u Savjet CBCG, gdje su četiri mjesta upražnjena duže od godinu.

Po sličnom modelu, Savjet Agencije za audiovizuelne medijske usluge od decembra prošle godine radi u okrnjenom sastavu. Opstrukcijom parlamentarne većine, pošto im predloženi kandidati nijesu bili po (političkoj) volji, propala su tri konkursa za izbor članova Savjeta iz nevladinog sektora, pa se priprema i četvrti.

„Dosljedna primjena usvojenih medijskih zakona, uključujući transparentan i neometan proces imenovanja članova Savjeta Agencije za audiovizuelne medijske usluge, ostaje ključni prioritet kako za napredak u oblasti slobode medija, tako i za ispunjavanje završnih mjerila u oblasti vladavine prava“, poručili su ljetos iz Delegacije EU u Podgorici. Ali…

Nefunkcionalne institucije ostaju moneta za potkusurivanje političkih interesa. Tako će i biti dokle se god jedan dio političke klase nada da će nas Brisel unijeti u EU žmureći na našu stvarnost, a drugi traže način da obećani ulazak opstruiraju po svaku cijenu. U svemu tome pronalaze zajednički interes. Vlast.

Zoran RADULOVIĆ