Povežite se sa nama

HORIZONTI

EVROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE STALJINIZMA I NACIZMA: Osam decenija od Pakta Ribentrop-Molotov

Objavljeno prije

na

Ove godine će biti 10 godina otkako je evropski Parlament podržan od Parlamentarne skupštine OEBS-a proglasio 23. avgust za Dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autokratskih režima, prvenstveno staljinizma i nacizma. Za datum je uzet dan kada su dvije najgore forme totalitarizma sklopile pakt i krenule u nešto što će čovječanstvo koštati preko 50 miliona života

 

Kada je u podne 23. avgusta 1939. sletio u Moskvu njemački ministar vanjskih poslova Joahim fon Ribentrop malo je ko mogao naslutiti šta se sprema Evropi. Ubrzo će, nakon zadnjih tehničkih detalja koji su čekali Hitlerov telegrafski amin, pred ponoć kamere zabilježiti osmjehe Staljina, njegovog komesara za vanjske poslove Vjačeslava Molotova, von Ribetroppa i ostalih članova njemačke i sovjetske delegacije. Ubrzo su objavljeni komunikei da su nacional-socijalistička Njemačka i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) potpisali Pakt o nenapadanju.

Britanija i Francuska su takođe vodile pregovore sa Staljinom do dva dana prije dolaska Ribentropa u Moskvu. Ono što ih je prenerazilo je da Pakt nije bio samo o nenapadanju. Obje strane su izjavile da zemlje potpisnice neće pružiti nikakvu podršku trećim stanama u slučaju sukoba jedne od potpisnica sa njima. Samom Paktu je prethodio trgovinski ugovor između Njemačke i SSSR-a od 19. avgusta, čime je postavljena podloga za ekonomsku pomoć njemačkoj ratnoj mašini kada krene u pohod protiv Poljske i „trulog kapitalističkog“ Zapada.

Najgrozniji detalji Pakta će izaći na vidjelo tek nakon poraza i okupacije Njemačke 1945. kada su zaplijenjene njene državne arhive, a što je Sovjetski Savez uporno negirao sve do njegovog raspada i otvaranja tajnih arhiva 1990. Dvije strane su potpisale, uz zvanični sporazum, i tzv. Tajni protokol po kojem je istočna Evropa podijeljena u „sfere uticaja“. Tajnim protokolom je dogovoreno uništenje i podjela Poljske, nestanak tri baltičke države (Litvanija je po prvoj verziji trebala pripasti Trećem Rajhu a Latvija i Estonija SSSR-u), Finske, kao i čerupanje Rumunije. Tajni protokol će 8. oktobra doživjeti modifikaciju jer su potpisnice trampile teritoriju. Litvanija će biti predata sovjetskoj interesnoj sferi (sa izuzetkom Memela nastanjenog njemačkom manjinom) a zauzvrat Rusi su predali dio centralne Poljske.

Komunističke partije Evrope su bile zatečene, kao i svi evropski fašisti i demokrate. Moskva i Berlin su obustavili dotadašnju neprijateljsku retoriku. Na konferenciji za štampu sovjetski ministar Molotov je izjavio da je „fašizam pitanje ukusa“.

Hitlerov program je od početka 20-ih jasno bio usmjeren protiv judeo-boljševizma čija inkarnacija je, po njemu, bio Sovjetski Savez. Po Hitleru, Rusijom su vladali Jevreji a Sloveni su bili njihovi robovi. I jedne i druge je smatrao za „untermenschen“ (podljudima- nižim bićima), s tim što su Sloveni imali za nijansu bolji rejting od Jevreja. Inače, na prostor Sovjetskog Saveza je gledao kao na „lebensraum“ (životni prostor za širenje germanske rase na račun Slovena) koji je trebao postati „njemačka Indija“.

S druge strane Njemačka je za sovjetsko vođstvo bila oličenje svega reakcionarnog i imperijalističkog i glavni ugnjetač radničke klase. Oba režima su imala duboki prezir prema demokratiji i ljudskim pravima i na kraju je ispalo da razlike i nisu toliko velike kada je biznis u pitanju, kako je Ribentrop rekao Hitleru u maju iste godine. U isto vrijeme je Staljin smijenio svog ministra vanjskog Maksima Litvinova (inače Jevrejina koji je podržavao savez sa Zapadom protiv Njemačke). Oba režima su bila socijalistička, s razlikom da jedni preferiraju nacionalni, tj. rasni a drugi internacionalni socijalizam.

Potpisani Pakt je bio oročen na 10 godina i stupio je na snagu odmah ne čekajući ratifikaciju dviju strana. Hitler i nacisti su njime izbjegli rat na dva fronta. Takođe, Njemačka je dobila saveznika protiv koga se Zapad neće usuditi da krene vojnički. Njemci su pritom dobili neograničene sirovine iz SSSR-a koje će im omogućiti da se potpuno posvete pohodu na Zapad.

Staljin i njegovi boljševici, s druge strane su dobili nove teritorije u istočnoj Evropi koje će se „usrećiti“ sa komunizmom i šansu za dalje širenje kada, kako su oni mislili, Njemačka i Zapad potpuno iskrvare jedni protiv drugih. Tada će oni lako zaposjesti atlantsku obalu Evrope. Radničkim i komunističkim partijama u Evropi je objašnjeno da je Pakt usmjeren protiv „kapitalističkog imperijalizma“ i „američkog zveckanja oružjem“.

Staljin je, forme radi, ipak poslao Pakt na ratifikaciju pred Vrhovni Sovjet SSSR-a koji je to uradio 31.avgusta. Samo nekoliko sati nakon ratifikacije njemačka armija je prešla poljsku granicu. Britanija i Francuska su, kao što su i obećali Poljacima, 3. septembra objavile rat Njemačkoj. Ali rat je samo objavljen  jer nisu računali da braneći Poljsku udare pored Njemačke i na njenog novog vojnog saveznika – Sovjetski Savez.

Njemačka je do 15.septembra već držala Varšavu u poluokruženju i Poljaci svu snagu posvećuju odbrani glavnog grada. Dva dana kasnije, 17. septembra sovjetska Rusija napada Poljsku s leđa grubo kršeći sovjetsko-poljski pakt o nenapadanju iz 1932. Britanija i Francuska su u šoku i reakcije na sovjetsku invaziju su više nego mlitave. Njemci i Sovjeti zajedno pokoravaju Poljsku do 6. oktobra a na terenu dolazi do srdačnih susreta između jedinica Wehrmacht-a i Crvene armije. Održavaju se zajedničke parade pobjede u Lavovu i Brest-Litovsku uz uzajamne zdravice. Istovremeno počinje germanizacija i rusifikacija pokorenog prostora.

Dok je komadanje Poljske još u toku Sovjeti uslovljavaju baltičke zemlje da potpišu „sporazum o uzajamnoj pomoći“ po kojem SSSR može uspostaviti vojne baze u ovim zemljama ali će „poštovati (njihovu) suverenost i integritet“.  Nakon dodatnog pritiska od strane Rajha, Estonci potpisuju 28. septembra, Latvija 5. oktobra i Litvanija 10. oktobra nakon čega sovjetske trupe ulaze u njihove zemlje. Rusi su „poštovali“ sporazume do polovine juna 1940. kada su postavili nove ultimatume da prime neograničen broj vojnika Crvene armije i da „izaberu narodnu vlast“ koja je „zamolila“ Staljina da ih primi u SSSR, što je on velikodušno prihvatio.

Nakon Baltika Staljin se, uz njemački blagoslov, okreće Finskoj, sa kojom je takođe potpisao Pakt o nenapadanju 1932. i dodatno ga potvrdio 1934. Traži  prostor da stacionira vojne baze i da se Finska odrekne svoje teritorije na Karelijskoj prevlaci „zbog sigurnosti Lenjingrada“. Glavni cilj je bio da Finsku pretvori u još jednu „narodnu republiku“ Sovjetskog Saveza. Kasnije je trebala uslijediti „sovjetizacija“ zemlje, raseljavanje Finaca po sovjetskoj imperiji i naseljavanje Rusa i drugih podobnih naroda što je bilo izvodljivo „jer Finaca ima manje nego stanovnika Lenjingrada“ kako je Staljin objasnio dvojici svojih generala.

Finska odbija razbojnički ultimatum i Crvena armija otpočinje agresiju bez objave rata neselektivnim bombardovanjem finskih gradova. Umjesto lagane šetnje ruskih tenkova do Helsinkija i parade uz već naručenu simfoniju kompozitora Šostakoviča, ruski agresor biva teško potučen od neuporedivo malobrojnijih i slabije naoružanih branitelja. Tzv. Zimski rat će potrajati tri mjeseca i biće izvor velike blamaže i globalne osude SSSR. Liga Naroda, preteča današnjeg UN-a, će 14. decembra 1939. Sovjetski Savez isključiti iz svog članstva zbog ničim isprovocirane agresije. Staljinov nasljednik Nikita Hruščov kasnije će priznati da su sovjetski gubici u Finskoj iznosili skoro milion vojnika, 2.300 tenkova i hiljadu aviona. Na kraju su herojski Finci morali predati Karelijsku prevlaku ali su sačuvali suverenitet zemlje. Međutim, ruska agresija će ih gurnuti u njemački „zagrljaj“.

Krajem juna 1940. Francuska je poražena i traži primirje. Britanci su u rasulu napustili Stari kontinent. Sa druge strane apetiti prema Rumuniji rastu. Sovjetska armija, mimo dogovorene Besarabije (današnje Moldavije), okupira i Sjevernu Bukovinu i region Hercu, čime izaziva nelagodu kod Njemaca, jer se opasno približavaju naftnim poljima Ploeštija u Rumuniji koji su bili od vitalnog značaja za njemačku armiju.

Nakon privremenog zahlađenja odnosa u ljeto 1940. sovjetsko rukovodstvo i nacisti prelaze u novu fazu odnosa. Na jesen iste godine vode se razgovori između Berlina i Moskve o pristupanju Rusije Osovinskom (Trojnom) paktu. Hitler je spreman da da Staljinu Bosfor sa Carigradom, Iran, Irak i podjeli Indiju nakon uništenja Britanske imperije.

Međutim, Staljinovi apetiti su bili još veći. Sovjetska vlast šalje 25. novembra 1940. kontraprijedlog o pristupanju Moskve silama Osovine. Pored njemačke ponude oni takođe traže blagoslov da SSSR potpiše još jedan „sporazum o uzajamnoj pomoći“, ovaj put sa Bugarskom i da se uspostave vojne baze na njenom tlu. Sovjeti dalje traže da Njemačka napusti Finsku, kao i da pojasni planove koje bi zajednički mogli imati za ostatak Rumunije, Švedsku, Jugoslaviju i Mađarsku. Hitler ne daje nikakav odgovor razočaran „Staljinovom gramzivošću“.

Početkom 1941. Molotov se još jednom pokušava nagoditi sa Njemačkom. Ti pregovori će nakon rata takođe biti tačka kontroverzi jer je sovjetska vlada svu priču o tome negirala i optuživala Zapad „za krivotvorenje istorije“. Najviše što su htjeli priznati je da je Staljin „opipavao Hitlera da vidi koliko će daleko ići“. Tek raspadom SSSR-a dokumentacija sa Zapada je potvrđena i u sovjetskim arhivama.

Molotov tada nije znao da je Hitler 18. decembra 1940. potpisao Direktivu br.21 – pripreme za Operaciju Barbarosa- da se Sovjetski Savez uništi jednim munjevitim udarom. Pakt potpisan manje od dvije godine ranije biće i zvanično mrtav u 3.15 ujutro 22. juna 1941. kada tri miliona njemačkih vojnika uz sovjetsku granicu dobija kodnu poruku „Dortmund“. Time je počeo krvavi  obračun dojučerašnjih saveznika koji su zajedno dogovorili i počeli Drugi svjetski rat.

Hitler se tokom 1940. rado nosio idejom o velikom carstvu sila Osovine „od Španije do Jokohame“. Slične ideje neki danas prepoznaju u tezi „da se Evropa prostire od Lisabona do Vladivostoka“ što je nedavno izjavio francuski predsjednik Emanuel Makron prilikom susreta sa ruskim kolegom. I u koalicionom ugovoru između njemačkih vladajućih CDU i SDP na 150. strani stoji dogovor „da se čvrsto držimo vizije jednog zajedničkog privrednog prostora od Lisabona do Vladivostoka“. Navodno je i Nord Stream, gasovod između Rusije i Njemačke preko Baltika, korak u tom pravcu.

Od zemalja u regionu, 23. avgust se kao Dan sjećanja zvanično obilježava u Hrvatskoj, Sloveniji, Bugarskoj i Rumuniji. I pored inicijativa dijela NVO sektora da se obilježavanje ovog datuma usvoji  zvanična Crna Gora, to se do sada nije desilo. Crna Gora i dalje na vlasti ima (preimenovani) Savez komunista – neprekidno od 1944. godine – a komunističke tekovine totalitarizma i autokratije su nešto na čemu im mnogi sličnih uvjerenja mogu i dan danas pozavidjeti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

SARAJEVSKI SAFARI U SUDNICI ITALIJE: Lovci bez duše

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Italiji je protekle nedjelje otvorena istraga protiv takozvanih vikend snajperista koji su sa raznih strana svijeta dolazili u BiH i plaćali srpskim vojnicima da pucaju na stanovnike opkoljenog Sarajeva. Prema italijanskoj agenciji Ansa, ovi  turisti napuštali su Italiju, dolazili na srpske položaje oko Sarajeva i iz zabave pucali po ulicama opkoljenog grada. Najskuplji trofeji bila su djeca Sarajeva, dok su, po navodima svjedoka, najstarije građane mogli ubijati bez naknade. Cifre su išle i preko sto hiljada njemačkih maraka

 

 

Široka i duga ulica Zmaja od Bosne koja vodi  ka srcu Sarajeva poznatija je kao snajperska aleja. U godinama nakon opsade ovog grada stravične priče sa ovog koridora smrti ušle su u ratne izvještaje, udžbenike, izložbene prostore i popularnu kulturu. Četvorogodišnja opsada olimpijskog grada pod Trebevićem ispisala je najstravičnije stranice moderne istorije Evrope. Posljednjih dana opet se otvaraju sarajevske rane.

Broj stradalih tokom opsade Sarajeva kreće se najčešće oko cifre od 11.000, ali, ima i drugačijih tumačenja. „Rezultati istraživanja demografskog tima ICTY-a koji je na raspolaganju imao izvore dostupne tribunalu u Haagu pokazali su da je u djelovima šest sarajevskih općina pod opsadom u periodu od aprila 1992. do decembra 1995. godine broj poginulih i umrlih bio 18.888“, stoji u udžbenicima po kojima uče učenici završnih razreda u BiH.

Detaljnije brojke su još tužnije. Prema zvaničnim podacima, tokom opsade je ubijeno 1.601 dijete. Sa Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu naveli su da su samo snajperisti ubili 225 ljudi, među kojima 60 djece. Nijedan snajperista nije odgovarao za svoje zločine. Ni pred domaćim ni pred međunarodnim sudovima.

Kao da ovo nije dovoljno strašno, krvavi tragovi vode i dalje, u najmračnije hodnike ljudskih duša. Priča o Sarajevskom safariju i njegovi zli i perverzni kreatori opet su dospjeli u fokus svjetske javnosti.

U Italiji je protekle nedjelje otvorena istraga protiv takozvanih vikend snajperista koji su sa raznih strana svijeta dolazili u BiH i plaćali srpskim vojnicima da pucaju na stanovnike opkoljenog Sarajeva. Prema italijanskoj agenciji Ansa, ovi nesvakidašnji turisti napuštali su Italiju, dolazili na srpske položaje oko Sarajeva i iz zabave pucali po ulicama opkoljenog grada. Odavno se priča o tome da su postojali i cjenovnici u kojima su najskuplji trofeji bili najmlađi stanovnici Sarajeva, dok su po navodima svjedoka, najstarije građane mogli ubijati bez naknade. Cifre su išle i preko sto hiljada njemačkih maraka.

U Milanu je u toku istraga čiji je cilj otkrivanje učesnika u ovim safari turama. Istragu je otvorio tužilac Alesandro Gobis, a po optužbi za namjerno ubistvo otežano okrutnošću i iz podlih motiva. Trenutno su optužbe usmjerene protiv nepoznatih osoba i proizilaze iz tužbe koju je podnio novinar i pisac Ezio Gavazeni, uz pomoć dva advokata i bivšeg sudije Guida Salvinija.

Gavazeni je u svojim namjerama pomognut i od načelnice opštine Novo Sarajevo Benjamine Karić. Ona je nakon što je ovu priču ponovo na svjetlo dana iznio dokumentarni film Sarajevo safari slovenačkog reditelja Mirana Zupaniča odlučila da reaguje. U septembru 2022. godine je tužilaštvu BiH podnijela krivičnu prijavu protiv NN lica koja su sijala smrt po Sarajevu. U avgustu ove godine je putem ambasade Italije krivičnu prijavu proslijedila tužilaštvu u Milanu koje je evo  pokrenulo istragu.

Priča o užasnim zločinima do medija je ponovo stigla trideset godina nakon prvog objavljianja. Dnevni list Oslobođenje je među prvima pisao o ovim užasima.

Prvog aprila davne 1995. godine ovaj medij je na naslovnici objavio priču Snajperski safari u Sarajevu. „Riječ je o ratnom turizmu najnovijeg i, zasad, najizopačenijeg tipa. Ne ide se više samo ‘mirisati barut’, izložiti se perverznom zadovoljstvu opasnosti, nego se ide u autentični ‘snajperski safari’ – na položaje iznad Sarajeva, odakle se za devize, dobija pravo na odstrel djece, staraca i žena, ukratko civila koji nezaštićeni hodaju na puškomet ‘brdske čeke”. Tu tvrdnju, nevjerojatnu u svoj svojoj jezivosti, iznesenu pred Sudom naroda u Tridentu, prenijele su u četvrtak na naslovnim stranicama praktički sve viđenije talijanske novine pod više-manje istovjetnim naslovima: Ratni vikend u Sarajevu“, pisalo je Oslobođenje.

Snajperisti su se navodno okupljali petkom u Trstu, da bi potom bili prebačeni avionom kompanije Aviogenex do Budimpešte ili Beograda, pa kopnenim putem ili helikopterima do Pala, a zatim i brda oko Sarajeva. Tu su plaćali kako bi pucali na građane. Srbija negira umiješanost, ali istražitelji vjeruju da su srpske obavještajne službe znale za turističke pohode.

Torinska Stampa je prenijela devedesetih svjedočanstvo svog novinara. Đuzepe Zakaria piše da ga je na Palama, „gospodin u odori srpske vojske” doveo do barake u kojoj je na podu bio gumeni madrac, na zidu prozorčić sa uglavljenom snajperskom puškom. Ponuđen mu je odstrijel civila po ulicama izranjavljenog grada.

U Zupaničevom filmu iz 2022. anonimni sagovornik koji je početkom devedesetih prošlog vijeka često provodio po položajima u BiH radeći za jednu američku agenciju priča kako je prvi put saznao za Sarajevo safari u januaru 1993. godine u Beogradu, pa potom na Palama. „Za određene svote novca, dolaze nepoznati ljudi i pucaju na stanovnike Sarajeva“, govorio je u filmu čovjek zaštićen anonimnošću. On će u filmu tvrditi da to nijesu radili obični ljudi, već ljudi na pozicijama koji su njima bili zaštićeni. Gavazeni tvrdi da poznaje neka imena vikend-snajperista. Jedan od njih navodno je vlasnik privatne klinike za etetsku hirurgiju. Većina, kako dodaje, gaji desničarske i ekstremno desničarske stavove. Zupanič u intervjuu za RTVSLO otkriva i drugi nivo priče o lovcima-monstrumima: „Siguran sam da su to morali biti ljudi koji su uživali povjerenje određenih osoba. Morao si biti u unutrašnjem krugu da bi ti bilo dopušteno da saznaš za to. Niko nikada nije otkrio mrežu, a o tome se govori i 25 godina kasnije, uz vrlo malo informacija“. Na kraju krajeva, samo bogati, ekstremno imućni ljudi mogli su sebi priuštiti ovako perverzno osmišljenu adrenalinsku avanturu.

Navodno je u njegovom filmu iz 2022. trebala da se nađe i izjava pilota koji je prevozio lovce iz Beograda u BiH. Zupanič je pričao da iako je njegov tim uspio da nađe sagovornike sa srpske strane nije bio iznenađen kada su zbog bojazni za sopstvenu sigurnost tik pred snimanje odustali.

I Florens Artman glasnogovornica Glavnog tužilaštva ICTY‑a (Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju) dala je izjavu povodom ovih stravičnih dešavanja za Slobodnu Evropu: „Znali smo za to, ne znam kako da to uopšte nazovem. Nismo znali kako je to organizovano. Izuzetno je važno da je pokrenuta pravosudna istraga i da se mora istražiti ko su bili organizatori”.

Italijanska Republika piše ovih dana i da su italijanske tajne službe znale za snajperiste, sunarodnike, koji su plaćali da bi mogli pucati na civile u Sarajevu. Bilo je to dosta vremena ranije od napisa u sarajevskom Oslobođenju. „Bosanske službe su krajem 1993. saznale za Safari. Sve se to dešavalo tokom zime ’93–’94. Obavijestili smo Sismi (italijanski vojni obavještajni servis) početkom 1994. Njihov odgovor stigao je nakon dva mjeseca i bio je značajan: „Otkili smo da Safari polazi iz Trsta. Prekinuli smo ga i Safari se više neće održavati“, prenijela je Republika riječi bosanskog obavještajca. Nakon te razmjene dopisa o slučaju se više nije govorilo, bar ne između dvije obavještajne službe, piše ovo glasilo.

U medije su više puta stizale riječi Edina Subašića bivšeg agenta bosanske obavještajne službe, koji je sada na vrhu liste svjedoka koje tužilaštvo u Milanu namjerava da pozove. Dio dokumenata koje je Gavazeni predao su i njegovi spisi i izvještaji. U njima o smrtonosnom safariju piše: „Do ovog fenomena sam došao krajem 1993.,  kroz dokumente vojne sigurnosne službe o ispitivanju zarobljenog srpskog dobrovoljca“. Po Subašićevim riječima koje prenose domaći i svjetski mediji, zarobljeni Srbin je svjedočio da je putovao i razgovarao sa jednim od Italijana-turista. On mu je otkrio da su on i njegova grupa lovci koji su plaćali da pucaju na ljude po gradu. „I njemu je to bilo iznenađenje, zbog čega je odmah to spomenuo! Bio je to prvi put da sam čuo za tako nešto“, svjedočio je Subašić.

Osim ovih dokumenata, milansko tužilaštvo pokušava da pribavi akte Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Cilj je da se ukrste informacije koje su ranije utvrđene sa novim elementima.

Od 2007. godine poznata je javnosti izjava državljanina SAD-a Džon Džordana koji je služio u vatrogasnoj brigadi UNPROFOR-a u Sarajevu devedesetih godina prošlog vijeka. Njegova svjedočanstva su već prihvaćena kao dokazi na suđenjima srpskim generalima Svetozaru Galiću i Dragomiru Miloševiću pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju. Rekao je Tribunalu za bivšu Jugoslaviju da je znao za turiste-snajperiste koji su dolazili u Sarajevo da iz hira pucaju na civile. Napomenuo je da se jedan čovjek pojavio sa puškom koja je više odgovarala lovu na divlje veprove nego borbama u urbanom području.

Šta će se sve doznati o ovoj priči, ostaje da se vidi. Mnogi sumnjaju pozitivan rasplet. Trideset godina tišine daje za pravo sumnji.  Problem koji italijanska strana pokušava da razriješi ovih dana je golem. Njegov dobar dio je u njihovom dvorištu. Ako je tačno da je italijanska obavještajna kancelarija znala za ovo još devedesetih, dosije o svemu mora da postoji. To što se tri decenije taj dokument nije pojavio je ozbiljan problem države na Apeninima.

Sarajevska priča čiji nastavak pratimo ovih dana u milanskim sudnicama donosi nove strepnje. Ratni užasi koji su svijet zadesili posljednjih godina opominju da je zlo u međuvremenu samo raslo.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

SMJENE U VOJSCI I POLICIJI U SRBIJI – BIA I KARTELI UZDANICA: Vučić u vihoru teorija zavjera i paranoja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vučić strahuje da bi neko u vojsci i policiji mogao da ospori njegovu uzurpaciju vlasti.  Policijski general Bogoljub Živković je umirovljen u januaru. Početkom septembra je smijenjen i umirovljen komandant SAJ Spasoje Vulević  U aprilu je umirovljen komandant 63. padobranske brigade general Nenad Zonić.  I komandant Ratnog vazduhoplovstva Duško Žarković  je „na sopstveni zahtev“, penzionisan u aprilu. U junu je prijevremeno penzionisan  komandant Kopnene vojske general Milorad Simović. Navodno se očekuje i uklanjanje Miroslava Talijana, komandanta vojne 72. brigade za specijalne operacije

 

 

U ponedjeljak je ruska Vanjska obavještajna služba (SVR) javno optužila Evropsku Uniju (EU) da stoji iza nemira u Srbiji uz tvrdnju da je „završnica Majdana“ planirana za 1. novembar. Tada se navršava godinu dana od pada nadstrešnice na prethodno renoviranoj željezničkoj stanici u Novom Sadu. Poginulo je 16 osoba i teško povrijeđena jedna žena. Nesreća je bila okidač za, do sada, najveće i najduže proteste u Srbiji protiv režima Aleksandra Vučića koga optužuju za korupciju, organizovani kriminal i autokratiju.

SVR navodi, u boljševičkom vokabularu, da demonstracije „u velikoj mjeri predstavljaju proizvod subverzivne djelatnosti EU i država članica tog saveza“. Nezavisni mediji „ispiraju mozgove omladini“. Listom je pobrojano 12 portala i jedna nevladina organizacija koje navodno finansira Brisel. Međutim, Rusi zadovoljno tvrde da isprobani scenario „obojene revolucije“ ne daje očekivane rezultate jer su glavna brana tome tzv. „patriotska osjećanja, uticaj Srpske pravoslavne crkve (SPC), kao i sjećanje na NATO bombardovanje“. Cilj je da se na vlast u Srbiji dovede poslušno rukovodstvo lojalno Briselu. Na kraju ruski špijuni zaključuju da „ponosnom i ujedinjenom srpskom narodu nije potrebna Evropska Unija“. EK je odbacila ruske tvrdnje.”Optužbe da EU ili države članice podstiču proteste jednostavno nisu tačne”, istakli su.

Vučić se  godinama ponaša kao da mu EU nije potrebna – osim kao glavni trgovinski partner i izvor bespovratne finansijske pomoći. Vučićevi tabloidi u kontinuitetu vode kampanju protiv članstva Srbije u EU i optužuju države članice za svako zlo u Srbiji, od ekonomskih problema do namjere da ubiju predsjednika. U zavjere ubistva vladara se sada ubacuju i studenti koji su proglašeni za „srpske ustaše“ i „neprijatelje države“. Jedini novitet je da su i crnogorski mediji pod kontrolom braće Vučić počeli ozbiljnu kampanju protiv članstva Crne Gore u EU. Oni tvrde da je zapravo EU ta koja je  korumpirana i da vrši marginalizaciju malih naroda. Pri tome ne misle na Crnogorce koje i ne priznaju kao narod. Kao alternativa se nudi srpski svet pod okriljem braće Vučić i njihovih kartela sa srpskim predznakom.

Puno mladih ljudi u Srbiji koji demonstriraju mjesecima je takođe razočarano u EU. Tačnije, razočarani su sa ćutanjem čelnika Evropske komisije (EK) i Savjeta Evrope (SE) na nasilje policije i kriminalnih grupa povezanih sa režimom. Ćutanje se najvećim dijelom pripisuje Vučićevom izvozu kritične artiljerijske municije za odbranu Ukrajine preko trećih zemalja koju finansira Zapad i koje je ista SVR dva puta kritikovala u javnim saopštenjima u maju i june ove godine. Takođe se smatra da i obećanja režima o eksploataciji litijuma u Srbiji od strane Zapada doprinose evropskom žmurenju. Izuzetak čine pojedini poslanici Evropskog parlamenta (EP) i komesarka za proširenje Marta Kos. Ona je prije 10-tak dana poručila da EK „očekuje od policije da postupa prikladno i poštuje osnovna prava“. Kos je poručila Vučiću i formalnoj predsjednici Skupštine Ani Brnabić da javno vrijeđanje evroparlamentaraca koji su prisustvovali protestu u Novom Sadu 5. septembra, neće poboljšati mišljenje EU o Srbiji. „Ako poslanike Evropskog parlamenta nazivate ološem, to pokazuje upitno shvatanje demokratije” zaključila je Kos.

Vučić je nakon protesta u Novom Sadu 5. septembra rekao da je njegovim oponentima „pomagao ološ iz Evropske zelene partije, najgori ološ evropski koji je došao u Novi Sad… da podrži ovo nasilje” uz prijetnje da će biti procesuirani po zakonima Srbije. Tada je veliki broj policajaca u punoj opremi i uz upotrebu pendreka, oklopnih vozila, suzavca i topovskih udara rasturio protest. Povod je bio napad manje grupa maskiranih demonstranata  na policajce u kordonu pred zgradom Filozofskog fakulteta. Studenti i opozicija su optužili režim da su oni poslali svoje kriminalce na policiju kako bi imali opravdanje za razbijanje skupa. Vučićevska žuta štampa se posebno okomila na hrvatske evroparlamentarce koje su nazvali „ustaškim ološem i ljudskim otpadom“.

Malo prije toga, krajem avgusta Vučić je dobio podršku i pohvale od pravog ustaše – bivšeg generala i načelnika štaba paramilitarnih Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS) Anta Prkačina. HOS je zasnovan na čistim ustaškim principima uz zvanični pozdrav „Za Dom spremni“. Prkačin, bivši saborski zastupnik, je poznat po veličanju Anta Pavelića i Crne Legije upamćenih po brojnim zločinima nad srpskim stanovništvom. U podkastu Kliker, koji je prenio hrvatski Index i druga štampa u regionu Prkačin je za Vučića rekao: „Tvrdim da Srbi i Srbija imaju dobrog čovjeka  na  čelu…Ono što mu se dešava je dobro pripremljeno odnekud. Nisam siguran da li je došlo iz Moskve ili Brisela“. Rekao je da je pogibija 16 ljudi pri padu nadstrešnice „tragedija ali nije to dovoljan razlog (za proteste), to je bilo nešto drugo“. Pohvalio je Vučića što kod njega dolaze svi svjetski lideri a kod Hrvata niko. Za njega Vučić „uopšte ne djeluje kao lopov, ne djeluje mi kao biznismen, ne djeluje mi kao čovjek koje je neki novac složio ovamo ili onamo“. Režimskim medijima u Srbiji ustaško veličanje njihovog gospodara nije ni najmanje smetalo. Nisu se glasnuli ni Vučićevi vazali u Crnoj Gori kojima smeta i himna Crne Gore jer ju je navodno sastavio navodni prijatelj ustaša.

U prvim reakcijama na objavu SVR-a Vučić je ruske obaveštajce nazvao „partnerima“ i najavio da će njegove službe „dodatno kontaktirati“ Ruse.  Predsjednik je od početka protesta usvojio rusku terminologiju “obojena revolucija” kako Kremlj označava sve koji se bune protiv totalitarizma i korupcije.

Narativu se još ranije pridružio i patrijarh Porfirije Perić koji je upotrijebio isti termin tokom ovogodišnjeg poklonjenja Vladimiru Putinu i njegovom kolegi iz KGB-a patrijarhu Kirilu Gunđajevu. Većina episkopata Srpske crkve (SPC), uključujući i Sinod, podržava režim i pokušava, sa sve manje uspjeha, da skrene javnost sa situacije u Srbiji na kliše priče o tzv. stradalnom Kosovu i tobožnjoj ugroženosti Srba u regionu.

Ni u SPC-u ne žele svi ćutati. Vladan Perišić, paroh u Dubrovniku (čiji zahumsko-hercegovački episkop je odbio poslušnost braći Vučić) je nedavno napao vrh SPC-a u intervjuu za Radar rekavši da su „u braku ili bolje rečeno u protivprirodnome bludu upravo sa tom, do srži korumpiranom državom, koja djelić tog profita nastalog korupcijom preusmjerava prema SPC-u”. Perišić navodi da se „SPC spremno stavila u službu toga polusvijeta (na vlasti)”. „Svaki mediokritet se može udobno smjestiti u nekoj patrijaršijskoj ili eparhijskoj kancelariji…ne mora da radi ništa, dovoljno je da bespogovorno izvršava naredbe i da se što dublje klanja” završio je Perišić. Patrijaršija je burno reagovala preko svog portala Sunčanik u uličarskom maniru vučićevske žute štampe. Perišić se „ovako nije oglašavao ni o Krajinama, ‘Bljesku’, ‘Oluji’, Republici Srpskoj, Kosovu i Metohiji, Crnoj Gori i drugim važnim pitanjima“. Glavni grijeh Perišića je što se „zna da je kršten u ozbiljnim godinama u manastiru Hilandaru i da se na krštenju izjasnio kao nacionalni Crnogorac, čitaj Montenegrin, o čemu postoji dokaz u knjizi krštenih“.

Problemi koje braća Vučić imaju sa disidentima u SPC-u su puno manji od paranoje da se može naći neko u vojsci i policiji da ospori njihovu protivustavnu uzurpaciju vlasti u Srbiji. Po Ustavu Srbije, predsjednik ima samo ceremonijalna ovlašćenja dok unutrašnju i spoljnu politiku vodi Vlada koja de fakto ne postoji. Njegov brat Andrej, od koga drhti policija, vojska i kriminalci, nema nijednu zvaničnu državnu funkciju.

Policijski general Bogoljub Živković je umirovljen u januaru ove godine nakon što su ga predsjednik i njegovi tabloidi prozvali jer mu sin učestvuje na protestima. Živković je tada izjavio da su mu rekli da je sklonjen „na zahtev predsednika“ iako Vučić i njegov brat po zakonu ne mogu kadrirati u policiji. Radar navodi da je ubrzo nakon Živkovića u penziju poslato još oko 60 iskusnih policajaca. Početkom septembra je smijenjen i umirovljen komandant Specijalne antiterorističke jedinice Spasoje Vulević. Vulević je izjavio da su mu šef MUP-a Ivica Dačić i direktor policije Dragan Vasiljević rekli da „predsednik ne želi da ima oružanu formaciju koja nije pod njegovom apsolutnom kontrolom, i da zbog toga ja više ne mogu da budem komandant“.

U aprilu je umirovljen i komandant 63. padobranske brigade general Nenad Zonić. Zonić je javno ukazao da jedinica ne može biti zloupotrijebljena. Mnogi veterani te jedinice su učestvovali na protestima što je izazvalo nervozu režima. Istovremeno je Vojnobezbedonosna agencija (VBA) dobila novog direktora – Đura Jovanića  a za načelnika Vojnoobaveštajne agencije (VOA) je doveden Vladimir Planić iz državne bezbjednosti (BIA). Komandant Ratnog vazduhoplovstva Duško Žarković  je, navodno „na sopstveni zahtev“, penzionisan u aprilu. U junu je prijevremeno penzionisan i komandant Kopnene vojske general potpukovnik Milorad Simović. Navodno se očekuje i uklanjanje Miroslava Talijana, komandanta vojne 72. brigade za specijalne operacije.

Do sada su se kao najpouzdaniji pokazali BIA i kriminalni karteli čiji vojnici često intervenišu protiv studenata i obezbjeđuju zgradu Predsjedništva.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

SUĐENJE ZA TRAFIKING VITALIJU GREČINU U KOŠMARU PRAVOSUĐA: Dokazi pravno nevaljani, valjani, nevaljani…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suđenje Grečinovoj grupi za trafiking se neće nastaviti dok se ne dobije pravosnažno razjašnjenje situacije o (ne)valjanosti dokaza. Do tada će četvorka već navršiti dvije godine u pritvoru. Koji može skupo koštati državu ako optužnica padne

Sudsko vijeće kojim predsjedava sudija Jovan Jovanović je u slučaju grupe Vitalija Grečina, optuženih za trafiking ljudi, na ročištu 15. maja ove godine, nakon dugog tajnog vijećanja, jednoglasno usvojilo zahtjev odbrane i izuzelo iz dokaza zapisnike sa pretresa prostorija i elektronskih uređaja – kao pravno nevaljane dokaze. Naloženo je da se izdvojeni dokazi zatvore u posebni omot i predaju sudiji za istragu na čuvanje i da se„ne mogu se razgledati ni koristiti u postupku“.

Razlog ovakve odluke je to  to što su ti dokazi pribavljeni „suprotno normama Zakona o krivičnom postupku (ZKP)  koje regulišu pretresanje“. Odbrana se žalila da su pretresi obavljeni bez tumača,  tako da okrivljenima „nije obrazloženo, odnosno jasno predočeno šta to policija radi, koja su procesna prava i njihova prava“, tj. da imaju pravo na tumače kako bi pratili pomenute radnje. Nije im saopšteno ni da imaju pravo na advokata da prisustvuje pretresu.  „Što jasno ukazuje na improvizaciju policije“, naglasio je advokat Nebojša Golubović.

Sud je, uvaživši ove primjedbe, zaključio da je po ZKP-u bilo „nužno da se od momenta prvog kontakta s ovlašćenim policijskim službenicima obezbijedi prevodilac“, kako bi se osumnjičeni upozorili o pravima. Sud je naveo da se ako je pretresanje izvršeno suprotno zakonu,  zapisnici sa pretresa ne mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku.

U zapisnicima nije evidentirano prisustvo prevodioca, što ni tužiteljka nije sporila. Međutim,Više državno tužilaštvo se ipak žalilo na odluku suda jer je tim sudskim rješenjem de fakto ostalo bez ionako tankih dokaza. Navedeno je da su zapisnici ipak sastavljeni i da su bili prisutni svjedoci. Kao osnov žalbe je navedeno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i bitne povrede krivičnog postupka u kome se navodi tačka 9 st.1 čl.386  – da „presuda nema uopšte razloga ili u njoj nijesu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni…“.

Optužnicom od 25.04.2024., koju zastupa Ana Kalezić, obuhvaćeni su američki državljanin ukrajinskog porijekla Vitalij Grečin, dva državljanina Ukrajine – Oleksandar Liščinski i Oleksij Blahoslavov, i jedan Rusije – Bogdan Petrov. Terete se za trafiking ljudi iz člana 444 Krivičnog zakonika Crne Gore (KZCG). Rus Petrov se, osim trafikinga, tereti i za omogućavanje uživanja opojnih droga jer je jednoj od djevojaka, na njen zahtjev, napravio džoint. Po nalazu forenzike, cigara je imala cijelih 0.06 grama konoplje. Na drobilici je nađeno još 0.2 grama konoplje.

Grečinu i još trojici su službenici Odjeljenja bezbjednosti (OB) Tivat stavili lisice na ruke u jutro 31. oktobra 2023. godine. Policija i Više državno tužilaštvo su se javno pohvalili da su spasili 18 djevojaka koje su bile žrtve trafikinga ova četvorice. Sobe Hotela Regent (Ridžent) u Porto Montenegru u kojima su optuženi i njihove navodne žrtve boravili su pretreseni kao i elektronski uređaji  koji su oduzeti. Nijedna od „spašenih“ djevojaka se u izjavama pred tužilaštvom i kasnije pred sudskim vijećem sudije Jovanovića nije osjetila „spašenom“. Tvrde da su dobrovoljno došle u Crnu Goru na foto sesije radi objavljivanja istih na društvenim platformama i eventualno erotskim magazinima. Interesantno je da je svaka od djevojaka prilikom racije imala pasoš kod sebe, a neke su posjedovale i znatne količine novca, što je utvrđeno zapisnicima prilikom oduzimanja istog navodnim žrtvama trafikinga. Čak 12 od 18 djevojaka je kasnije predalo tužbu protiv države zbog maltretiranja  koje su doživjele od strane policije i drugih institucija. Tvrde da im je prijećeno fizičkom silom, da su držane bez hrane i vode, i da su ucjenjivane da moraju potpisati unaprijed pripremljene izjave bez prevodioca. Oduzet im je novac, elektronski uređaji i dragocjenosti pa su mnoge djevojke morale se dovijati kako da se vrate u Ukrajinu i Poljsku.

Grečin i profesionalni fotograf Liščinski su dugogodišnji saradnici erotskog magazina Playboy u kome su više puta objavljivali fotografije sa sličnih foto sesija. Grečin tvrdi da mu je hapšenje namješteno nakon što je odbio ponude za saradnju u poslu sa prostitucijom od lokalnih ljudi povezanih sa ranijim režimom Mila Đukanovića.

Apelacioni sud je rješenjem od 10. jula ove godine uvažio žalbu tužilaštva na izuzimanje dokaza u formi zapisnika i naveo da se „razlozi prvostepenog suda ne mogu prihvatiti jer dati razlozi nisu dovoljni i valjani“. Po Apelacionom sudu prvostepeni sud „ne cijeni da lica koja su prisustvovala pretresu nisu imala prigovore“. Kako su lica koja ne razumiju naš jezik i bez prisustva tumača mogla staviti prigovore u zapisnik,  Apelacioni sud nije objasnio. Dalje se obrazlaže da su „pretresu prisustvovali svjedoci, koji su zapisnike potpisali“ a svjedoci su, po tumačenju Apelacionog suda, „između ostalog kontrolori zakonitosti preduzimanja ove procesne radnje“. Kako mogu dva nasumično pokupljena punoljetnja građanina, što policija redovno radi prilikom pretresa, biti kontrolori zakonitosti procesne radnje (osim ako nijesu advokati ili pravnici) Apelacioni sud, takođe  nije objasnio. Sitnice kao što su Ustavom Crne Gore zajamčeno pravo (član 37) na odbranu, a „posebno…na jeziku koji (okrivljeni) razumije“ nijesu bile od značaja za Apelacioni sud. Na kraju taj sud „ukazuje da pitanje pravičnosti postupka valja sagledavati u kontekstu ocjene pravičnosti postupka u cjelini a ne po njegovim fazama“. Slučaj je  ponovo vraćen sudiji Jovanoviću na odlučivanje .

Koliko Apelacioni sud (ni)je vodio brigu o detaljima  vidi se na početku ukidajućeg rješenja gdje se navodi da se „usvaja žalba Specijalnog državnog tužilaštva (SDT)“ iako je žalbu podnijelo Više državno tužilaštvo. Moguće je da se radi i o inerciji. Sudija izvjestilac Apelacionog vijeća je sutkinja  Vesna Pean, koja je ranije sudila u Specijalnom odjeljenju Višeg suda u Podgorici za organizovani kriminal i korupciju po optužbama SDT-a. Pean se nije proslavila u borbi protiv kriminala i korupcije. Upamćena je u javnosti kao vojnik miloističkog režima za progon neprijatelja Prve familije. I zaštitu njihovih. Pean je, zajedno sa kolegicama Dragicom Vuković i Suzanom Mugošom bila član sudskog vijeća u televizijski prenošenoj noveli poznatoj kao Državni udar. Sudila je i opozicionom političaru Nebojši Medojeviću za navodno pranje novca, dok je bivšeg gradonačelnika Miomira Mugošu dva puta oslobodila optužbe za štetu od skoro sedam miliona eura nanesenu glavnom gradu. Prije godinu dana objavljeni su transkripti iz telefona bivše vrhovnice pravosuđa Vesne Medenice u kojim je Medenica obavijestila Mugošinu sestru da prati slučaj. Pean je kasnije napredovala i krajem januara 2023. prešla u Apelacioni sud.

Uvidom u spise predmeta kojima je Monitor imao pristup otkrivaju se još neki interesantni detalji oko spornih pretresa i pregleda elektronske opreme.Zapisnikom o pretresu računara, telefona i drugih uređaja od 9. januara 2024. su navedena dva različita mjesta gdje je vršen pretres istih uređaja u istom vremenu. Prvo piše da se pretres vrši u prostorijama OB Tivat, Markuševina bb, Tivat. Kasnije se u istom zapisniku navodi da se pretres vrši u Upravi policije, na adresi Sv. Petar Cetinjski 22 u Podgorici. Pretres je rađen bez prevodioca. Grečin ga je  tražio ali je odbijen. Sami službenici policije su naveli u Zapisniku da se pretres radi bez tumača. Pretres  elektronskih uređaja je trajao 9 sati i 5 minuta (od 9.55 do 19h) tako da izgleda kao da je policija ciljano kršila zakon nepozivanjem tumača. Štelovanje dokaza je bila uobičajena praksa u vrijeme dok su SDT i policiju vodili stari znanci sutkinje Pean – Milivoje Katnić i Veselin Veljović.

Zadnja potvrđena informacija je da je sudsko vijeće sudije Jovanovića opet donijelo istu odluku – da su dokazi pravno nevaljani. I opet je na potezu Apelacioni sud.

Suđenje Grečinovoj grupi se neće nastaviti dok se ne dobije pravosnažno razjašnjenje situacije o (ne)valjanosti dokaza. Do tada će četvorka već navršiti dvije godine u pritvoru – Koji može skupo koštati državu ako optužnica padne.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo