Abedin Stola nije jedini roditelj čije je dijete, kao žrtva vršnjačkog nasilja, moralo da napusti osnovnu školu. Škole nasilje među učenicima najčešće i rješavaju prebacivanjem žrtve u drugi razred ili drugu školu. A baš to pokazuje da je sistem, kad je u pitanju nasilje – zakazao
„Maltretirali su ga dugo, moje dijete nije htjelo da ide u školu, plašio se. Nasilje je dostiglo još veće razmjere u sedmom razredu pa sam se obratio poznanici koja je zajedno sa mnom otišla u školu da razgovaramo sa upravom“, prisjeća se Abedin Stola, roditelj iz izbjegličkog naselja na Koniku čije je dijete žrtva vršnjačkog nasilja . “Međutim, nije bilo rješenja”, priča ovaj otac.
„Uprava škole mi je ponudila da ispišem dijete iz škole, jer, navodno, nije bilo druge opcije. Predložili su da ga upišem u vanrednu osnovnu školu u gradu kako bismo izbjegli veće incidente. Nijesam znao kome da se obratim pa sam pristao na taj prijedlog, jer mi je bilo bitno da mi dijete bude sigurno i da što prije završi osnovnu školu“ priča Stola.
Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici je propisano da će se novčanom kaznom od dvostrukog do desetostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori kazniti za prekršaj odgovorno lice u državnom organu, drugom organu, zdravstvenoj, obrazovnoj i drugoj ustanovi, zdravstveni i socijalni radnik, nastavnik, vaspitač i drugo lice ako ne prijavi policiji učinjeno nasilje za koje sazna u vršenju svojih poslova.
Iz institucije Ombudsmana smatraju da praksa rješavanja nasilničkog ponašanja prebacivanjem učenika iz jednog odjeljenja u drugo ili isključivanjem učenika iz škole bez analize uzroka devijantnog ponašanja i pružanja pomoći djetetu da problem prevaziđe i ponašanje promijeni, nije u skladu sa najboljim interesom djeteta, niti sa ciljevima obrazovanja i vaspitanja.
Ombudsman u svom Izvještaju o radu za 2017. godinu navodi da se stiče utisak da ni škola, niti druge službe ne preduzimaju konkretne radnje i mjere da ispitaju uzroke određenih ponašanja i pravovremeno reaguju kako bi spriječile dalje konflikte i pomogle učenicima koji pokazuju neprihvatljivo ponašanje.
AidaPerović Ivanović, psihološkinja i direktorica NVO Prima ističe da je prebacivanjem učenika iz jedne u drugu školu najlošije rješenje.
„Zapravo, moramo imati na umu da ovo nije rješenje, ovo je jasan indikator da je sistem onih koji su bili dužni da pomognu, zakazao, da je nedovoljan ili nepostojeći ili „bušan“. To je više nego jasna poruka i djetetu i roditeljima da nema ko da ih zaštiti i da nasilje pobjeđuje. To je prebacivanje problema u tuđe dvorište. Jer, i tamo, u drugoj školi, naći će se neki novi nasilnik ili nasilnica koji će svoje nasilne aspiracije lako nakalemiti na već oslabljeno samopouzdanje djeteta iz iskustva nasilja“. Ovom kvazi rješenju i treba pribjeći isključivo, smatra ona, ako dijete koje prolazi kroz nasilje, bez ikakvog pritiska, izrazi želju da se baš tako uradi.
S druge strane Ivanović Perović, kaže, da kada se nasilje desi van školskog dvorišta tada prestaje svaka ingerencija škole, što nije dobro. „Mišljenja sam da bi najbolje bilo da se za slučajeve nasilja nad djecom školskog i predškolskog uzrasta obraćamo za pomoć školama, ma gdje se nasilje fizički dešavalo”
Ona ukazuje na nedostatak stručnog kadra u školama. „U školama nemamo dovoljan broj zaposlenih u stručnim službama – tzv. PEPSI službama, a zatim možemo govoriti i o nedostatku adekvatnih kapaciteta postojećeg kadra, u dijelu ciljane edukacije za rad na slučajevima nasilja. Pomenuta edukacija nija dio kurikuluma na fakultetima za psihologiju i pedagogiju, tako da ju je neophodno naknadno organizovati za one koji su zaposleni u školama i vrtićima.
Vlada Crne Gore je u septembru 2018. godine usvojila prvi Izvještaj o sprovođenju Strategije za prevenciju i zaštitu djece od nasilja sa Akcionim planom 2017-2021, za 2017. godinu. U izvještaju se navodi da je razvijen program prevencije, sprovedena kampanja u školama, razvijen set materijala i distrbuiran u školama, institucijama, zdravstvenim ustanovama, CSR i široj javnosti.
Ministarstvo rada i socijalnog staranja je od 2013. godine formiralo Savjet za prava djeteta. Komitet za prava djeteta UN-a je u svom najnovijem izvještaju za 2018. godinu izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog ograničenog ovlašćenja pomenutog Savjeta u koordinisanju različitih ministarstava u primjeni Konvencije za prava djeteta.
U osnovnoj školi „Oktoih“ je u školskoj 2018/19. godine bilo je 11 prijavljenih slučajeva vršnjačkog nasilja, od toga je, kako kažu, najčešće fizičko nasilje.
Marijana Bošković, pedagoškinja u toj školi objašnjava da se škola uključuje u svim slučajevima vršnjačkog nasilja, a koraci koje preduzima su individualni razgovori sa djecom i roditeljima, uključivanje pedagoško psihološke (PP) službe, osmišljavanje i realizacija tematskih radionica i slično.
„Organizujemo i redovne sastanke Tima za prevenciju nasilja, razgovore i radionice sa djecom koje realizuju razredne starješine na časovima odjeljenske zajednice, individualni i grupni razgovori PP službe sa učenicima, tematski roditeljski sastanci i obuka nastavnika“.
Prema riječima Boškovićeve Centru za socijalni rad uglavnom prijavljuju nasilje kada iscrpe sve aktivnosti koje je škola u mogućnosti da realizuje i kada nemaju adekvatnu saradnju sa roditeljima/starateljima. Dodaje da bi zbog velikog broja učenika škole imale bolji učinak kada bi imali više stručnih saradnika (pedagog, psiholog).
Sava Kovačević, profesor razredne nastave u OŠ „Oktoih“ i omladinski radnik objašnjava da velike škole, sa preko 1000 učenika, imaju psihologa i pedagoga dok manje škole nemaju.
On smatra da bi nastavni kadar i stručne službe trebalo da pohađaju više obuka iz ove oblasti.
„Obuka je veoma malo i svaka se odnosi na procedure i zakonski okvir. Nijedna se ne bavi suštinom odnosno kako intervenisati u slučajevima vršnjačkog nasilja kada treba konkretno da se vodi razgovor sa nasilnikom i žrtvom, kako raditi preventivne programe u vidu radionica usmjerene potrebama i zalaziti u uzroke ponašanja“, objašnjava Kovačević koji je inače dobitnik više nagrada i priznanja za pedagoški rad.
Kovačević kaže da je najveći izazov u procesu suzbijanja vršnjačkog nasilja suočavanje i osvješćivanje osobe koja vrši nasilje sa ponašanjem koje ponavlja. „U ovom procesu je najveći izazov naučiti osobu samodisciplini, to jest da osoba postaje svjesna posljedica svog ponašanja. Za ovaj proces je potrebno vrijeme i planirani niz aktivnosti koje dovode do učenja samodiscipline. Potreba je da se formira nacionalni tim za borbu protiv vršnjačkog nasilja, treba raditi kampanje, filmove, radionice i slično“.
Prevencijom vršnjačkog nasilja bi trebali da se bave sve sfere društva i na nasilje, generalno, bi trebali svi da reaguju, poručuje Kovačević. „Ovo nije samo i isključivo zadatak škole već svih institucija sistema. Svaki građanin bi trebao da reaguje na nasilje i tako daje primjer onima koji od njega uče“.
Sa ovakvom misijom razvijanja građanske svijesti o reakcijama na nasilje saglasna je i Jasmina Beriša (12), učenica osmog razreda u OŠ „Božidar Vuković Podgoričanin“ na Koniku.
„Škola ne može sama da se bori sa vršnjačkim nasiljem. Mislim da bi se trebala posebna pažnja obratiti na saradnju škole sa roditeljima. Takođe i na rad sa učenicima kroz organizovanje radionica na temu inkluzije, tolerancije, poštovanja različitosti, koje bi po mom mišljenju trebalo voditi grupa učenika iz različitih zajednica uz mentorstvo psihologa“, priča Jasmina i dodaje da je đački parlament čiji je ona član, takođe razmatrao problem nasilja u školi.
„Naša grupa je na jednom sastanku pričala o tome kako se u našoj školi sve više širi ne samo vršnjačko već svaki drugi oblik nasilja. Tako da smo odlučili da svako dijete jedanput sedmično vodi radionice učenicima od 5 do 8 razreda. Posebno smo obratili pažnju na vršnjačko i elektronsko nasilje. Kroz igre i zabavu smo ih podučavali o tome kome da se obrate kako, kad i zašto. Učenici su takođe imali priliku da kroz neke klipove shvate grešku druge đece, da je oni ne bi ponovili“.
Jasmina objašnjava zbog čega najčešće dolazi do vršnjačkog nasilja. „Poznato je da đeca koja imaju bolje uslove za život najčešće omalovažavaju đecu slabiju od sebe. Uglavnom ih vrijeđaju, iskorišćavaju, rugaju im se, ismijavaju, ponekada i odbacuju iz igre. Ja mislim da na sve ovo utiče naša različitost, siromaštvo, boja kože, uspjeh u školi, uglavnom slaba strana nekog đeteta“.
Jasmina predlaže da se u svim školama postavi obezbjeđenje na ulaznim vratima uz uslov da ne budu u nekoj upadljivoj uniformi.
„Bilo bi dobro i da se postavi kutija u kojoj učenici mogu anonimno podijeliti svoj problem sa školom. Takođe, da se uvede uniforma po što povoljnijoj cijeni da bi je svaki učenik mogao kupiti. Ona nam je potrebna da bi svi bili isto oblačeni i da time izbjegnemo da neko bude u novoj odjeći, a neko u staroj i pocjepanoj“, zaključuje dvanaestogodišnjakinja.
REGION: Znanjem i iskustvom protiv vršnjačkog nasilja
U Srbiji će Ministarstvo prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja angažovati 74 savjetnika za zaštitu od nasilja u školama. Oni će proći dodatnu obuku o propisima i procedurama u oblasti zaštite od nasilja, prava, odgovornosti i obaveze zaposlenih i djece, odnosno učenika i roditelja.
Iz tog Ministarstva objašnjavaju da je uloga savjetnika da pružaju podršku školskim upravama, prosvjetnim savjetnicima u dva segmenta – podrška školama u preventivnom radu, ali i kao podrška školama gdje postoje konkretne situacije nasilja u školama.
Savjetnici, spoljni saradnici za zaštitu od nasilja, su ljudi koji već rade u obrazovanju. To su nastavnici, stručni saradnici, pedagozi i psiholozi koji su do sada u toku svog radnog iskustva pokazali zapažene rezultate iz oblasti zaštita od nasilja, kako u svojoj školi, tako i učešćem u različitim programima aktivnostima i projektima”, objasnili su iz Ministarstva. Savjetnici će biti prisutni u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama.
Enis EMINOVIĆ Elvis BERIŠA
Projekat je podržan u okviru šireg projekta “Koalicija protiv vršnjačkog nasilja u crnogorskim školama” koji realizuje NVO Roditelji u saradnji sa projektnim partnerima NVO Juventas, Unijom srednjoškolaca Crne Gore i Centrom za podršku lokalnom i regionalnom razvoju uz institucionalnu podršku Ministarstva prosvjete. Projekat finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori i kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore. Stavovi i mišljenja iznijeti u tekstu ne odražavaju stav EUD
Kazna Maroviću zastarijeva u oktobru 2026. godine. Sudeći po dosadašnjoj sudbini svih crnogorskih urgencija , teško je očekivati da će on do tada biti izručen Crnoj Gori. Sljedeće jeseni ,kao slobodan čovjek, moći će da se vrati u Budvu, koju je po sopstvenom priznanju opljačkao
Brojni ministri pravde obećavali su crnogorskoj javnosti da će preduzeti sve kako bi pred crnogorskim pravosuđem odgovarao bivši visoki funkcioner DPS-a Svetozar Marović. Pisanje zamolnica, urgencija, priča o hapšenju i eksdradiciji ušlo je u devetu godinu.
Obećanje je ove sedmice dao i aktuelni ministar pravde Bojan Božović.
Božović je najavio da će od Srbije ponovo tražiti izručenje bivšeg visokog zvaničnika Crne Gore, Državne zajednice Srbije i Crne Gore koji je još 2016. godine osuđen kao šef organizovane budvanske kriminalne grupe, koja je opštinski budžet oštetila za nekoliko desetina miliona eura.
Na osnovu sporazuma koji je sklopio sa Specijalnim tužilaštvom na čijem je čelu u to vrijeme bio Milivoje Katnić, Marović je osuđen je na tri godine i devet mjeseci zatvora. Iako se nagodio da u državni budžet uplati milion eura, a 100 hiljada donira u humanitarne svrhe, on to nikada nije učinio, pa mu je zatvorska kazna povećana za godinu.
U slučaju Svetozara Marovića stvar je više nego jasna – Srbija ne želi da izruči Crnoj Gori šefa budvanske kriminalne grupe.
Zašto je Srbija osuđenom Maroviću obećana zemlja, da li je on u međuvremenu dobio srpsko državljanstvo, kako se vjeruje, pa je to jedan od razloga zbog čega ga Srbija ne izručuje, kao svog državaljanina, ili i dalje živi neki politički dogovor, samo su neka od nagađanja o razlozima zbog kojih je Marović već devet godina nedostupan crnogorskim organima.
Nekadašnja opozicija, sada većina u aktulenoj vlasti ustvrdila je da je lično bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović napravio dogovor sa Vučićem da se Marović ne izručuje Crnoj Gori. Vlast se promijenila, ali odnos Srbije prema ovom slučaju nije.
Samo nekoliko mjeseci nakon što je izabrana Vlada Zdravka Krivokapića tadašnji ministar pravde Vladimir Leposavić, pisao je pismo srpskim kolegama tražeći da se Crnoj Gori izruči Marović.
To je saopšteno na konferenciji održanoj krajem decembra 2020.godine. Tadašnji potpredsjednik Vlade Dritan Abazović ocijenio je da je „kompromitujuće da Marović, koji je označen kao šef kriminalne grupe, šeta slobodno“.
„ Mi želimo da se odredimo prema ovom pitanju, nadajući da ćemo sa Srbijom pronaći zajednički jezik i privesti Marovića pravdi”, kazao je tada Abazović. Na DHL zamolnicu, odgovora nije bilo.
I tokom prve službene posjete Beogradu ondašnjeg premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića, u novembra 2021, pitanje ekstradicije Marovića bilo je na dnevnom redu.
“Izručenje Marovića ostaje prioritet za našu vladu”, rekao je tada Krivokapić poslije razgovora sa predsjednicom Vlade Srbije Anom Brnabić. Premijerka Brnabić tada je rekla da će sa pravosuđem provjeriti detalje slučaja.
“Mislim da ne postoji neki konkretan pravni ili politički razlog što Marović nije izručen. Nije tajna da imamo niz otvorenih i teških pitanja”, izjavila je tada Brnabić.
Odluka Sjedinjenih Američkih Država, da uvedu sankcije nekadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore i potpredsjedniku DPS-a Svetozaru Maroviću, bila je okidač da se crnogorske vlasti još jednom obrate kolegama iz Srbije i drugi put tokom 2022. godine zatraže njegovo izručenje.
“Uključivanje SAD u slučaj Marović je korak dalje za izručenje i mi se nadamo da će Srbija izručiti Svetozara Marovića”, kazao je Andrej Milović, tadašnji državni sekretar Ministarstva pravde.
Milović je tada ocijenio da je u slučaju Marović prisutan nedostatak političke volje, jer je to jedini slučaj u vezi s kojim imaju problem s kolegama iz Srbije. „Kako god, vremena za čekanje, kaže, više nema, kazao je tada Milović.
Čekanje se nastavilo.
U martu 2023, tadašnji ministar pravde Marko Kovač je tokom posjete Srbiji otvorio opet pitanje izručenja Marovića kada je i zaključeno da je neophodno da ta zemlja izvrši svoju obavezu.
On je u tada kazao da neće odustati od tog predmeta ističući da je teško govoriti o vremenskim okvirima, jer je riječ o pravnoj, ali i političkoj odluci.
“Izručenje Svetozara Marovića je otvoreno pitanje koje smo naslijedili usljed neadekvatnih, blago rečeno, reakcija naših pravosudnih organa kada je lice osuđeno za tako veliku zatvorsku kaznu bude pušteno da se brani sa slobode. Tada je napravljen presedan u tom procesnom smislu i imamo situaciju kakvu imamo”, kazao je tada Kovač naglašavajući da je sa pravosudnim organima Srbije otvorio to pitanje i pitanje drugih ekstradicija.
„Ostali smo na stanovištu da je potrebno da Srbija izvrši svoje obaveze u skladu sa Sporazumom o izručenju, a shodno određenim međunarodnim konvencijama. Teško je govoriti o vremenskim okvirima jer je ekstradicija stvar pravne, ali i političke odluke svake države”, rekao je tada Kovač.
U julu iste godine slučaj „Marović“ aktuelizovan je na najvišem nivou, tokom susreta predsjednika dvije države 10. jula u Beogradu. U prvoj službenoj posjeti Srbiji, šef crnogorske države Jakov Milatović iznio je zahtjev Aleksandru Vučiću da se Marović izruči radi odsluženja kazne u Crnoj Gori. Vučić je odgovorio da će to pitanje Srbija razmotriti i Podgorici proslijediti utemeljen odgovor. Odgovor naravno nije stigao.
Nekoliko mjeseci kasnije, javnosti se povodom slučaja Marović ponovo obratio Andrej Milović, tada s mjesta ministra pravde i saopštio da je Crna Gora uradila sve što je bilo u domenu pravnih mogućnosti.
„ Više puta smo slali zamolnice i urgancije i sada je sve u rukama pravosudnih organa Republike Srbije. Međutim, nećemo potezati pitanje reciprociteta u odnosima sa Republikom Srbijom, jer – osim navedenog, kao i činjenice da je međunarodno-pravna saradnja u krivičnim stvarima u svim ostalim predmetima zaista sjajna – naš cilj jesu najbolji mogući odnosi dvije zemlje, što već predugo nije slučaj „, naglasio je Milović.
Kazna Maroviću zastarijeva u oktobru 2026. godine. Sudeći po dosadašnjoj sudbini svih crnogorskih urgencija , teško je očekivati da će i do tada biti izručen Crnoj Gori. A sljedeće jeseni kao slobodan čovjek moći će da se vrati u Budvu, koju je po sopstvenom priznanju opljačkao.
Turizam u više opština na sjeveru već treću godinu trpi zbog sanacije klizišta u Sokolovini, na putu Mojkovac-Đurđevića Tara. Vlasnici privatnog smještaja i kampova kažu da zbog toga tokom turističkog ljeta ostvaruju tek trećinu planiranih prihoda, a mještani gube sate da stignu zaobilaznim putevima do grada.
Atraktivna i stranim turistima omiljena ruta Manastir Morača – NP Biogradska gora – Đurđevića Tara, pa dalje ka Žabljaku i Crnom jezeru, već tri godine je prekinuta zbog radova na saobraćajnici u mjestu Sokolovina, čija je sanacija više puta prolongirana. Zbog takvog stanja, na gubitku je turistička ponuda Mojkovca, ali i Žabljaka i Kolašina. Uz to, mještani Dobrilovine prinuđeni su da tri puta duže putuju do prodavnice, ljekara i svega što im je neophodno u gradu. Sanacija kritične tačke na putu Mojkovac – Đurđevića Tara počela je još 2023. godine.
Kako objašnjava Bojan Filipović, koji je na čelu lokalnog Udruženja turističkih poslenika, lani je tom dionicom bio ograničen prolaz na svega dva sata dnevno, zbog čega su, tvrdi, imali oko 60 odsto manje gostiju i organizovanih tura u odnosu na očekivano. Ove godine sa nadležnih adresa su ih obavijestili da će put biti otvoren svega tri mjeseca – od 15. juna do 15. septembra. No, zbog toga će radovi biti produženi još za godinu dana.
„Za ljetnju turističku sezonu ove godine imali smo neke nezvanične informacije da će put biti otvoren po sistemu naizmjeničnog prolaska na toj dionici uz semaforsku signalizaciju. Očekivali smo da će to početi 15. aprila i trajati do 15. oktobra. Naš predlog je bio da se izvode radovi na potpornim zidovima, a da jedna traka funkcioniše, kako bismo odradili ovu i narednu turističku sezonu. Međutim, nedavno nam je ponuđeno da se put otvori tri mjeseca, s tim da se rok za izvođenje radova produži za još jednu godinu. Što znači da ćemo i dogodine biti u istom problemu“, kaže Filipović.
Predlog je bio i da mještani Dobrilovine „poslije sezone i do završetka radova prolaze tim putem na sopstvenu odgovornost od 17 do osam sati narednog dana, a da se, pored toga, dozvoli djeci prolazak iz škole oko 14 sati. Zbog obustave saobraćaja na Sokolovini, mještani sada svakodnevno putuju preko Pljevalja, prelazeći skoro 150 kilometara umjesto uobičajenih 25, kako bi stigli do škole, posla ili prodavnice. To je, kažu, kao da oni koji žive na Bliču do Podgorice idu preko Nikšića i Šavnika.“
Filipović ukazuje da niko od turizma „za tri mjeseca ne može zaraditi za cijelu godinu i održati svoj posao“. Naročito je turističkim poslenicima teško, objašnjava, zbog činjenice da su i prethodne dvije godine imali ogromne gubitke. Predsezonu nisu prošli, ali ni ovu godinu, pa su sada svi smještajni kapaciteti prazni. Turistički poslenici se boje da će, čak i nakon završetka puta, turisti zaboraviti na ovu rutu, nakon što je godinama nijesu mogli koristiti.
„Taj putni pravac ne samo da šteti našoj opštini, već i ljudima koji se bave turizmom u opštinama Kolašin, Žabljak i Pljevlja. Takođe i svim turističkim agencijama sa primorja koje u svojoj ponudi imaju posjetu kanjonu rijeke Tare. Zbog svega navedenog, najavljujemo da ćemo 1. maja na sat vremena blokirati put Kolašin – Mojkovac kako bismo nadležne podsjetili na naše probleme“, saopštili su početkom sedmice iz Udruženja turističkih poslenika.
Izdavaocima privatnog smještaja pridružiće se i njihovi sugrađani nezadovoljni „širenjem granica NP Biogradska gora“, zbog čega su, kako kažu, prinuđeni da ne mogu koristiti svoju naslijeđenu imovinu. Takođe, na protestu će iskazati nezadovoljstvo i zbog obustave radova na ski-centru Žarski. Tvrde da je projekat, na kojem je urađeno više od pola radova, iznenada obustavljen i zaboravljen.
„Kancelarijsko donošenje odluka bez konsultacija sa lokalnom zajednicom, stanovništvom i privredom na tim prostorima, dovodi do gašenja našeg grada, koji je i onako doveden na rub opstanka i bori se da preživi – kao i cijeli sjever u posljednjih 35 godina. Naravno da je rekonstrukcija puteva dobra stvar i da je započeta s najboljim namjerama, ali postoji i ona narodna poslovica koja kaže da je i put do pakla popločan dobrim namjerama. Zbog toga smatramo da u tim rekonstrukcijama treba naći mjeru i uskladiti dinamiku radova sa potrebama stanovništva i privrede“, poručuje Filipović.
Iz mojkovačke Turističke organizacije su za Monitor kazali da oko problema sa Sokolovinom uskoro očekuju razgovor sa premijerom Milojkom Spajićem i predstavnicima tri resora njegove Vlade. Cilj im je, kako kažu, da objasne važnost turističke rute koja vodi preko Sokolovine i da pokušaju naći kompromisno rješenje koje će pomiriti potrebe mještana i izvođenje radova.
Do zaključenja ovog broja, iz Uprave za saobraćaj Monitoru nisu odgovorili na pitanja koja se odnose na radove na putu Mojkovac – Đurđevića Tara i planove oko režima saobraćaja za ostatak proljeća i predstojeće ljeto.
Kakos u februaru ove goine kazali, Uprava za saobraćaj kao investitor i kompanija Intemost kao izvođač rade sve u skladu sa svojim mogućnostima da se radovi na sanaciji klizišta nastave što prije, kako bi mještani u što kraćem roku dobili prohodnu saobraćajnicu.
„Upravi za saobraćaj kao investitoru je najvažnije da se radovi nastave i čitav posao bude završen što prije. Međutim, mi moramo uvažiti i potrebe mještana sela Sokolovina, zbog čega smo sa izvođačem dogovorili da im se dozvoli nesmetan prolaz u terminima koji njima odgovaraju, u skladu sa njihovim potrebama, iako će to uticati na dinamiku radova i prouzrokovati kašnjenje. Ne želimo da se mještani osjećaju odsječeno od grada”, obećali su tada iz Uprave.
Saopštili sui da je “sanacija klizišta Sokolovina jedan od najznačajnijih i najzahtjevnijih projekata koji ima za cilj podizanje bezbjednosti i sigurnosti saobraćaja na putu Mojkovac – Đurđevića Tara”
Tadašnji ministar saobraćaja i pomorstva, Filip Radulović, u novembru 2023. godine iz Sokolovine je obećao da će sanacija tog klizišta biti završena za godinu dana.
Ministar je objasnio da će realizacijom tog projekta biti riješen jedan od dugogodišnjih problema na toj dionici puta. Vrijednost projekta je 10,6 miliona eura. Radovi podrzaumijevaju sanaciji nestabilne kosine i izgradnji galerije u dužini od oko 400 metara“ .Put Mojkovca do Đurđevića Tare od 2015. godine nikad nije bio zvanično otvoren i bezbjedan. Česti odroni i ranije, ali i u toku izvođenja radova stvaraju dodatne probleme. Oko 2.000 “kubika” zemlje, palo je na gradilište prije nekoliko sedmica.
Zubarskom zlatu koje je do uvođenja stečaja u „Atlas banci“ stajalo u trezoru filijale te banke u Beranama, do danas nema ni traga. Na crnom tržištu njegova vrijednost danas dostiže četiri puta veću cijenu od nekada procijenjene
Kilogramu zubarskog zlata koje je do trenutka uvođenja stečaja u „Atlas banci“ stajalo u trezoru filijale te banke u Beranama do danas nema ni traga, iako mu sada na crnom tržištu vrijednost dotiže ogromne svote novca. Istovremeno se tim povodom ne vodi nikakva istraga.
Dobro obaviješteni sagovornik Monitora, jedan od bivših zasposlenih, tvrdi da je taj kilogram zlata stajao u trezoru nekoliko decenija i da je pripadao Fondu zdravstva.
„Ključna stvar u tome je što nije formirana komisija i što komisijski i zapisnički nije konstatovano da zlata nema i tu neko mora da snosi odgovornost. Da ne otvaramo sada priču o vrijednoj arhivskoj građi“, objašnjava.
„To zlato je ostavila na čuvanje jedna bivša direktorica tadašnjeg Fonda zdravstva koja je otišla za Beograd. Nije imala gdje da ga ostavi, a htjela je da ode što bi se kazalo čistih ruku. Zlato je tu stajalo možda i tri decenije prije uvođenja stečaja“ – kaže sagovornik.
On ponavlja da je tada morala biti napravljena komisija i urađen popis imovine koja je zatečena, što je sasvim normalna i očekivana stvar i procedura.
„Oni su toga dana, 5. aprila 2019. godine, bez ikakve najave sačekali kraj radnog vremena, i kada smo svi izašli, ne znajući ništa, jednostavno su zaključali vrata i postavili obezbjeđenje. Mnogima od nas su lične stvari ostale unutra i nismo mogli da ih uzmemo“ – objašnjava sagovornik.
Stečajna uprava „Atlas banke“ ranije je saopštila tim povodom da u trenutku uvođenja stečaja nije bilo ničega u trezorima u Beranama, odnosno da su bili slobodni, ili kako su se izrazili, „oslobođeni od sadržaja“.
Naš sagovornik objašnjava da je zlato stajalo tu još iz vremena kada se ova banka drugačije zvala i bila preteča svih banaka u Beranama i u ovom regionu Crne Gore.
„Prije nego je pristupila Atlas sistemu, bila je preteča svih banaka u Beranama, i u njoj je njoj čuvana sva dokumentacija svih bivših privrednih preduzeća još iz vremena SFRJ, koja su i izgradila sadašnje zdanje“, kaže ovaj bivši službenik.
Postojeća zgrada je izgrađena 1974. godine od sredstava gradske privrede, koja je u to vrijeme bila treća u Crnoj Gori. Tada je postojala samo ova banka, koja se poslije rata zvala Komunalna banka Ivangrad, Andrijevica i Plav.
„Zatim je mijenjala ime u Osnovnu banku, potom u Montenegro banku, da bi se 1992. godine izdvojila iz sistema Montenegro banke, kada je formirana Beranska banka. Beranska banka je 2003. godine pripojena Atlas banci“ – podsjeća on na istorijat banke.
Stručnjaci koje je Monitor kontaktirao objašnjavaju da je zubarsko zlato najvrjedniji materijal i da je moralo biti najveće čistoće, odnosno dvadesetčetvorokaratno, ili čistoće 97 odsto.
„Danas je izuzetno skupo i rijetko se koristi u stomatologiji upravo zbog toga. Jednom prilikom sam mušteriji izašao u susret, ali je morao sam da nabavi zubarsko zlato, jer ga više nema. Morao sam da mu dam potvrdu da sam registrovan da bi on negdje u Vojvodini kupio nekoliko grama, koliko mu je trebalo. Ne može se to tek tako kupiti“, kaže stomatolog sa kojim smo razgovarali.
Kada se radi o zlatu iz „Atlas banke“, on izražava i sumnju da je zlato možda samo i fiktivno stajalo u trezoru, a da je nestalo mnogo ranije.
„Ja se sjećam početaka moga rada, veoma davno, kada je stomatologija bila u javnom zdravstvu, i znam da već tada nije više bilo zubarskog zlata. Bilo je mnogo skupo i jednostavno Fond zdravstva je prestao da pokriva, odnosno refundira troškove tog materijala“ – kaže taj ljekar.
On objašnjava da je zlato oduvijek bilo cijenjeno i upravo korišćeno kao prvi zubni nakit još od vremena Etruršćana koji su ga koristili za uljepšavanje. I Maje su koristile zlato, a pokazivanje statusa ukrašavanjem zuba nastavilo se kroz istorijuu različitim kulturama.
I naši stariji ljudi pamte da su koristili zlato za zube, ne samo iz estetskih, nego i iz funkcionalnih razloga jer je zbog svojih karakteristika štitilo zube od propadanja. I danas se u nekim porodicama može naći zubno zlato, korišteno u proteklim vremenima, a najčešće je u obliku zubnih pločica, mostova i zubnih krunica.
Zbog visokih cijena poslednjih godina zlato se u stomatologiji sve manje nalazi u upotrebi. Ipak, zbog visokog udjela čistog zlata u predmetima i solidnih otkupnih cijena, zlatni zubi i zubno zlato još uvijek se često mogu vidjeti na vagama poslovnica za otkup zlata.
Dobar poznavalac prilika na crnom tržištu tvrdi da kilogram zubarskog zlata koji je nestao iz Atlas banke u Beranama, i koji se u banci procjenjivao na pedeset hiljada eura, danas vrijedi mnogostruko više.
„Budite sigurni da na crnom tržištu kilogram zlata te čistoće prelazi vrijednost dvjesta hiljada eura u ovom trenutku“ – kaže ovaj sagovornik.
Šta se desilo sa zlatom koje se čuvalo u trezoru „Atlas banke“, nema interesovanja ni da se ispita. Dodatno, nije prijavljen njegov nestanak. Koliko je poznato, Fond zdravstva ga ne potražuje.
IN ENGLISH3 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice