Povežite se sa nama

INTERVJU

ADEMIR KENOVIĆ, FILMSKI REŽISER I PRODUCENT IZ SARAJEVA: I film može može promijeniti svijet

Objavljeno prije

na

Svaka javna platforma komunikacije, pa i film, mora jasno slati signale koje će ljudi svjesno ili podsvjesno razumjeti. Ne mislim naivno da film na prekidač mijenja svijet, ali sam siguran da svojom snagom filmska industrija djeluje poticajno na mnoge segmente društva 

20102

MONITOR: Kada biste snimali film o današnjoj BiH šta bi u njemu dominiralo da biste realno prikazali aktuelno stanje u njoj?

KENOVIĆ: Trenutno pripremam jedan projekat koji me opsjeda već skoro dvije godine, a koji bi mogao biti i odgovor na Vaše pitanje. Radi se o ekranizaciji djela savremene BH književnosti. Nakon čitanja romana “Kad sam bio hodža” Damira Ovčine, koji me je poslije dugo vremena natjerao da razmišljam da ponovo režiram, pročitao sam još jedno dvadeset pet-trideset romana i knjiga kratkih priča,koje su nastale u  posljednjih petnaestak godina u BIH.Uvjeren sam da se radi o nečemu što je najznačajnije u posljednjih sedamdesetak godina u bilo kojoj aktivnosti kod nas, pa sam krenuo u pokušaj stvaranja ciklusa ekranizacije ovih djela.

U svim ovim izuzetnim romanima i knjigama priča nalazi se refleksija naše stvarnosti stvorena od najtalentovanijih i najmudrijih ljudi iz našeg ambijenta. Jedan dio od njih živi u raznim krajevima BIH, a drugi u svijetu. Mislim da bi taj eventualno završeni projekat mnogima mogao osvijetliti maglovito razumijevanje naše realnosti…sadašnjosti, istorije i budućnosti.Toplo preporučujem čitaocima pisce Damira Ovčinu, Lanu Bastašić, Darka Cvijetića, Namika Kabila, Ismeta Prcića, Senku Marić, Tanju Stupar-Trifunović, Bekima Serijanovića…Ovo su samo neki od brilijantnih novih pisaca djela za koja mislim da treba definitivno predstaviti mnogo širem auditorijumu nego što je to nažalost skromna grupa čitalaca literature. Neka od ovih djela će postati filmovi, neka filmovi i TV serije, i mislim da će tako biti dostupna mnogima na najrazličitijim savremenim medijskim platformama.

MONITOR: Kakav je politički, socijalni, kulturološki… ambijent u kojem danas žive građani BiH?

KENOVIĆ: Nažalost, nije dobar. Prije svega, problem je u okviru koji je napravljen da bi se završio rat, koji nije niti prirodan niti logičan, niti dobar za prosperitetan život u miru.

Snagom tog sistema i pokušajem da se kao takav održi na vlasti, većina ljudi koji žive u BIH je pasivizirana do te mjere da rijetko učestvuje u nečemu što bi bilo jako potrebno, a to je samosvjesno buđenje koje je preduslov za neophodne promjene. Očigledno je da put kojim se kreće Crna Gora daje nadu da će se to početi brzo dešavati i kod nas… Način na koji su Makedonija i Grčka prestali biti vječni neprijatelji ukazuje na jedinu logiku normalnog života i koegzistiranja država.

MONITOR: U jednom intervjuu rekli ste da ono što se dešava nije do ljudi nego do sistema. Kako je moguće nabolje promijeniti takav sistem u BiH?

KENOVIĆ: Svaka promjena bi trebala početi od snage pojedinca. Kao što sam rekao, pasivizirana većina će se morati probuditi, iskazati svoje mišljenje koje očigledno nije ovakvo životarenje, ni ovakvo stvaranje rovova i zatvaranje u besmislene nacionalne torove. Jasno je da će jedino probuđena većina uspjeti uvjeriti  kako unutrašnje tako i vanjske faktore da je apsolutno potrebna promjena u svakom segmentu organizacije života u BIH. Od obrazovanja preko komunikacije, ekonomije do pravosudnog sistema i sve što ide uz to, pa konačno da je neophodna promjena i onoga što je najvažnije, a to je cjelokupna organizacija države.

MONITOR: Koliko film može uticati na mijenjanje sistema i doprinijetipozitivnim promjenama u društvu?

KENOVIĆ: Svaka javna platforma komunikacije, pa i film, mora jasno slati signale koje će ljudi svjesno ili podsvjesno razumjeti. Ne mislim naivno da film na prekidač mijenja svijet, ali sam siguran da svojom snagom filmska industrija djeluje poticajno na mnoge segmente društva. To je, recimo , dosta vidljivo na primjeru Sarajevskog filmskog festivala, koji pored očiglednog okupljanja svega što je najznačajnije za filmsku industriju, te kao takav služi kao poticaj za stvaranje sličnih pozitivnih manifestacija – Jazz festival, Mess, Festival baleta, Sarajevska zima, Sarajevski ljetni festival, festivali hrane, vina i mnogi drugi skupovi, te unosi jedan novi duh različit od rezigniranosti koja uglavnom vlada možda najvećim dijelom i u državama bivše Jugoslavije.

Naravno, ne živimo na ostrvu i sve ovo desno i ultra-desno što se dešava i u našem komšiluku i u pojedinim državama Evrope i svijeta je nešto na šta filmska djela mogu možda najsnažnije ukazivati. Činjenica da filmski autori ovo osjećaju i misle, činjenica da snažno ispoljavaju svijest o tome kako jeste i kako bi trebalo biti mene uvjerava u neminovnost toga da će tako u budućnosti i biti.

MONITOR: Producent ste nadaleko čuvenog filam„Žabe“. Jednom ste rekli da taj film treba da bude putokaz političarima koji vode BiH. U kom smislu putokaz?

KENOVIĆ: Na kraju filma Žabe, jedne teške posttraumatske drame, postoji svjetlo na kraju tunela, kao vidik prema nekom životnom optimizmu.

Tokom filma ljudi sa različitim individualnim problemima i traumama, u žestokim konfrontacijama doživjeli su konačnu katarzu, i nakon toga se osjeća da odlučuju krenuti naprijed, da prevaziđu ono što ih je morilo.

Čini mi se da je to dobra formula i za čitavo društvo.

MONITOR: U beogradskom Danasu objavili ste da ste za skandinavizaciju Balkana, što bi i devedeset i pet odsto ljudi sa ovih prostora željelo. Šta pod tim podrazumijevate i kako je to moguće ostvariti?

KENOVIĆ: Pod tim se podrazumijeva čvrst i jasan sistem sa instrumentima koji će obezbjeđivati njegovo funkcionisanje. Prije svega odnosi među državama bivše Jugoslavije moraju biti jasni, mora postojati uzajamno poštovanje jednih prema drugima kao ravnopravnih, a ne kao odnos starijih braće i sestara prema mlađem, pomalo zaostalom u razvoju… Te urediti sve ono što su dijelovi sistema prema logičnim načelima demokratskog dijela svijeta. U ovome je prema mom mišljenju Skandinavija ispred svih.

MONITOR: Tokom ratnih devdesetih snimili ste preko 50 dokumentarnih filmova i seriju dokumentarnih zapisa ¨Ulica pod opsadom¨. Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka nedavno je pokrenuo inicijativu da se snimi igrani film o opsadi Sarajeva, najdužoj u poznatoj istoriji ratovanja. Šta Vi mislite o toj inicijativi?

KENOVIĆ: Znakovi koji se pojavljuju, koji podrazumijevaju razumijevanje značaja filma za cjelokupnu državu su jasni u posljednje vrijeme već na nekoliko nivoa vlasti što sad kod nas postaje ohrabrujuće. Mislim sve najbolje o inicijativi, i kantona i velikih sistema i grada, i Abdulaha Skake u ovom smislu. Mislim da je film svojim djelovanjem na neki način uspio u posljednjih 25 godina ukazati svima da može biti snažan instrument o čemu sam ranije govorio.

MONITOR: A šta mislite o tome da scenario napiše Vaš dugogodišnji partner iz raznih filmova Abdulah Sidran, a da Vi režirate taj film?

KENOVIĆ: Svaki trenutak proveden sa Sidranom je dragocjen, nadam se da će dugo, dugo živjeti. I da ćemo dugo, imati priliku da se viđamo, da čujemo ono što govori, čitamo ono sto napiše i da nas svojom dubinskom mudrošću koja istovremeno izlazi iz dubokog razumijevanja onog najjednostavnijeg, na jedan jedinstven način oplemenjuje.

MONITOR: Mnogi smatraju da je “Savršeni krug” najbolji i najrealniji ratni film, ali da će Vas ipak „Kuduz“, koji je bio nominovan zanagradu Evropske filmske akademije Felix, pratiti cijeli život. Jesu li upravu i jedni i drugi?

KENOVIĆ: Moja najmlađa kćerka Ada je desetogodišnja djevojčica koja je zaljubljenica u sve životinje, mace, cuke, konje, otvorena i direktna gimnastičarka. Dija, koja je sedmi razred osnovne škole, a koja već ima jasne ciljeve i zna šta želi da postane – modna dizajnerica, advokatica i arhitektica, i naravno glumica… Jako je radoznala i inteligentna…Moja treća kćerka Rina ima 24 godine, studira književnost i filozofiju u Francuskoj. Najstarija kćerka Mirna živi u Washingtonu i radi za Američku vladu i ima moje unuke Luku i Maju.Teško bih se mogao opredijeliti koju od njih više volim, slično osjećam prema svojim filmovima…

MONITOR: Je li prošlo vrijeme filmova kakvi su snimani u bivšoj Jugoslaviji, pošto danas mladi ljudi imaju drugačiji senzibilitet I interesovanja za neke drugačije žanrove?

KENOVIĆ: Ne vjerujem da nešto što ima takav snažan kvalitet može biti odjednom prekinuto. Siguran sam da je ono što su filmovi Žike Pavlovića, Aleksandra Petrovića, Lordana Zefranovića, Emira Kusturice, Džidže Karanovića, Rajka Grlića, Stoleta Popova, Mirze Idrizovića, Živka Nikolića, Krste Papića, Danisa Tanovića,  duboko urezano u svijest novih mladih filmskih autora. Naravno da su u kratkoj istoriji filma promjene logične i da će se današnji filmovi prirodno razlikovati od onih koji su nastali u ranijim periodima, jedna od okolnosti je period rata, druga od okolnosti je snažno ubrzanje života i svega što bi se moglo svesti pod oblast komunikacija i medija. Ali će po snazi, emotivnosti i specifičnosti ovog prostora odisati nečim što je Balkan, htjeli to mi autori ili ne.

MONITOR: Hoćete li navesti nekoliko filmova iz svjetske produkcije koje posebno cijenite?

KENOVIĆ: Ja sam zaljubljenik u film. Srećom, postoji masa filmova koje volim, prvi koji mi uvijek padaju na pamet su:  sva tri Kuma, Citizen Kane, Cries and Whispers, Odiseja, Rubljov, Atalanta, Clockwork Orange,Krvavi prijesto, Posljednji tango u Parizu…. Imao sam sreću pregledati sve fascinantne Južnoamerikance, Japance… Mogao bih ovo nabrajati još dugo, dugo…

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Zapadni Balkan je ključan u odbrani Evrope

Objavljeno prije

na

Objavio:

Geopolitički procesi u svijetu determinišu mnoga pitanja.  Tako je evropska integracija Crne Gore postala geostrateški važno pitanje. To treba pametno iskoristiti

 

 

„Crnogorsko društvo i država su na putu ozdravljenja. Treba imati u vidu da su  bili u dubokoj bolesti decenijama, kako onoj političkoj tako i onoj društvenoj, duhovnoj i moralnoj. Sada se sve to mijenja u pozitivnom pravcu“ kaže Blagoje Grahovac u razgovoru za Monitor, podsjećajući kako se „i država i društvo bili opterećeni korupcijom i organizovanim kriminalom do neslućenih razmjera, dok su narasvijetljena ubistva bila dostigla zastrašujuće razmjere“.

MONITOR: Političari, ipak, tvrde kako je rizik i dalje sveprisutan, da su u opasnosti i društvo i država?

GRAHOVAC: Prirodna je stvar da opozicija udara na vlast. A nema sigurnijeg pokazatelja da je društvo na putu ozdravljenja nego kada postaje očigledno da djelovi vlasti udaraju na druge djelove te iste vlasti ili kada nova vlast udara na onu prethodnu. To je garancija da će se većina političkih i društvenih prljavština istjerati na čistac.

Treba imati u vidu da su svakojake prljavštine bile prikrivane decenijama. U vašem listu prije devet godina našu sam državu nazvao država-kriminalac. Sada je potpuno vidljivo da su država i društvo bili potpuno oboljeli od korupcije, kriminala i podmukle fašizacije.

MONITOR: Na šta tačno mislite kada kažete fašizacija? 

GRAHOVAC: Govorim o djelovanju, sa jedne strane srpskog klerofašizma u čijoj osnovi je srpski nacionalizam i šovinizam, kome je pokrovitelj SPC. A sve u funkciji srbijanske hegemonije i ruskog panslavenizma.

Sa druge strane, taj srpski klerofašizam godinama je hranjen crnogorskim neofašizmom čija je generika u organizovanom kriminalu i korupciji. Politički pokrovotelj mu je bila DPS vlast, a sve tobože u odbrani crnogorskog identiteta.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA IZ HRVATSKE: Najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Hrvatskoj se dogodila očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu

 

 

MONITOR: Prošli su izbori za Sabor. Ima li za Vas, do sada, iznenađenja? Ili ih očekujete kada počnu razgovori o mandataru? Valja li se nešto, već sada, „iza brijega“?

MARKOVINA: Nažalost, iznenađenja nema. S jedne strane dogodila se očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu. Problem je što je izborni sistem takav da ga je HDZ skrojio po svojim potrebama, a potom su onda još i dvije ključne stranke ljevice SDP i Možemo odlučile ići odvojeno, zahvaljujući čemu su, unatoč tome što su u zbroju glasova dobili više od HDZ-a, zajedno dobili manje mandata od dosad vladajuće partije. Općenito najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo, koji je u čak dvije jedinice, od deset njih, prešao prag od pet posto  ali u njima nije dobio mandat zbog D’Hondta. I sad imamo to što imamo. Jednu pat-poziciju koja omogućuje krajnjoj desnici, koja je čak prošla lošije nego zadnji put, da ucjenjuje HDZ, koji je isto prošao lošije-ili da se eventualno napravi koalicija svih ostalih plus manjine, protiv ove dvije partije. No, sve je to sada na dugu štapu. Najviše šansi za novu Vladu ipak imaju HDZ i Domovinski pokret, ali to mogu spriječiti manjine, ostanu li zajedno i ne dopuste izbacivanje SDSS-a iz većine. U ovom času je dakle sve moguće, pa čak i ponovljeni izbori, pa čak i povlačenje Plenkovića u Bruxelles.

MONITOR: Izlaznost je značajna, tvrdi se da su i HDZ ali i lijeva i desna opozicija dosta radili da motivišu svoje birače. Ko su onih oko 38 posto  koji su ostali kod kuće?

MARKOVINA: Prvo, izlaznost je realno i veća od tih 62 posto  jer čak ni posljednji popis stanovništa nije realan, budući da se po svim ozbiljnim procjenama demografa, iako je pad stanovništva vidljiv, još uvijek nije popisalo barem 300-400 hiljada ljudi koji su odselili iz zemlje, što je skoro deset posto populacije. Da ne govorimo onda koliko je popis birača nesređen. Jako mali broj tih ljudi je pristupio glasanju u inostranstvu. Uglavnom, mislim da je realna izlaznost oko 70 posto a ostali se dijele u tri grupe. U prvoj su oni koji su realno zadovoljni vlastitim životom i ne vide neku dramu na izborima, tj. mahom su apolitični. Drugi su oni koji su izrazito politizirani, ali su zgroženi ponudom na izborima-a oni su najgori, jer je zaista bilo opcija i ljudi da je svatko mogao glasati slobodno po savjesti. I treći su mladi od kojih mnogi s pravom imaju dojam da ih nitko zapravo ne zastupa. Novost koju su ovi izbori donijeli po ovim pitanjima je u tome što se pokazalo da veća izlaznost ne garantira poraz HDZ-a, tako da ovi rezultati realno prikazuju presjek društva.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Prethodni režim je sa jedne strane donosio određene strateške odluke koje su bile dobre, pravilno usmjeravajući budući pravac državne politike, dok je sa druge strane, zadržao duh i prakse  jednopartizma  i za razliku od ranije proklamovane izgradnje socijalističkog morala, promovisao egoizam do krajnjih granica. U suštini nikakvo načelo/vrijednost koje nas usmjerava i izdiže se iznad nas nije postojalo. Razorne posljedice svi vidimo. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da promjena režima rješava ovaj problem. Došlo je do epidemije koja je zahvatila društvo. Tu je rad na promjenama složeniji i dugotrajniji.

MONITOR: Da li su ti ljudi mogli raditi ono za šta ih tereti tužilaštvo mimo bivšeg vrha vlasti?

SEKULOVIĆ: Svjesno je građen sistem koji su karakterisali puna kontrola i odbacivanje svega (i svih) koji se nisu htjeli potčiniti. Ipak, ostavimo institucijama koje grade povjerenje vremena da u miru rade svoj posao. Lično vjerujem da nijedan predmet od značaja neće završiti u fioci kao proizvod političke procjene trenutnog interesa.

MONITOR: Dijelite li neka optimistična predviđanja da je ovo „finale pravde, te da će svi koji trebaju i odgovarati?

SEKULOVIĆ: U ovom svijetu nema apsolutne pravde. Ta ideja ima svoje korijene vjerovatno još od strasnog očekivanja jevrejskog naroda da će do vječne zemaljske pravde doći, koja je vremenom mutirala do raznih revolucija u modernom dobu.

Pravda nije statičan pojam. Ako me pitate da li vjerujem da će tužilastvo raditi neselektivno, da kada procijene da ima dovoljno dokaza neće biti pošteđenih, moje povjerenje imaju. Naravno, mnogo zavisi od političkog konteksta. On treba da bude ohrabrujući za nadležne organe. Lično sam optimista da može doći do toga da nedodirljivi ne postoje. Dobro je krenulo, samo da politika ne pokvari.

Svi treba da uložimo napor da jačaju  institucije. Moramo graditi društvenu koheziju. Stvarajmo dobro i osjećaj da živimo u pristojnom društvu će se vratiti.

MONITOR: Posebno pitanje su sudski postupci. Brojna prethodna hapšenja završavaju se suđenjem u nedogled, odnosno ne završavaju. To bi mogla biti sudbina i ovog slučaja. Šta to govori o pravosuđu generalno nakon pada DPS-a?

SEKULOVIĆ: Sigurno ako sve ne dobije pravosnažni sudski epilog pobrojano pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja, ali mi prostor ne dozvoljava da do kraja razvijem argumentaciju za ovakvo stanje. U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu, gdje je potrebno naći balans između potrebe da se kvalitetno upravlja ljudskim resursima, drugim riječima da ima ko da sudi,  i vetinga –  da sude oni koji nisu korumpirani i u sprezi sa organizovanim kriminalom.

MONITOR: Gdje je ljek?

SEKULOVIĆ: Jake institucije, jake institucije, jake institucije. Naravno, preduslov je da  postoji politička volja za to, a ne novo zarobljavanje.

U posljednjem izvještaju Freedom house-a se kaže da se pod cikličkim hibridom” smatra kombinacija političkog pluralizma i površne institucionalne promjene i da se ovakvi režimi nalaze između demokratskog i autokratskog bez izgleda da će postići puni konsolidaciju u bilo kom pravcu.

Drugim riječima, česte promjene koje se kod nas dešavaju onemogućavaju zarobljavanje države, ali isto tako i snaženje institucija. Lijek- politička stabilnost, ali sa političkom elitom koja zna što hoće, ili makar za početak što neće.

Umjesto partitokratije – meritokratija; političke kontrole institucija njihova autonomija ali uz efikasne mehanizme odgovornosti da ne bi dobili birokratsko zatvaranje, jasno razdvajanje javnog i privatnog interesa.

MONITOR: Izostaju li sistemski reformski zahvati kada je pravosuđe u pitanju?

SEKULOVIĆ: Dokumenti koji su javnoj raspravi nisu obećavajući i više mi liče na biranje linije manjeg otpora sa ciljem da se posao što brže završi. Postoji i dovoljno vremena da se poboljšaju i vjerujem da će se imati za to sluha. Pored jačanja antikoruptivnih mehanizama, reforma pravosuđa se nalazi u fokusu. Sigurno se do zadovoljavajućih rezultata ne može doći brzo, ali se mora postaviti jasan temelj. Tu bi trebalo izaći iz utabane staze. Veting ima svojih izazova, mada držim da bi trebao biti afirmiran i od strane samih sudija i tuzilaca, Sudski i Tuzilacki savjet bi morao biti ojačan, moguće uz podršku stranih eksperata i nosioca trajućeg vetinga. Ovo bi bile konture reforme pravosuđa kao vjerovatno i najvećeg  izazova.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, koliko Crna Gora suštinski zaslužuje IBAR ?

SEKULOVIĆ: EU treba Crna Gora, nama treba EU. IBAR je samo početak. Završna mjerila su nam potrebna bez obzira da li ih objektivno zaslužujemo ili ne. Bez njih gubimo fokus. Drugim riječima, idemo unazad, čemu bi se mnogi obradovali.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo