Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Treba boraviti isključivo u međuvremenu

Objavljeno prije

na

Kad god se zavučem u svoju pećinu ponesem sa sobom krede u boji i ovo Sunce što mi je u džepu

 

Moji problemi znaju tablicu množenja. Ima zabluda koje neću da srušim, ne zato što ne mogu, već zato što mi je lepše sa njima. Najbolje odluke donosim ujutro. Sreća pa tad nemam pušku ili bilo kakvo drugo oružje. Meni, ako ikad svane, misliću da su zadušnice i da mi je neko upalio sveću.

Pitanja lične prirode ne postavljaš nikome sa kim nisi delio utrobu, tanjir ili jastuk. Još me boli glava ali onako u pozadini, kao kad nešto zaboraviš. Ako mene pitate, samoća je luksuz dostupan samo ako se za nju grčevito borite. Čovek može mnogo da izdrži, ako ga ne zaustave na vreme.

Trenuci koji se pamte su isti oni u kojima smo se zaboravili. Ne možete u svakom trenutku u životu sve da imate. U životu gledajmo na stvari kao da problemi ne postoje, postoje samo iskušenja. Ono što možemo, jeste da donesemo odluku da nam je stalo do nas samih i da uradimo neke stvari koje će nam pomoći da se osećamo bolje. U trenutku kada se u životu sa nekim deli ono što je vredno, mi postojimo suštinski. Sve ostalo je formalno. Svaki put kada sam pažljivo slušala nesrećne, videla sam da imaju puno sreće koju ne znaju da vide i osete. Valjda život zna šta radi, mi pojma nemamo.

Sećam se. Mislila sam umreću od tuge. Ali nije bio moj red. Nosim se super sa tim nekim stvarima u životu. Ali kad kiša počne u meni, lije jače nego i u Edinburgu. Godine se pretvore u ćutanje i pogled niz reku. Spaljivala mostove, brisala tragove, nestajala sa radara sveta i opet me pronađeš po osećaju i vetru što donese obrise mirisa duše. Zabolećemo se mi, ima još vremena.

Kad god se zavučem u svoju pećinu ponesem sa sobom krede u boji i ovo Sunce što mi je u džepu. Strah od samoće kod mnogih ljudi prisutan je samo zato što ih je neko drugi ubedio u njihovo postojanje, a potom otišao. Kišu najviše vole usamljeni. Nekima je to jedina prilika da na licu osete bilo kakav dodir. Pomislim, koliko li ljudi oko mene muče neke strašne misli, a ćute i nose “ne odudaraj” masku svaki dan. Progutam vlastitu stvarnost pa se zagrcnem. Uzmi par dosadnih rečenica, prelomi ih u stih, i videćeš kako nastaje pesma i ljude  koji te razumeju, i kažu bravo, i da osećaju isto što i ti, ne znajući da osećanja nemaš i da su oni isto tako prazni. Jer pisati je lako u nečitljivom svetu. Intelektualac ima jednu suštinsku manu, a to  je da potcenjuje ljude. Zato je uvek u manjini.

Na moje veliko zadovoljstvo i vaše nepostojeće interesovanje, želim da vam kažem još i ovo. Kažu da je svaki četvrti stanovnik zemlje Kinez. Nas je šestoro, što znači da se neko među nama pravi da je naš.

P.S. Odakle tebi toliko smisla, na ovu nemaštinu?

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Neki novi krivci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda je vrijeme da nakačim lampice i dekoraciju da što duže potraje iluzija o novom početku koji dolazi i novoj godinu koja će promijeniti sve

 

 

Pita me sad komšinica kad da dođe na kaficu. Rekoh: „Kad hoćeš, samo nemoj pre devet, u stvari, nemoj pre deset!“. Dok popijem prvu kafu u tišini, sredim se i izvedem pse u jutarnju šenju… Ne mogu da žurim dok mi je jutarnji mir u toku!

Razjedajuća jednoličnost jesenjih dana. Sivi dani pojeli boje. Kiša… Siva se kao tepih prostrla i nebom i zemljom, spojila ih. Ako u nebo pogledam – sivo, ako pogled ka zemlji spustim – sivo. Krošnje više nisu šarene, lišće je opalo. Razgolićene grane drhte, glume proleće… a proleće ne možeš da odglumiš, jer u kostima je drugačije zapisano… i boli, o kako boli… Nemojte da se polakomite, nije ovo prolećna temperatura. Ovo je još jedna prevara. Takvi neki dani i u njima takva ja. Vi, pokušajte bolje, možete vi to, znam.

I proteklog vikenda sam se družila sa unukom… I naravno da mi izrone sećanja. Moja baba i majka su bile u velikoj ljubavi, ali su imale i jedan onako diplomatski odnos. Kad god, brat i ja, napravimo neku štetu u babinoj kući, njihov bilateralni odnos bi stupao na snagu. Baba nas locira i isporuči, a majka ručno sprovede odluke. Baba je nekako bila jedna od nas. Ona nas je volela onakve kakvi jesmo ne tražeći od nas da budemo drugačiji, ili smo barem zbog njenog pristupa imali osećaj da je tako. Nikada nije povisila ton na nas, ali je imala svoje načine dan nam stavi do znanja kad nešto ne radimo kako treba…

Komšinica pristigla na kafu i kaže mi kako je pročitala horoskop i sigurna je da joj stižu pare i fatalna ljubav. Kad čujem to – fatalna, nikada ne pomislim na: lepa, neodoljiva… Pomislim na nešto uznemirujuće, konačno, kobno. Pomislim na slutnju i strepnju. Pomislim na iskonski strah. Na fatalno u dubokom i suštinskom značenju te reči.

Iako se razlikuje od žene do žene, kod svake je zajedničko, u pedesetim godinama, to što je to jedan stabilan period u životu, jer te stalno nešto boli. A efekat iznenađenja je čudesan, nikad ne znaš šta će te zaboleti kad se probudiš. Uglavnom nam je vruće, pa za nas, što se kaže, nema zime. Možda je vreme da nakačim lampice i dekoraciju da što duže potraje iluzija o novom početku koji dolazi i novoj godinu koja će promeniti sve.

Ne dolazi čovek do zaključka, već zaključak kad vidi da čoveka nema – krene sam ka njemu.

Frenkie goes to Hollywood, a meni stanite u Putincima.

P.S. Da se ja pitam, danas bi počelo proleće.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Jesen u mom stomaku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Topli, u pogačicama, sremački ili duvan čvarci, sasvim je svejedno u kom obliku dolaze. Čvarci uvek pronađu put do mog srca i bar na trenutak učine da svet deluje nežnije

 

 

Ovaj kišni novembarski dan bi bio savršen za pobeći i od sebe i od drugih. U prirodu bez društva. Priroda je lekovita. Možda zato što je tako ravnodušna i što nas svodi na pravu meru.

Ovih dana oprečne emocije u meni vode glavnu reč. Jede mi se sve, a ničeg nije dovoljno, osećanja su mi na ringišpolu, strpljenje na minimumu, a suze i smeh dele istu adresu. Hormoni prave žurku bez mog pristanka. Jedino sa kilažom nikad nisam bila bolja. Kad mi emocije postanu previše glasne, postoji mali saveznik koji me nikada ne izneveri, a to su čvarci. Topli ili hladni, u pogačicama, sremački ili duvan čvarci, sasvim je svejedno u kom obliku dolaze. Čvarci uvek pronađu put do mog srca i bar na trenutak učine da svet deluje nežnije.

Sa radija se čuje I’m fool to want you, Frenka Sinatre… Napisao i otpevao daleke 1951. Snimio iz samo jednog pokušaja. Nema ko je nije pevao, od Bili Holidej, Četa Bejkera… do Dilana, Toma Džonsa… Samo je Sinatra uspeo da pesmi da ton žalobne elegantne uzdržanosti, ispod koje gotovo nečujno tutnji vulkan. Uživam.

Nešto ritmično zalupa, ja pomislila srce, kad ono voda kaplje u sudoperu i onda ništa. Ponekad me tako moja radoznalost i maštovitost povedu tamo gde moj novčanik nikad ne bi mogao, a poneka, jednostavno me otruju, pa nosim dušu na ispiranje.

Vek je 21.  a žene na društvenim mrežama gataju, iliti moderno –  manifestuju, tako što prže so u tiganju, i ja budala koja sve to gledam, misleći da dele neki recept, dok  nisam shvatila da je to zapravo “bacanje magije“ ne bi li joj se javio  neki Milomir, i sad mi algoritam non-stop izbacuje gatare! Upomoć! Neki zidovi zaslužuju da to i ostanu. Ne preskačite ih, ne obilazite, ne rušite ih. Ne udarajte glavom, nećete naučiti, a boleće. Neki zidovi valja da to i ostanu. Okrenite se i odlazite. Jer, iza – nema ničega. Verujte mi na reč.

Zezaju  me deca za godine, kažu da će mi uplatiti banju, rekoh, vidite da bude neka gde ima blata da se navikavam na zemlju. Eno ih, smrkli se.

Dragi hajduci, još danas se vijamo po šumama i njivama, sutra razlaz i pravac kod jataka. Ko je našao konak na konju je, ko nije može da se slika.

P.S. Kad nemam nikog da mu kažem to što nemam, kažem svima.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Obraz u ogledalu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako „vidjećemo“ je puno nade da pokaže nešto lijepo i dobro, šteta što ne umije svako da vidi na tu daljinu

 

 

Taman odlučim da uvedem duže šetnje u svoj život kad ono, vidi ti ovo sumorno, hladno sivilo napolju. Ništa. Na proleće ću. Trenutna kiša i hladnoća me podsećaju na surovost i prolaznost života. Kao da sam u nečijoj šaci i da me tuđa linija sudbine zatvara i pritiska. Oduvek me smiruje ravnodušnost prirode na sve naše krike i šaputanja.

Bila sam na slavi i na slavi redom: beli mrs, pa čorba, pa sarma, pa pečenje, torte i kolači, bile i pihtije i razne salate… I gosti razni, i uzrasti i obrazovanje, više ideja nego hrane i pića na astalu. Žene se takmiče čije su čizme skuplje i lepše. Ne ložite se na onu: „Nisam dovoljno bogat da bih kupovao jeftine stvari“, to mogu da pričaju samo oni što ne znaju šta će sa parama, a mi ostali, peri, krpi i ćuti. I mani se narodnih  mudrosti. Slavsko javno mnjenje samo se u jednom složilo – pečenje je izvrsno, mora furuna. Što se ostalih utisaka sa slave tiče nacionalizam je u ljudima pojeo svako osećanje vrednosti koje nije vezano za nacionalno. I to ne u poslednje dve ili četrnaest godina. Taj proces traje od devedesetih. Sa tim mi imamo posla. I sa mitomanskim zabludama. Vidim opet „ulazimo u udžbenike istorije“. Sledi navala sreskih špijuna. Bilo tako i onda, iza petog. Ljudima demokratija ležala na srcu. Osvestili potrebu za krivičnom, materijalnom, a i ideološkom odgovornošću. Dojavljivali i pismeno i usmeno. Cinkarili sve redom, pa i sami sebe. Tople ljudske priče. Možda je sve ovo san, a nema nikoga da se probudi. Mnogo je razloga zbog kojih čovek oseti potrebu da se učini nevidljivim. Svako „videćemo“ je puno nade da pokaže nešto lepo i dobro, šteta što ne ume svako da vidi na tu daljinu.

„Umoran sam. Otišao bih nekud daleko i ne bih se osvrnuo. Otišao bih nekuda u žuto lišće, ko zna kuda, a kad bi neko plakao za mnom, ja bih napisao kartu: „Zbogom, idem da ozdravim“, što bi rekao Miloš Crnjanski u Dnevniku o Čarnojeviću.

Nisu svi ti razlozi posledica naučenih i štetnih obrazaca ponašanja. Mnogi su sasvim razumni odbrambeni mehanizmi, nastali iz iskustva, potrebe za samozaštitom, očuvanjem vlastitog mira i dostojanstva. Svako od nas u životu ima neki svoj, samo svoj, lični Titanik. Savršeno nov, neokaljan iskustvom, naoružan nadom, verujući da je srećan i, kao takav, potpuno spreman da zaplovi ka svom brodolomu…

P.S. O budućnosti sanjam nerealno. Želim da nam srca ne ostanu ogorčena.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo