Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Pazite na misli, tako sve počinje

Objavljeno prije

na

Nikada nećete gledati istim očima mesto gdje ste srećni zaspali, i mesto gde ste stajali obamrli od straha, iako mjesto sa tim nema nikakve veze

 

Gospođa u pekari nije sigurna da l’ hoće kiflice sa sirom ili sa šunkom, da smrša ili da se ubije, pa je red ovog jutra malo veći nego inače, dobar sam čovek pa navijam za šunku, greota da se neko ubija praznog stomaka. Da radim u pekari i da mi svakog jutra dolazite ovako neodlučni, svakome bih rekla: „Šta god da uzmeš, kajaćeš se”, zatvorili bi i mene i pekaru, ali neka zadovoljstva nemaju cenu, za sve drugo tu je Mastercard.

Nekad smo se tradicionalno, za Božić, kod babe, porodično takmičili u prejedanju. Baba spremi sve ikada: sarme, prasetinu, podvarak, prebranac, rusku salatu, pihtije, štrudle, tortu, kolače… i onda sedne i gleda predstavu “Najgori potomci svih vremena” u sedam činova. Ono što mi danas jesmo, jeste naša prošlost i budućnost. Kako se odnosili prema svojim precima i potomcima, tako ćemo i sami biti poštovani.

Provetravanje života, jer je postalo zagušljivo od nagomilanih zabluda. Uzalud sam lovila sirove želje, pocepale su mrežu i raskrvarile mi ruke. Da odustanem, zaboravim ili jednostavno zaspim. Kad mi se neko ne javlja, ja tu odluku poštujem. Ne uznemiravam. Ljudi nam uvek jasno stave do znanja da li nas žele ili ne. Druga stvar je da li nam je to teško da prihvatimo. Kažu daleko od očiju daleko od srca. Ali ne ide to baš tako, zar ne? Pripadanje ne određuje razdaljina, dodir ili intezitet interakcije. Je l’ vi volite onu frazu sa ”pripadanjem muke”? Ja jok. Zvuči gotovo kao da si nagrađen. Pripala ti muka. Zlato, srebro, bronza i – muka!

Kad si vatra, možeš svašta da radiš. Možeš nekog da ugreješ, ako te iznervira, možeš da ga spališ kao brenerom, a možeš i da flambiraš jela u kuhinji. Do inspiracije je. Pa ipak u srpskom jeziku postoji priličan broj ustaljenih izraza koji metoforično upućuju da je unutrašnji svet čoveka sličan vodi: ključa iznutra, pomućeni um, razbistrilo mu se, u dubini duše, na dnu srca, uzburkane emocije, plitka pamet, misli koje teku, tonuti u san…

Koliko nam je stran koncept sreće. Za nas je sreća nešto strano, teško ili nemoguće. Nešto rezervisano za druge, ali ne i za nas. Za nas je sreća nešto što se teško zaslužuje i nešto što dolazi, možda, kratko i nakon velike muke. Mi ne verujemo da zaslužujemo da budemo srećni. Opasno je ljudima davati lažnu nadu. Opasno je ljudima oduzeti svaku nadu. Zato nemojte. Jednostavno budite tu za njih i uz njih, ako vam je zaista stalo. Provedeš pola života tragajući za nečim što mnogi smatraju da svako ima. Mesto za život koje osećaš kao svoj dom, i ljude sa kojima živiš, koji ti se raduju. Onda kada staneš, posrneš, shvatiš da si umoran i ne možeš dalje, sakupiš snagu i nastaviš. I nije svejedno da li ti snagu daje neko ili crpiš iz nečega, jer vremenom oslabe svi motivi koji mogu da te pokrenu, sem onog da si nekome bitan. Nikada nećete gledati istim očima mesto gde ste srećni zaspali, i mesto gde ste stajali obamrli od straha, iako mesto sa tim nema nikakve veze.

Neke reči se ne puštaju sa kratkog povoca. Probudiš se jednog dana i kažeš „Kakva sam budala bila“ i onda nastaviš da budeš budala. Neka prolazi vreme, to mu je posao. Samo da ne prođemo mi, dok još imamo šta da damo, da ne prođemo pre vremena, bez nekog vidnog, logičnog i objašnjivog razloga. Jer, faliće mi. Snega nema, a od blata se takvi ne prave.

P.S. Nek pada snijeg, gospode!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Dolivanje strave

Objavljeno prije

na

Objavio:

Biva mi se vjeverica, neka mala, da letim preko krošnji i živim u šupljini debla, a ne da vučem ove ruke i noge za sobom kao da su silom zavarene

 

 

Kad rečenice počnu da mi liče na nešto što se može pročitati u kakvom saopštenju (uzdržane i bez jasnih emocija), zabrinem se. S razlogom. Izmaštani svetovi su zdrava ravnoteža ograničenjima svakodnevice. Zato knjige, filmovi, muzika, priče… Zato daydreaming… Tamo je sve moguće.

U silnom trudu da mi jednog dana ne bude žao što nisam pokušala sve što mislim da se uraditi može, ugnjetavam i sebe i one oko sebe. Jedna sam od  onih “sad i odmah“ osoba i to je veoma iritantno. Ubacim u ler i nogu držim lagano na kočnici, kad već ide nizbrdo.

Šta ćeš… Prestaneš da pretačeš sebe u nešto i, ako brzo izbledi, jasno ti je od čega je živelo.

Biva mi se veverica, neka mala, da letim preko krošnji i živim u šupljini debla, a ne da vučem ove ruke i noge za sobom kao da su silom zavarene. Jedna sreća inspiriše drugu, poziva je, ali najčešće se ne uvećava. Ostaje usamljena. Za zlo i naopako je malo drugačija priča. Kad krene nizbrdo pridruže joj se i spavači nesreće, ujedinjuju se, zlo podržava zlo, bezrezervno.  lz negativnog energetskog polja ne izlazi se neokrznutog razuma. Lako je zagaziti u ludilo, izlaz se posle traži kroz lavirint. Pa, ko nađe-nađe. Normalno je, ponekad, imati taj “optužujem te“ scenario. Gde si sam sudija, svedok i optuženi. Gde podjednako napadaš i braniš, argumentima. Nenormalno je ne napuštati tu sudnicu, ostavi danak sebi.

Od strahova imam dve vrste: one što direktnim krošeom udaraju pravo u želudac, pa u kolena, takozvani prepad-strahovi, akutni i kratkoročni. A imam i one spore, mileće strahove koji puze uz kičmu i ostavljaju dugoročni pritisak ispod rebara i, ponekad samo, kad se naljute, to su graške znoja iznad gornje usne i na čelu. To su oni hronični strahovi, sa njima živim, evo već godinama, kao sa dobrim i starim prijateljima.

„Opet sam sâm. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sâm. Učiniću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.“ (Derviš i smrt)

Svakome treba neki ćošak u kom će da mrmlja u svetome miru.

P.S. Praštajte, ali meni ova hladnoća odgovara.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Grlom u nelagode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad bi se trenutak misaone kadence mogao zapisati, zalediti, sačuvati… jer kad izda sjećanje nestaće i njena topla harmonija

 

 

Ovaj dan započinjem optimistično, uz kafu i sok od zove, dok na radiju peva Bilja Krstić i pita: „Gde ima drvo visoko, Radule, da idem da se obesim, Radule?“ Biljo, javi i meni, ako ti odgovori Radule, taman i ja da iskoristim informaciju.

Svakog prvog u mesecu okrenem novi list da bih već drugog videla da je sve isto kao i pre. Toliko toga zadržavam za sebe i premećem po glavi da mi jedan zlobni glasić u glavi kaže: „Dobro, bre, ženo, imaš li ti neke prijatelje? Idi davi nekog drugog!“ Izgleda da ljudi međusobno prepričavaju svakodnevne trice da bi stvorili paučinaste veze međusobno. Nit po nit. Svaka kaže: nisi bio/la tu, ali te pričom uključujem u svaki trenutak svog života. To je lepo. Ili naporno. Zavisi kako se gleda. I ko gleda. Kad bi se trenutak misaone kadence mogao zapisati, zalediti, sačuvati… jer kad izda sećanje nestaće i njena topla harmonija. Trenutak, jednom ubijen, više nikad ne oživi. A ljudi ko ljudi, žure da ubiju… Pa se osvrću, sa setom…

Sad razmišljam, Bože, koliko volim onu pesmu od Goblina – Negde pred zoru. Nisam je dugo slušala, ali sam je sanjala. U stvari, san mi je bio u toj pesmi. Ne pesma  u snu, ne! San u njoj. Istrčiš desetak kilometara, posle hodaš teško, kao da nosiš prošlost u nogama. Nekad mi je tegobno i fali mi neko usidrenje, ali i kad se usidrim imam osećaj da me put tera dalje. To je i prokletstvo i blagoslov.

Juče je nezapaženo prošla vest da je u parku na Konjarniku na opštini Zvezdara usred bela dana posle rasprave grupa nasilnika ubila čoveka. Društvo u kojem živimo je do srži zatrovano mržnjom i nasiljem, pa “obična nesuglasica“ u parku može dovesti do toga da vas izbodu na smrt. Uhapšen maloletnik (17). “Obična nesuglasica u parku”, Molim?

„Pogledaj!“, uzviknula je moja Raduša. „Zvezda koja pada!“ Pa mi je prstom pokazala i ja sam je videla, žućkastu tačkicu koja mili nebeskim mrakom. „Šta li nam donosi?“, zapitala se. Nisam mogla da znam. Niko nije mogao. Ta je zvezda padala i padaće, a kada konačno tresne na zemlju, mi ćemo biti matori i zaboravni, i verovatno za nju uopšte nećemo mariti. 

P.S. Ukoliko do sada niste, nemojte!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Grešnici proljeća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stigli me svi ushićeni, sunčani koraci prethodnih dana

 

Pravim musaku, slušam neke pixies rifove i gledam oblacima prošarano nebo, eklektika radnim danom popodne.

Objašnjavam prijateljici, koja je imala tešku povredu, da će oporavak dugo trajati, da ima uspona i padova, da će najteže biti da ostane motivisana da radi svakog dana, ali da ima pravo i da se odmori, i da ne želi, i da treba sebi da da vremena… Zlobni glas u glavi: „Primeni to i sama“.

Znate da sam čuvar(ka) preživelih uspomena. Raspadam se kad se dočepam, što starih kutija, što kofera… I ja našla da pričam deci – ne osvrćite se unazad, samo napred… E, to vam je ta nedoslednost. Sad kad se zaletim i skočim skroz slobodno, bez sigurnosne mreže. Samo ja, osećanja i vera da će sve biti u redu i da će “sve to doći na svoje“. Prošlo je pravo vreme za mnoge stvari. Šta smeta da napravim pravo vreme za (pretekle) prave stvari ubuduće? Baba je pravila neko tradicionalno jelo sa mesom, krompirom, kiselim kupusom i ručno pravljenim testom, omač se zove to testo, tako nešto, sa puno bibera… to je bilo jelo koje te zagrli, uteši, kaže ti da će sve biti dobro… i kad nije.

Stotine bespotrebnih misli mi prođe glavom od momenta kada odlučim da odem negde, do momenta dok tamo i ne stignem. Najbitnije je da ne odustanem. Ako se jednog dana vratim tamo odakle sam krenula, u nekom trenutku koji nikada nije najbolje odabran… Ali, obećala sam sebi da je krajnji rok i da ću stići u proleće tog nekog grada, koji miriše na obećanja. Svetla i ustreptala… I dok su se isti dani taložili preko sećanja, zaboravljala sam i lica, i razloge za povratak. Sve do večeri uz reku, kada me je jak vetar okrenuo u suprotnom smeru. Sebi.

Već treći dan u ulici srećem jednu rodu. Pogleda me svojim krupnim očima u kojima se svet ogleda, nakrivi glavu, ali ne progovara. Sve očekujem neko pitanje da mi postavi. A ona raširi krila, mahne, pa odleti. I ja ostanem da u sebi čuvam reči. Stigli me svi ushićeni, sunčani koraci prethodnih dana.

Usvojila sam baba Leposavin pristup pomirenosti sa životom: „A šta’š, a šta mo’š“. Nije to letargija, već tako, ćutiš, dišeš i tečeš. „U svakom slučaju, bolest moje uznemirujuće različitosti, nikada me nije napuštala.“ – Danilo Kiš.

Zadržati normalnost čak i ako baš svi ostali polude. To je jedina obaveza i najteži zadatak u ovom vremenu.

P.S. Koliki mora da je šok kad “zdravo za gotovo“ stekne noge i ode?

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo