Apelacioni sud je u ponovljenom postupku, više od 20 godina nakon počinjenog zločina, osudio Sašu Boretu, Ljuba Bigovića, Ljuba Vujadinovića i Milana Šćekića, na po 30 godina zatvora zbog ubistva policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića.  U ovom slučaju do sada je donijeto  osam presuda, tri prvostepene i pet drugostepenih

Saša Boreta, Ljubo Bigović, Ljubo Vujadinović i Milan Šćekić, više od 20 godina nakon počinjenog zločina, u ponovljenom postupku pred Apelacionim sudom, osuđeni su na po 30 godina zatvora zbog ubistva policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića 30. avgusta 2005. Godine. Svima je produžen pritvor, a vijeće Apelacionog suda je osuđenima i njihovim advokatima poručilo da na ovu odluku imaju pravo žalbe Vrhovnom sudu.

U maratonskom procesu zbog ubistva inspektor Slavoljuba Šćekića do sada je donijeto osam presuda, tri prvostepene i pet drugostepenih.

Vijeće Apelacionog suda odlučilo je da odbije kao neosnovanu žalbu branioca optuženog Milana Šćekića i potvrdi presudu Višeg suda u Podgorici u odnosu na tog optuženog, kojom mu je za više krivičnih djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 30 godina.

U odnosu na Boretu i Bigovića, Apelacioni sud je preinačio navedenu presudu Višeg suda u Podgorici u jednom dijelu u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela teško ubistvo putem podstrekavanja i u odnosu na krivično djelo iznuda u pogledu činjeničnog opisa djela, pravne ocjene djela i odluke o utvrđenoj kazni.

Nakon što im je prethodno utvrdio kazne za svako krivično djelo posebno, Apelacioni sud je Boretu i Bigovića osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od po 30 godina, a u kazne im je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne.

“Detaljniji razlozi biće dati u pisanom otpravku presude”, saopšteno je iz Apelacionog suda.

Po izricanju presude i izlasku iz zgrade suda, Slavica Šćekić, sestra ubijenog policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića, novinarima je kazala da je pravda napokon pobijedila i da drugačija odluka nije mogla biti donijeta.

“Zadovoljna sam i srećna sam, što se ovako završilo iako sam bila jako, jako sumnjičava. Ali presuda nije mogla biti drugačija nego ovako kako je izrečena, imajući u vidu da je dokazana krivica optuženih za ubistvo moga brata. Ovo vijeće sudija je pokazalo zaista svoju stručnost i čast i sposobnost da obavljaju ovu funkciju koju sada obavljaju u Apelacionom sudu. I ja mogu samo da im kažem ljudski hvala što su omogućili da zaživi pravda u Crnoj Gori i da živi pravda za moga brata. Toliko sam pozitivno uzbuđena, nakon svih mjeseci moje patnje i straha da će presuda biti drugačija. Pravda je napokon pobijedila”, kazala je ona.

Jedan od branilaca optuženih advokat Dragoljub Đukanović već je najavio da će Vrhovnom sudu izjaviti žalbu.

“Za mene je osuđujuća presuda  veliko razočarenje.Jednog jedinog dokaza protiv  okrivljenih u ovom predmetu nema.  Donijeta je presuda kojom se potvrđuje presuda prvostepenog Višeg suda u Podgorici i ostavlja na snazi, a prije nekih tri godine, ovo isto vijeće i ovaj Apelacioni sud, ukinuli su tu osuđujuću presudu. Danas su odlučili da presude kao da ta njihova ranija odluka ne postoji. Čekamo obrazloženje. Vjerovatno ću poslije 35 godina provedenih kao advokat, naučiti i ja nešto”, kazao je Đukanović.

Prema njegovom mišljenju osuđujuća presuda nije mogla biti donijeta jer Zoran Vlaović Bohum ne može biti kredibilan svjedok. “I ne samo zbog odluke Ustavnog suda, ne samo zato što mu je dat prekid izdržavanja zatvorske kazne da bi svjedočio, što su ga pustili da ode i nisu ni pokušali da ga dovedu u sud da ga saslušamo”, tvrdi advokat.

Suđenje za ubistvo inspektora Šćekića  počelo je iznova nakon što su sudije Apelacionog suda, nakon sjednice vijeća u maju 2022., ukinule osuđujući presudu Višeg suda u Podgorici.

Tom prilikom pozvali su se i na odluku Ustavnog suda koji je u junu 2019.godine, u postupku odlučivanja po žalbama, utvrdio da su u prvostepenom postupku učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka koje su rezultirale povredom prava na odbranu i pravično suđenje.

“Po mišljenju vijeća ovoga suda, radi se o bitnim povredama koje se ne mogu otkloniti u postupku pred drugostepenim sudom, iz kojih razloga je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje”, rekli su tada iz Apelacionog suda.

Iskaz nekada zaštićenog svjedoka Zorana Vlaovića različito je tumačen od samog početka. Prvi sudeći sudija,  sada advokat Lazar Aković nije povjerovao ovom svjedoku, dok je nakon ukidanja prve osuđujuće presude ostalim sudovima  Vlaović bio krunski dokaz. Ustavni sud je u svojoj odluci problematizovaoi odnos prema tom zaštićenom svjedoku.

Od samog podizanja optužnice, kada je šefica tužilaštva bila sada već bivša i optužena predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, proces za ubistvo Šćekića važi za jedan od najvećih predmeta u crnogorskom pravosuđu, ali i za predmet u kiom je napravljen najveći broj takozvanih tehničkih grešaka.

Inspektor Šćekić ubijen je ispred svoje kuće u naselju Tološi. Šćekić je kobne noći, jedan sat iza ponoći, došao kući službenim vozilom. Izašao je i krenuo ka ulazu kuće kada je ubica sa oko 25 metara daljine u njegova leđa ispalio dva rafala.

Svetlana ĐOKIĆ

Tsyhany, Zingari, Çingeneler, Zigeuner, Gypsies, Zingari, Gitanes, Cigani… Sve su to riječi u kojima čuči i vreba srž grčkog Athinganos – nedodirljivi. U centru svih problema sa kojima se suočava romska zajednica izgleda da stoji breme koje nose svojim imenom. Ne onim koje su birali, već onim koje im je dao gadžo, odnosno ne-rom. Kletva koja je bačena na cijeli jedan narod prije jednog milenijuma traje do danas, redovno nadograđivana novim slojevima stereotipa i mržnje

Inkluzija, ravnopravnost, socijalna kohezija, puna participacija, jednake šanse, interkulturalni dijalog, suzbijanje diskriminacije, promocija različitosti, društveni dijalog… sve su to termini koji jako lijepo idu uz romsku populaciju. Nažalost, riječ cigan još uvijek uz ovu ide mnogo češće i sve ih nadjačava. Svako malo imamo prilike to čuti i sa frekvencija javnih emitera od strane ljudi koji bi trebalo da predvode progres zemlje.

„Septembar je 2025. godine, a mi još pričamo o ciganima i nekim nepravdama vezanim za taj termin koje su se činile Romima vjekovima unazad. Sve ovo što današnje države rade da pomognu romskoj zajednici izgleda kao neki vid iskupljenja za ono što je toj zajednici rađeno vjekovima“, počinje naš razgovor sa Elvisom Berišom  izvršnim direktorom NVO Koračajte sa nama – Phiren amenca.

To što države Evrope rade tiče se mnogih aspekata života Roma. Od zdravstva, obrazovanja do svakodnevnih politika vezanih za dobijanje osnovnih dokumenata. Ipak, u centru svih problema sa kojima se suočava ova zajednica još uvijek iizgleda da stoji breme koje nose u svom imenu. Ne onom koje su birali, već onom koje im je dao gadžo, odnosno ne-rom. Kletva koja je bačena na cijeli jedan narod prije jednog milenijuma traje do danas, nadograđena novim slojevima stereotipa i mržnje.

Vesna Delić, foto: privatna arhiva

Kompleksnost ove teme je takva da su potrebne ozbiljne studije i istraživanja. Lingvistička, sociološka, etnološka, antropološka… Vesna Delić, jedina doktorka etnologije i antropologije u Crnoj Gori koja se bavi romskim pitanjima razgovor na ovu temu počinje svakodnevnom pričom: „Upravo to što sam dugo godina među romskom zajednicom i sama sam od strane većinskog stanovništva prepoznata kao neko ko praktično jednim delom pripada Romima. Moje bliže okruženje, kada se povede priča o njima vrlo često menja odnos prema meni. Ja u tim momentima nisam samo drugarica u kafiću ili majka na dečijem rođendanu, već neko kome se izvinjavaju ukoliko su izgovorili reč cigani. Stari obrasci i konstrukcije očigledno i dalje odolevaju vremenu. U očima većine: „Oni su oni a mi smo mi! I kako onda neko „naš“ može da bude blizak sa njima?“ Zaključuje da je to jako lako. Potrebno je uvažavanje, a onda i upoznavanje sa onima koji su samo naizgled drugačiji od nas.

Kako to uraditi sa populacijom koja je od prije hiljadu godina žigosana na način koji se ni danas ne može izbrisati. I zašto se oni odjednom „bune“ što ih zovemo ciganima?

Tsyhany, Cingari, Çingeneler, Zigeuner, Gypsies, Zingari, Gitanes, Cigani… Sve su to riječi u kojima čuči i vreba srž grčkog Athinganos. Da se danas ovome posvećuje dosta pažnje govori i primjer francuskog izraza Tsigane. On se u dokumentima Savjeta Evrope piše se sa slovom „s“, a ne sa „z“. Razlog leži u činjenici da je slovo „Z“ bilo tetovirano na rukama Roma i Sinta u nacističkim logorima, još jednoj nedovoljno ispričanoj priči vezanoj za ovu populaciju.

Mali broj ljudi uopšte zna prvobitno značenje riječi cigani i njenu probematiku. Beriša nam objašnjava da je Athinganos (ἀθίγγανος), grčki termin koji u prevodu znači nedodirljivo. Nedodriljivo, ne u smislu uzvišenog i nedostižnog. Upravo suprotno, prljavog, bolesnog, zaraznog. Nečega sa čim ne treba imati dodira. „Treba se zapitati kada se koristi termin cigan? Pa, kad se želi neko omalovažiti. To je prva stvar koja pada na pamet“, kaže naš sagovornik.

Zbog davno stvorenih stereotipa, koji datiraju još iz doba Vizantije (vidi box) veliki broj ne-Roma još uvijek, iz neinformisanosti, ali i namjerno, upotrebljava izraz cigani. „Izgovoriti reč cigani, ili bilo koju njenu varijaciju, nije samo značilo označiti drugačiju grupu ljudi, prema kojoj su jasno postavljene granice, nego je ime skoro pa dobilo sopstvene „živote“. Egzonim (naziv koji jedna jezička ili etnička zajednica koristi za drugu zajednicu, narod ili mjesto – a koji se razlikuje od onog koji ta zajednica koristi sama za sebe, prim aut.) cigani i pridev ciganski je najveći dokaz netrpeljivosti, netolerancije, stereotipa i najnižih mogućih predrasuda o narodu koji nikada nije bio prihvaćen, iako je u Evropi već vekovima“ objašnjava nam naša sagovornica.

Beriša kaže da su u davnim vremenima kada bi Romi došli u neku zemlju u kojoj su zbog načina i stila života bili potpuno različiti u odnosu na lokalno stanovništvo, ljudi postavljali pitanje ko su oni. Najčešće bi ih nazivali upravo ovim različitim terminima kakav je i cigani. Stanovništvo nije znalo za Rome, ali su znali za termin cigani uz koji bi im se nametali negativni epiteti. Značajan problem je što im nije dato ni pravo na samoodređenje.

Nije ovaj egzonim problematičan samo sa polja etimologije, već i simbolično, zbog kroz vjekove u njega učitanog značenja. Korišćenjem izvedenica poput pridjeva ciganski ili glagola ciganisati, riječ dobija novu notu uvredljivosti. Dodatna problematika je kada se neko ko uopšte nije Rom nazove ‘ciganinom’, isključivo na osnovu ponašanja koje se u javnosti stereotipno vezuje za Rome.

Ispravljanje ove ogromne nepravde krenulo je od sedamdesetih godina prošlog vijeka. Ne, od gadža, već od naučnika, istraživača i aktivista pripadnika romske populacije među kojima je bio i Jul Briner, holivudska zvijezda koja je tih godina bila izuzetno popularna. Kod nas zvog Bitke na Neretvi Veljka Bulajića, a u svijetu zbog futurističkog vesterna Westworld.

Kongres u Londonu 1971 foto: facebook/European Roma Rights Centre

Kongres na kome su se stvari pokrenule održavao se od 7. do 12. aprila 1971. godine u Orpingtonu, blizu Londona. Osmog aprila 1971. održani su ključni razgovori. Do danas se ovaj dan obilježava kao Međunarodni dan Roma. Konvencija je postavila temelje za međunarodnu saradnju, a romski pokret je dobio na snazi i značaju. Posebna pažnja je posvećena terminima cigani i Romi.

Od tada se uradilo dosta na prihvatanju naziva Rom. Vrlo brzo je dospio u službenu upotrebu zemalja Evrope, iako s vremena na vrijeme probudi duhove prošlosti. Jedan od takvih slučajeva je Rumunija. Rasprave o vraćanju termina cigan izbijaju povremeno i u novom milenijumu, najčešće orkestrirane iz populističkih krugova te zemlje zbog sličnosti riječi Romi i Rumunija.

„Bilo je puno diskusija na evropskom nivou na ovu temu. Desničari su se uvijek borili da termin cigan opstane. Koristili su i relacije sa nekim romskim aktivistima koje su kontrolisali. Koga zanima, lako može naći naučne radove koji su pokušavali da dokažu i uvjere ljude da su Romi genetski nastrojeni nasilju, kriminalu i da to opravdava svo nasilje i nepravdu koje se čini nad tom populacijom. Na neke od njih se naslanjala i doktrina nacističke Njemačke“, priča nam Beriša.

Novi sloj problema u korišćenju ove terminologije donijela je popularna kultura. Umjetnici, koji su mahom stvarali u periodu prije usvajanja, ili bolje reći zaživljavanja termina Rom, često su učitavali u pojam cigan neku romantičnu notu.

U književnim, filmskim i stripovskim avanturama cigani su često obrađivani kao dobrodušni vagabondi, uvijek spremni za igru i veselje. Filmovi poput King of the Gypsies Franka Piersona ili Chocolat sa Johnny Deppom nadograđivali su ambivalentnost termina koji su trebali otići u zaborav. „Nikšićki cigani sva moja braća, jedini su ko me shvaća“ pjevao je naš kantautor poistovjećujući sebe sa ovom skupinom.

„Slušajući pesme mi slušamo o tzv. „pozitivnim“ predrasudama koje je većinsko društvo imalo, i ima, o Romima. Oni su u njima obično prikazani kao oni koji leče dušu svojom pesmom i muzikom, koji razumeju svu bol kroz koju prolazimo, koji su tihi a postojani, batljivi, lepi, srećni…“, kaže nam Vesna Delić. Tokom svojih istraživanja ove teme između ostalog je izbrojala da je samo doajen narodne muzike Toma Zdravković, opjevao Rome u čak 16 pjesama.

Na kraju krajeva i jedna navijačka grupa je ponosno nosila ime Cigani. Urbana legenda kaže da je u srži ovog imena opet stari problem. Krajem četrdesetih dok su pratili jedan od derbija, mladi navijači su skakali, pjevali, skidali se goli do pasa i bodrili svoju ekipu dok se sa suparničke tribine orilo: „cigani, cigani“. Istina ili mit, ime je ostalo do kraja osamdesetih i početka balkanskih ludila.

Nemoguće je izbrisati pojam cigani iz popkulture, on će nastaviti još dugo da „živi“, međutim u realnom prostoru i vremenu etnonim cigani je izuzetno pežorativan.

Elvis Beriša, foto: privatna arhva

I Elvis Beriša nam govori kako je ovo mač sa dvije oštrice. Kroz oči umjetnika termin cigan je mnogo drugačije shvatan i percepiran u odnosu na opštu javnost. „Ako je neki autor koristio termin cigan, on najvjerovatnije nije imao lošu namjeru, ali je kao, recimo, autor određene literature, koju će pročitati značajan broj ljudi, indirektno uticao svojim stavovima ili svojom umjetnošću i indirektno podsticao jačanje stereotipa. Možemo napraviti paralelu sa recimo onim famoznim izjavama mnogih roditelja koji svojoj djeci kažu ‘ako ne pojedeš obrok ili ako ne budeš dobra ukrašće te ciganka’. Pa imate isti izraz i u pjesmi Zdravka Čolića. On tako dobija novi život“, slikovito nam opisuje ovu problematiku Beriša. Treba imati na umu da u periodu nastanka ovakvih djela nije bilo dovoljno ni aktivizma u samoj romskoj zajednici i svijesti da treba da se reaguje, ni informacija o problematici koju ova riječ nosi, a koja bi dospjela do samh umjetnika.

Ni sama romska populacija nije pošteđena ambivalentnosti imena koje im se pripisuje. Od sagovornika smo pokušali saznati zašto je to tako. Beriša smatra da su dva razloga najizraženija: sukob generacija i neobrazovanje ili neinformisanost. „Romskoj zajednici je nametnuto da povjeruju u to da su oni cigani, kroz istoriju, kroz vjekove. Ako te neko naziva i uvjerava da si ciganin, pa ti nećeš ništa drugo ni reći. Poslije nekog vremena to ćeš prihvatiti“, zaključuje on.

Kada ima raspravu sa članovima svoje zajednice, zamoli ih da to kažu na romskom jeziku. „Da li postoji termin cigan na romskom jeziku? Me sem rom. Ja sam rom! To može. Ali, ne postoji termin ciganin, ne možemo da kažemo me sem cigano. Možda možemo u Crnoj Gori, ali ne možemo u drugim zemljama. Mi preuzimamo taj termin, prisvajamo ga. Različit termin u različitim zemljama“, kaže nam Beriša.

Vesna Delić misli da se opozicija u korišćenju termina cigani kreće po osi između starijih i mlađih pripadnika romske zajednice, kao i po osi između dvije različite romske grupe.

„U prvom slučaju, često puta sam čula od starijih Roma i Romkinja kako u kolokvijalnom govoru za sebe kažu da su ciganin ili ciganka. Naravno, takva vrsta samopercepcije uglavnom je označavala njihov kontinuitet u vremenu i trajanje i suživot sa drugima na ovim prostorima. U drugom slučaju, dešava se da etnonim cigani upotrebljavaju u negativnom kontekstu jedni za druge. Naime, romska zajednica je heterogena i sastavljena od velikog broja grupa koje su obično suprostavljene jedne drugima. Na jednom širem nivou oni su svi Romi, a na užem oni su različiti Romi. Tako da koristeći pogrdan naziv cigani, stavljaju sebe na višu etničku hijerarhijsku lestvicu. U situacijama kada žele da naglase svoju veću „romskost“ u odnosu na drugu romsku grupu“, pojašnjava nam Vesna. Razmislimo li, vidjećemo da ista praksa postoji između svih ostalih naroda koji naseljavaju naš region.

Kroz razgovor sa Berišom otkrivamo da moguće da u jednom dijelu romske populacije postoji i mišljenje da je cijeli život cigan i da je sad nevjerovatno da može da se nazove nekako drugačije. Da napravi tu promjenu, a da ga neko drugi prihvati kao takvog. Jedan od čestih odgovora koje dobija u zajednici je: „Mi smo u njihovim očima cigani. Šta god u životu da uradimo, koji god uspjeh da napravimo u životu, mi ćemo u njihovim očima uvijek biti cigani“.

Ipak, i naš sagovornik, koji je trenutno na magistarskim studijama, i brojne njegove kolege koje se u sve većem broju ostvaruju na različitim poljima, kao i gadže poput naše sagovornice koji dobar dio svog života posvećuju romskoj zajednici pokazuju da pomaka ima. Sigurno ti koraci nijesu dovoljno veliki da premoste nepravdu taloženu vjekovima, ali svakako vode ka tome.

Korišćenje termina Rom ne treba da bude formalnost, već čin poštovanja identiteta jednog naroda čijih 12 miliona pripadnika naseljava Evropu uzduž i poprijeko. Koliko god se razlikovali između sebe, krovni termin za sve njih je Rom. Prevedeno, jednostavno Čovjek!

Hiljadugodišnja kletva

Naučnici tvrde da se najranije pominjanje cigana u Konstantinopolju i Vizantijskom Carstvu može naći u gruzijskom Žitiju Svetog Đorđa Atonskog koje datira oko 1068. godine.

U tom tekstu nalazimo zanimljiv zapis koji govori da je 1050. godine car Konstantin Monomah želio da istrijebi divlje životinje koje su prodrle u carski vrt. Za izvršenje ovog zadatka pozvao je potomke magova, Adsincane (gruzijska verzija termina cigani) da svojim magijskim ritualima otruju meso koje su zvijeri konzumirale,a potom i umirale.

Još jedan rani pomen cigana u vizantijskim izvorima pod nazivom Athinganoi potiče iz XII vijeka. Teodor Valsamon komentarišući kanon LXI Trulskog sabora, koji je prijetio šestogodišnjom ekskomunikacijom onima koji obmanjuju i iskorišćavaju lakovjerne ljude zabavom sa životinjama ili gatanjem, zapisuje: „Neki su nazivani čuvarima medvjeda. Oni bi stavljali obojene niti u krzno životinje. Potom bi rezali te dijelove životinjske dlake i nudili ih kao amajlije. Drugi, koji su se zvali Athinganoi, govorili bi jednom čovjeku da je rođen pod srećnom zvijezdom, drugome bi proricali zlu sudbinu…“. Dalje u istom tekstu on pominje trbuhozborce i ostale vračeve koji su nadahnuti satanom. Među ove ljubitelje vraga koji se pretvaraju da proriču nepoznato, on ubraja između ostalih i cigane (Athinganoi).

Sujevjerje koje je išlo ruku pod ruku sa ovim praksama bilo je trn u oku crkvenih vlasti. Uprkos strogim mjerama koje je kler uspostavljao sa ciljem njegovog suzbijanja, cigani i njihove zabavne prakse su i dalje privlačili lakovjerne. Ostao je i zapis jedne crkvene mjere u poslanici Vaseljenskog patrijarha Atanasija I kojim naređuje da se opomene narod da ne prima u svoje kuće gatare, čuvare medvjeda, zmijare, a posebno cigane. Jer oni uče zlim stvarima.

Reputacija nepoželjnih, gatara, vračeva, magijskih riituala ili kako kažu naši sagovornici nedodirljivih, ovu skupinu prati do modernog doba. Sa njom i netrpeljivost i mržnja prema njima, često podstaknuta ničim drugim nego ignorancijom i strahom od drugačijeg ili nepoznatog.

Dragan LUČIĆ

Vlada opet namjerava da izdvoji 6,3 miliona eura za studentski dom u Donjoj Gorici, istu sumu za koju je ovaj objekat htjela da kupi i krajem prošle godine, iako je to bio duplo veći iznos od početnog.  Planirano je da novac bude isplaćen iz budžetske rezerve, a Ministarstvo finansija je već dalo pozitivno mišljenje

Vlada ne odustaje od namjere da kupi objekat u Donjoj Gorici u vlasništvu Kompanije Čelebić za potrebe smještaja studenata. Za tu svrhu treba da izdvoji 6,3 miliona eura, istu sumu za koju je ovaj objekat namjeravala da kupi i krajem prošle godine. Planirano je da novac bude isplaćen iz budžetske rezerve, a Ministarstva finansija na čijem je čelu Novica Vuković već je dalo pozitivno mišljenje za ovu incijativu.

Kompanija Čelebić je u vlasništvu Tomislava Čelebića, koji je, uz bivšeg predsjednika Mila Đukanovića, jedan od osnivača privatnog Univerziteta Donja Gorica(UDG), u čijoj se neposrednoj blizini i nalazi objekat za koji je Vlada voljna da izdvoji novac.

Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija i kompanija Čelebić su početkom novembra prošle godine sporazumno raskinuli ugovor o kupoprodaji tog objekta nakon što je taj resor donio odluku o poništenju tendera raspisanog u ljeto 2024. u kome je početna cijena za ovu nabavku smještaja za studente bila 2,9 miliona eura bez PDV-a.

Ugovor, vrijedan 6,3 miliona eura, bio je potpisan 21. oktobra, a ministarka Anđela Jakšić Stojanović je istog dana zatražila i mišljenje institucije Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa. Zaštitnik je u mišljenju, pored ostalog, naveo da je kupovinu doma trebalo da sprovede resor u čijoj je nadležnosti državna imovina i da je taj pravni posao izuzet od Zakona o javnim nabavkama, pa je ukazao Ministarstvu prosvjete da je dužno da raskine ugovor.

Monitor je u više tekstova u novembru problematizovao ovaj Vladin posao. Na tenderu koji je Ministarstvo prosvjete tada raspisalo za kupovinu novog studentskog doma, određena je vrijednost nabavke od 2.975.206 eura. Jedini ponuđač,  Čelebić City, ćerka firma kompanije Čelebić  ponudila je 6.290.500 eura. Ministarstvo prihvata tu cijenu  iako je duplo veća od propisane u postupku nabavke. Na osnovu dokumentacije u koju je Monitor imao na uvid, problematizovane su i nelogičnosti u procjeni objekta, kao i hipoteke koje opterećuju to zdanje.

Nakon što je ugovor raskinut, Vlada je dala zeleno svjetlo Upravi za državnu imovinu da kao prelazno rješenje studente smjesti u objekat Kompanije Čelebić po mjesečnoj cijeni od oko 50.000 eura.

Ipak, od kupovine se nije odustajalo. Samo dva dana  nakon poništenja tendera, u petak, 1.novembra, na telefonskoj sjednici, Vlada je, odlukom većine članova, dala  saglasnost za kupovinu nepokretnosti za potrebe povećanja smještajnih kapaciteta studenata.

Umjesto novog raspisivanja tendera, Vlada je posao kupovine novog studentskog doma, odlučila da obavi drugačije. U priču je uključila Upravu za državnu umovinu  i Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine na čijem je čelu Slaven Radunović.

Iz Radunovićevog Ministarstva su Monitoru  tada odgovorili  da će ,,Uprava za državnu imovinu pokrenuti zakonski propisanu proceduru za kupovinu predmetnog objekta u skladu sa instrukcijama Ministarstva prosvjete, koje je Uprava dobila dana 06.11.2024. godine”. Dodali su i da se razmatra mogućnost izgradnje novog studentskog doma na zemljištu Univerziteta Crne Gore (UCG).

Protekle sedmice Informacija o kupovini ove nepokretnosti utvrđena je na Komsiji za ekonomsku politiku (KEP), a konačna odluka treba da bude donesena na sjednici Vlade. Predlagač ovog dokumenta je generalni sekretar Vlade Dragoljub Nikolić, što nije uobičajen slučaj u njenim procedurama.

,,Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija nije organ nadležan za kupovinu državne imovine, što potvrđuje i mišljenje Zaštitnika imovinskih interesa, te da samim tim ovo ministarstvo ne može kandidovati na Vladu  materijale koje su van naših propisanih nadležnosti”, kazali su Monitoru iz ovog ministarstva.

Dio Monitorovih sagovornika tvrdi da se očekivalo da ovaj predlog potekne iz Radunovićevog ministarstva koje je nakon poništenja tendera vodilo posao nove kupovine.

U najnovijoj Informaciji se navodi da će se zadužiti Uprava za državnu imovinu da u ime Crne Gore sprovede aktivnosti na kupovini nepokretnosti u maksimalnoj vrijednosti od 6,3 miliona, da direktor Uprave za državnu imovinu Koča Đurišić zaključi ugovor o kupoprodaji i da Uprava nakon upisa u katastar nepokretnosti, preda Javnoj ustanovi ,,Dom učenika i studenata Podgorica” za potrebe povećanja smještajnih kapaciteta za studente.

Dalje se navodi da je 27. marta ove godine održan sastanak predstavnika Uprave za imovinu i kompanije Čelebić, te da je Uprava kao zainteresovani kupac saopštila ponudu za kupovinu predmetne nepokretnosti, ali su je predstavnici kompanije odbili i ostali pri svojoj ponudi.

,,Kako se dvije individualne procjene u bitnome razlikuju, u smislu procijenjene vrijednosti, Uprava je o tome obavijestila Ministarstvo prosvjete koje je 7. aprila 2025. godine predložilo da Uprava formira nezavisnu komisiju sastavljenu od eksperata, koja će izvršiti realnu procjenu tržišne vrijednosti nepokretnosti, ili uraditi analizu postojećih dostavljenih procjena”, piše u dokumentu koji je za KEP kandidovao Nikolić.

Uprava za državnu imovinu formirala je 8. maja ove godine Komisiju koju su činili pet procjenitelja, od čega tri ekonomsko-finansijske struke i dva građevinske struke, koja je 1. jula Đurišiću dostavila Izvještaj o procjeni tržišne vrijednosti nekretnine.

Ispostavilo se da je procijenjena tržišna vrijednost tačno onolika za koju je Vlada i prošle godine namjeravala da kupi ovaj objekat.

Plan da objekat Čelebića postane studentski dom za UDG odavno postoji. Sedam godina od osnivanja tog privatnog univerziteta, u avgustu 2015. preduzeće Čelebić objavilo je namjeru da gradi studentski internat u Donjoj Gorici, za akademce UDG i đake međunarodne osnovne i srednje škole.Od Ministarstva održivog razvoja i turizma u julu 2018. dobijaju građevinsku dozvolu za izgradnju Internata za potrebe Univerziteta, koju potpisuje tadašnji ministar Pavle Radulović. Objekat je izgrađen 2020. godine.

Komisija Ministarstva prosvjete je utvrdila da se radi o četvorospratnoj zgradi sa podrumom, na zemljištu od 2.947 kvadrata. Ukupna površina soba sa kupatilima je 2.618 kvadrata, a  zajedničkih prostorija 888 kvadrata.

U listu nepokretnosti jasno stoji da se radi o đačkom domu. Ipak četvorospratna zgrada sa podrumom u prvoj, prošlogodišnjoj procjeni u koju je Monitor imao uvid, tretira se kao hotel. I taj objekat hotela Verde, zajedno sa zemljištem, te sa kompletnom opremom, namještajem i ostalim enterijerem, procjenjuje na 6,3 miliona.

Monitor je kompaniji Čelebić poslao pitanja -Očekujete li da Vlada ove godine realizuje ugovor sa Vašom kompanijom, s obzirom na to da su prethodnog puta odustali nakon potpisivanja ugovora?; Da li je sve urađeno po zakonu? Odgovore nijesmo dobili.

O slučaju studentskog doma protekle godine raspravljalo se i u Skupštini. „Mi taj objekat nismo kupili. Ni jedan euro iz državnog budžeta nije otišao za kupovinu bilo kog objekta”, branio se premijer Milojko Spajić.

Lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević je tada u Specijalnom državnom tužilaštvu dao iskaz i podijelio ,,sva saznanja u vezi sa koruptivnim radnjama Vlade u pokušaju trgovine hotela od kompanije ‘Čelebić’”. On sada  najavljuje da će se i ,,zvanično obratiti SDT-u s inicijativom da zaustavi ovu namjeru kojom se nanosi šteta državi od najmanje dva miliona eura“.

Ekonomski analitičar Miloš Vuković pitao je –  ko forsira posao sa indicijama korupcije još od prošle godine a na uštrb javnog interesa?

Očekuje se da predlog za kupovinu studentskog doma nađe na sjednici Vlade sljedeće sedmice.

Predrag NIKOLIĆ