FELJTON
ISPOVIJESTI PORODICA GOLOOTOČANA: Slava u ratu, smrt u miru
Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor online
Iako je srazmjerno broju stanovnika imala najviše zatvorenika na Golom otoku, za razliku od Srbije, Hrvatske i Slovenije, u Crnoj Gori još uvijek nije došlo do rehabilitacije golootočana. Monitor donosi sjećanja i ispovijesti potomaka golootočkih žrtava, koje je priredio Predrag Nikolić
Porodicu Zekić iz Plava i nakon decenija više bole poslijeratne od rana iz Drugog svjetskog rata. Radoš Zekić, koji je zagazio u devetu deceniju života, za Monitor priča o prelomnom trenutku u porodičnoj istoriji: ,,Mali sam bio kad je počeo taj Informbiro. Imao sam šestoro braće, ja najmlađi, i tri sestre. U ratu je učestvovao Novak Zekić, najstariji mi brat, Milo i sestra Milijana, partizanka, SKOJ-evka. Prošli su Neretvu, Kozaru, Sutjesku, sve to krvlju zaliveno”.
Za koga su se borili i šta su doživjeli, šta je taj Informbiro, zbog čega i kako, zašto Crnogorci najviše platiše danak u krvi, pita se Zekić naglas. Dodaje: ,,Dosta je bio i komšija muslimana, imam ovdje komšije Kalače koji su i oni otišli zbog Novaka na Goli otok. Kalači su bili sa Novakom zajedno u rat, pa kada je došao Informbiro nisu se razdvajali, pa je i njih dosta završilo na Golom otoku, o tome piše Iso Kalač”.
Prvo je na Goli otok odveden Milo Zekić. Nikada se nije vratio. ,,Ni groba ni ukopa nema od njega, bacili da ga ribe jedu u bezdane jame. Još se ne zna, ali su nam pričali da su bacili loptu u more i da je morao da ide za nju i tako se utopio. Nikada ništa nismo saznali”, priča Radoš.
Za najstarijeg brata Novaka, potpukovnika, sekretara u Centralnom komitetu u Beranama, Radoš kaže da je u svojoj 28 godini bio poletan čovjek, ,,teški komunista”, kako kaže.
,,Održao je konferenciju u Beranama, osjetio je šta će da bude sa njime. U CK u Beranama, imao je druga Voja Popovića iz Berana, Doca, okoreli partizan koji je u ratu ostao bez nogu i prstiju. Novak je bio za njega ponešen bio mu je dobar ratni drug”, priča Radoš.
Predosjećajući šta ih čeka Novak i Vojo su se u oktobru 1949. odmetnuli u šumu. ,,Prenio je Voja preko Lima. Latili su se Tmušićke šume više Berana. Tu su kratko bili. Imao je plan da pokupi dokumenta, da pobjegne za Albaniju”, priča Radoš.
Pominje velikog prijatelja Abdula Bralića iz Koljena, sa kojima su Zekići svoji preko ujčevine. Plan Novakov je bio da se sastane sa Bralićem, pa da ga ovaj preko planina prebaci u Albaniju.
,,Uvijao se u Tmušićke šume. Imali smo jednu odivu Magdalenić, koja je bila udata u Tmušića. Napiše Novak pismo u Tmušiće toj našoj odivi – sestro to i to, ta dokumenta, njen muž Vuko, i on je stradao zbog Novaka, bio je jatak i odma’ su ga ubili. Tražio je od odive koje ljude treba da nađe i da krijući od UDBA-e, ta dokumenta koja su mu neophodna izvuče. Ona to pismo ne sakri, za jade njene, dođe neki zlikovac vidi pismo na astalu i pročita. Kaže – oni Novaka traže po Kuli i Hajli, a Novak im je tu ispred nosa u Tmušićke šume”.
Kreće potjera. ,,Savo Joksimović pukovnik, slomio nam je glavu. Njemu su spomenik srušili u Beranama, zlikovac. Sve je bilo okupirano cijela naša sela, gdje god je Novak imao svojte, poznanstva, prijatelja, svoje kuće, jataka, svuda su ga tražili. Imalo je i špijuna, kako tada, tako i danas, to je tako zapečaćeno”, navodi Radoš.
UDBA, milicija, vojska, građani – četiri obruča, kaže Radoš, oko njih dvojice. Navodi da je Novak imao četiri bombe, pištolj i pušku talijanku, koju je donio iz rata.
,,Dozivali su se u toj opsadi. Čuli su njegov glas, pa su ga pozivali da se preda i da mu neće ništa. Kao sve će mu oprostiti što je skrivio”, kaže Radoš i sam sebe pita: ,,A što je skrivio, što je čuvao partizane, što je od četnika čuvao Kalače i Rožaje i spasio od njih rožajsku komunu”. ,,Odgovorio im je da se ne predaje kukavicama, izdajnicima i nevjernicima. Pjevali su prije toga – Mi ‘oćemo tri narodna sina Enver Hodžu, Tita i Staljina, a onda ako si to zapjevao Goli otok odma”’.
Znao je što ga čeka ako se preda, pa je umjesto pregovora krenula paljba. ,,Otvorila se borba od sedam sati izjutra do dva poslije podne. Na njih dvojicu. Vojo Popović je poginuo od prvih metaka. Novak se borio, da je imao automatsko oružje rusvaj bi napravio, a i sa to malo oružja napravio je 17 leševa”, kaže Radoš.
On kaže da je među onima koji su držali opsadu bilo i onih koji su Novaka voljeli i poštovali, ali da su morali da ga ćeraju i ubiju. ,,Dešavalo se da mu neko od njih dobaci, doda municiju, ko god je to uradio, a vidjeli su, odmah su ga strijeljali. Pucajući u njega puškomitraljezom, otkinuli su mu prste na ruci. Kad je vidio da nema više municije dohvatio se pištolja i pucao sam sebi u sljepočnicu. Njegov metak ga je dotukao. Nije dao zlikovački metak da ga ubije”, zastaje Radoš.
Čuo je da su kasnije pričali da im je zamalo umakao preko Oštre jele, a vjeruje da bi i uspio samo da je imao municije.
,,Kada su mu prišli mrtvom, da bi mu se osvetili svezali su ga u kaiševe, u tendžere za vrat i vukli ga kilometar i po. Toliko su se na njega iživljavali i mrtvome mu u lobanju pucali. Da mu kosti i utrobu izrešetaju, nijesu mu mogli živome, pa u mrtva”, govori Radoš i glasno ih prekorava sa – stid ih bilo.
U plitkom grobu sahranili su dvojicu ratnih drugova. ,,Tu je počivao preko 20 godina. Nijesmo smjeli da se pomolimo na grob, pokušavali smo da preko ljudi saznamo đe je i šta. Znali su ljudi đe je zakopan, ali nijesu smjeli da kažu. Moja majka je ipak otišla ne njegov grob, imali smo dobrog prijatelja Miladina Tmušića. On joj je kazao grob Novakov. Išla je kukajući tamo uveče, kopala, jadila, grebala se po licu. Nije poslije toga dugo ni živjela. Krv joj se izlila u pluća, kako se udarala za sinove na grob, i precrkla je u beranskoj bolnici. Moj otac Petar preuzima inicijativu, i išao je po noći, da ih dublje zakopa da ih zvijeri ne jedu”.
Tek 1995. godine porodica uspijeva da Novakove posmrtne ostatke prebaci u porodičnu grobnicu. Skupilo se tada preko 300 zvanica, golootočani, njihove porodice, da odaju poštu svom u miru stradalom drugu.
Zabilježeno je da se nakon akcije, pri povratku u grad, pjevalo – Ubili smo dva-tri skota, što su protiv KP-jota. Nakon Novakove pogibije organizovana je proslava u Beranama. Gimnazijalca, 17-godišnjeg Milonju Zekića ćeraju da igra u kolo i slavi bratovu pogibiju. Odbio je. Isključili su ga iz partije, odveli na Goli otok, gdje je proveo tri godine.
(Nastaviće se)
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
OD MAJA 2006. DO MAJA 2026. (V): Obrazovaniji i dugovječniji, dok mlado stanovništvo odlazi
Objavljeno prije
6 danana
19 Juna, 2026
Monitor prenosi analize koje su uradili eksperti iz različitih oblasti za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) uoči obilježavanja dvije decenije od obnove nezavisnosti. Autor analize o demografiji je Gordana Radojević, predsjednica Društva statističara i demografa Crne Gore
Obnova državne nezavisnosti 2006. godine označila je početak novog razvojnog ciklusa Crne Gore, u kojem su demografski procesi odražavali šire društveno-ekonomske transformacije društva. Dvadeset godina kasnije, Crna Gora bilježi relativnu stabilnost ukupnog broja stanovnika i napredak u nizu ključnih demografskih i razvojnih pokazatelja. U odnosu na period obnove nezavisnosti, ukupan broj stanovnika povećan je za 1,7 odsto, očekivano trajanje života produženo je za više od pet godina, dok su stope smrtnosti odojčadi i djece višestruko smanjene, sa 11 odsto na 1,6 odsto. Istovremeno, broj visokoobrazovanih lica više je nego udvostručen, što ukazuje na značajan napredak u kvalitetu ljudskog kapitala.
Međutim, iza ovih pozitivnih trendova odvijaju se duboke strukturne promjene koje ukazuju na to da zemlja prolazi kroz intenzivnu demografsku transformaciju. Relativna stabilnost ukupnog broja stanovnika prikriva procese emigracije mladog i radno sposobnog stanovništva, ubrzanog starenja populacije i rastuće nejadnakosti u teritorijalnom rasporedu stanovništva.
Dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, ključni demografski izazov Crne Gore više nije prvenstveno pitanje ukupnog broja stanovnika i njihove ekonomske aktivnosti, već njihove starosne strukture, prostorne distribucije i dugoročne održivosti demografskog i ekonomskog razvoja.
Blagi rast ukupnog broja stanovnika, ali uz niže stope prirodnog priraštaja: Iako ukupan broj stanovnika Crne Gore bilježi blag rast u periodu 2006–2026, osnovni vitalni pokazatelji ukazuju na postepeno slabljenje prirodne reprodukcije stanovništva. Broj živorođenih smanjen je sa 7.531 u 2006. na istorijski minimum od 6.910 u 2025. godini, dok je broj umrlih porastao sa 5.968 na 6.398. Posljedično, prirodni priraštaj smanjen je za gotovo dvije trećine, sa 1.563 na 512 lica godišnje, dok je stopa prirodnog priraštaja opala sa 2,5 odsto na svega 1,0 odsto.
Iako Crna Gora i dalje bilježi pozitivan prirodni priraštaj, jasno je da se prostor za prirodnu reprodukciju stanovništva ubrzano sužava.
Emigracija postaje jedan od ključnih demografskih izazova: Jedan od najznačajnijih faktora koji ograničava demografski i ekonomski rast Crne Gore jesu negativni migracioni tokovi. Između dva posljednja popisa (2003–2023) prirodni priraštaj iznosio je 24.828 lica, ali je više od polovine tog povećanja anulirano negativnim neto migracionim saldom od 13.462 lica.
Posebno zabrinjava činjenica da se emigracija ubrzava u posljednjih 10 godina. U periodu 2015–2019. iz Crne Gore emigriralo je 8.499 lica, dok je u periodu 2020–2023. taj broj porastao na 15.506, prema podacima Uprave za statistiku. Samo tokom 2023. godine državu je napustilo gotovo 7.000 lica, što predstavlja najveći godišnji emigracioni odliv u novijoj statističkoj evidenciji.
Posebno zabrinjava što emigracioni tokovi dominantno obuhvataju mlado i radno sposobno stanovništvo, čime emigracija direktno utiče na fertilitet, tržište rada i dugoročni razvojni potencijal zemlje.
Kvalitet ljudskog kapitala raste, ali se demografska baza sužava: Jedna od najpozitivnijih transformacija u prethodne dvije decenije odnosi se na unapređenje obrazovne strukture stanovništva.
Broj visokoobrazovanih lica povećan je sa 61,8 hiljada u 2003. na 133,9 hiljada u 2023. godini, dok je broj lica bez škole ili sa nepotpunim osnovnim obrazovanjem smanjen sa 21,2 hiljade na svega 4,2 hiljade. Posebno je izražen rast broja lica sa postdiplomskim kvalifikacijama. Broj stanovnika sa završenim magistarskim studijama povećan je sa 5,2 hiljade u 2011. na gotovo 24 hiljade u 2023. godini, dok je broj doktora nauka porastao sa 964 na 1.837. Žene danas čine većinu visokoobrazovane populacije, kao i većinu lica sa završenim magistarskim studijama, što predstavlja jednu od najznačajnijih društvenih transformacija u prethodne dvije decenije.
Međutim, paralelno sa rastom kvaliteta ljudskog kapitala, dolazi do sužavanja njegove demografske osnove. Smanjenje mlađih generacija, starenje stanovništva i kontinuirana emigracija mladih i visokoobrazovanih otvaraju ozbiljno pitanje dugoročne sposobnosti Crne Gore da zadrži, reprodukuje i valorizuje unaprijeđeni ljudski kapital u funkciji budućeg razvoja.
Za dvije decenije Crna Gora je ostarila gotovo četiri godine: Najizraženija strukturna promjena u protekle dvije decenije odnosi se na ubrzano starenje stanovništva. U periodu 2006–2026. broj djece uzrasta do 14 godina smanjen je za 10,1 odsto, dok je broj mladih do 29 godina manji za 15,5 odsto, odnosno za oko 40 hiljada osoba. Istovremeno, broj stanovnika starijih od 65 godina povećan je za 37 odsto, dok je broj osoba starijih od 80 godina gotovo udvostručen, a radni kontigent od 15 do 65 godina smanjen za 1,5 odsto.
Prosječna starost stanovništva povećana je sa 35,9 godina u 2003. na 39,7 godina u 2023. godini, čime se Crna Gora približava pragu od 40 godina prosječne starosti, koji se u demografskoj teoriji smatra indikatorom izrazito stare populacije. Istovremeno, broj opština koje se nalaze u fazi duboke demografske starosti (sa prosječnom starošću iznad 40 godina) za 20 godina povećan je sa svega 3 (od 21 opštine) na čak 17 (od 25 opština).
Crna Gora se demografski polarizuje: Protekle dvije decenije obilježene su izraženom unutrašnjom redistribucijom stanovništva i produbljivanjem regionalnih dispariteta. U periodu 2003–2023. godine sjeverni region izgubio je 39 hiljada stanovnika, odnosno petinu svoje populacije (-20,4 odsto). Istovremeno, središnji region porastao je za 10,9 odsto, a primorski za 14,2 odsto.
Ovakva kretanja potvrđuju kontinuiranu koncentraciju stanovništva u razvijenijim urbanim i primorskim gradovima, uz istovremeno pražnjenje manje razvijenih i sjevernih opština. Regionalna depopulacija sjevera prerasta iz demografskog u ozbiljan razvojni problem, jer dovodi do slabljenja lokalnih tržišta rada, smanjenja fiskalnog kapaciteta opština i daljeg pada investicione atraktivnosti regiona.
Crna Gora prolazi demografsku tranziciju bez jasne populacione politike:
Uprkos sve izraženijim demografskim izazovima, Crna Gora tokom dvije decenije nezavisnosti nije razvila cjelovitu populacionu politiku niti je uspostavila institucionalni okvir za sistemsko upravljanje demografskim promjenama. Tek 2024. godine formiran je Savjet za demografiju, koji je do sada održao samo konstitutivnu sjednicu, i najavljena je izrada Strategije demografskog razvoja 2027–2037. godina.
Demografski izazovi više nijesu pitanje daleke budućnosti, već faktor koji već danas oblikuje tržište rada, održivost penzionog i zdravstvenog sistema, regionalni razvoj i konkurentnost ekonomije. Bez sistemskog i dugoročnog odgovora države, postojeći trendovi mogu dovesti do daljeg smanjenja radnog kontingenta, rasta fiskalnih pritisaka i produbljivanja regionalnih nejednakosti. Zbog toga je neophodno da Crna Gora u narednom periodu razvije sveobuhvatnu populacionu i migracionu strategiju zasnovanu na podacima i dobrim praksama.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
OD MAJA 2006. DO MAJA 2026. (IV): Građanska Crna Gora: Ideja u izgradnji
Objavljeno prije
2 sedmicena
12 Juna, 2026
Monitor prenosi analize koje su uradili eksperti iz različitih oblasti za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) uoči obilježavanja dvije decenije od obnove nezavisnosti. Autor analize o građanskoj državi je Vuk Čađenović, izvršni direktor Instituta Damar
Malo je pojmova u savremenom crnogorskom političkom govoru koji se toliko često upotrebljavaju, a tako rijetko precizno ispunjavaju sadržajem, kao što su građanska država i otvoreno društvo. Oba pojma su prisutna u deklaracijama, partijskim programima i javnim nastupima, ali njihova stvarna vrijednost ne mjeri se na nivou političkog jezika, već na nivou institucionalne prakse i društvenih odnosa koje proizvode. Upravo zato je, dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, korisnije pitati koliko je Crna Gora operativno građanska i otvorena, nego da li se takvom naziva.
Na normativnom planu odgovor nije sporan. Crna Gora je ustavno određena kao građanska država, što znači da politička zajednica počiva na građaninu kao nosiocu suverenosti, a ne na privilegovanom identitetskom kolektivu. Međutim, između ustavne formule i društvene stvarnosti postoji prostor u kojem se odlučuje stvarni karakter jednog poretka. Taj prostor čine institucije, političke partije, kultura javne rasprave i svakodnevna sposobnost društva da prihvati razliku bez pretvaranja razlike u trajni sukob.
Tu je korisno prizvati Poperovu ideju otvorenog društva. U najkraćem, otvoreno društvo nije zajednica bez identiteta, uvjerenja ili sukoba, nego poredak u kojem su vlast, norme i odluke otvoreni za kritiku i korekciju. Zato se u crnogorskom kontekstu može reći da građanska država i otvoreno društvo nijesu dva odvojena ideala, nego dva povezana zahtjeva: jednakost prava, institucionalna nepristrasnost i politički prostor u kojem različiti identiteti mogu koegzistirati bez težnje da bilo koji od njih trajno monopolizuje državu.
Posmatrano iz te perspektive, položaj žena predstavlja jedan od jasnijih pokazatelja da se crnogorski politički prostor makar djelimično otvarao. U Skupštini Crne Gore vidi se rast učešća žena: sa 7 poslanica, odnosno 8,64 odsto, u periodu 2006–2012 na 23 poslanice ili 28,40 odsto u aktuelnom sazivu od 2023. godine. Sličan trend vidi se i u lokalnim parlamentima, gdje je udio žena sa 12,7 odsto u 2009. porastao na 35,8 odsto u 2023, uz rast broja odbornica sa 92 na 303. To pokazuje da je sistem otvoreniji prema dijelu društva koji je dugo bio potisnut sa margine odlučivanja. Ipak, razlike među opštinama – od 54,5 odsto u Budvi do 22,6 odsto u Petnjici 2023. godine – pokazuju da taj proces nije jednako učvršćen na svim nivoima. Istovremeno, rast ne znači da su rodne barijere prevaziđene. Prije pokazuje da su kvote i institucionalni mehanizmi otvorili vrata koja partijska selekcija i politička kultura same nijesu bile spremne da otvore u istoj mjeri, pa otpor patrijarhalnih obrazaca i dalje ostaje prisutan.
Slična logika važi i za položaj manjinskih zajednica. U periodu 2006–2023 zastupljenost manjinskih partija u Skupštini Crne Gore varira, ali 2023. godina predstavlja maksimum, sa ukupno 10 mandata manjinskih lista i partija: 6 Bošnjačke stranke, 3 albanskih partija i 1 hrvatske partije. To pokazuje da je u pluralnom društvu politička stabilnost održivija kada se različitosti institucionalno uključuju, nego kada se politika gradi oko pretpostavke jedne dominantne zajednice. Građanska država, u tom smislu, nije negacija manjinskih identiteta, već okvir u kojem se oni politički priznaju bez dovođenja u pitanje jednakosti građana.
Međutim, upravo tu počinje i složeniji problem. Afirmativna zastupljenost nije isto što i depolarizacija. Raspoložive analize pokazuju da su manjinske partije dugo djelovale kao stabilizatori suverenističkog i proevropskog pola, ali i da se dio biračkog prostora postepeno etnički konsolidovao. Među Bošnjacima podrška Bošnjačkoj stranci raste sa 23,0 odsto u 2012. na 45,5 odsto u 2023, dok kod Albanaca zbirna podrška albanskim partijama raste sa 12,3 odsto u 2006. na 40,6 odsto u 2023. godini. To ne znači da su manjinski birači politički monolitni, jer i dalje postoji prostor za građanske alternative, ali znači da su partije često ispravnu ideju afirmativne reprezentacije prevodile u trajnu logiku etničkog adresiranja birača. Tako se od referendumske formule građanske i multietničke države postupno prelazi ka obrascu u kojem partije razlike ne amortizuju, nego ih održavaju kao stabilnu infrastrukturu političke mobilizacije.
Otvorenost jednog društva, međutim, ne mjeri se samo time ko je formalno prisutan u institucijama, već i time kako društvo doživljava različite grupe. Podaci o socijalnoj distanci omogućavaju i vremensko poređenje. Na skali od 0 do 1, gdje više vrijednosti znače veću negativnu socijalnu distancu, distanca prema Albancima pada sa 0,471 u 2006. na 0,383 u 2016. i 0,292 u 2026. godini. Distanca prema Romima ostaje vrlo visoka 2006. i 2016. godine (0,605), ali u 2026. pada na 0,362. Nasuprot tome, distanca prema LGBT osobama ostaje gotovo nepromijenjeno visoka: 0,57 u 2006, 0,57 u 2016. i 0,561 u 2026. Za spremnost građana da prihvate političkog predstavnika „druge“ nacije nemamo jednako jasan direktan indikator, ali obrasci polarizacije pokazuju da etničko-nacionalna dimenzija i dalje predstavlja jezgro političkog razdvajanja i da se referendumska linija srpsko-crnogorskog konflikta nije ugasila, već se periodično reaktivira kroz pitanja državnosti, odnosa prema Srbiji, crkvi i simboličkom identitetu države.
Zato se pitanje građanske države nužno vraća na političke partije. Tu nije dovoljno pitati koja je partija nominalno građanska. Mnogo je važnije pitati ko u praksi amortizuje, a ko pojačava identitetske rascjepe. Raspoložive analize pokazuju da su partije u Crnoj Gori često promjenljivije od blokova: mijenjaju se organizacije i koalicije, ali su osnovne linije suverenističko-procrnogorskog i prosrpskog pola trajnije od pojedinačnih aktera. DPS je dugo funkcionisao kao relativno multietnički stub suverenističkog bloka, ali se s vremenom i sam etnički sužavao. Demokrate, URA i PES jesu u određenim fazama okupljali heterogenije birače, ali ta širina sama po sebi nije značila prevazilaženje identitetske politike; često je prije označavala labavu koegzistenciju različitih segmenata koji se pod pritiskom „tvrdih“ tema ponovo razilaze. Upravo zato bi bilo pogrešno izjednačiti etničku raznolikost biračke baze sa stvarnom građanskom integracijom. Problem crnogorskog partijskog sistema nije samo u tome što postoje otvoreno nacionalne partije, već u tome što i nominalno građanski akteri često preuzimaju logiku blokovske mobilizacije i identitetske signalizacije kada procijene da je to politički korisno. Partije, dakle, ne stvaraju sve rascjepe iz ničega, ali ih organizuju, artikulišu i prevode u izborne i koalicione strategije.
Tu se zatvara krug između građanske države i otvorenog društva. Ako je građanska država institucionalni oblik jednakosti, onda je otvoreno društvo njen kulturni i politički uslov. Bez otvorenog društva, građanska država lako ostaje ustavna proklamacija koju identitetske mobilizacije i zatvorene partijske strukture prazne iznutra. Bez građanske države, otvoreno društvo ostaje normativni ideal bez dovoljno snažnog institucionalnog oslonca. Zato je za Crnu Goru korisnije da ove dvije ideje posmatra kao međusobno zavisne procese nego kao paralelne diskurse.
Dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, najpoštenija ocjena možda glasi ovako: Crna Gora jeste postala otvorenija i inkluzivnija nego što je bila 2006. godine, ali još nije dovoljno konsolidovala građanski model da bi on bio otporan na političke i identitetske regresije. Napredak je vidljiv u rastu političke zastupljenosti žena i u institucionalnoj prisutnosti manjinskih aktera. Istovremeno, ostaju ozbiljna ograničenja: spora promjena prema grupama koje nose najdublje kulturne predrasude, visoka i gotovo nepromijenjena distanca prema LGBT osobama, kao i partijski sistem koji društvene rascjepe češće prevodi u instrumente mobilizacije nego u mehanizme njihovog prevazilaženja. Pravi test naredne decenije neće biti koliko će se puta u javnosti izgovoriti sintagma građanska Crna Gora, već koliko će država i društvo uspjeti da izgrade poredak u kojem su različitost, kritika i jednakost normalno stanje, a ne povremeni politički gest.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
OD MAJA 2006. DO MAJA 2026. (III): Što ga više mijenjamo, to je više isto
Objavljeno prije
3 sedmicena
5 Juna, 2026
Monitor prenosi analize koje su uradili eksperti iz različitih oblasti za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) uoči obilježavanja dvije decenije od obnove nezavisnosti. Autor analize o stanju u pravosuđu je advokat Siniša Gazivoda
Pravda za državu predstavlja temeljni okvir za uspostavljanje reda, vladavinu prava, socijalnu jednakost i odgovornost institucija prema građanima. Ona se ogleda u funkcionalnom pravosudnom sistemu, poštovanju ljudskih prava, zaštiti najslabijih kroz socijalnu pravdu i ravnopravnom tretmanu svih pred zakonom, čime se jača povjerenje u državne strukture.
Vladavina prava je jedan od ključnih postulata Evropske unije (EU). Iako njene države članice imaju različite nacionalne identitete i tradicije, temeljno značenje vladavine prava isto je u svim zemljama i uključuje šest načela: zakonitost, uključujući transparentan, odgovoran, demokratski i pluralistički proces donošenja zakona; pravnu sigurnost; zabranu proizvoljnog korišćenja izvršne vlasti; efikasnu sudsku zaštitu od strane nezavisnih i nepristrasnih sudova; efikasnu sudsku kontrolu, uključujući poštovanje temeljnih prava; podjelu vlasti i jednakost pred zakonom.
Borba za pravdu i uspostavljanje vladavine prava vjerovatno je obilježilo svaki dan postojanja Crne Gore, nakon obnove nezavisnosti 2006. godine. Vladavina prava je bila predmet reformi, političkih upotreba i zloupotreba, suštinska vrijednost iskrenih poklonika i poštapalica za političke frazere koji su je formalno proklamovali.
Njen ključni stub je stvaranje profesionalnog, efikasnog i nezavisnog pravosuđa. Reforma pravosuđa je započeta još početkom dvijehiljaditih, a ni nakon četvrt vijeka nije donijela rezultate koji bi građanima garantovali pravdu u razumnom roku i jednakost pred zakonom.
Kao najteži i najvažniji test njene sposobnosti i dan danas ostaje da obezbijedi vladavinu prava, zaštitu ljudskih prava i efikasno funkcionisanje institucija. To je vjerovatno najvažniji zadatak na crnogorskom putu ka članstvu u EU.
Zato je važno da se o reformi pravosuđa ne govori samo kao o tehničkom uslovu na evropskom putu, već kao o pitanju od suštinskog značaja za svakodnevni život građana. Od kvaliteta rada sudova i tužilaštava zavisi povjerenje građana u institucije, osjećaj sigurnosti i uvjerenje da država funkcioniše jednako za sve. Kada to povjerenje izostane, gubi se osnovni temelj društvenog ugovora i vjera da se promjene mogu ostvariti kroz institucije, a ne mimo njih.
Zato u susret debati o ključnim tačkama razvoja crnogorske države i društva od maja 2006. do maja 2026. godine, dajemo pregled sprovođenja reformskih aktivnosti koje su trebale donijeti pravdu i vladavinu prava.
Reforma pravosuđa u Crnoj Gori započeta je 2000. godine donošenjem Projekta reforme pravosuđa od strane Vlade ondašnje Republike Crne Gore. Na prvi pogled poređenje toga kako je pravosuđe izgledalo na početku reforme, a kako izgleda sada, vjerovatno bi se najbolje moglo opisati francuskom izrekom – plus ça change, plus c’est la même chose (što se više mijenja, to je više isto). Ovo posebno ako se to poređenje čini iz ugla koji je građanima najvažniji – dužina trajanja postupaka, povjerenje u pravosuđe, percepcija rezistentnosti pravosuđa na korupciju, politički i drugi uticaj. Ipak, pažljivijim sagledavanjem, u dosadašnjoj reformi desile su se i brojne izuzetno važne promjene.
U prvoj fazi reforme, nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore donošenjem Ustava Crne Gore iz 2007. godine, imenovanje i razrješenje sudija, osim predsjednika Vrhovnog suda, iz nadležnosti Skupštine prešlo je u potpunu nadležnost Sudskog savjeta, dok je državne tužioce i dalje birala Skupština. Sudski savjet bio je sačinjen od: četvoro sudija koje bira i razrješava Konferencija sudija, dva poslanika koje bira i razrješava Skupština iz reda parlamentarne većine i opozicije, dva ugledna pravnika koje bira i razrješava predsjednik Crne Gore i ministra pravde.
Od iskazivanja namjere za pristupanje EU, sticanja statusa kandidata za članstvo 2010. godine i započinjanja pregovora o pristupanju u junu 2012. godine, pa do danas, pravosudna reforma u najvećem dijelu se planira i sprovodi kao dio procesa za ispunjavanje kriterijuma za članstvo u Uniji. Konkretnije, od otvaranja pregovora za poglavlje 23 – Pravosuđe i osnovna prava, te donekle za pregovaračko poglavlje 24 – Pravda, sloboda i sigurnost u decembru 2013. godine, koncept reforme sprovodi se, više ili manje uspješno, u kontekstu pregovaranja.
U tom smislu, u junu 2013. godine, Vlada je usvojila akcione planove za poglavlja 23 i 24, a zatim je u julu 2013. godine Skupština donijela Amandmane na Ustav Crne Gore koji su uveli i značajne izmjene u pogledu pravosuđa. Izbor predsjednika Vrhovnog suda i predsjednika Sudskog savjeta prenijeti su u nadležnost Sudskog savjeta. Propisana je kvalifikovana većina za izbor sudija Ustavnog suda, Vrhovnog državnog tužioca, izmijenjena je struktura Sudskog savjeta na način da više poslanici u Skupštini Crne Gore nijesu članovi Sudskog savjeta već je povećan broj uglednih pravnika koje, u skladu sa izmjenama, Skupština bira kvalifikovanom većinom. Izbor državnih tužilaca, osim vrhovnog državnog tužioca u potpunosti je prenijet u nadležnost Tužilačkog savjeta.
Uvođenjem revidirane metodologije za pristupanje Uniji tokom 2020. godine, poglavljima 23 i 24 dat je značaj „srca procesa pregovaranja”, budući da je vladavina prava jedna od osnovnih vrijednosti na kojima je Unija utemeljena, pa se po novoj metodologiji prvi klaster, u koji spadaju ova poglavlja, prvi otvara i ostaje otvoren tokom cijelog pregovaračkog procesa.
Političke promjene iz ljeta 2020. godine i njihove određene reperkusije ne mogu se izostaviti ni iz najkraće kontekstualizacije pravosudne reforme. Reforme koje su uslijedile uticale su i na kadrovski sastav pravosudnih institucija. Ove promjene doprinijele su jačanju odgovornosti u sistemu i dovele do toga da se na optuženičkoj klupi u ovom trenutku nalaze veoma istaknuti predstavnici pravosuđa od kojih su neki bili i nosioci same pravosudne reforme, iako za sva lica za koja je postupak još uvijek u toku i dalje važi pretpostavka nevinosti.
Međutim, činjenica da su neki od njih sa čelnih pozicija u pravosuđu i organima za sprovođenje zakona prešli na optuženičke klupe u svakom slučaju upućuje na tektonske potrese i promjene u pravosudnom sektoru. Ovi slučajevi predstavljaju, možda i najveći izazov za sudstvo u njegovoj dosadašnjoj istoriji. Sudovi moraju da pokažu da su nepristrasni i nezavisni i od tih pojedinaca kojima sude, ali i od političkih centara moći koji očekuju ovakav ili onakav ishod postupka, kao i od očekivanja opšte javnosti, te da pri tome obezbijede pravo na pravično suđenje svim okrivljenim licima. Uz to i sam postupak mora biti sproveden u razumnom roku, kako zbog prava okrivljenih, tako i zbog efikasnog sprovođenja pravde.
Očekivanja koja se u okviru pregovaračkog poglavlja 23 ispostavljaju pred crnogorsko pravosuđe – prije svega ispunjavanje standarda nepristrasnosti, nezavisnosti, odgovornosti, efikasnosti, profesionalizma, pristupa pravdi i kvaliteta – cijeniće se, između ostalog, i po postupanju u ovim slučajevima.
U cilju postizanja prethodno navedenih standarda, Vlada Crna Gora je u maju 2024. godine usvojila Strategiju reforme pravosuđa (2024 – 2027) sa Akcionim planom za njenu primjenu 2024–2025. Podsjećamo, to je četvrta strategija reforme pravosuđa koja je usvojena u periodu od obnove nezavisnosti (2007 – 2012, 2014 – 2018, 2019–2022, 2024 – 2027).
U junu 2024. godine Crna Gora je dobila pozitivan IBAR, odnosno Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (Interim Benchmark Assessment Report) za poglavlja 23 i 24 i dobila završna mjerila u postupku pregovaranja sa Evropskom unijom. Ipak, nešto više od godinu dana nakon dobijenog pozitivnog IBAR-a već se radi na ponovnim izmjenama pojedinih zakona koji su tada usvojeni. Formalno gledajući ovo bi trebalo biti početak završne faze naših pregovora, odnosno finalizacija ispunjavanja zadatih mjerila. Međutim, nije mali broj onih koji vjeruju da ovo nije bio zaslužen rezultat, već da je bilo „gledanja kroz prste” kako bi EU imala makar jednu uspješnu priču u procesu proširenja.
Nijedna reforma neće biti uspješna bez jasne političke volje i elementarnog društvenog konsenzusa i suštinskih, a ne samo formalnih promjena. Nezavisno, profesionalno i efikasno pravosuđe mora biti shvaćeno kao zajednički interes svih – vlasti, opozicije, pravosudnih institucija i građana. Tek kada ta svijest postane stvarni okvir djelovanja, biće moguće govoriti o reformi koja je završila svoj formalni krug i počela da proizvodi suštinske rezultate.
Do tada će mnogi građani i građanke Crne Gore sačekati na svoju pravdu.
(Nastaviće se)
Komentari

PODGORICA BIRALA IZMEĐU SRĐANA PERIĆA I PRINUDNE UPRAVE: Vrijeme preokreta
DEPOLITIZACIJA DRŽAVNIH PREDUZEĆA: SLUČAJ EPCG: Partijska se ne poriče
STEČAJNA MAFIJA U CRNOJ GORI: HTP Boka i pustošenje državne imovine
Izdvajamo
-
INTERVJU2 sedmiceRADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI „21.MAJ“: Crna Gora nema bolje rješenje od pridruživanja EU
-
DRUŠTVO4 sedmiceDEPORTACIJE – 34 GODINE OD ORGANIZOVANOG ZLOČINA: Muk koji govori
-
Izdvojeno4 sedmiceGIGANT IZA ZAVJESE PLANETARNE MOĆI: Kina može započeti ekspanziju koja će ugroziti njen razvoj
-
Izdvojeno4 sedmiceIRAN – SAD – IZRAEL: Kaleidoskop rata i mira
-
INTERVJU4 sedmiceERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Proizvodnja krize
-
HORIZONTI4 sedmiceSLUČAJ SENJAK – OBMANE, CENZURE, ZAVJERE…: Samospoticanje Vučićevog režima
-
Izdvojeno4 sedmiceREVIZIJA NOVIJE ISTORIJE, SNS FILM O REFERENDUMU: Ćaci pamflet
-
DRUŠTVO3 sedmiceNASTAVLJA SE NELEGALNA GRADNJA KOMPANIJE CARINE U BAOŠIĆIMA: Pod ministrovim kišobranom
