DANAS, SJUTRA

Zločin koji traje

Objavljeno prije

6 godina

31 Maja, 2020

Objavio:

Milena Perović

Njegovo ime se ni na ovu godišnjicu ratnog zločina deportacija gotovo i ne pominje. A bio je premijer zemlje koja je lovila i deportovala u smrt, na nož snagama Radovana Karadžića oko stotinu bosanskih izbjeglica. I danas, u novom odijelu, sa starim partnerima, potpiruje mržnju i nacionalne tenzije. Uz tišinu Zapada

Prošla je još jedna godišnjica ratnog zločina deportacije bosanskih izbjeglica. Dvadeset osma. I opet nema puno onih koji ga se javno sjete – tek rijetki civilni aktivisti i medji. Njegovo ime se ni na ovu godišnjicu gotovo i ne pominje. A bio je premijer zemlje koja je, po nalogu vlade, lovila i slala snagama Radovana Karadžića oko stotinu bosanskih izbjeglica. U smrt. Pobijeni su nakon što su napustili crnogorsku granicu. Samo zbog imena. Niko zbog toga nikada nije odgovarao. Najviše zbog toga da se Njegovo ime ne bi pominjalo.

On je i dalje je na čelu zemlje. Tada premijer, danas predsjednik Crne Gore. Milo Đukanović. Predsjednik vladajuće Demokratske partije socijalista. Čiji vrh kontroliše crnogorske institucije i pravosuđe. Zbog toga, njegovog imena nema na optužnicama za ovaj, ali ni za druge zločine. Krivična prijava za zločin deportacija koju su crnogorskom tužilaštvu podnijeli 2012. godine profesor Milan Popović, poslanik Koča Pavlović i glavni i odgovorni urednik Monitora Esad Kočan, usamljeni je dokument u kom se Đukanović označava kao najodgovorniji za slučaj deportacija. Istina je jednostavna: Đukanović je vodio Vladu, koja je izdala naređenje da se ti ljudi pošalju u smrt. Tu prijavu tužilaštvo, odnosno dvojac Milivoje Katnić/Ivica Stanković odbacili su nakon nekoliko godina držanja u fioci. Očekivano. Isto tužilaštvo nije odreagovalo na svjedočenje Momira Bulatovića, predsjednika Crne Gore u vrijeme deportacija, koji je na sudu kazao da je to bila „državna greška“. Sistematsko ignorisanje zločina deportacije BiH izbjeglica, od strane tužilaštva koje zatvara oči pred ovakvim svjedočanstvima, i suda koji za ovaj zločin nije osudio čak ni izvršioce, može da realizuje samo onaj koji kontroliše pravosuđe. I to je jednostavna istina. To može biti samo onaj koji ima razloga da želi da se o tome ćuti. Onaj koji neprikosnoveno vodi vladajuću partiju, koja je, prema brojnim ocjenama i međunarodnih izvještaja, ovdašnje institucije pretvorila u fasadu kojom se maskira diktatura. Mi, domaći, imali smo prilike i da čujemo snimke o tome kako Đukanovićevi prijatelji potplaćuju tužioce da crtaju optužnice po njihovoj volji. Kao što smo imali prilike da gledamo i kroz kakav je pakao godinama prolazio Slobodan Pejović, hrabri policijski inspektor iz Herceg Novog, koji je odbio da ćuti o zločnu depotacije.

Očekivano je što se specijalni tužilac Milivoje Katnić opet kandiduje za isto mjesto. Da bi, kako je rekao, nastavio da radi „dobro i profesionalno“. Očekivano je i da opet bude izabran. Da bi na optužnicama i dalje bila samo imena oponenata Đukanovića, ili onih koje on odluči da žrtvuje zarad poena od Zapada. Koji i dalje okreće glavu. Katnić i Stanković, i pored najave Stankovića, kada je izabran, da će se posebno pozabaviti ratnim zločinima, odbacili su sve predmete ratnih zločina. Stankovićeva obećanja zvučala su prazno i tada. Ne samo zbog toga što je ratna vlast i dalje tu. Dok se zaklinjao da će rasvjetljavati ratne zločine, vrhovni državni tužilac je izabrao da te poslove radi, kao njegova desna ruka, čovjek čije se ime pominje u zločinima u Cavtatu.

Danas, onaj čije se ime ćuti kad se pominje slučaj deportacija, predstavlja sebe kao garant mira u Crnoj Gori i šire. U ovom društvu slabo ko čuje da je sistematsko zataškavanje i ćutanje o ratnim zločinima nastavak zločina. Nadu da se istina ipak ne može ubiti podstakla je drama Željka Vušurovića Deportacija, u režiji Gradimira Gojera, koju uspkos svemu režim i čuvari njegovih kapija nijesu uspjeli da zatvore u bunker.

Istinu o zločinima čekaju još mnoge blokade. Đukanović danas, u novom ruhu, sa starim partnerima i dalje potpiruje nacionalne tenzije. Tu su i dalje i Vučić i Amfilohije, dijelovi opozicije. Zato Crnoj Gori treba, nikad jači, građanski pokret. Da se jednom suočimo sa mračnim duhovima prošlosti. Kako oni ne bi postali naša kobna budućnost.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:1545

Sljedeće

Ljudi i predznaci

Ne propusti

Privatno preduzeće Domovina

DANAS, SJUTRA

Tekovine

Objavljeno prije

3 dana

20 Februara, 2026

Objavio:

Milena Perović

Sve je tu, od zarobljenih institucija do selektivne pravde. Dodatno, ne samo da je vlast preuzela Đukanovićeve mehanizme vladanja, nego je dobar dio te vlasti na njegovim podešavanjima od prije 1997. godine. Crna Gora će ili biti gurnuta u bezdan te prošlosti, ili smoći snage da uđe u EU

Bivša ministarka prosvjete Vesna Bratić uhapšena je početkom ove sedmice pod svjetlima kamera i svezana lisicama, kao da je u najmanju ruku vodila kakvu terorističku ćeliju, a ne uradila ono što je decenijama radila i radi vlast. Smjenjuje tuđe političke kadrove da postavi svoje. Bivša ministarka smijenila je politički postavljene direktore škola da bi napravila mjesto za one sa njenim političkim predznakom. Istina, neopreznije nego njeni prethodnici. Institucije nijesu ni mrdnule prstom dok je kao aktuelna ministarka prosvjete sijala govor mržnje i raspirivala nacionalnu netrepeljivost.

Bivšoj ministarki određen je tridesetodnevni pritvor, da ne pobjegne i ne utiče na svjedoke. U zemlji u kojoj je šef organizovane kriminalne grupe Miloš Medenica, samo koju sedmicu ranije, lagano odšetao iz kućnog pritvora u kom je boravio bez nanogice.

Neki bi rekli i da je baš Medeni za sve kriv. Otkako se krajem prošle sedmice stvarni ili vještački kreirani Miloš Medenica poigrao sa cjelokupnim bezbjednosnim sektorom i institucijama, izvedene su četiri spektakularne tužilačko policijske akcije. Hapšenje za hapšenjem. Tri njihova i Bratićka, za balans. No, pokušaj da se pokaže da sistem radi proizveo je kontra utisak – nepravde i duboko politizovanih institucija. Zvižudci iz političkih redova ne pomažu.

Hapšenje bivše ministarke javno je osudio dio prosrpskih partija u vlasti. I normalno, SPC. Organizovan je i protest podrške Vesni Bratić – “Srpkinji” koja je zadala udarac mrznom DPS-u. Tvrde da se radi o protestu borbe za pravdu i principe. Pljeskali su, međutim, kada je nedavno uhapšen bivši DPS ministar Milutin Simović, jer je za pet godina pojeo 5000 eura o državnom trošku. U zemlji u kojoj se na račun građana te pare i dan danas pojedu za jedan funkcionerski obrok.

I Simović je, naravno, imao svoje borce za „pravdu“. Iz DPS –a su nakon njegovog hapšenja ocijenili da je tužilaštvo formalizovalo politički progon Demokratske partije socijalista.

Za sad nema protesta podrške Veselinu Baroviću. Crnogorski kontroverzni biznismen, kako je nazivan, kum i prijatelj dugogodišnjeg vođe, uhapšen je tek koji dan prije bivše ministarke Bratić. Zbog dva pištolja koje je legalno posjedovao, i zato što je, tvrdi tužilaštvo, utajio porez od oko 300 hiljada eura. Krajem prošle godine ukupan nenaplaćeni porez dužnika na crnoj listi iznosio je oko 300 miliona eura. I nikom ništa. Barović je pušten da se brani sa slobode. O njegovoj imovini koja je misteriozno porasla preko milijarde u vrijeme Đukanovića, institucije nijesu rekle ni riječ. Za razliku od Kuma, danas počasnog predsjednika DPS, Barovića se institucije eto sjete.

Znakova da je pravosuđe ostalo crna rupa, iako je zemlja pred vratima Evrope, ne nedostaje. Gotovo niko nije ni primijetio da je ove sedmice Osnovno tužilaštvo odbacilo krivičnu prijavu u slučaju policijske torture u Zlatarskoj ulici. Prijava je odbačena zbog zastare. Iz Akcije za ljudska prava (HRA) podsjetili su da je zastara uslijedila pošto su i Ustavni sud Crne Gore i Evropski sud za ljudska prava utvrdili da državno tužilaštvo nije sprovelo istragu u skladu s međunarodnim standardima. Ne tako davno, zastarela je i afera Telekom, priča koja je vodila do familije Đukanović.

Odavno je jasno da je zastarelo i obećanje nove vlasti da će stvoriti sistem pravedniji od Đukanovićevog. Umjesto toga, preuzeli su njegove mehanizme vladanja. Sve je tu, od zarobljenih institucija do selektivne pravde. Dodatno, dobar dio vlasti je na podešavanjima Đukanovića prije 1997. godine. Kad je mrzio hrvatsku šahovnicu, i izvršavao naredbe Slobodana Miloševića. Izbor je tu: Crna Gora će ili biti gurnuta u bezdan te prošlosti, ili smoći snage da uđe u EU.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Život ispred prava

Objavljeno prije

1 sedmica

13 Februara, 2026

Objavio:

Milena Perović

Čelnici policije i pravosuđa, premijer i ministar pravde održali su „jedan lijep sastanak“, i zaključili da niko nije kriv što su pobjegli Miloš i Lidija. Sistem je kriv, presudili su. Istovremeno, sve zakonske nedostatke koje nova vlast evo peta godina ispravlja, potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić je podrobno izložio mještanima Trnovača. Čini se da su mu njih petnaestoro povjerovali

„Život ide uvijek ispred prava“, utješio je zabrinutu javnost ove sedmice ministar pravde Bojan Božović, nakon što je dvoje zvučnih bjegunaca plastično demonstriralo kako to kod nas izgleda u praksi. Osude te posle sto godina na jedvite jade, pa imaš kad da se spakuješ i dogovoriš s jatacima. Onda na oči policije, koja nije fikus ne daj Bože, lagano odšetaš iz kućnog privora, ili zemlje. I fino živiš ispred prava. Izdaleka pišeš pisma javnosti, kritikuješ tužilaštvo, šegačiš se sa organima reda video snimcima. Život je lep, što bi rekli.

Lijepo je i vlastima. Čelnici policije i pravosuđa, premijer i ministar pravde održali su ove sedmice „jedan lijep sastanak“, i zaključili – niko nije kriv. Što bi rekao ministar Božović: „Ne mislim da iko treba da podnese ostavku“. Sistem je kriv, presudili su. A sistem ko sistem, nije lična imenica.

Na sastanku je dodatno „afirmisano da svaka institucija unutar svog sistema aktivira mehanizme koji su joj na raspolaganju”. Niko nije vidio ništa sporno u tome što mehanizama ima, samo nijesu na vrijeme „aktivirani“.

Akcija za ljudska prava zatražila je da državno tužilaštvo hitno i temeljno ispita okolnosti bjekstva Miloša Medenice. Precizirali su da je Uprava policije bila dužna da spriječi njegovo bjekstvo , jer je u njihovoj nadležnosti izvršenje mjere zabrane napuštanja stana koja mu je je bila određena. Pobrojali su više odredbi različitih zakona, koji policiju ne samo obavezuju, nego joj i omogućavaju da kontinuirano i djelotvorno sprovodi tu mjeru. “Suprotno tumačenje, koje je javno saopštio direktor Uprave policije, prema kojem policija nakon konstatovanja kršenja mjere nema nikakvu dalju obavezu postupanja, upućuje na krivičnu odgovornost za neizvršavanje sudske odluke (čl. 395 KZCG), pored toga što vodi obesmišljavanju instituta mjera nadzora”, upozorili su iz HRA.

Na odgvoornost nijesu slijepi samo ministar pravde i vrh policije. Zar slučajno- ne prepoznaju je ni u DPS-u. „DPS ne ośeća bilo kakvu odgovornost tim povodom, budući da već šestu godinu djelujemo iz opozicije”, izdeklamovala je poslanica te partije Aleksandra Vuković Kuč . Vješto izbjegavajući pitanje koje joj je u stvari postavljeno – o odgovornosti DPS za sistem koji je proizveo medenice i ostale. “Poznat vam je stav da ne komentarišemo nepravosnažne sudske odluke i ni ovaj slučaj u tom smislu nije izuzetak”, napomenula je. Šta ti je poštovanje na djelu, prezumpcije nevinosti. Nevini počasni preśednik sigurno ośeća radost zbog“reformisanog” podmlatka.

Potpredsjednik Vlade za bezbjednost Aleksa Bečić izašao je na teren da objasni voljenom “većinskom narodu”, što bi rekli njegovi, da nisu Demokrate odgovorne. Bečić je “žiteljima” Trnovača kod Bijelog Polja pojasnio sve zakonodavne nedostatke, zbog kojih je Medenica navodno utekao. Za sve je normalno kriv DPS, a nova vlast evo peta godina nikao da ispravi te zakone, ni da su kriva Drina. Kad hoće, uspiju za dva dana da usvoje i po 400 zakona. Čini se da su Bečiću njih petnaestoro u Trnovaču povjerovali.

Ima još važnih zgoda u Montenegru. Milan Knežević se, javio je, čuo sa Aleksandrom Vučićem prije desetak dana, u četvrtak oko 23h. Poslao mu je poruku nakon utakmice Crvena Zvezda – Selt. Proćaskali su i razveselili se. Mandiću, međutim, još nije bratski odgovorio ostaju li zajedno. Utješili su ipak voljeni narod, gdje god da ih put odnese, cilj ostaje isti. Zastave, jezik, kapele, i ostale identitetske magle neće stati. Bjekstva i utvrđivanje odgovornosti nisu više njihova tema. Ne računajući Kneževićev jeftini vic.

Ono, u pravu je ministar. Jedno je pravo, drugo je život. Sistem s rupama svima odgovara.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Makar Milan ode

Objavljeno prije

2 sedmice

7 Februara, 2026

Objavio:

Milena Perović

Odlazak Kneževića iz vlasti odškrinuo je vrata ka Briselu. Ali, za suštinsku evropeizaciju Crne Gore nije dovoljno ne biti Milan Knežević, i ne pripadati Vučićevom dvoru. Nisu dovoljni ni evropski štrikovi. Potrebni su rezultati na unutrašnjem preobražaju društva. Za početak, bilo bi dobro da nam svake sedmice ne pobjegne po jedna osuđena krupna riba.

Dok „krupne ribe“ bježe na oči policije i pravosuđa u godini kada Crna Gora treba da dokaže Briselu da je zemlja vladavine prava i efikasnih institucija, evropski put postao je prohodniji makar zbog jedne vijesti – Milan Knežević i njegova DNP napustili su vlast. Sad su opozicija, na površini. Dubine se ne napuštaju lako.

Nakon najave da će iz „krvave vlade“ izaći zbog Botuna, Knežević je uslovljavanje svog ostanka u vlasti proširio na cijeli set identitetskih pitanja, pa su na kraju njegovi ministri Mulun Zogović i Maja Bulatović Vladu napustili zbog srpskog jezika. Teme, naposljetku, nijesu ni bitne. Samo dok je Beograd zadovoljan. Što bi rekla Ana Brnabić: „Smijem se od tuge što Crna Gora ide u EU, a Srbija ne može“.

Odlazak Kneževića je otškrinuo vrata i jednom mogućem razlazu. Za petak ove sedmice Mandić je sazvao sjednicu svih stranačkih organa na kojoj će se raspravljati o sudbini koalicije sa Kneževićem. Iz te stranke su pojasnili – odluku će donijeti “iz glave cijelog naroda” i slijediti njegove želje i uputstva. Možda treba napomenuti da istraživanja potvrđuju da bi većina crnogorskih građana na kraju najradije bila dio evropskih naroda. Ako može. Ono, ima i narodnih glava različitih a i različitih evropa. Sve je u previranju. Nije se lako prestrojiti na dobitnički peron.

Mandićeva epika nije samo slučajna stilska figura. Ona u sebi krije i aktuelnu borbu između njega i Kneževića – ko će se na političkoj sceni sada predstaviti kao ekskluzivni predstavnik srpskog naroda, a nakon što je Milana Vučić već proglasio za lidera srpskog naroda u Crnoj Gori.

Bez obzira na ishod, Knežević i Mandić kažu da će ostati freinds. Sa istim ciljem, na različitim putevima, objasnili su. U prevodu, Knežević će nastaviti da provodi slave sa Vučićem i tamo ćaska o rečnim ribama, dok Mandić nastavlja da puca na sastanke sa Donaldom i Benjaminom. Joj razlike, joj drastične, rekli bi u svoje vrijeme nadrealisti. I u našoj surovoj realnosti, razlike nijesu neke, ali nije ni svejedno. Ako Mandić skupi snage da se otisne iz Vučićevog krila i kreće kroz vijugave hodnike međunarodne moći gdje jednoga dana možda može shvatiti da se bez Crne Gore, nema gdje vratiti. Vidjećemo.

Opstrukcija ne nedostaje. Ove sedmice pljuštale su i međusobne optužbe parlamenta i Vlade s jedne strane, i predsjednika države na drugoj, o tome ko opstruira ulazak u EU. Mrtva trka. Još nema zvaničnog pobjednika, ni odgovora jesu li krivci Vlada i “taster” poslanici koji štancaju i usvajaju desetine zakona u parlamentu za dan kako bi ispunili evropske obaveze, ili je to Milatović koji vraća zakone poslanicima da ih ipak pročitaju. Pa ih sjutradan ipak potpiše jer imaju “plavu zastavicu”, odnosno zeleno svjetlo Brisela. Tako im evropejstva i opjevanog domaćeg dostojanstva.

Nakon odlaska Kneževićeve DNP u opoziciju, na državnom nivou, ako za njim ne krene Mandić, ostaje dovoljan broj vladajućih ruku. U Podgorici je klizavo. Može doći do krize. Svejedno, gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, ne djeluje uznemireno. Preporučio je Kneževiću da „uživa u penzionerskim danima“. Onda nazivajući Kneževića destruktivnim i nedobronamjernim političarom: “ Nemamo pravo dati mu za pravo da nas zaustavi”. Mujović je objelodanio da nakon Kneževićevog izlaska iz gradske vlasti neće tražiti podršku ni od koga mimo vladajuće koalicije. Onda je odškrinuo vrata tvrdnjom da ko god da podršku evropski usmjerenim mjerama vlasti( čitaj Botun) ona neće biti odbijena. Igranka se nastavlja, razni obrti su mogući. Zgusnulo se vrijeme, A ishod raspleta, po svojoj mjeri, poguraće i evropske adrese.

Sigurno je: za evropeizaciju Crne Gore nije dovoljno ne biti Milan Knežević, i ne pripadati dvoru Vučićevom. Nisu dovoljni ni evropski štrikovi. Potrebni su rezultati na unutrašnjem preobražaju društva. Za početak, bilo bi dobro da nam, eto, svake sedmice ne pobjegne po jedna osuđena krupna riba.

Milena PEROVIĆ