DANAS, SJUTRA
Bez napretka
U izvještaju EK opet kritike za nedostatak suštinskih reformi, iz Đukanovićevih usta – nova hvalisanja da smo lider evropejstva u regionu. Možda bi predsjedniku konačno neko trebao da objasni da lijepe riječi o evropskim vrijednostima – ne pomažu. Nijesu ni njemu da sačuva vlast
Gotovo istovremeno, stigli su Izvještaj o napretku za ovu godinu iz Brisela i predsjednik države Milo Đukanović iz Njemačke. Sa različitim porukama o napretku. U izvještaju, opet kritike za nedostatak suštinskih reformi, iz Đukanovićevih usta – nova hvalisanja da smo lider evropejstva u regionu.
Đukanović je, kad se vratio kući iz Berlina, posebno istakao razgovor sa predsjednikom Njemačke Frankom Valterom Štajnmajerom. Po Đukanoviću Štajnmajer je bio „prepun priznanja za ulogu koju je Crna Gora igrala, i dalje igra na Zapadnom Balkanu – ulogu promotera evropskih vrijednosti“. Možda je do prevoda, ali u izvještaju o napretku EK za ovu godinu nema baš puno priznanja za crnogorski evropski put. Naprotiv. Po ko zna koji put se konstatuje da stagniramo kad su u pitanju suštinske reforme. Da i dalje postoji ozbiljan problem sa korupcijom, kriminalom, da su institucije zarobljene… Faktički, odavno nismo mrdnuli ni metar put Evrope. Za sve to je zaslužan Đukanovićev DPS.
Zaslužan je i za lošu ocjenu iz slobode medija. Brisel je naznačio da smo na tom polju slabiji nego prošle godine. A mislili smo da ne može gore. Tome su doprinijele ovogodišnje akcije hapšenja od strane Đukanovićevih institucija onih koji bi nešto protiv režima zucnuli na društvenim mrežama. Ali i neka loša zakonska rješenja, poput ukidanja zaštite novinarskim izvorima. I tradicionalno – neriješeni slučajevi napada na novinare. Možda bi predsjedniku neko trebao konačno da objasni da lijepe riječi o evropskim vrijednostima – ne pomažu. Nijesu ni njemu da sačuva vlast. Napokon.
Uz sve, ocjena iz Brisela bila bi i niža, da je Izvještaj stigao koji dan kasnije. Tek što se predsjednik vratio iz srca Evrope, a izvještaj otkucan ležao na stolovima ovdašnje vlasti, Viši sud u Podgorici osudio je novinara Jova Martinovića na godinu dana zatvora. Zbog toga što je radio svoj posao. I uprkos nedostatku dokaza, i brojnim apelima međunarodnih novinarskih udruženja, pa i EK koja je tim povodom izrazila „zabrinutost zbog mogućnosti novinara da slobodno obavljaju svoj posao ne strahujući od pravnih posljedica“. Reporteri bez granica su nakon presude ocijenili – ﮼Crni dani za slobodu medija u Crnoj Gori“.
Crni su dani i za obrazovanje u Crnoj Gori. Učiteljica Rada opet je dospjela u novine. Ista ona Rada Višnjić, učiteljica osnovne škole u Baru, koja je disciplinski kažnjena početkom godine, nakon što je djeci zadala da crtaju trobojke. Sa štrumpfovima, doduše. I postarala se da se to njeno vaspitno djelo objelodani. Kazna, očito, nije vaspitno djelovala na učiteljicu. Nije prošla ni godina, evo opet Rade. Ovoga puta pozvala je djecu da dođu u Hram Svetog Jovana Vladimira na – moleban.
Možda bi i prosvjetnim vlastima trebalo objasniti da nije dovoljno samo da se saopštenjima ograđuju od Rade Višnjić. Učiteljica Rada je posljedica obrazovnog sistema koji je decenijama pod političkom kontrolom. I društva koje je režim decenijama držao u nacionalnim i vjerskim podjelama. Pričajući evropski, a zarobljavajući institucije. Koje danas, ne znaju šta će sa Radom. Dok ne dobiju neki mig s visokih adresa. I sama učiteljica se početkom godine pohvalila da je godinama glasala vladajuću partiju, i da ima člansku kartu DPS. Kao krunski dokaz da je „ispravna“. Na kraju, i u prosvjeti su zastave često važnije od znanja. A i DPS ih je mijenjao. Ko će to da isprati.
Priliku da se pokaže imaće nova vlast. Lideri pobjedničkih lista su se sastali sa Đukanovićem, koji po zakonu treba da predloži mandatara. Dani koji dolaze pokazaće hoće li šansa biti iskorišćena. Dio pobjedničkih snaga nastavlja drevni igrokaz o zastavama i molebanima. Lideri DF i dalje uslovljavaju formiranje nove vlade povlačenjem Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Nezadovoljni spiskom ministara, koji bi mandatar Zdravko Krivokapić mogao da sastavi. I otvarajući priliku DPS-u da se uključi i pomogne u odugovlačenju formiranja vlade. Jedno im je zajedničko – ljubav prema funkcijama skrivena iza velikih riječi.
Crna Gora čeka. Napredak.
Milena PEROVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Biranje puta
Mnogo je razloga za sumnju kako PES, bez ozbiljnih preispitivanja i unutrašnjih lomova, neće biti kadar da održi obećanje da će crnogorsko društvo povesti ka budućoj normalnosti. Do koje se, bez mogućnosti hvatanja prečica, stiže i neselektivnim sučeljavanjem sa prošlošću
Rasprave o političkom identitetu vladajućeg Pokreta Evropa sad (PES) ponovo dobijaju na intezitetu .Na vidjelo sve jasnije izlazi da oni, zapravo, nijesu profilisani po pitanju političkih, društvenih, kulturnih a, možda, ni ekonomskih vrijednosti koje zagovaraju, unaprjeđuju i brane.
Ovih dana Spajićeva vlada ignoriše otvoreno pismo i peticiju kojima ugledni domači i strani intelektualci i 60-tak renomiranih nevladinih organizacija i udruženja iz Crne Gore od njegovog kabineta traži da “zvanično i formalno deklariše Crnu Goru kao kosponzora UN Rezolucije o 11. julu kao Danu sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine”. To bi, smatraju autori otvorenog pisma, “bilo i mjerilo odnosa Crne Gore prema dešavanjima tokom 90-tih, i odraz njene uloge u tim događajima”.
Odnosno, kako piše u drugom tekstu, “Crna Gora mora da pokaže kapacitet ne samo da sprovodi odluke međunarodnih sudova i poštuje svoje međunarodne obaveze, već i da u praksi pokaže da njeguje univerzalne vrijednosti na kojima počiva zajednica kojoj želi da se priključi”.
Oba teksta podsjećaju na postojanje dvije skupštinske Rezolucije, iz 2009. i 2021, kojima se većinska Crna Gora odredila prema genocidu u Srebrenici. A tu je i upozorenje “da negiranje genocida u Srebrenici nije prestalo ni nakon usvajanja te Rezolucije (druge iz 2021, primjedba Monitora) te da, takođe, nije ustanovljen Dan sjećanja iako to Rezolucija predviđa, jasno je da nije učinjeno dovoljno da se prihvate činjenice i odgovorno obezbijedi zajednička budućnost”.
Strah od (ne)lojalnosti koalicionih partnera ili, već tradicionalna, premijerova neinformisanost i nezainteresovanost, uglavnom, Vlada predvođena PES-om izbjegava da se odredi. Među 20-tak zemalja koje su riješile da budu kosponzori predložene Rezolucije nalaze se Bosna i Hercegovina, Slovenija i Sjeverna Makedonija i, kako je najavljeno, Hrvatska.
Samo da se ne pokaže kako je to ćutanje bilo bolje od onoga što bi mogli čuti ako neki uzmu riječ.
Na nedavnoj Skupštini Savjeta Evrope na kojoj se glasalo o prijemu Kosova u tu organizaciju, evropski poslanik PES-a bio je jedan od 11 uzdržanih. Njegova koleginica iz Kneževićeve DNP i koaliciona partnerka u Skupštini Crnoj Gori (a u bliskoj budućnosti, moguće, i potpredsjednica Vlade) glasala je protiv (29 glasova). U ubjedljivoj većini evropskih parlamentaraca koja je smatrala da je Kosovu mjesto u Savjetu Evrope (131 glas, ili više od ¾ ukupno glasalih), dijelom i da bi se Priština snažnije podstakla na poštovanje ljudskih i manjinskih prava, iz Crne Gore našao se samo poslanik SD-a.
Ispalo je, tako, da samo opozicija poštuje Sporazum vladajuće većine u kome su se potpisnici obavezali „da poštuju evroatlantski kurs države i razvijaju prijateljsku saradnju sa svim državama koje je Crna Gora priznala”,
Uzdržanost poslanika PES-a u SE bila je u suštoj suprotnosti sa najavom PES-ove ministarke za evropske poslove Maide Gorčević, krajem marta u Prištini , da će “Crna Gora u maju na sjednici Komiteta ministara podržati članstvo Kosova u Savjetu Evrope”. Baš kao i sa porukama premijera Spajića . Od januarskog obraćanja u Briselu, kada je rekao: “U našem dubokom nacionalnom interesu je, da održimo mir na Kosovu. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu. Naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne, je od najveće važnosti za Crnu Goru.” Pa do nedavnog obećanja o podršci Kosovu da postane članica SE: “Pravo glasanje će se desiti u aprilu, kada ćemo imati plenarnu sednicu i kada ćemo imati ministarski savet, kada ćete moći da vidite zvaničan stav države Crne Gore.” Bi što bi.
Moglo bi se pomenuti još mnogo je razloga za sumnju kako PES, bez ozbiljnih preispitivanja i unutrašnjih lomova, neće biti kadar da održi obećanje da će crnogorsko društvo povesti ka budućoj normalnosti. Do koje se, za to prečice ne postoje, stiže i neselektivnim sučeljavanjem sa prošlošću.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Teror
Umjetničkom direktoru Nikšićkog narodnog pozorišta postalo je dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama. Zato je odbio gostovanje predstave IzloŽene. To mu je izlizano. On preferira priče o teroru nad Srbima. Valjda ne primjećuje da je postalo prilično izlizano da se o diskriminaciji nad Srbima sada mahom govori sa pozicija vlasti. Dobijenih zahvaljujući bliskosti Mitropoliji
Predstava “IzloŽene” neće igrati u Nikšićkom pozorištu jer je umjetničkom direktoru te institucije Janku Jeliću tema rodne ravnopravnosti, kojom se ova predstava bavi – izlizana. I ne samo to, po Janku u stvari – “žene diskriminišu”.
Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta je dao i nepobitne naučne dokaze za svoje tvrdnje, u pismu koje je uputio Nezavisnoj teatarskoj sceni Bunt, koja izvodi predstavu “IzloŽene”:
„ Uvažene koleginice, uz svo poštovanje prema vašem umjetničkom pregnuću ne nalazim nijedan opravdani razlog da do beskonačnosti razvlačimo izlizanu temu o ženskoj obespravljenosti i o tome kako žene neko diskriminiše, iskorišćava i ponižava. Igrom slučaja, ženjen sam, imam živu majku, u komšiluku mi živi udata sestra i oženjen brat, a usput sam zapamtio i babu, poznajem komšije, družim se sa kumovima i poznanicima… Ni u jednom od pomenutih primjera nijesam primijetio diskriminaciju žena, čak naprotiv, mislim da žene diskriminišu“. Blagoš majci, i ženi. Na Jankovom sokolovom oku, izoštrenom da vidi i prepozna diskriminaciju.
Jelić je, veli, igrom slučaja ženjen. Igrom slučaja nije, međutim, umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta. Na tu poziciju izabran je nakon avgusta 2020. najprije kao vršilac dužnosti. Zvanične reference su mu svršene studije srpskog jezika i književnosti u Nikšiću, knjiga poezije Pobuna stvari, roman Bilježnica preobražaja, zbirka priča Zlatni čovjek, za koju je dobio nagradu Radoje Domanović… Pisao je i nakon postavljenja. Objavio je nedavno knjigu Braća na lomači, u kojoj se nalazi „17 momačkih priča“. Kako prigodno. Još prigodnije je što je promociju Jankove knjige organizovalo društvo Sveti Đorđe, a o njoj je na promociji govorio protojerej Mirko Vuković.
Sad se već malkice naziru Jelićeve nešto važnije reference. Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta je tako : član Srpskog nacionalnog vijeća, član redakcije časopisa Sveviđa čiji je osnivač Eparhija budimljansko nikšićka, baš kao i , zanimjivo, direktor Nikšičkog pozorišta Radenko Krulanović. Jelić je dalje – jedan od “progonjenih profesora koji su ostali bez posla jer nisu hteli da predaju crnogorski jezik, tu nakaradnu tvorevinu režima”, član je Redakcionog odbora koji je radio na monografiji „Do Hristove pobjede – Ne damo svetinje“. I tako redom, znate već.
Besjedio je na mnogim prigodama Mitropolije crnogorsko primorske i Matice srpske, čiji je član. Pisao je za mnoge portale koji u nazivu imaju srpski. Uglavnom o diskriminaciji. Srba, ne žena. U jednom od tekstova je recimo napisao: „Ne znam da li je i koliko realna politika onoga što se danas zove srpskim svetom. Ipak je to koncept u nastajanju. Volio bi da uspije i volio bih da budem dio njegovog uspjeha“.
Janku je, objasnio je dodatno, odbijanje da predstava IzloŽene igra u Nikšićkom pozorištu, postalo dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama. On preferira priče o teroru nad Srbima. Od strane DPS-a posebno.
Okružen svojim momčadima, poznanicima, komšijama i braćom, moguće ne primjećuje da je postalo prilično izlizano da se o diskriminaciji nad Srbima sada govori uglavnom sa pozicija vlasti. Dobijenih zahvaljujući bliskosti Mitropoliji. Kojom smo zamijenili člansku kartu DPS-a.
Zato ne čudi što Janko vidi da su žene te koje u stvari diskriminišu. Što bi rekao patrijarh SPC Porfirije: „Plakao bih, vrištao bih od muke, kad vidim jadnicu koja menja teze, pa kaže `a zašto nisu brinuli se o ženama, žene su ugrožene“. Pa jesu ugrožene, svi smo ugroženi od tebe“ bre bedo jedna“. Patrijarh se bogougodno obratio javnosti nakon reakcije brojnih žena iz javnog života Srbije pa i Brankice Janković, povjerenice za zaštitu ravnopravnosti, koja je navela da su „duboko ponižavajuće i uznemiravajuće riječi koje su se pojavile u javnom prostoru, kojima se žene nazivaju bednicama i jadnicama, posebno jer ih izgovara patrijarh SPC“.
To je taj Jankov senzibilitet.
Milena PEROVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Godine prolaze, zaludu
Vrijeme prolazi a sistem zasnovan na nepravdi opstaje. I, ponekad se učini, jača. Samo se u tom kontekstu može razumjeti da Milo Đukanović i DPS danas uživaju veću podršku anketiranih građana nego u vrijeme predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su označili njegov odlazak sa vlasti
Prije godinu Milo Đukanović je, nakon ubjedljivog poraza u drugom krugu predsjedničkih izbora, okončao vladavinu dužu od tri decenije. Ubrzo se povukao i sa mjesta predsjednika DPS, mada se osnovano pretpostavlja da je njegov uticaj u partiji, sada opozicionoj, i dalje dominantan.
Nedavno objavljeno istraživanje javnog mnjenja pokazuje da je Đukanović i dalje jedan od najpopularnijih političara u Crnoj Gori. Ispred su samo predsjednik Milatović, premijer Spajić i potpredsjednik vlade Aleksa Bečić. Tome su, vjerovatno, doprinijele i „zaboravljene“ afere koje su Đukanoviću i njegovim sljedbenicima predstavljale ozbiljan teret dok su bili na vlasti. A sada se, gotovo, i ne pominju. Makar ne sa adresa nadležnih za njihovo razrješenje i, eventualne, sudske presude
Šverc i tranzit koji je stvorio klasu tranzicionih pobjednika, uništavanje Kombinata aluminijuma, spašavanje Prve banke, sporne privatizacije – od hotelskih preduzeća i drvoprerađivačke industrije do Jugopetrola i Telekoma – nezakonito finansiranje DPS-a po principu „interesne dobrovoljnosti“, milionski poslovi sa bratom, sestrom, sinom, školskim drugovima i kumovima, firme skrivene u inostranstvu, laži o višemilionskom kreditu iz Londona, plava torba…
Sjećate li se te priče? Prošle su četiri godine kako je, uz pregršt drugih optužbi o partijskom finansiranju, zajedničkim poslovima upitne legalnosti, korupciji i iznudi, odbjegli biznismen Duško Knežević ustvrdio kako posjeduje snimak na kome Đukanoviću predaje torbu sa novcem. “Imam pored snimka plave torbe još materijala, imam podatke i o Milovim sredstvima u inostranstvu, a sve će biti objavljeno u dogovoru sa mojim advokatskim timom. Ne znam kada će to biti”, najavljivao je Knežević uoči izbora 2020. Umjesto obećanih dokaza o učešću Đukanovića u nezakonitim poslovima, Knežević se nakon promjene vlasti posvetio pokušajima da sa sebe skine teret nekoliko aktivnih optužnica koje ga terete za ogromne finansijske zloupotrebe. I, kako se šapuće među upućenima, izgleda kako mu ne ide loše u tom poslu.
Tri godine su prošle i od kako su iz tadašnje Vlade, prve nakon detronizacije DPS-a, izašli sa paketom optužbi na račun Petra Ivanovića, nekadašnjeg ministra poljoprivrede, savjetnika predsjednika države (Mila Đukanovića) i poslanika DPS. Suđenje je počelo nedavno, nakon višegodišnje istrage u kojoj su postupajući tužioci uspjeli da naprave i neke diletantske greške (na primjer: saslušanje svjedoka bez prisustva advokata) koje su usporile postupak utvrđivanja istine. Zato do pravosnažne presude mogu proći godine.
Ostalim čelnicima nekadašnjih vlasti koji su bili sinonimi za sumnjive poslove iz sive zone partnerstva državnih funkcionera i kontroverznih biznismena sa raznih strana, praktično se gubi trag. Branimir Gvozdenović, Predrag Bošković, Ivan Brajović, Miomir Mugoša… postaju dio mita o nedodirljivosti onih „što su se snašli“ u vrijeme kada je ta snalažljivost podrazumijevala spremnost da se krše pisani i nepisani zakoni na kojima počiva društvo. Svetozar Marović je tu priču podigao na viši nivo, potvrđujući svojim primjerom prekogranično jedinstvo „kontroverznih“.
„Nasljednici“ na vlasti vode permanentne borbe za fotelje. Svakodnevno pokazujući da im DPS prakse nijesu strane i da nekadašnja borba protiv režima nije, makar kod nekih, bila iskreni otpor sistemskoj nepravdi i neslobodi, nego težnja da se zauzmu pozicije koje garantuju privilegije i moć.
Danas sa tih pozicija utiču ne samo na budućnost građana ove zemlje. nego i na interpretaciju bliže i dalje prošlosti Crne Gore i nekadašnje SFRJ. U toj priči „naši“ su vječite žrtve ali i pobjednici. A „njihovi“ prevrtljivci i zlikovci. Kada činjenice nijesu u saglasju sa mitovima i poluistinama, nove ih vođe baš kao i stare, ignorišu. Trudeći se da ih što prije predaju zaboravu.
Vrijeme prolazi a sistem o(p)staje. I, ponekad se učini, jača. Samo se u tom kontekstu može razumjeti da Milo Đukanović i DPS danas uživaju veću podršku anketiranih građana nego u vrijeme predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su označili njegov odlazak sa vlasti. Sliku o Đukanovićevim vremenima ne može poporaviti on, već ovi koji su došli poslije njega, i koji nemilice troše nadu, da sve u ovoj zemlji može biti drugačije. Bolje.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
DRUŠTVO1 sedmica
AKO JE VESNA BRATIĆ IZABRANA U ZVANJE REDOVNE PROFESORICE UCG: Komisija po resavskom modelu
-
FOKUS3 sedmice
FAMILIJA ĐUKANOVIĆ NAKON GUBITKA VLASTI: Manje moći, manje profita, ali poslovi traju
-
FOKUS1 sedmica
HAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema
-
DRUŠTVO3 sedmice
EUROPOL IDENTIFIKOVAO NAJOPASNIJE KRIMINALNE MREŽE NA KONTINENTU: Mapa evropskog podzemlja
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Teror
-
HORIZONTI3 sedmice
VUČIĆEV PUT: Srbija ne sme da stane” – niz brdo
-
FOKUS3 sedmice
BESKONAČNO TRAJANJE SUDSKIH PROCESA: Dok nas smrt ne rastavi
-
DRUŠTVO1 sedmica
KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi