Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Nekoliko nedjelja smo u inicijalnoj grupi mislili da će se naš nedjeljnik zvati Vrijeme. Međutim Zdravko Uskoković je jednog dana donio informaciju, koju je dobio od Stojana Cerovića, da se u Beogradu priprema pokretanje nedjeljnika koji će se zvati Vreme. Iako smo očekivali da će naš nedjeljnik početi da izlazi bar mjesec dana prije beogradskog (na kraju je izašao samo nedjelju dana ranije), odlučili smo da potražimo drugi naziv. Riješili smo da među poznanicima sprovedemo anketu u kojoj ćemo skupiti predloge za naziv lista, koja će istovremeno biti i neka vrsta marketinga. Iz niza predloga koje smo dobili, prihvatili smo predlog Žarka Mirkovića da list nazovemo Monitor. Neko je predložio, ne sjećam se ko, da u nazivu lista stoji i odrednica „nezavisni crnogorski nedjeljnik”. Sjećam se da smo u našoj grupi razgovarali o tome da li se time previše podvlači nacionalno opredjeljenje. Prevladalo je mišljenje da treba ovu odrednicu dodati, da se time eksplicitno istakne distinkcija u odnosu na republičko rukovodstvo, koje je i politički i kulturno Crnu Goru sistematski pretvaralo u srpski entitet.
Odluka da ja privremeno budem glavni urednik, učinila je da budem otvoren prema angažovanju novinara koje ne poznajem, kako u redakciji, tako i u saradničkoj mreži. Drugi su predlagali, a ja sam, uz stalno konsultovanje sa kolegama u inicijalnoj grupi, u suštini, bio koordinator. Od članova redakcije koji su upisani u impresumu prvog broja, Novica Samardžić je angažovao Dragana Perovića i Krsta Mijanovića kao pouzdane independiste, a Milka Tadić etablirane novinare Esada Kočana i Branka Vojičića iz TVCG i Nebojšu Čagorovića, njenog kolegu sa studija u Beogradu. Mislim da je Milka pronašla i Velizara (Velja) Brajovića, koji je bio zaposlen u nekoj saveznoj omladinskoj publikaciji. Milku sam upoznao kad je jednom prilikom pravila intervju sa mnom, dok je Demokratska alternativa bila aktivna. To je obavila dobro i sa pristupom koji je odgovarao onom što sam mislio da treba da bude izdavačka koncepcija našeg lista, tako da sam imao povjerenja u njen izbor. Ja sam želio da u početnoj redakciji bude i dopisnik Radija Crne Gore iz Beograda Miško Vukmanović, jer smo imali slična ubjeđenja. Bio je tvrdi independista, a po generalnom političkom opredjeljenju i ličnoj kulturi – evropski liberal. Miško je bio pogodan i kao spona sa Liberalnim savezom Crne Gore (čiji je bio potpredsjednik). Međutim, drugi su rekli da je pametno da počnemo sa redakcijom čiji članovi se mogu, po potrebi, brzo okupiti i ja sam to prihvatio. Planirali smo da Miško Vukmanović i Dara Pejović, koja je takođe bila dopisnik Radija CG iz Beograda, budu naši stalni saradnici. I Dara je bila independistički orijentisana, pa su njih dvoje bili baš to što nam je trebalo od dopisnika iz Beograda, u kojem su se donosile političke odluke, koje je crnogorsko pučističko rukovodstvo slijepo sprovodilo. S njima dvojema ćemo obavljati svakodnevne telefonske komunikacije, tako da će, u suštini, igrati ulogu članova redakcije.
Paralelno sa drugim pripremama, izučili smo koje sve mogućnosti imamo za štampanje. Najjednostavnije je bilo da to bude u Pobjedinoj štampariji. Međutim, ponuda koju nam je dala Pobjeda bila je neprijateljski visoka. Moj otac je nekad bio sekretar Grafičkog zavoda i Pobjede, pa je u preduzeću bilo radnika koji su ga pamtili i prema meni osjećali naklonost. Rekli su mi u privatnoj komunikaciji da je cijena u ponudi mnogo veća od realne cijene koju su oni, na moju molbu, izračunali. Riješili smo da ispitamo mogućnost da list štampamo negdje drugo. U Crnoj Gori nije bilo druge rotacione mašine osim Pobjedine, pa smo razmatrali mogućnost da štampamo izvan Crne Gore. Ispalo je da je Sarajevo najpogodnije.
Oslobođenje je imalo veliku i modernu štampariju, a Crnogorci u Sarajevu bili su nam naklonjeni. Vlado Nikaljević, direktor Crnagoracoop, imao je poslovne odnose sa štamparijom Oslobođenja, a Veso (Veselin) Popović, koji je bio direktor Pošta Crne Gore, sa rukovodiocima pošta Bosne i Hercegovine. Vlado, Veso i ja otišli smo u Sarajevo i dogovorili da rukopis donosimo u štampariju oko osam naveče, štampanje da bude gotovo prije ponoći. To je omogućavalo da tokom noći tiraž transportujemo do Podgorice i predamo ga distributerskim preduzećima da se sjutradan podijeli po kioscima sa ostalom štampom. Trebalo je još riješiti pitanje odvoženja i predaje rukopisa u Sarajevo i transporta tiraža u Podgoricu. Ja sam imao dva auta, ali smo u redakciji zaključili da to nije dovoljno jer smo očekivali da ćemo imati veliki tiraž koji je mogao biti težak i preko tonu. Počeo sam konsultacije sa osnivačima o njihovim mogućnostima da pomognu.
Važnu ulogu u rješavanju tog problema odigrao je Rajo (Radomir) Vulikić. Ponudio je da on obavlja transport svojim kombijem. Neki od mojih prijatelja su bili rezervisani prema Raju jer je nekad bio visoki funkcioner Službe državne bezbjednosti. Na moju konstataciju da je penzionisan poslije AB revolucije zbog toga što je, kako se tada govorilo, bio procrnogorski orijentisan, vrtjeli su sumnjičavo glavom. Međutim, ja sam Raja poznavao od srednjoškolskih dana i imao sam u njega lično povjerenje. Odlučio sam da mu povjerim potencijalno opasni transport odštampanog tiraža iz Sarajeva u Titograd. Vjerovao sam i da će se naša bezbjednost povećati njegovim iskustvom i vezama. Ta procjena se potvrdila više puta.
Konačno, došao je na red prvi broj. Redakcija je održala prvi sastanak u jednoj prostoriji u ulici Marka Miljanova, preko puta vatrogasne stanice. U prostoriji je bio klavir i dvije stolice, ali nije bilo stolova i telefonske linije. Tokom dana je trebalo da od mog školskog druga Ratka Popovića dobijemo prve stolice i još stolova. Nijesmo imali telefonsku liniju pa smo danima za tekstove koje je trebalo primiti faksom odlazili 400 metara dalje, u radnu sobu mog stana u Beogradskoj ulici.
Odlučili smo da odmah počnemo rad. Bez rasprave smo se dogovorili da list ima standardne rubrike: Crna Gora, Jugoslavija, Kultura, Svijet i Feljton. Članovi redakcije predlagali su teme i autore koji će ih obraditi. Novica Samardžić je predložio da prvi Feljton u više nastavaka bude o Garašaninovom Načertaniju iz 1844. i srpskim tajnim planovima o prisajedinjenju Knjaževine Crne Gore Knjaževini Srbiji, koje se sada već po drugi put u dvadesetom vijeku, ostvarivalo politikom tzv. novog crnogorskog rukovodstva. Ja sam podržao ovaj predlog, i on je bez mnogo diskusije prihvaćen. Složili smo se da uvodnik za prvi broj potpiše redakcija. Određeno je da Marko Špadijer napravi skicu tog uvodnika.
Ne sjećam se da li smo završne radnje na formiranju prvog broja počeli u ponedjeljak 15. ili u utorak 16. oktobra. Sjećam se da smo bili veoma zadovoljni tekstovima koje smo dobili. Dva teksta su najavila radikalno drugačiju orijentaciju našeg lista od politike crnogorskog rukovodstva. Dara Pejović je napravila intervju sa književnikom Mirkom Kovačem, čija poruka je bila da pokret koji se dešava u Srbiji ima, u suštini, anticivilizacijski karakter. Izbor feljtona najavio je drugačiji pristup crnogorskom nacionalnom i državnom pitanju od politike prosrpskog režima u Crnoj Gori.
Tekstu za uvodnik koji je donio Marko Špadijer drugi su dodavali i oduzimali. Ja sam dodao citat Džefersona o liberalnom shvatanju novinarstva i citat Lenjina o boljševičkom shvatanju (koje je, na žalost, neprekidno prisutno kod Mila Đukanovića, od osnivanja Monitora pa do danas). Tako je nastao tekst Uz prvi broj.
Ostalo je još da odredimo tiraž prvog broja. Bilo je jasno da će list koji ima izdavačku koncepciju orijentisanu suprotno od politike crnogorskog pučističkog režima, biti s pažnjom dočekan i izvan Crne Gore. Neki članovi redakcije (među kojima sam i ja bio) smatrali su da nije realno da broj čitalaca izvan Crne Gore bude veći od broja čitalaca u Crnoj Gori. Prevladao je entuzijazam „jugoslovena”. Odlučili smo da tiraž bude 20, umjesto prvobitno planiranih 10 hiljada.
Ne pamtim šta u srijedu popodne nije išlo kako smo planirali, zbog čega sam cijelu noć proveo u redakciji. Tako do odlaska ekipe u Sarajevo, praktično, nijesam spavao. Na put smo krenuli sa dva auta. Rajo Vulikić sa svojim kombijem i ja sa ladom. U Sarajevo su s nama otišli još Milka Tadić i tehnički urednik Puśo Matović. Kad smo kasno popodne stigli u štampariju Oslobođenja, rekli su nam da smo prikasnili, da ne mogu da organizuju da tiraž Monitora za Srbiju bude uključen u tiraž sarajevskih novina koji ide za Beograd. Nakon kratkih konsultacija, odlučili smo da Rajo i ja utovarimo cio tiraž za Srbiju i Crnu Goru i da putujemo preko Beograda, gdje ćemo u Borbi ostaviti tiraž za Srbiju. Čim je završeno štampanje, odvojili smo tiraž za BIH i krenuli za Beograd. Puśo je sjeo u Rajova kola, a ja i Milka u moja.
Pošto je to bila druga noć kako nijesam spavao, Milka (koja nije bila vozač) kontrolisala je da ne zaspem za volanom. U službu Borbine distribucije u Beogradu stigli smo oko dva i po ujutru. Ostavili smo dio tiraža za Srbiju da ga oni rasporede i pošalju u distribuciju sa svojom novinom i produžili put ka Titogradu. Boreći se povremeno s pospanošću, stigli smo u Titograd kasnije nego što smo planirali. Zakasnili smo za distribuciju tiraža izvan Titograda i list nije na vrijeme otišao na sjever. Ipak, u Titogradu je bio distribuiran zajedno sa beogradskom štampom. Oko jedanaest sati pojavio se na Štampinim kioscima.
Tako je 19. oktobra 1990, onako kako je pisalo u impresumu, Monitor počeo da živi.
(Nastaviće se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice