Uručenje ordena dolazi u vremenu velikosrpske histerije i pokušaja nametanja Crnoj Gori agende rehabilitacije nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Inicijatori i predvodnici ovakvih revizionizama i razdora su poglavari SPC u Crnoj Gori. Milatović je ljetos pozvao nadležne na hitne zakonske mjere protiv organizatora podizanja spomenika Pavlu  Đurišiću i na “odbranu temeljnih antifašističkih vrijednosti”.  U slučaju  Amfilohija je vjerovatno proradila kalkulacija uzrokovana lošim političkim rejtingom. Afilohije je 2003.,  rekao da su se Draža  i Đurišić “borili za evropsku demokratiju” i da su “ubijeni samo zato što nisu bili za marksizam”

Crnogorski predsjednik Jakov Milatović je prošle nedjelje iznenadio javnost objavom odluke da ranijem mitropolitu crnogorsko – primorskom Amfilohiju Radoviću posthumno dodijeli najviši državni orden u susret petogodišnjici upokojenja. Uručenje ordena dolazi u vremenu velikosrpske histerije i pokušaja nametanja Crnoj Gori agende rehabilitacije nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. To se, ne slučajno, poklapa s ubrzanim procesom pristupanja EU. Formalni inicijatori i predvodnici revizionizama i razdora su rukovodeći ljudi Srpske crkve (SPC) u Crnoj Gori čija centrala je Beograd, i formalno i operativno.

Predsjednik Milatović je ljetos pozvao nadležne na hitne zakonske mjere protiv organizatora podizanja spomenika zločincu, vojvodi Pavlu Đurišiću i na “odbranu temeljnih antifašističkih vrijednosti”.  U slučaju mitropolita Amfilohija je vjerovatno proradila kalkulacija uzrokovana lošim političkim rejtingom. Amfilohije je još u julu 2003. rekao da su Draža Mihailović i Đurišić “borili za evropsku demokratiju” i da su “ubijeni samo zato što nisu bili za marksizam”.

Milatović je obrazložio da je mitropolit ostavio “neizbrisiv trag u duhovnom i društvenom životu Crne Gore tokom gotovo tri decenije na čelu Mitropolije”. Pored osnovnih biografskih podataka, predsjednik je tačno naveo da je Amfilohije sticao obrazovanje na “teološkim, bogoslovskim i filološkim studijama u Beogradu, Bernu, Rimu i Atini, postavši jedan od najobrazovanijih episkopa pravoslavnog svijeta”. Mogao je dodati i da je tečno govorio talijanski, njemački, grčki i ruski jezik dok se francuskim pristojno služio. Odlično je vladao i starogrčkim jezikom i zajedno s vladikom Atanasijem Jevtićem preveo je deuterokanonske knjige Starog zavjeta. Time je kompletirano Sveto Pismo na našem jeziku, tj. knjige koje Vuk Karadžić nije preveo. O tome ogromna većina “v(j)ernog naroda” vrlo malo ili ni malo zna. Hrišćanska misija za Mitropoliju nikad nije imala primat od njenog osnivanja 1931. ukazom kralja Aleksandra.

Može se reći da stoji predsjednikova ocjena da je “Amfilohije svojim ugledom u cijelom hrišćanskom svijetu dao značajan doprinos i međunarodnom ugledu Crne Gore”. Tokom osveštanja sabornog hrama u Podgorici u oktobru 2013. u Crnu Goru su stigli poglavari svih kanonskih pravoslavnih crkava. To je bila čast koja nadređenoj srbijanskoj patrijaršiji i Aleksandru Vučiću nije imponirala jer su se osjetili kao gosti a ne kao gospodari. Ranije u aprilu iste godine Amfilohije je ušao u sukob s Vladom Srbije zbog potpisivanja Briselskog sporazuma o normalizaciji odnosa s Kosovom što je za jastrebove u SPC episkopatu bilo ravno veleizdaji. U maju 2013., SPC je organizovala protest u Beogradu zbog “izdaje Kosova”. Amfilohije je očitao molitve za upokojenje Vlade i Skupštine Srbije dok je Atanasije poručio Ivici Dačiću da će proći kao Zoran Đinđić. Kasnije će Amfilohije reći da je nije mislio na fizičku smrt već duhovnu sahranu i vaskrsnuće.

Osveštenje hrama u Podgorici je bila i rijetka prilika da vaseljenski patrijarh iz Carigrada i KGB-ov iz Moskve sjednu zajedno. Kasnije će Amfilohije imati okršaj s obojicom. KGB-u će se zamjeriti odlaskom na svepravoslavni sabor u Kritu 2016. godine koji je Kremlj bojkotovao. Vaseljenskom patrijarhu će se suprostaviti po pitanju Ukrajine čije pravo na autokefaliju je dosljedno negirao pozivajući se na argumentaciju KGB-a. Ipak, nije mu uspjelo izmiriti se s Moskvom, a  sa Vučićemje  ostao u lošim odnosima do smrti.

Milatović je u obrazloženju za orden zgodno preskočio biografiju prve polovine stolovanja arhiepiskopa cetinjskog koje je započeto dovođenjem “po zadatku” iz Beograda dok je još bio živ tadašnji mitropolit Danilo Dajković. To je tada smatrano teškim presedanom. Amfilohije je  imao pozamašan politički staž kao episkop banatski.  Bez problema je 60-tih dobio pasoš za dalje školovanje u inostranstvu kao monah izrazito četničke provinijencije. U to doba je za neprijatelje režima dobijanje pasosa bilo nezamislivo, osim ako UDBA nije dala pozitivno mišljenje, iz razloga (ili zasluga) koji se samo mogu naslutiti. Milatović je odmah prešao na 2006,  i referendum koji nazva “ključnim istorijskim trenutkom”. Tokom referenduma, Amfilohije poziva “na sabornost i međusobno poštovanje” što je doprinijelo, po Milatoviću, da zemlja prođe “kroz ovaj proces mirno i bez sukoba, davši nemjerljiv doprinos očuvanju mira i stabilnosti”.

Posljednjih godina života vladika je postao “simbol duhovnog otpora (što god to značilo Milatoviću), naročito tokom 2019. i 2020. godine kada je predvodio litije povodom Zakona o slobodi vjeroispovijesti”. Većina će se složiti sa Predsjednikom da su litije “jedan od ključnih faktora koji su doprinijeli mirnoj promjeni višedecenijske vlasti”. Pad Đukanovićevog  režima je svakako “otvorio put ka punopravnom članstvu u EU”.

Dva dana nakon predsjednikove objave   grupa NVO i građanskih aktivista/aktivistkinja  izrazila je protest zbog “predsjednikovog pridruživanja talasu revizionizma i krivotvorenja bliske prošlosti kroz dodjelu ordena Amfilohiju”. Osuđena je i odluka Vlade i lokalnih vlasti da mu se u Kolašinu podigne spomenik visine 2,5 m i drugi od 4m u Beranama.

“Predsjednik, do sada, insistirao na legalističkom pristupu, pa iznenađuje njegova odluka da grubo prekrši zakon zbog populističkog približavanja desničarskom biračkom tijelu“, navodi se u saopštenju. Potpisnici su upozorili da formalni uslovi za dodjelu ordena po Zakonu o državnim odlikovanjima i priznanjima nisu ispunjeni jer se stoji da je odlikovano lice predsjednik druge države ili međunarodne organizacije. Naveli su i pregršt znanih i javnih mitropolitovih (ne)djela – od aktivne podrške ratne politike Miloševićeve Srbije i ideologije “krvi i tla” do sijanja razdora u vlastitom narodu kojeg je dugo negirao. Rečeno je i da se Amfilohije “isticao ksenofobnim, homofobnim i mizoginim stavovima, a zbog govora mržnje je i sudski opomenut”. Zaključak je: “ Orden je indikator erodirane sekularnosti Crne Gore i ugrožene ravnopravnosti svih njenih građana”.

Predsjednik Milatović je negirao da krši zakon o odlikovanjima rekavši da se priznanja dodjeljuju i sveštenim licima. Ponovio je da je Amfilohije imao “ključnu ulogu u demokratizaciji Crne Gore u smislu smjene decenijske vlasti koja je bila u sprezi sa organizovanim kriminalom i korupcijom”. Međutim, mitropolit je imao i do tada bezbroj prilika da postane simbol građanskog otpora. Ratni pohodi, zločini, pljačke okupiranih teritorija i kasnije pljačkaške privatizacije kod kuće, koje su sprovodili Milo Đukanović i prijatelji pod palicom Beograda i kasnije samostalno, su unesrećili desetine i stotine hiljada ljudi. Ni Amfilohije ni većina srpskog episkopata (i izuzetkom patrijarha Pavla) nisu stali na čelu otpora pretvaranju Crne Gore i Srbije u narko državne provizorije pod srodnim režimima. Tek kada je Đukanović razvrgnuo brak iz koristoljublja sa Amfilohijem i posegnuo za crkvenom imovinom mitropolit je digao svoj glas.

Nesporne su i neke zasluge pokojnog vladike. Posljednjih godina Amfilohije je težio većoj autonomiji Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Osnovan je i episkopski savjet koji je njegovom smrću nestao odlukom Beograda. Amfilohije je želio da Crna Gora puno ranije potpiše Temeljni ugovor sa crkvom u Crnoj Gori u čije ime bi on stavio potpis a ne beogradski prvosveštenik. Đukanović i društvo tada nisu imali ni sluha ni vremena za crkvena pitanja koja su, zbog identiteta većinskog naroda, bila od strateške važnosti za budućnost države. Kasnijim ugovorom i potpisima Dritana Abazovića i srbijanskog patrijarha Porfirija Perića Crna Gore je dobila neuporedivo manje nego što bi dobila da je Đukanović strateški razmišljao u korist čitavog društva umjesto uskog kruga kleptokrata. Amfilohijeva, i prećutna i javna podrška, Đukanoviću, još od raskola sa Beogradom krajem 1996. i ćutanje na sva nepočinstva, je olako proćerdana posezanjem za crkvenom imovinom, prije svega na primorju.

Mitropolit Amfilohije se  nikada nije javno pokajao ili izvinuo za svoje ponašanje i rječnik koji ne priliči ni običnom čovjeku a kamoli arhijereju. Ipak, i Vlada i predsjednik svjesno grade oreol (selektivne) svetosti pokojnog mitropolita čija zaostavština će još dugo dijeliti Crnu Goru.

Jovo MARTINOVIĆ 

Spajića ne napušta optimizam izgrađen na netačnim podacima i sumnjivim premisama. On obećava, rokovi su produžavaju a cijene planiranih investicija rastu

“Crna Gora ima hiljade kvalitetnih projekata – od hidroenergetskih do digitalnih”, pohvalio se prošle nedjelje premijer Milojko Spajić na Međunarodnoj investicionoj konferenciji EU – Crna Gora.Još je obećao kako ”naša zemlja može pomoći EU da bude konkurentnija”.

Prisutni su saznali da premijer demonstrirani optumizam zasniva na činjenicama da je “Crna Gora danas među najdinamičnijim investicionim destinacijama regiona, sa projektima ukupne vrijednosti od gotovo tri milijarde eura koji su trenutno u realizaciji – uključujući stotine kilometara novih puteva, modernizaciju aerodroma i luka, te projekte čiste energije”.  Tu postoji sitan problem: hiljade projekata i sva ta silna investiciona dinamika, o kojoj je govorio premijer,  ne vidi se na terenu. Riječ je o davnošnjem spisku želja ili, u najboljem slučaju, o projektima koji su u nekoj od faza izrade planske dokumentacije, rješavanja imovinsko pravnih odnosa na terenu, prikupljanja sredstava za realizaciju ili izbora izvođača.

Dakle, Spajićevim rječnikom sa početka premijerskog mandata: ašov nije u zemlji.     A obećanja ni do sada nije manjkalo.

Na samom početku premijerskog mandata, u decembru 2023. godine, Spajić je istakao da se budžetom za 2024. “započinje snažan investicioni ciklus”. I pozvao lokalne samouprave da vladi ponude “zrele projekte”. Koji mjesec kasnije, pred usvajanje pomenutog budžeta, bio je precizniji: “Crna Gora planira u narednih šest godina da izgradi devet dionica auto-puteva i brzih cesti, ali i da ulaže u razvoj željeznice, aerodroma i Luke Bar…”.

Januar ove godine, skoro identična priča. Samo su se rokovi malo protegli: “Velje Brdo, autoputevi, aerodromi, luke/marine, regionalne saobraćajnice – 2025. godina će biti početak velikog investicionog ciklusa koji će trajati skoro deceniju”.

Pokazalo se da je lakše obećati nego realizovati/započeti obećano.

Krenimo, za primjer, od dionice autoputa Mateševo – Andrijevica. Početak njene gradnje iz Vlade su najavljivali za septembar prošle godine. Pa za ovu jesen. Neki dan smo obaviješteni da je, na zahtjev preostalih ponuđača, rok za dostavljanje ponuda produžen po drugi put, sada do kraja oktobra. “Monteput je prepoznao osnovanost, uvažio zahtjeve i obezbijedio dodatno vrijeme ponuđačima. To je urađeno kako bi se postigla maksimalna konkurentnost i otvorenost tenderskog postupka, te kako bi ponuđači mogli da u predviđenom roku obezbijede neophodnu dokumentaciju”, saopšteno je.

Inicijalni tender za izbor izvođača druge dionice autoputa raspisan je krajem februara na sajtu Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj (EBRD). Nakon što je i on produžavan, EBRD i Monteput su od deset prijavljenih izbrali pet ponuđača za finalni krug nadmetanja. Među njima su tri kineske kompanije, jedan tursko-azerbejdžanski i jedan holandsko – turski konzorcijum. Stotinjak miliona eura opredijeljenih u kapitalnom budžetu za početak radova (procijenjena vrijednost projekta prešla je 600 miliona) biće, po svoj prilici, prenijet u narednu godinu. Dobra vijest je to što je Evropska komisija odlučila da iznos besplatnih sredstava kojima će podržati taj projekat poveća sa 100 na 150 miliona.

Još dalje djeluje završetak tenderskog postupka za izbor zakupca (koncesionara) koji će aerodromima u Podgorici (Zeti) i Tivtu upravljati narednih 30 godina. U toj priči izvjesno je samo da u Vladi računaju na priliv nekih 100 miliona eura na ime jednokratne koncesione naknade.

Tenderska komisija iznova piše obrazloženje odluke kojom je južokorejski ponuđač prvorangiran u odnosu na američko-luksemburški konzorcijum (IIAC, odnosno, CAAP) i taj posao, izgleda, nije ni malo lak. Tek tada bi trebala da uslijedi konačna odluke Vlade o budućnosti ovdašnjih aerodroma – sa ili bez koncesionara. Iz CAAP-a su, svakako, najavili sudske žalbe, moguća je i međunarodna arbitraža pa bi se postupak započet 2019. godine mogao dodatno prolongirati. Iako naši  aerodromi odavno vape za rekonstrukcijom i proširenjem kapaciteta. Zato bi najavljeno otvaranje baze Viz aira u Podgorici uz pokretanje 14 novih avio linija moglo donijeti ozbiljne logističke izazove, poput proširenja infrastrukturnih kapaciteta i produženja radnog vremena. Nadati se – ne i nepremostive.

Ni najavljeni projekti “čiste energije” (vjetro i solarne elektrane) nijesu cvijetna livada kojom samo treba prošetati, kao što se može zaključiti iz najava i obećanja  zvaničnika.

Da se i naoko jednostavne stvari mogu zakomplikovati svjedoči nedavna odluka uprave EPCG da poništi tender za nabavku baterijskih sistema za skladištenje električne energije vrijedan nepunih 50 miliona. Planirani posao je zaustavljen nakon odluke Vlade, odnosno resornih Ministarstva energetike i finansija, da Elektroprivredi uskrati traženu saglasnost za novo zaduženje, zbog bojazni da bi ono “dovelo do ugrožavanja likvidnosti kompanije”. Naknadno smo saznali da je EPCG za devet mjeseci ove godine proizvela 90 miliona gubitka. Priča je završena neobrazloženom odlukom o razrješenju izvršnog direktora EPCG Ivana Bulatovića i uvođenjem najveće državne kompanije u v.d. stanje. Do izbora novog direktora iz vladajućeg PES-a.

Zanimljiv osvrt na temu najavljenih investicija u sektor čiste energije ponudlili su članovi građanske inicijative Spasimo Breznu, nakon informacije da je premijer Spajić potpisao Memorandum o saradnji sa kompanijom Alcazar Energy Partners. Uz navođenje razloga zbog kojih Alcazar ne zaslužuje status investitora od povjerenja,  oni su problematizovali i ideju da se takvi projekti, bez detaljne analize, proglašavaju za investicije od javnog interesa.

“Ukoliko imamo u vidu činjenicu da, recimo, kompanija Krnovo Green Energy, koja je u 2024. godini ostvarila 22 miliona prihoda od vjetroelektrane na Krnovu, ima, brojem i slovima, jednog zaposlenog, sa platom od 595, 92 eura, a da je do sada dobila desetine miliona eura podsticaja od države Crne Gore odnosno njenih građana, pitamo – gdje je taj javni interes koji se uporno retorički potencira? Dobro znamo da se radi isključivo o ekstra profitima privatnih kompanija i, kako osnovano sumnjamo, pojedinaca u sistemu koji će im te profite omogućiti”, navode iz GI Spasimo Breznu.

Iz Alcaraza najavljuju a premijer im, izgleda, vjeruje, da će u Crnu Goru investirati 500 miliona eura do 2030. godine. paketa  To je šestina onog paketa od tri milijarde investicija čija je realizacija u toku.

Baš kao i Opšta bolnica u Plevljima. U dokumentima Ministarstva zdravlja njena gradnja pominje se od 2017, uz procijenjenu vrijednost izgradnje od 2,9 miliona. U kapitalni budžet uvrstio je, 2021., Milojko Spajić kao ministar finansija. Do danas je izabran izvođač. Na projektu se radi duže nego što to predviđaju propisani rokovi, cijena je porasla 10-15 puta.Nedavno smo saznali da će gradnja bolnice biti finansirana kreditom Banke za razvoj Savjeta Evrope koji je namijenjen razvoju zdravstvene infrastrukture u Crnoj Gori (83 miliona). Počeće dogodine. Možda.

Premijera ne napušta optimizam izgrađen na netačnim podacima i premisama. Poput prošlonedjeljne tvrdnje da je EU “najveći investitor u našoj zemlji”. Dok podaci govore da su to Rusija, Srbija i Turska. On obećava, rokovi su produžavaju a cijene rastu.  Ukazuju se i naznake dolazeće finansijske krize. Život na račun (neispunjenih) obećanja ima  cijenu.

Zoran RADULOVIĆ

Ugovor o primopredaji poklona potpisali su generalni direktor Javnog servisa, Boris Raonić i Predrag Mićunović. Prilog o tome na nacionalnoj televiziji ličio je na teatar apsurda. Raonićevo  ushićenje poklonom i darodavcem bilo je veliko. Govorio je o neprocjenjivom kulturnom blagu Crne Gore, o istorijskoj donaciji koja je zahvaljujući zaveštanju  Branislava Brana Mićunovića, stigla u depoe TV kuće kojom rukovodi. Ništa manje nije bio uzbuđen ni darodavac. Gledaoci TVCG su ostali uskraćeni za informaciju na koji način je „neprocjenjivo“ kulturno blago dospjelo u posjed privatnika

Na Nacionalnom javnom servisu upriličen je protekle sedmice neobičan događaj. Predstavnik porodice preminulog  Branislava Brana Mićunovića, izvršni direktor i većinski vlasnik kompanije Zeta film, Predrag Mićunović, predao je, u vidu poklona, filmsku arhivu nekadašnjeg društvenog preduzeća Zeta film Budva, Radio Televiziji Crne Gore.

Ugovor o primopredaji poklona potpisali su generalni direktor Javnog medijskog servisa, Boris Raonić i Predrag Mićunović. Prilog o tome na nacionalnoj televiziji ličio je na teatar crnogorskih apsurda u kojem je glavnu ulogu imao direktor Raonić. Njegovo ushićenje poklonom i darodavcem bilo je veliko. Govorio je o neprocjenjivom kulturnom blagu Crne Gore, o istorijskoj donaciji koja je zahvaljujući zaveštanju Brana Mićunovića, stigla u depoe TV kuće kojom rukovodi.

„Cjelokupan filmski fond Zeta filma od danas je u vlasništvu Radio Televizije Crne Gore. RTCG je na poklon dobila gotovo 100 naslova….Ova donacija predstavlja ustupanje prava jednog ogromnog kulturnog kapitala koji je teško finansijski izraziti i ako bismo pokušali, to je možda najveća donacija u modernoj istoriji Crne Gore. Kao čelnik Javnog servisa dugujem veliku zahvalnost Zeta Filmu i familiji Mićunović na ovom sjajnom činu”, istakao je Raonić.

Ništa manje nije bio uzbuđen ni darodavac, zahvalan na prilici da javno, na državnoj televiziji, promoviše donaciju kojom se na određeni način uzdižu lik i djelo kontroverznog biznismena.

“Ovim se ispunjava namjera i želja Brana Mićinovića da se cjelokupan filmski fond Zeta filma, posredstvom ugovora, pokloni Javnom servisu Crne Gore. Tim se činom značajno obogaćuje ukupan filmski fond Crne Gore. Na ovaj način se ovo značajno umjetničko blago stavlja na uvid brojnom auditorijumu Crne Gore”, kazao je  Predrag Mićunović.

Ovo bi bilo sasvim u redu, da iza priče o darivanju ne stoji gorka istina o jednoj od najvećih devastacija filmske baštine u Crnoj Gori, o namještenoj privatizaciji kulturne ustanove, njenom totalnom uništenju, o neviđenom vandalizmu spram kulture i stvaralaštva, o rušenju filmskih studia i bioskopskih sala, o devastaciji prostora, korupciji….

Nakon sladunjavog priloga o vrijednoj, istorijskoj donaciji, gledaoci TVCG ostali su uskraćeni za informaciju na koji način je „neprocjenjivo“ kulturno blago dospjelo u posjed privatnika.  Pored zahvalnosti, mogao se upriličiti uradak na temu neslavnog kraja jedinog filmskog preduzeća u Crnoj Gori, koje je pojela masovna vaučerska privatizacija. I kako se desilo da država zajedno sa zgradom proda i predmetno kulturno blago u čijem je stvaranju dobrim dijelom učestvovala. Da se pokuša objasniti kako je moguće da se duže od 20 godina niko među kulturnim poslenicima u državi nije zapitao gdje je završila vrijedna zaostavština Zeta filma, koja je 16. oktobra izronila na TVCG.

Zeta film je osnovan 1956. godine  kao jedino preduzeće za proizvodnju i distribuciju filmskih ostvarenja u Crnoj Gori. Za Zeta film se vezuju počeci crnogorske kinematografije. Firma je bila smještena u zgradi namjenski izgrađenoj 1965. godine po projektu arhitekte Milana Popovića, za koji je dobio prestižnu Borbinu nagradu.

Zgrada Zeta filma bila je sjedište mnogih kulturnih ustanova Budve. Bila je duša grada, središte kulturnih događaja za generacije Budvana. U njoj je bila smještena velika bioskopska i pozorišna sala. Lijepo arhitektonsko zdanje raspolagalo je sa posebnim salama za projekciju filmova, sa vrhunskom opremom, depoima za čuvanje filmskih traka, montažnim sobama… Bilo je sjedište i Kulturnog centra grada sa gradskom bibliotekom, upravom festivala Grad teatar i Radio Budvom. Zgrada Zeta filma nosila je naziv Dom kulture – Gojko Krapović, po nekadašnjem predsjedniku Opštine Budva.

Uprkos zahtjevima uprave preduzeća Zeta film upućenih tadašnjoj Vladi, magu privatizacionog procesa, Veselinu Vukotiću, predsjedniku Savjeta za privatizaciju i ministarki za kulturu Vesni Klibardi, da se Zeta film ne stavlja na listu društvenih firmi za prodaju, to je ipak učinjeno. Oko 40 odsto akcija Zeta filma kupio je slovenački privatizacioni Fond MIG, jedan od tadašnjih fondova MVP, koje je prodao biznismenu Branu Mićunoviću i članovima njegove uže porodice. Mićunović je uspio da dobije i akcije Fonda PIO i Fonda zdravstva, da bi na kraju raspolagao sa većinskim paketom od 60 odsto vlasništva filmskog preduzeća.

Zeta film je u svom vlasništvu imao i predstavništva na prestižnim lokacijama u Beogradu i Zagrebu. Na ulazu u nekadašnje prostorije budvanske firme u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu i danas stoji ime Zeta filma.

Prvo što je Mićunović kao novi vlasnik Zeta filma uradio, bilo je gašenje svih navedenih kulturnih institucija. Pozorišnu i bioskopsku salu u koje su generacije Budvana odlazile, pretvorio je u nadaleko poznatu diskoteku Trocadero sa 2000 mjesta na tri nivoa, najavljenu u ljeto 2005. kao hit sezone na crnogorskom primorju. Zatim je iselio gradsku biblioteku koja se sa sve bogatim knjižnim fondom našla na ulici i u prostoru biblioteke otvorio kockarnicu.

Kao jedan od pobjednika tranzicije Mićunović nije postao mecena u kulturi, neko ko je prepoznao kulturološki potencijal velike filmske kuće i njenog značaja za  Crnu Goru, što mu se danas pripisuje. Srušio je i uništio i posljednje tragove ne samo poznate filmske kuće nego i kulture turističkog centra Crne Gore i zamijenio prostorima za jeftinu zabavu i kockanje.

Na kraju, 2018. srušio je  i samu  zgradu Zeta filma i na njenom mjestu sagradio hotel, sa stanovima za prodaju i velikim blještavim kazinom sa svijetlom reklamom turske hotelske kompanije Merit. Filmsku djelatnost, pozorište, bioskop, knjige, zamijenili su apartmani i kockarnice. To je vrhunska simbolika kulturnog i moralnog sunovrata koji je zadesio ne samo Budvu nego i filmsku umjetnost Crne Gore.

Filmski arhiv Zeta filma, pozitivi i kopije igranih i dokumentarnih filmova dati su ugovorom na čuvanje Crnogorskoj kinoteci na inicijativu odlazeće uprave Zeta filma.

Od bivših zaposlenika Zeta filma saznaje se da poklon koji je dobila TVCG i nije vrijedan kakvim se predstavlja. Riječ je o pozitivima, istrošenim kopijama starih filmova, uglavnom strane produkcije, koje je Zeta film kao distributer kupovao.  Manji dio čine sačuvane kopije 20-ak domaćih filmova koji su samostalno ili u koprodukciji sa drugima, snimljeni u Zeta filmu. U pitanju su djela poznatih crnogorskih reditelja, poput Živka Nikolića, Momira Matovića, Predraga Golubovića, Radomira Šaranovića.

Prema podacima Vikipedije, Zeta film je do 1991. proizveo 25 dokumentarnih i 3 animirana filma u sopstvenoj prozivodnji i 9 igranih filmova u koprodukciji. Za crnogorsko i jugoslovensko tržište uvezla je 891 dugometražni film.

Međutim, negativi filmova iz poklonjene filmske arhive čuvaju se u Kinoteci Beograd, dok se manji dio nalazi u depou Jadran filma u Zagrebu. U Crnoj Gori nema uslova za čuvanje originala filmskih traka koje zahtijevaju posebne uslove arhiviranja.

Direktor Raonić navodi kako je TVCG ugovorom o poklonu stekla autorska prava emitovanja preuzetih filmova. Bivši radnici Zeta filma tvrde da se za svako prikazivanje na TV moraju ponovo otkupiti prava od stranog distributera. Isto važi i za domaći filmove za koje se autorska prava nakon isteka određenog perioda moraju nanovo otkupljivati od naslednika.

Zanimljivo je da Zeta film i dalje posluje pod imenom Filmska kompanija Zeta film AD,  iako njeno poslovanje nema nikakve veze sa filmskom djelatnošću koju su prije 21 godinu vlasnici ove kompanije ugasili.

Branka PLAMENAC