Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

3 godine

na

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

MONITOR: Na sastanku ministara odbrane zemalja članica NATO-a u Ramštajnu, nije odmah bilo očekivanog jedinstva u vezi sa vrstom i dinamikom vojne pomoći Ukrajini.  Da li  predstoji zahuktavanje ovog rata i čemu bi to moglo da vodi?

DVORNIK: To se mijenja iz dana u dan. Sjenu koju ‘velika’ Rusija baca na „rascjepkanu“ Evropu tradicionalno se najviše osjeća u Njemačkoj. Danas, kad je Evropa samo po populaciji EU tri puta veća od današnje Rusije, bilo bi neobično da se nastavlja takav stav. Njemačka ima tradicijsko nasljeđe zbog kojeg se uzdržava od prejakog ratnog angažmana. Netko se još možda sjeća konvulzija koje su proživljavali njemački Zeleni kad su se našli pred odlukom da njihova država sudjeluje u intervenciji na Kosovu, premda je i tada postojalo očevidno opravdanje da se populaciju Kosova zaštiti od državnog terora Srbije.

Dakle opet dijalektika agresije i obrane i vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija. Pogotovu kad nemamo čvrstu vladavinu međunarodnog prava, a upravo najjače svjetske sile (i ne samo one) ne podvrgavaju se nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda.

Ne postoji formula kojom se to može razriješiti. Postoji samo politika koju se može držati manje ili više odgovornom. I opet, tu je neophodan sav mogući javni angažman.

MONITOR:  Nema jedinstvenog globalnog mirovnog pritiska da se zaustavi ovaj rat u čijem kontekstu se stalno pominje i nuklearni sukob. Da li se radi o procjeni da je nuklearni sukob u stvari nemoguć – a rat samo regionalnog značaja, ili je u pitanju promijenjena svijest o najvećim opasnostima za opstanak čovječanstva?

DVORNIK: Svijest da je nuklearni sukob moguć i te kako je prisutna i među vladama i u javnosti. Na tu mogućnost se stalno upozorava kada se odmjerava količinu i oblike vojne pomoći Ukrajini, a ruski lideri to koriste za tvrdnje da pružanje pomoći Ukrajini prelazi u ratni angažman. Upotrebu nuklearnog oružja bi broj ljudskih žrtava i materijalnu štetu povisila za barem jedan red veličine – dakle na milione. I uza sve želje da se ne uništi svijet kakav poznajemo, znamo da će svaka od strana nastojati da na kraju tog navodno ograničenog rata ne ostane u inferiornom položaju pa će biti u iskušenju da baci ‘samo još jednu bombicu’. Umnog kraja tu nema.

Protivnici rata u Rusiji su pod zagušujućim pritiskom, i dobro je ako još postoje. Protivnici na Zapadu („kolektivnom”, kako voli reći Putinov ministar vanjskih poslova) imaju podijeljenu svijest: vide potrebu za zaustavljanjem rata i njegovim eliminiranjem kao „medija“ međunarodnih odnosa, a isto tako i potrebu da se od već pokrenutog vojnog nasilja agresora (Rusije) Ukrajina brani jedinim primjerenim sredstvom – vojnim otporom. Ne zaboravimo da rat ne pokreće napadač, nego napadnuti, koji se odbija pokoriti i aktivno se brani. Dakle, volens nolens, pomažući ratne napore napadnutoga pomažete rat. Ne agresiju, ne zloupotrebu vojne sile za zločine, ali rat – da. Mnogi od nas to izgovaraju s knedlom u grlu, ali to je tako. Onaj tko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva. Dotad, bojim se da govorenje o zaustavljanju rata bez sile ostaje više izbjegavanje problema nego njegovo rješavanje.

 

U neprestanom proizvođenju profita korist posebnih grupa donosi štetu cijelom čovječanstvu

MONITOR: Upravo je završen Svijetski ekonomski forum u Davosu pod nazivom „ Saradnja u fragmentiranom svijetu“. Koliko ovakvi i njima slični globalni sastanci moćnih ljudi iz sveta politike, finansija, biznisa i selebritija, mogu da reflektuju ozbiljnost onoga što se globalno događa?

DVORNIK:  To najviše ovisi o dva faktora: interesima i javnom mnjenju. Ako aktualne promjene pogađaju interese moćnih grupacija, one će doći na  „dnevni red” i ovakvih skupova i drugih značajnih susreta. U neprestanom proizvođenju profita korist posebnih grupa donosi štetu cijelom čovječanstvu i planeti, ali ta cjelina nema svojeg socijalno-politički utemeljenog  i institucionalno osiguranog zastupnika. Nema političkog načina da tu brigu pretoči u odlučno globalno djelovanje za dobro većeg dijela čovječanstva.

Okupljanja poput ovog u Davosu vjerojatno su sudionicama i sudionicima interesantna kao prilika da se u suočavanju različitih pozicija eventualno sagleda neke zajedničke nazivnike i puteve prema rješenjima u širem interesu. Kada okoliš postane teško podnošljiv za život, ni najmoćniji i najbogatiji neće proći neoštećeni, premda će moći sebi priuštiti bolju zaštitu. Ne treba precjenjivati pluralizam svjetskog ekonomskog foruma. Osnova za sudjelovanje je na prvom mjestu oslonac na moć kapitala i političku moć. Zbog toga drugi faktor – javno mnjenje – nema tu neposrednog utjecaja. Ima ga ipak po tome što, kada neka tema jako zaokupi svjetsko javno mnjenje (a ono  nastaje, premda polako i postepeno), ona utječe i na široko političko djelovanje, pa je ni moćnici ne mogu ignorirati.

 

EU kao u starom vicu Ulriha Beka

MONITOR: Da li je„slučaj Varhelji“, u kojem Evropski parlament traži istragu u vezi sa sumnjom da je on kao evropski komesar za proširenje i dobrosusjedsku politiku  pod uticajen Viktora Orbana, pozitivno „frizirao“ izvještaje o stanju demokratije i ljudskih prava u Srbiji i drugim zemljama Zapadnog Balkana, indikativan za bliskost autoritaraca u EU i izvan nje?

DVORNIK: O tim Várhelyijevim sklonostima se piše već duže. Zahtjev za istragu – što god ta istraga otkrila ili promašila – dobar je znak sam po sebi. On je još jedan mali prilog izvlačenju Evropske komisije iz upliva nacionalnih država članica i jačanju demokratske kontrole posredstvom parlamenta. Jer temeljna blokada EU je njen još uvijek konfederalni karakter.

Uvijek se dao primijetiti  kronični optimizam izvještaja EK o napredovanju država-kandidatkinja za članstvo. To se vidjelo i u praćenju Hrvatske prije priključenja. A znamo da iza formalnih normi stoji određena ravnoteža moći, socijalne, ekonomske,  kulturne, a te ravnoteže u postsocijalističkim društvima nema, ili se tek polako uspostavlja.

To, uostalom, vidimo i u EU. Ona je  najboljem slučaju konfederacija: savez država, a ne i građanki i građana. Koliko je to neodrživo vidi se i po sedamdesetgodišnjoj   povijesti EU, koja je morala uvoditi nekonsenzualno glasanje o određenim pitanjima, parlament koji je ipak bliži tom principu jednake težine svih individualnih glasova… a i dalje se muči s operacionalizacijom procedura kojima se i nacionalnim državama može i mora nametnuti poštovanje zajednički usvojenih pravila. Još  važi stari vic pokojnog Ulricha Becka po kojem EU ne bi mogla biti primljena u EU jer ne ispunjava jedan od osnovnih kriterija – da je demokracija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Nije poenta da padne prezime

Objavljeno prije

3 dana

na

6 Marta, 2026

Objavio:

Spektakularno hapšenje može srušiti mit o nedodirljivosti, ali samo dosljedne institucije mogu promijeniti sistem koji je tu nedodirljivost proizvodio

 

 

MONITOR: Brat Mila Đukanovića, Aleksandar, ime pominjano u milionskim aferama,  uhapšen je nakon što  mu je tokom pretresa imovine pronađeno oružje. Vladavina prava funkcioniše, ili?

DABIŽINOVIĆ: Hapšenje Aca Đukanovića ne treba čitati kroz to da li je neko našao oružje, nego kroz pitanje: da li institucije imaju snage da uđu u zonu koja je decenijama bila politički zaštićena? Bojim se da ovdje nije riječ o vladavini prava.  Nije poenta da “padne” prezime, nego da se standard primijeni na sve: na stare centre moći, ali i na nove. Ako se ovo završi kao “jedno spektakularno hapšenje”, a paralelno ne vidimo dosljedne postupke prema ljudima bliskim aktuelnoj vlasti, onda to nije vladavina prava nego promjena mete.U javnosti  prezime Đukanović je vezano za mnogo krupnije teme: političko-ekonomsku moć, privilegije, mreže, finansijske tokove. Zato je ključno: da li će sistem ići dalje od oružja ka suštini zarobljene države: novac, veze, uticaj, institucije. Ako se ne otvore ta pitanja to djeluje kao kontrolisana demonstracija sile, a ne demontaža sistema.

Ako političari unaprijed presuđuju, likuju ili koriste slučaj za dnevnu mobilizaciju i dozu izbornog marketinga, to je znak da institucije služe političkom narativu, a ne pravdi.

Ovo hapšenje je test, ne dokaz da je pravda dostižna a pravo primjenjivo u svim primjerima, onih onda i ovih danas. Biće dokaz vladavine prava samo ako se pretvori u princip: dosljednost, jednaki aršini, šire istrage i proces bez političkog trijumfalizma.
Ako ostane izolovani “trofej” i medijski događaj, onda gledamo političku dramaturgiju, a ne institucionalnu zrelost. Hapšenje može srušiti mit o nedodirljivosti, ali samo dosljedne institucije mogu promijeniti sistem koji je tu nedodirljivost proizvodio.

MONITOR: Vidite li nešto znakovito u Đukanovićevom hapšenju,  jednom u nizu  nakon bjekstva Miloša Medenice?

DABIŽINOVIĆ: Može se uočiti jedan važan pomak: urušava se percepcija nedodirljivosti ljudi koji su bili dio političko-pravosudnog vrha države. To je psihološki i politički značajno, jer u društvima sa dugom tradicijom koncentrisane moći upravo ta percepcija nedodirljivosti održava sistem. Međutim, ti događaji više liče na pojedinačne pukotine u staroj strukturi moći nego na jasan znak da je sistem u potpunosti promijenjen.

Bjekstvo Miloša Medenice je pokazalo dvije stvari: da su otvoreni procesi protiv ljudi koji su nekada bili vrlo blizu vrhu institucija, ali i da su institucionalne slabosti  duboke,  dok odgovornost izmiče jer je moguće da neko ko je osuđen na deceniju zatvora napusti zemlju. Zato je važno ove slučajeve posmatrati  kao indikator stanja institucija. Ako  ostanu  izolovani događaji, onda govore o sporadičnim lomovima unutar sistema. Ako postanu dio dosljedne i dugoročne prakse procesuiranja političko-ekonomskih mreža, onda bi mogli označiti početak stvarne promjene, što sumnjam da je stanje stvari trenutno. Za ljude u Crnoj Gori  je važno da li će institucije pokazati kontinuitet i jednak odnos prema svim centrima moći.

MONITOR: Prošle sedmice obilježena je godišnjica zločina u Štrpcima. Mijenja li se šta kad je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

DABIŽINOVIĆ:  I nakon više od tri decenije od tog zločina, teško je reći da je došlo do suštinske promjene. Ono što vidimo uglavnom su komemoracije, saopštenja i simbolična priznanja, ali mnogo manje sistemske spremnosti da se odgovornost za ratne zločine dosljedno istraži i politički artikuliše. Zločin u Štrpcima je posebno bolan primjer jer pokazuje koliko je dugo trebalo da pravosuđe ozbiljnije počne da se  bavi tim slučajem. Proces je bio spor, fragmentiran i često vođen pod pritiskom međunarodnih institucija. To govori da suočavanje sa prošlošću u Crnoj Gori nikada nije bilo rezultat jasne političke odluke države, već prije spore i često nevoljne institucionalne reakcije, iznuđena pod pritiskom.

Politički diskurs u regionu i dalje često relativizuje ratne zločine ili ih koristi za dnevne političke obračune, što dodatno otežava stvaranje prostora za suočavanje sa prošlošću. Aktuelne politike da svi brane svoje žrtve zloupotrebljavajući nacionalni identitet, udaljavaju nas od procesa utvrđivanja odgovornosti na svim nivoima.  Bez političkog konsenzusa da su ratni zločini moralna i pravna granica preko koje društvo ne smije prelaziti, komemoracije ostaju važan čin sjećanja, ali ne i dokaz da je društvo naučilo lekciju. Zato se promjena neće mjeriti brojem godišnjica koje obilježavamo, brojem prisutnih predstavnika institucija sistema koji se u marketinške službe okoriste žrtvama i inicijativama civilnog društva, nego spremnošću države da dosljedno utvrdi odgovornost, prizna žrtve i jasno se distancira od politika koje su takve zločine omogućile.

MONITOR: Evropska komesarka Marta Kos saopštila je da je vrijeme da  se počne sa razgovorima o ugovoru o pristupanju Crne Gore EU. Ličimo li na zemlju koja bi uskoro mogla ući u EU?

DABIŽINOVIĆ: Izjava Marte Kos je politički važna jer pokazuje da Evropska unija i dalje vidi Crnu Goru kao kandidata za naredno proširenje. Između političke poruke iz Brisela i stvarnog stanja u državi često postoji velik jaz. Formalno, Crnu Goru domaće i evropske politike vide odmaklu u pregovorima. Mislim da dužina ovog procesa pokazuje da  suština evropskih integracija nikada nije bila u pregovaračkoj tehnici, nego u kvalitetu institucija – u vladavini prava, nezavisnosti pravosuđa, stabilnosti institucija i sposobnosti države da se odupre političkom uticaju i korupciji.

Ako pogledamo našu političku stvarnost, vidimo duboku polarizaciju, česte institucionalne blokade, spor tempo reformi i snažan politički uticaj na ključne državne strukture. Put do članstva ne zavisi toliko od političkih izjava iz Brisela koliko od toga da li će Crna Gora uspjeti da izgradi funkcionalne i stabilne institucije . EU se ne osvaja političkim pamfletima i licemerjem, nego dubokom transformacijom institucija – a taj proces u Crnoj Gori sabotiraju politike na vlasti i nekad i sad.

MONITOR: Koliko Evropa danas liči na Evropu?

DABIŽINOVIĆ: To je zapravo pitanje koliko još  živi ideja na kojoj je ona nastala. Evropski projekat je poslije Drugog svjetskog rata nastao kao mirovni i antiratni projekat, zasnovan na uvjerenju da se sigurnost ne gradi kroz militarizaciju nego kroz saradnju, socijalnu pravdu i zaštitu ljudskih prava.

Danas Evropa sve češće progovara jezikom bezbjednosti, oružja i geopolitičkog nadmetanja. Rat u Ukrajini, Gazi, Iranu, globalne krize i rast autoritarnih politika gurnuli su u drugi plan neke od vrijednosti koje su činile moralnu osnovu projekta zvanog Evropa: kulturu mira, solidarnost, socijalnu državu i univerzalnost ljudskih prava. To ne znači da je ta ideja nestala, ali znači da je pod ozbiljnim pritiskom realne politike i straha. Mirovna politika se mjeri sposobnošću da čuva ljudsko dostojanstvo i u najtežim vremenima, da štiti civile, da brani međunarodno pravo i da ne prihvati rat kao normalno stanje svijeta. Kada ti standardi počnu da slabe, onda je legitimno pitanje koliko Evropa ostaje vjerna vlastitom identitetu. Zato danas možda više nego ikada vrijedi podsjećati da Evropa nije samo geografski prostor ili politička unija, nego prije svega etički projekt mira i ljudskih prava.Što je Evropa bliža militarizaciji i politici sile, to je dalje od ideje zbog koje je nastala.

MONITOR: Kako vidite odnos zemalja EU prema napadima SAD I Izraela na Iran i situaciju na Bliskom istoku?

DABIŽINOVIĆ: Reakcije pokazuju prije svega nedostatak političke autonomije Evrope. Evropski lideri formalno pozivaju na uzdržanost, diplomatiju i poštovanje međunarodnog prava, a u stvarnosti ostaju vezani za bezbjednosni okvir predvođen SADi NATO. Zbog toga ih čitam kao retoriku bez stvarnog političkog uticaja. Evropa govori jezikom međunarodnog prava, ali istovremeno prihvata geopolitičku logiku sile, što slabi njen kredibilitet kao prostora koji je nastao upravo na ideji mira i saradnje.

Iz antimilitarističke perspektive, problem je dublji od jedne konkretne krize. Evropa se sve češće ponaša kao akter koji reaguje na ratove, a ne kao politički prostor koji ih sprječava, ne štiteći vrijednosti na koje se poziva. Kada su vojne operacije dominantni jezik međunarodne politike, prostor za diplomatiju, međunarodno pravo i civilnu zaštitu nestaje .Ratna politika nije apstraktna strategija nego konkretna tragedija za civile, posebno  žene, djecu i najranjivije zajednice. Upravo je zato  problematično kada evropske vlade prihvataju logiku “nužnih ratova” ili “preventivnih udara”. Takva logika gotovo uvijek završava spiralom nasilja čije posljedice najviše snose društva koja nemaju moć da odlučuju. Pravo pitanje nije na čijoj je strani Evropa, nego da li je uopšte spremna da ponovo govori jezikom mira – a ne  jezikom savezništava i vojnih blokova.

 

Sigurnost ne može počivati na dominaciji

MONITOR: A Trampov svijet?

DABIŽINOVIĆ: To je metafora za dublju promjenu globalne politike koja se nije pojavila samo sa Donaldom Trampom, ali je kroz njega dobila vrlo jasan oblik. On dolazi u trenutku kada se otvaraju velike moralne i političke krize zapadnih elita – poput novih otkrića Epsteinovih fajlova, koji otvaraju pitanje odgovornosti i saučesništva moćnih.

Istovremeno vidimo žestoku militarizaciju međunarodnih odnosa: rat u Ukrajni,  u Gazi, američko-izraelske operacije protiv Irana i širenje sukoba na cijeli region.U toj logici “svjetova” uvijek postoji hijerarhija: neko je centar moći, a drugi su periferija koja treba da mu pripada politički, kulturno ili bezbjednosno. Takvi koncepti nose snažan nacionalistički ili imperijalni naboj, jer polaze od pretpostavke da je legitimno širiti uticaj i definisati identitete drugih ljudi iz jednog političkog centra.Problem nije samo u jednoj administraciji ili jednoj državi, nego u obrascu politike u kojem se moć, tajne mreže i militarizam međusobno hrane. Kada političke elite pokušavaju da upravljaju krizama kroz spektakl sile,ljudi, posebno civili,postaju kolateralna šteta velikih političkih igara.

Zato je možda važnije pitanje kako obnoviti političku ideju koja je nastala poslije najvećih katastrofa 20. vijeka: da sigurnost ne može počivati na dominaciji i blokovima, nego na miru, međunarodnom pravu i solidarnosti među društvima.

Što je više političkih “svjetova” koji se takmiče za moć, to je manje prostora za mir.

Miena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IDA MARKOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA: Mržnja iz virtuelnog lako prelazi u stvarni život

Objavljeno prije

3 dana

na

6 Marta, 2026

Objavio:

Naše društvo je duboko nezadovoljno i frustrirano, a iz tog nezadovoljstva često eskaliraju mizoginija i transfobija. Upravo te pojave bile su okidači za prijetnje koje sam dobijala na mrežama, ali i uvrede i prezir koje nerijetko doživim na ulici. Moja sloboda i autentičnost bivaju proglašene nemoralnim ili ,,aberantnim”, dok se istovremeno prećutno podržava diskriminacija i nasilje

 

MONITOR: Ponovo ste bili meta napada. O čemu se tačno radi i da li ste napad prijavili?


MARKOVIĆ: Ovog puta sam dobila poruke prijetećeg i zastrašujućeg sadržaja sa lažnog profila na Instagramu. Prijetnje su sadržale dovoljno elemenata da se osjetim ugroženo, naročito zato što sam prije samo tri mjeseca bila žrtva fizičkog napada, koji tada nijesam prijavila zbog dubokog nepovjerenja u institucije. Uprkos tome, ove najnovije prijetnje jesam prijavila jer se ne osjećam bezbjedno i smatram da takve situacije ne smiju proći bez institucionalne reakcije.

MONITOR: Govor mržnje je normalizovan na društvenim mrežama, a čest je i u javnosti. Kako to komentarišete i da li postoji opasnost da se ta mržnja iz virtuelnog prelije u realni život?

MARKOVIĆ: Naše društvo je duboko nezadovoljno i frustrirano, a iz tog nezadovoljstva često eskaliraju mizoginija i transfobija. Upravo te pojave bile su okidači za prijetnje koje sam dobijala na mrežama, ali i uvrede i prezir koje nerijetko doživim na ulici. Moja sloboda i autentičnost bivaju proglašene nemoralnim ili ,,aberantnim”, dok se istovremeno prećutno podržava diskriminacija i nasilje.

Nažalost, mržnja iz virtuelnog prostora vrlo lako prelazi u stvarni život. To se već desilo prije tri godine nakon što sam bila izložena medijskom linču, stvorena je atmosfera pogodna za fizički napad grupe mladića. Zato smatram da je iluzorno praviti jasnu granicu između onoga što se dešava online i onoga što nas čeka na ulici.

MONITOR: Da li ste zadovoljni reakcijom nadležnih prilikom ranijih prijetnji i napada?

MARKOVIĆ: Ne. Prije tri godine, kada sam bila žrtva fizičkog napada grupe momaka, policija nije preduzela ništa. To je bila kulminacija medijskog linča kojem sam prethodno bila izložena, a koji je stvorio ambijent u kojem je nasilje protiv mene postalo društveno prihvatljivo. Ni kasnije reakcije nadležnih nijesu ulivale povjerenje.I dalje je očigledna disproporcija u postupanju prema ženama i queer osobama u odnosu na privilegovane muškarce.

MONITOR: Kao psihološkinja, sa kojim problemima vam klijenti najčešće dolaze?

MARKOVIĆ: Najčešći problemi su anksioznost, osjećaj preopterećenosti, narušeni odnosi u porodici ili partnerstvima, kao i hroničan osjećaj nesigurnosti u sopstveni identitet i vrijednost. Mladi i žene posebno često donose teret društvenih očekivanja i pritisaka, dok queer osobe dolaze zbog kontinuiranog stresa koji proizilazi iz diskriminacije i neprihvatanja.

MONITOR: Koji su najteži problemi LGBTIQ osoba i koliko je sistem spreman da im pomogne?

MARKOVIĆ: LGBTIQ osobe najčešće se suočavaju sa institucionalnom i društvenom diskriminacijom, nevidljivošću i nedostatkom osnovne zaštite. Sistem, nažalost, često nije spreman da im pomogne. Ponekad je upravo sistem izvor problema.

Primjer toga je zdravstvena radnica koja odbija da mi izda hormonsku terapiju uz obrazloženje da sam ,,protivprirodna”, iako se istovremeno estetski koriguje bez ikakvih dilema. Ili policijski službenik koji je mom partneru otkrio moj rodni identitet, iako mu je dužnost da me štiti. To su samo djelići diskriminacije s kojom se suočavam i koje, sudeći po komentarima ispod vijesti o prijetnjama i napadima, dio javnosti čak odobrava.

MONITOR: Da li vas reakcije nakon najnovijih prijetnji ohrabruju ili obeshrabruju? Očekujete li da će počinioci biti procesuirani?

MARKOVIĆ: Reakcije javnosti su podijeljene: dio građana izražava solidarnost, a dio otvoreno podržava nasilje. To je poražavajuće, ali ne i neočekivano u društvu u kojem je žena, naročito queer žena, kažnjena svaki put kada zauzme ,,nedozvoljeno mjesto” u patrijarhalno skrojenom poretku.

Uprkos svemu, očekujem i zahtijevam da institucije identifikuju i procesuiraju počinioce. Ne zbog mene lično, već zato što svaka nekažnjena prijetnja normalizuje nasilje i otvara put novim napadima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JOVO BAKIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA UNIVERZITETA U BEOGRADU: Službe bezbjednosti, bezuspješno, daju sve od sebe da podijele studentski pokret

Objavljeno prije

3 dana

na

6 Marta, 2026

Objavio:

Kako vrijeme odmiče, studenti će kampanjom od vrata do vrata, odlascima u svako selo u Srbiji-a režim svojim greškama, još više omasoviti. Najveće dosadašnje dostignuće studentskih i građanskih protesta u Srbiji, jeste širenje solidarnosti kao osnovne društvene vrijednosti. U okviru toga posebno mjesto zauzima solidarnost Srba i Bošnjaka u Srbiji. Masovno smo bili ganuti, plakali od sreće

 

 

MONITOR: U Nišu je održan studentsko-građanski skup „ Država to smo mi“. Govori se, povremeno, da je elan pobunjenih studenata i građana opao.  Kako Vama izgleda pobunjenička dinamika i hoće li „čuvari vatre“ moći da za predstojeće lokalne i očekivane vanredne parlamentarne izbore, pridobiju još pristalica?

BAKIĆ: Naravno da se ne može držati isti ritam tokom više od godine dana skoro svakodnevnog protestovanja. No, čak i u takvim okolnostima, broj ljudi koji je pokrenut studentskim pokretom je i dalje impresivan. Pored toga, protesti se neretko održavaju istovremeno na nekoliko tačaka. Primerice, dok su niški studenti obeležavali godinu dana od velikog protesta u tom gradu, dotle su seljaci blokirali dobar deo zapadne Srbije. Uopšte nije bilo malo ljudi na oba protesta. Naprotiv, u Nišu je to bio još jedan impresivan skup, a seljaci su svojom borbom izazvali kriminalno ponašanje policije. Važno je da svima bude jasno da našu borbu mora da odlikuju strpljenje, upornost i borbenost. Takve vrline će  uroditi plodom, jer sve je vidljivije da autoritarni režim organizovanog kriminala-koji je zarobio republiku, ratuje protiv značajnog dela društva Srbije: celokupne kulture, prosvete, nauke, umetnosti, ali i seljaštva. U tom ratu protiv mladosti, pameti i žuljevitih seljačkih ruku Srbije, režim nema nikakvih izgleda. Zbog toga i odugovlači, pokušavajući da kupi vreme i iscrpi protivnike, nadajući se nekom čudu koje bi moglo da ga održi i tako spasi njegove čelnike od izvesne robije. Kako vreme odmiče, studenti će kampanjom od vrata do vrata, odlascima u svako selo u Srbiji-a režim svojim greškama, još više omasoviti podršku studentskom i građanskom pokretu.

MONITOR: Nedavno je jedan bivši visoko pozicionirani bezbjednosni funkcioner rekao da aktuelne bezbjednosne strukture u Srbiji, pokušavaju da-na razne načine, naprave razdor u studentskom pokretu.Ko se posebno „trudi“ da utiče na odluke studentskih plenuma?

BAKIĆ: Izvesno je da službe bezbednosti daju sve od sebe da podele studentski pokret-ali za sada nisu bile naročito uspešne. Pokret je jedinstven, iako je unutar sebe veoma ideološki raznorodan (ima levičara, liberala, konzervativaca, pa čak i radikalnihdesničara), a prevashodni razlog tome leži u demokratskoj kulturi koju mladost Srbije pokušava da razvije. Jednostavno, ko ima većinu na plenumima-nakon iscrpnih diskusija, taj odlučuje. O raznim temama su u različita vremena, različite struje imale većinu. Dosadašnja ograđivanja od pojedinaca ili stranaka bila su podstaknuta prevashodno činjenicom da ima onih koji bi da spolja utiču na odlučivanje studentskog pokreta. Nijedna strana služba nema uticaja na studentski pokret. Uostalom, da li znate da je ijedna strana vlada podržala studente? No, za dobrim konjem prašina se diže.

MONITOR: Pobunjeni studenti Srbije podržali su studente i građane u Sarajevu, koji traže odgovornost za žrtve tramvajske nesreće. I BiH i Srbija su visoko na listi najkorumpiranijih zemalja. To je i regionalni problem. Da li je za promjene neophodna i regionalna solidarnost žrtava korupcije i organizovanog kriminala?

BAKIĆ: Najveće dosadašnje dostignuće studentskih i građanskih protesta u Srbiji, jeste širenje solidarnosti kao osnovne društvene vrednosti. U okviru toga posebno mesto zauzima solidarnost Srba i Bošnjaka u Srbiji. Mislio sam da u svom veku neću doživeti njihovo pomirenje, a studenti su doveli do toga da sam to dočekao pre sopstvene starosti. Masovno smo bili ganuti, plakali od sreće, gledajući prizore naše uporne i međusobno pomirene mladosti. Ako su mladi pomireni, onda stariji moraju da ih slede, pod uslovom da imaju srca i mozga. Izgleda da, posle decenija provedenih u nacionalističkom bunilu, ratovima i pod vlašću kriminalaca koji manipulišu nacionalizmom kako bi olakšano mogli da kradu, polako dolazimo sebi. Možemo se nadati da će solidarnost sve jače da se preliva preko granica naših ojađenih post-jugoslovenskih država i njihovih provincijalizovanih društava, jer jedino tako možemo uspešno da pariramo organizovanom kriminalu, čija prekogranična saradnja nikada nije ni prestajala.

MONITOR: Široke demonstracije poljoprivrednika još traju,  država neke od njih hapsi…Dio njihovih predvodnika daje izjave da se ne bave politikom već da štite svoju egzistenciju. Otklon od politike je česta parola na ovakvim protestima. Da li je dominacija stava kojim se  traži da se  ispune konkretni „apolitični“ zahtjevi, jedan od faktora održavanja statusa kvo u Srbiji?

BAKIĆ: Kod nas je politika postala najprljavije zanimanje, pa otuda imam razumevanje za ovakav stav. Naročito zbog toga što svedočimo činjenici da nisu malobrojni glasači vladajućih stranaka koji aktivno učestvuju u protestu seljaka. Druga je stvar što se bez politike ne može upravljati jednom državom, a osnovno je pitanje da li je neka politika rđava ili korisna za društvo. Ostaje nada da će pomenuti glasači SNS-a i drugih vladajućih stranaka shvatiti da politika koja se s najvišeg mesta vodi u Srbiji nije u njihovom interesu, nego u interesu organizovanog kriminala. Verujem da će tako i biti, te da ćemo uskoro imati i promenu nakaradnog režima.

MONITOR: Glavna državna tužiteljka, Zagorka Dolovac, konačno je, kako neki to nazivaju, „progovorila“. Ona je sada gotovo povjerovala da je na vrhove državnih tužilaštava u Srbiji vršen pritisak od strane BIA, prilikom nedavnih ponovljenih izbora za VST. Kako razumijete ovu, bar javno, veliku promjenu u radu tužiteljke Dolovac?

BAKIĆ: Pretpostavljam da je pritisak njenih čestitih koleginica i kolega bio prilično jak-a i da su spolja pristigli signali, da režim zacelo gubi podršku koju je dosad sa Zapada uživao.

MONITOR: EU i UK su skoro najavili da će zajedno osnaživati Evropu. Iako se o potrebi jačanja evropske bezbjednosti govorilo i prije rata u Ukrajini, tek su najnoviji potezi Donalda Trampa, „otvorili oči“. Trampov povratak, smatra se i glavnim podstrekom za ultradesnicu u Francuskoj i Njemačkoj. Može li EU odbraniti vrijednosti na kojima je, deklarativno, nastala?

BAKIĆ: Mislim da je ona odavno na stranputici, a postojani rast krajnje desnice u poslednje skoro četiri decenije, govori da je ova stranputica dovela EU do same provalije. Ako imamo na umu i autoritarnog br(b)ljivca na čelu SAD-a, koji otvoreno prezire međunarodno pravo-ratujući gde stigne i podržavajući autoritarni zločinački režim Netanjahua, kao i eksponencijalni rast društvenih nejednakosti u poslednje četiri decenije u centru svetskog kapitalističkog sistema-te privredno snaženje Kine, onda možemo da zaključimo da je svetski kapitalistički sistem u najozbiljnijoj krizi od kraja Drugog svetskog rata, a da stanje umnogome podseća na ono pred Prvi svetski rat.

 

Vučić i Rama prave račun bez krčmara

MONITOR: Predsjednik Srbije i premijer Albanije, Aleksandar Vučić i Edi Rama, traže od EU da se Srbiji i Albaniji odobri ulazak u članstvo Šengen zone i specijalni ekonomski odnos sa Briselom, bez čekanja na članstvo. Oni nude-odustajanje od prava veta. Ako je za Vučića dosta jasan razlog za ovaj „proaktivan“ pristup, zašto ga je u tome podržao Premijer Albanije?

BAKIĆ: U oba slučaja reč je o lovcima u mutnom koji prave račun bez krčmara. Da li su uopšte pomislili šta o toj inicijativi misle građanke i građani Srbije i Albanije, kao i građanke i građani zemalja-članica? Očevidno-nisu, jer navikli su da građanke i građane ne zarezuju, vodeći isključivo računa o ličnim interesima. Za mene je njihov predlog izrazito uvredljiv, jer sami predlažu drugorazredni status za stanovništvo država koje ima nesreću da ih takvi ljudi predstavljaju.

 

Tramp izvozi primitivni i ogoljeni imperijalizam

MONITOR: Tramp po drugi put napada Iran. Kako ocjenjujete Trampov način „izvoza demkratije“, i kada se radi o Venecueli i u postizanju mira u Ukrajini i Gazi?

 BAKIĆ: Reč je, svakako, o jednom narcisoidnom i po međunarodni mir opasnom čoveku. Takvoga klovna na čelu najveće sile u svetu još bilo nije-a bilo je ratnih zločinaca, nedovoljno obrazovanih i moralno pokvarenih, pa i izlapelih ljudi. On je pet u jedan. Jedini političari s kojima bi se on-iako u ovom trenutku još uvek uz neophodan oprez, mogao porediti jesu oni koji su vladali Trećim Rajhom odnosno sebe smatrali naslednicima Rimskog Carstva. Razume se- kada već pominjem Rim, tu su takođe Neron i Kaligula, za koje se može kazati da ih Tramp uspešno oponaša. To što on izvozi nikako nije demokratija, nego primitivni i ogoljeni imperijalizam. Naročito je nečovečna i neoprostiva otvorena podrška genocidu i etničkom progonu koje sprovodi zločinački režim Netanjahua nad Palestincima u Gazi odnosno na Zapadnoj obali. Naravno, pomenuti prezir međunarodnog prava u slučaju otmice predsednika Venecuele i ubistva ajatolaha Hamneia, pa i u njegovim javnim istupima povodom Grenlanda, pokazuje da je ceo svet pretvoren u džunglu u kojem vlada zakon jačeg. Niko razuman, kada se suoči s tom činjenicom, ne može da ostane spokojan i bezbrižan.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo