Povežite se sa nama

INTERVJU

PROF. DR DUŠKO LOPANDIĆ, POTPREDSJEDNIK EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI I POTPREDSJEDNIK POKRETA SRBIJA CENTAR: Ne bih rekao da je naš prostor ikada predstavljao vitalno pitanje za Rusiju

Objavljeno prije

1 godina

na

Pošto je Briselski sporazum podrazumijevao implicitno prihvatanje od strane Srbije kosovskog zakonodavnog okvira, sada se pred Srbijom nalazi zahtjev da prihvati ili toleriše i međunarodni subjektivitet Kosova

 

MONITOR: Albin Kurti je prije izvjesnog vremena uputio svoje zahtjeve EU. Među njima je i zahtjev da pet država EU koje još nisu priznale Kosovo, to učine. Kako tumačite uslove koje je Kurti postavio, s obzirom da je u Briselu u ponedjeljak izjavio da je on htio da potpiše Sporazum, ali da je Vučić to odbio?

LOPANDIĆ: Da se pita isključivo Albin Kurti, onda bismo teško izbegli neku ozbiljniju krizu odnosno novu dramu u srpsko-albanskim odnosima čemu smo već bili delimično svedoci tokom prošle godine. Kurti ne mora nikome da dokazuje svoju reputaciju tvrdog nacionaliste i prilično neodgovornog političara. Ipak, čini se da je u poslednje vreme i Kurti bar delimično postao nešto fleksibilniji, bar kada su u pitanju „saveti“ odnosno pritisci iz Vašingtona. I pored pomaka koji je učinjen tokom ove nedelje, rano je da dajemo sasvim optimističke prognoze. Iako je visoki predstavnik za spoljnu politiku Borelj govorio da postoji saglasnost dve strane kada je u pitanju francusko-nemački predlog sporazuma, činjenica je da osnovni tekst nije ni parafiran, a tek ostaje da se vidi kako će teći implementacija sporazuma. Đavo je često u detaljima. Usled Kurtijeve uporne taktike neprihvatanja već ranije dogovorenog, Srbija je na neki način sada prisiljena da iznova dogovara aranžman o Zajednici srpskih opština, što je bilo deo onog prvog paketa – tj. Briselskog sporazuma iz 2013. godine. Posmatrano iz Beograda, nisam siguran da srpska pregovaračka strana može da likuje nad činjenicom da iznova pregovara ista pitanja kako bi obezbedila odgovarajuću autonomiju i zaštitu za srpsku zajednicu. Pošto je Briselski sporazum podrazumevao implicitno prihvatanje od strane Srbije kosovskog zakonodavnog okvira, sada se pred Srbijom nalazi zahtev da prihvati ili toleriše i međunarodni subjektivitet Kosova.

MONITOR: Prije agresije Rusije na Ukrajinu, za ambasadore u Beogradu iz Rusije i SAD, postavljeni su iskusni pregovarači – Aleksandar Bocan Harčenko i Kristofer Hil. Da li je to slučajnost ili diplomatska postavka za „odmjeravanje snaga“?

LOPANDIĆ: Stanje na Zapadnom Balkanu već dugo nije bilo u fokusu nijedne od dve pomenute sila, kao ni EU, što možemo konstatovati iz prilično depresivnog stanja u procesu pristupanja Uniji. Ove godine ćemo  obeležiti dve decenije od Solunskog samita na kome je članstvo u EU bilo zacrtano kao strateški cilj i Unije i država Zapadnog Balkana. U međuvremenu, tokom prošle decenije proces pregovora o ulasku u EU se, uz izuzetak Hrvatske, pretvorio u neku vrstu birokratske fatamorgane. Istovremeno, tzv. „zamor od proširenja“ u EU se transformisao u „zamor od pristupanja“ – bar kada je reč o Srbiji, koja se odavno pretvorila u autoritarnu stabilokratiju čiji režim bi verovatno najradije pristao na status koji ima večiti  pregovarač – Erdoganova Turska – zemlja koja već odavno ni formalno ne prihvata evropske vrednosti. Sa porastom geopolitičkih tenzija, Zapadni Balkan bi mogao da postane poprište za diplomatsko odmeravanje snaga u onoj meri u kojoj će to dozvoliti same države našeg regiona. Ne bih rekao da je naš prostor ikada predstavljao neko vitalno pitanje za Rusiju. Kada su u pitanju SAD, one imaju interes da u uslovima rata i destabilizacije na istoku kontinenta podrže i promovišu stabilnost u ostatku Evrope.

MONITOR: Na godišnjicu rata u Ukrajini, zapadni lideri su dali nova obećanja njenom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, da je njihova podrška Ukrajini bezuslovna. Kako razumijete Makronovu poruku da Rusija mora biti poražena, ali ne i uništena?

LOPANDIĆ: Ušli smo skoro  neočekivano u najozbiljniji sukob u Evropi nakon Drugog svetskog rata, koji već sada predstavlja pravi geopolitički i humanitarni košmar. Mnogi koji su odavno upozoravali na opasnost ruskog geopolitičkog revizionizma i koji su označavani kao antiruski jastrebovi, sada su nažalost dobili potvrdu svojih upozorenja. Naravno, Rusija kao i svaka druga država, a posebno velika sila, imala je razloga da izražava zabrinutost zbog percepcije o ugrožavanju njenih vitalnih interesa. Ipak, to, po mom mišljenju, nije ni blizu bilo dovoljno da se pokrene ovako krvav i rušilački rat. Casus belli za ovaj rat nije postojao, osim u glavama vođa u Kremlju. Rusija je danas objektivno u mnogo težoj situaciji i daleko više ugrožena nego što je to bila pre 24. 2. 2022. godine: ukrajinska vojska je pokazala da zna da se bori i da joj je moral vrlo visok, NATO je faktički sasvim ujedinjen oko SAD, a uskoro će biti i proširen na Finsku i Švedsku, reputacija Rusije koja se pretvorila u međunarodnog pariju i siledžiju teško i dugoročno je narušena. Teško je predvideti kako će sukob dalje teći. Svaki rat je uvek neizvesan, ali na kraju će odlučiti količina resursa – ljudskih, vojnih i ekonomskih. Nadajmo se da ipak neće doći do šire eskalacije i da će se dve strane u jednom momentu „zamoriti“ i zastati sa ratovanjem. Pre verujem u neku vrstu produženog primirja i zamrznutog konflikta koji može da traje generacijama (kao npr. onaj u Koreji) nego u definitivnu pobedu jedne ili druge strane.

MONITOR: Ruski mediji su, pred Vučić-Kurti sastanak u Briselu, objavili da Srbija prodaje oružje Ukrajini – što je iz Srbije demantovano. O strahovima da će se teško kontrolisati naoružavanje u ovom sukobu, govori i zaključak direktora CIA-e Vilijama Bernsa, da se u Kini razgovara o vojnoj pomoći Rusiji koja je, ovih dana, suspendovala učešće u Novom START-u. Čini li to ovaj sukob još neizvjesnijim, a „mir u svijetu“ samo željom pacifista?

LOPANDIĆ: Kao u svakom ratu, i u ovom postoje ratni profiteri. Poznat je slučaj knjaza Miloša koji je tokom jednog od rusko-turskih ratova uspeo da postane vojni liferant soli za obe zaraćene strane. Ovaj rat je pokrenuo novu trku u naoružanju koja sigurno neće biti ograničena samo na Evropu. Akcije kompanija koje proizvode oružje sada dostižu astronomske nivoe. Nemački kancelar je još prošle godine najavio program drastičnog povećanja sredstava za vojsku. Onaj procenat od 2 posto u budžetu koji je Tramp tražio od zemalja članica NATO sada je umesto maksimuma postao minimum. Putin se u ovom smislu pokazao mnogo efikasniji od Trampa. Proces otkazivanja od sporazuma o razoružanju otpočeo je već pre više od decenije, ali suspenzija Novog STARTA je naravno najozbiljniji korak u pravcu dalje eskalacije u trci za proizvodnju još razornijeg i sofisticiranijeg nuklearnog oružja. Osim toga ugroženo je i međusobno poverenje, što je preduslov za nuklearnu bezbednost. Pitanje je da li stalno pominjanje mogućnosti korišćenja nuklearnog oružja od strane ruskih vođa predstavlja dokaz snage ili možda ruske slabosti. Evropa, pa i celi svet, postali su taoci jedne politike sile koja je izgleda, precenila svoju spretnost i svoje snage. Ali ona i dalje podiže ulog u ovoj igri geopolitičkog pokera u kojoj su ulozi hiljade ljudskih života, a možda i budućnost civilizacije.

MONITOR: Šta Kina a šta svijet dobijaju a šta gube, u slučaju da se Kina u ovom sukobu jasno opredijeli za Rusiju?

LOPANDIĆ: Za razliku od Rusije, Kina je na mnogo spretniji i mudriji način iskoristila poslednjih nekoliko decenija da se integriše u svetsku privredu i pretvori u ekonomski i tehnološki naprednu državu, pravog džina koji je postao izazov i za najrazvijenije zemlje. U tom smislu, urušavanje međunarodnog bezbednosnog i institucionalnog poretka, koji se najviše ogleda u ratu u Ukrajini, suštinski ne odgovara Kini – posebno ako bi došlo do dalje eskalacije sukoba. S druge strane, jasno je da će najveće posledice rata trpeti, redom, Ukrajina, pa Rusija, pa Evropa, a da će, s druge strane, profitirati, u jednoj meri SAD, ali najviše Kina.

 

Srbiji nije potreban zamrznuti konflikt oko Kosova

MONITOR: Nastavljaju se razgovori u Briselu u vezi sa Francusko-njemačkim prijedlogom za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova. Da li je ovo momentum za dogovor ili će biti tek jedan u nizu međunarodno posredovanih pregovora o odnosima Srbije i Kosova kao država?

LOPANDIĆ: Čini mi se da ovo zaista predstavlja važan momenat u već vrlo dugim pregovorima, odnosno tzv. dijalogu Beograda i Prištine koji traje već celu deceniju. Pri tome, tokom poslednjih godina dijalog je suštinski zastao a slučajevi raznih oblika konfrontacije i manjih ili većih kriza na Kosovu i oko Kosova bili su sve češći. Slažem se sa onima koji smatraju da Srbiji nije potreban zamrznuti konflikt i da smo izgubili veoma mnogo vremena u (ne)rešavanju kosovskog pitanja. Ovaj problem ozbiljno opterećuje i deformiše, kako internu politiku u Srbiji, tako i njenu spoljnopolitičku orijentaciju, koja bi prirodno trebalo da bude jasno usmerena ka integraciji u EU. Na unutrašnjem planu, tema Kosova služi kao alibi vladajućoj vrhuški u Beogradu da skreće pažnju javnost sa ogromnih problema sa kojima se susreće Srbija – zarobljena država opterećena kleptokratsko-korupcionaškim-partokratskim režimom. Međutim, dramatičan geopolitički preokret koji je izazvala agresija Rusije na Ukrajinu, a posledično i na mir u celoj Evropi, suzio je manevarski prostor režima u Beogradu i u Prištini da izazivanjem lokalnih ili regionalnih kriza i stalnim podizanjem tenzija prikrivaju svoja domaća nepočinstva. Pritisak od strane SAD i EU je znatno povećan ne bi li došlo do bitnijeg pomaka u dijalogu, ali kakvi će biti konačni rezultati ovog procesa, još ostaje da se vidi.

 

Kina nema interes da ulazi u direktnu konfrontaciju sa SAD i EU

MONITOR: Na sastanku G-20 u Indiji nije bilo konsenzusa oko teksta završnog dokumenta zbog toga što se Rusija i Kina nisu složile sa  formulacijom kojom se kvalifikuje rat u Ukrajini. Da li je to još jedan znak da se Kina ne samo stavlja na stranu Rusije već i da je zainteresovana da radikalizuje već nagoviještenu novo-staru podjelu svijeta?

LOPANDIĆ: Kina nema interes da ulazi u direktnu konfrontaciju sa SAD, a još manje sa Evropom. Dakle, može se očekivati da će Kina voditi opreznu politiku koja će joj u prvom redu obezbediti dugoročniju saradnju pa i dominaciju nad ekonomski i međunarodno oslabljenom Rusijom (koja će se zbog zapadnih sankcija nužno i dugoročno okretati ka Kini). Kina će, naravno, ekonomski i politički nastaviti da podržava Rusiju vodeći računa da ova ne dođe u ekonomsku situaciju da bude poražena u ratu. Istovremeno, Kina će izbegavati da postane direktni učesnik u sukobu – nego će nastojati da deluje u pravcu postizanja određene ravnoteže kako rat ne bi eskalirao do mere da širi i dugoročni interesi Kine (u koje spada i saradnja sa SAD i Evropom) ne budu ugroženi.

Nastasja RADOVIĆ  

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Zapadni Balkan je ključan u odbrani Evrope

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Aprila, 2024

Objavio:

Geopolitički procesi u svijetu determinišu mnoga pitanja.  Tako je evropska integracija Crne Gore postala geostrateški važno pitanje. To treba pametno iskoristiti

 

 

„Crnogorsko društvo i država su na putu ozdravljenja. Treba imati u vidu da su  bili u dubokoj bolesti decenijama, kako onoj političkoj tako i onoj društvenoj, duhovnoj i moralnoj. Sada se sve to mijenja u pozitivnom pravcu“ kaže Blagoje Grahovac u razgovoru za Monitor, podsjećajući kako se „i država i društvo bili opterećeni korupcijom i organizovanim kriminalom do neslućenih razmjera, dok su narasvijetljena ubistva bila dostigla zastrašujuće razmjere“.

MONITOR: Političari, ipak, tvrde kako je rizik i dalje sveprisutan, da su u opasnosti i društvo i država?

GRAHOVAC: Prirodna je stvar da opozicija udara na vlast. A nema sigurnijeg pokazatelja da je društvo na putu ozdravljenja nego kada postaje očigledno da djelovi vlasti udaraju na druge djelove te iste vlasti ili kada nova vlast udara na onu prethodnu. To je garancija da će se većina političkih i društvenih prljavština istjerati na čistac.

Treba imati u vidu da su svakojake prljavštine bile prikrivane decenijama. U vašem listu prije devet godina našu sam državu nazvao država-kriminalac. Sada je potpuno vidljivo da su država i društvo bili potpuno oboljeli od korupcije, kriminala i podmukle fašizacije.

MONITOR: Na šta tačno mislite kada kažete fašizacija? 

GRAHOVAC: Govorim o djelovanju, sa jedne strane srpskog klerofašizma u čijoj osnovi je srpski nacionalizam i šovinizam, kome je pokrovitelj SPC. A sve u funkciji srbijanske hegemonije i ruskog panslavenizma.

Sa druge strane, taj srpski klerofašizam godinama je hranjen crnogorskim neofašizmom čija je generika u organizovanom kriminalu i korupciji. Politički pokrovotelj mu je bila DPS vlast, a sve tobože u odbrani crnogorskog identiteta.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA IZ HRVATSKE: Najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Aprila, 2024

Objavio:

U Hrvatskoj se dogodila očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu

 

 

MONITOR: Prošli su izbori za Sabor. Ima li za Vas, do sada, iznenađenja? Ili ih očekujete kada počnu razgovori o mandataru? Valja li se nešto, već sada, „iza brijega“?

MARKOVINA: Nažalost, iznenađenja nema. S jedne strane dogodila se očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu. Problem je što je izborni sistem takav da ga je HDZ skrojio po svojim potrebama, a potom su onda još i dvije ključne stranke ljevice SDP i Možemo odlučile ići odvojeno, zahvaljujući čemu su, unatoč tome što su u zbroju glasova dobili više od HDZ-a, zajedno dobili manje mandata od dosad vladajuće partije. Općenito najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo, koji je u čak dvije jedinice, od deset njih, prešao prag od pet posto  ali u njima nije dobio mandat zbog D’Hondta. I sad imamo to što imamo. Jednu pat-poziciju koja omogućuje krajnjoj desnici, koja je čak prošla lošije nego zadnji put, da ucjenjuje HDZ, koji je isto prošao lošije-ili da se eventualno napravi koalicija svih ostalih plus manjine, protiv ove dvije partije. No, sve je to sada na dugu štapu. Najviše šansi za novu Vladu ipak imaju HDZ i Domovinski pokret, ali to mogu spriječiti manjine, ostanu li zajedno i ne dopuste izbacivanje SDSS-a iz većine. U ovom času je dakle sve moguće, pa čak i ponovljeni izbori, pa čak i povlačenje Plenkovića u Bruxelles.

MONITOR: Izlaznost je značajna, tvrdi se da su i HDZ ali i lijeva i desna opozicija dosta radili da motivišu svoje birače. Ko su onih oko 38 posto  koji su ostali kod kuće?

MARKOVINA: Prvo, izlaznost je realno i veća od tih 62 posto  jer čak ni posljednji popis stanovništa nije realan, budući da se po svim ozbiljnim procjenama demografa, iako je pad stanovništva vidljiv, još uvijek nije popisalo barem 300-400 hiljada ljudi koji su odselili iz zemlje, što je skoro deset posto populacije. Da ne govorimo onda koliko je popis birača nesređen. Jako mali broj tih ljudi je pristupio glasanju u inostranstvu. Uglavnom, mislim da je realna izlaznost oko 70 posto a ostali se dijele u tri grupe. U prvoj su oni koji su realno zadovoljni vlastitim životom i ne vide neku dramu na izborima, tj. mahom su apolitični. Drugi su oni koji su izrazito politizirani, ali su zgroženi ponudom na izborima-a oni su najgori, jer je zaista bilo opcija i ljudi da je svatko mogao glasati slobodno po savjesti. I treći su mladi od kojih mnogi s pravom imaju dojam da ih nitko zapravo ne zastupa. Novost koju su ovi izbori donijeli po ovim pitanjima je u tome što se pokazalo da veća izlaznost ne garantira poraz HDZ-a, tako da ovi rezultati realno prikazuju presjek društva.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

1 sedmica

na

19 Aprila, 2024

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Prethodni režim je sa jedne strane donosio određene strateške odluke koje su bile dobre, pravilno usmjeravajući budući pravac državne politike, dok je sa druge strane, zadržao duh i prakse  jednopartizma  i za razliku od ranije proklamovane izgradnje socijalističkog morala, promovisao egoizam do krajnjih granica. U suštini nikakvo načelo/vrijednost koje nas usmjerava i izdiže se iznad nas nije postojalo. Razorne posljedice svi vidimo. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da promjena režima rješava ovaj problem. Došlo je do epidemije koja je zahvatila društvo. Tu je rad na promjenama složeniji i dugotrajniji.

MONITOR: Da li su ti ljudi mogli raditi ono za šta ih tereti tužilaštvo mimo bivšeg vrha vlasti?

SEKULOVIĆ: Svjesno je građen sistem koji su karakterisali puna kontrola i odbacivanje svega (i svih) koji se nisu htjeli potčiniti. Ipak, ostavimo institucijama koje grade povjerenje vremena da u miru rade svoj posao. Lično vjerujem da nijedan predmet od značaja neće završiti u fioci kao proizvod političke procjene trenutnog interesa.

MONITOR: Dijelite li neka optimistična predviđanja da je ovo „finale pravde”, te da će svi koji trebaju i odgovarati?

SEKULOVIĆ: U ovom svijetu nema apsolutne pravde. Ta ideja ima svoje korijene vjerovatno još od strasnog očekivanja jevrejskog naroda da će do vječne zemaljske pravde doći, koja je vremenom mutirala do raznih revolucija u modernom dobu.

Pravda nije statičan pojam. Ako me pitate da li vjerujem da će tužilastvo raditi neselektivno, da kada procijene da ima dovoljno dokaza neće biti pošteđenih, moje povjerenje imaju. Naravno, mnogo zavisi od političkog konteksta. On treba da bude ohrabrujući za nadležne organe. Lično sam optimista da može doći do toga da nedodirljivi ne postoje. Dobro je krenulo, samo da politika ne pokvari.

Svi treba da uložimo napor da jačaju  institucije. Moramo graditi društvenu koheziju. Stvarajmo dobro i osjećaj da živimo u pristojnom društvu će se vratiti.

MONITOR: Posebno pitanje su sudski postupci. Brojna prethodna hapšenja završavaju se suđenjem u nedogled, odnosno ne završavaju. To bi mogla biti sudbina i ovog slučaja. Šta to govori o pravosuđu generalno nakon pada DPS-a?

SEKULOVIĆ: Sigurno ako sve ne dobije pravosnažni sudski epilog pobrojano pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja, ali mi prostor ne dozvoljava da do kraja razvijem argumentaciju za ovakvo stanje. U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu, gdje je potrebno naći balans između potrebe da se kvalitetno upravlja ljudskim resursima, drugim riječima da ima ko da sudi,  i vetinga –  da sude oni koji nisu korumpirani i u sprezi sa organizovanim kriminalom.

MONITOR: Gdje je ljek?

SEKULOVIĆ: Jake institucije, jake institucije, jake institucije. Naravno, preduslov je da  postoji politička volja za to, a ne novo zarobljavanje.

U posljednjem izvještaju Freedom house-a se kaže da se pod „cikličkim hibridom” smatra kombinacija političkog pluralizma i površne institucionalne promjene i da se ovakvi režimi nalaze između demokratskog i autokratskog bez izgleda da će postići puni konsolidaciju u bilo kom pravcu.

Drugim riječima, česte promjene koje se kod nas dešavaju onemogućavaju zarobljavanje države, ali isto tako i snaženje institucija. Lijek- politička stabilnost, ali sa političkom elitom koja zna što hoće, ili makar za početak što neće.

Umjesto partitokratije – meritokratija; političke kontrole institucija njihova autonomija ali uz efikasne mehanizme odgovornosti da ne bi dobili birokratsko zatvaranje, jasno razdvajanje javnog i privatnog interesa.

MONITOR: Izostaju li sistemski reformski zahvati kada je pravosuđe u pitanju?

SEKULOVIĆ: Dokumenti koji su javnoj raspravi nisu obećavajući i više mi liče na biranje linije manjeg otpora sa ciljem da se posao što brže završi. Postoji i dovoljno vremena da se poboljšaju i vjerujem da će se imati za to sluha. Pored jačanja antikoruptivnih mehanizama, reforma pravosuđa se nalazi u fokusu. Sigurno se do zadovoljavajućih rezultata ne može doći brzo, ali se mora postaviti jasan temelj. Tu bi trebalo izaći iz utabane staze. Veting ima svojih izazova, mada držim da bi trebao biti afirmiran i od strane samih sudija i tuzilaca, Sudski i Tuzilacki savjet bi morao biti ojačan, moguće uz podršku stranih eksperata i nosioca trajućeg vetinga. Ovo bi bile konture reforme pravosuđa kao vjerovatno i najvećeg  izazova.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, koliko Crna Gora suštinski zaslužuje IBAR ?

SEKULOVIĆ: EU treba Crna Gora, nama treba EU. IBAR je samo početak. Završna mjerila su nam potrebna bez obzira da li ih objektivno zaslužujemo ili ne. Bez njih gubimo fokus. Drugim riječima, idemo unazad, čemu bi se mnogi obradovali.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo