Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović
Kako biste sada sebe opisali, kao palestinskog državljanina?
– Sada sam u Palestini, palestinski državljanin, opkoljen svim okolnostima okupacije, opsade i izolacije koje nameće Izrael. Branim naše pravo na bolju budućnost na većoj zemlji, zadržavajući pritom slobodu da sanjamo o nečemu nemogućem poput pravde, mira i oslobođenja. O Palestini u ovom trenutku mogu govoriti samo s puno frustracije. Palestina geografski opada, iako je još uvijek na svom mjestu, ali izraelska stvarnost je izjeda svaki dan, a ono što želi za nas kao konačni dom okruženo je ogradama i bedemima. Palestina se takođe smanjuje u obimu učešća svijeta u odbrani svog prava na pritisak na državu koju smatra iznad zakona i tretira je kao neobjašnjivu moralnu vrijednost. Arapski svijet koji okružuje Palestinu je takođe podložan većoj okupaciji, tj. ,,palestinizaciji” na ovaj ili onaj način. Slika bliske budućnosti nije sjajna ako je posmatramo iz perspektive sadašnjosti. Nažalost, neposredna budućnost jasnija je nego što bi trebala biti, jer su parametri izraelskog rješenja specifični i poznati: živjeti u kantonima koji dokazuju da aparthejd ili rasna diskriminacija završavaju u jednoj zemlji, a počinju u drugoj. Arapska dimenzija palestinske stvari takođe je podložna okupaciji i prijetnji. Sve oko nas i u nama ukazuje i na tugu i na bijes. Izraelci daju Nakbi novi život i žele da se Nakba nastavi i razmnožava. Kao da se rat 1948. još uvijek, kako kažu Izraelci, nastavlja. A njegov nastavak znači da osjećaju da nisu u potpunosti pobijedili, odnosno da im je potrebna nova pobjeda. Ali to ne znači da su se Palestinci odrekli svog prava, naprotiv. Međutim, iskustvo palestinskog naroda u njegovom odnosu sa zemljom znači da je to narod koji se ne može isključiti iz istorije ili geografije, kao što to pokušavaju Izraelci. Palestincima je izbor sužen, ostala su im samo dva izbora, život ili život. On ima pravo da se brani, a prvo oružje je očuvanje sebe, svog prava i svog identiteta, a drugo, mora pribjeći sredstvima koja čuvaju njegovu ljudsku i patriotsku sliku i ne pružaju okupatoru ono što želi: zabunu i propadanje. Odupiranje okupaciji nije samo palestinsko pravo već i dužnost, a otpor ima mnoge oblike, uključujući postojanost i neprihvatanje izraelskih prijedloga koji znače ukidanje palestinskog Ja, te potragu za sredstvima borbe koja služe višim nacionalnim interesima.
Imate li vezu s Palestinskim vlastima?
Zvanično, nemam nikakve veze s bilo kojim autoritetom, ali na ličnom planu, moj odnos je odličan sa šefom organa, premijerom i većinom ministara. Bez obzira na unutrašnje probleme, ono što Palestince sada ujedinjuje je nacionalno pitanje, više od bilo kojeg unutrašnjeg pitanja. Ali to ne znači da zatvaramo oči pred unutrašnjim problemima. Glavno pitanje je kako riješiti nacionalni problem, a to je problem okupacije. Ne igram važnu političku ulogu, ali igram kulturološku. Osjećam se otuđeno, ali moja patriotska dužnost me poziva da budem tamo. A to je najslabija vjera. Tako da sam tu i tamo i osjećam se tužno i frustrirano.
Kad ste u Ramali, osjećate li da ste zaista u svojoj domovini, Palestini, ili da je Vaša domovina postala mjesto u Vašoj duši, Vašoj poeziji i Vašem sjećanju?
Osjećam se vrlo stidljivo i jezik mi je stidljiv. Ne osjećam se baš kao kod kuće. Osjećam da sam u velikom zatvoru na otadžbinskoj zemlji, kao da nisam oslobođen izgnanstva. Ko god je nosio domovinu u izgnanstvu, stalno će nositi izgnanstvo u domovinu. Granice su vrlo dvosmislene, između koncepata domovine i izgnanstva. Sloboda je tako žestoka i tako lijepa i moramo ostati njeni zatočenici. I u ovom zarobljeništvu, zarobljeništvu slobode, možemo biti oslobođeni. Metafora tamo ima napretek, metafora ima u izobilju, a granice među stvarima su pomiješane. Ponekad ne znate granice značenja, a ponekad tražite smisao i ne nalazite ga. Ali najvažnije je ne dopustiti da domovina padne iz naših ruku ili iz naše mašte. Bili smo izloženi mnogim pokušajima da zabijemo klin između nas i ove zemlje. Izraelci podižu zidove ne samo između nas i njih, već i između nas i nas samih, između nas i naše biti, a trebaju izgraditi druge zidove između povijesti i mita, između mita i stvarnosti, ali to ne rade. Ukorijenjeni su u legendi naoružanoj nuklearnim bojevim glavama. U istoriji nismo čuli legende koje su naoružane tim smrtonosnim oružjem.
Kako vidite šehidske ili samoubilačke operacije koje sprovode neke fundamentalističke palestinske grupe?
– Ovo pitanje oscilira između osjećaja odgovornosti i etičke dimenzije. Palestinci imaju pravo da se odupru okupaciji sredstvima koja služe njihovoj stvari. Ali, Palestinci moraju biti svjesni da su kao žrtve moralno superiorniji i trebaju razlikovati njihovu sliku i pravo na pravdu od slike okupatora. Moja snažna rezerva se odnosi na operacije koje utiču na civile, što može smanjiti razliku između te dvije slike, pa da mi i Izraelci postanemo dvije jednake vojske u ratu. Mučeništvo nudi svoj život. Ne možemo procesuirati mučenika koji napada vojno mjesto, ali možemo mu reći da napad na restoran ili bioskop ne služi njegovoj stvari ili imidžu.
Na koji način percipirate imidž predsjednika Yassera Arafata, godinu dana nakon njegovog odlaska?
– Želim da ga se sjećam kao nekog ko je odbio da bude odsutan. Želim da ga se sjećam kao simbola, a potrebni su nam simboli, simbol povijesti jednog naroda i transformacija tog naroda od potpunog odsustva do izbjeglica, do boraca, do osnivača nacionalnog kulturnog projekta, a zatim do velikog prisustva na karti svijeta. Yasser Arafat jedan je od onih koji je uspio vratiti ime Palestine u svjetsku svijest. Cijeli svoj život predao je (palestinskom) pitanju a nikada nije živio za sebe. Tu sliku želim vidjeti ovjekovječenu. Nedostaje nam Arafat, ali ne želimo drugog Arafata. Ja sam jedan od onih koji kažu da nam ne treba drugi Arafat. Ne treba nam visoka simbolika, trebaju nam dobri menadžeri. Arafat je imao prednosti koje se nisu mogle naslijediti niti ostaviti. Teško je reprodukovati ličnost poput njega, a ta ličnost je završila svoju ulogu i više se ne može vratiti. Međutim, njegova istorija se može vratiti natrag, pa tako i njegova žrtvovanja. On je sjajan zapis u sjećanju Palestinaca. Ali ne treba nam novi Arafat.
Edward Said kaže da ste imali političku ulogu u PLO-u, dodajući izraz ,,nevoljno”. Šta za Vas znači ova fraza, iako ste bili vrlo bliski s Arafatom, savjetnikom i članom Izvršnog odbora organizacije?
– ,,Nevoljno” znači da nisam htio, između sebe i sebe, da budem član palestinskog rukovodstva. Više bih volio da ostanem na svom vitalnom polju i da ne zauzimam položaj koji je u suprotnosti sa pjesnikovim sklonostima. Biti član Izvršnog odbora uzrokuje pretjerana tumačenja onoga što govorim ili pišem, kao da postoje službena poezija ili službeni članci. To je daleko od moje prirode i od istinitosti mog pjesničkog pisanja. Štaviše, nisam podoban za službene i administrativne poslove, duge sastanke, neprespavane noći, službene posjete i naporna putovanja. Izabran sam dok sam bio odsutan, čuo sam vijesti na radiju i bio sam u Normandiji u Francuskoj i plakao sam. I prvi članak koji sam tada napisao bio je naslovljen ,,Prije pisanja ostavke”. Ali moja izloženost visokim moralnim i etičkim pritiscima natjerala me da se pridržavam tog članstva na određeni period, oko pet godina. U šali kažem da je jedna od prednosti Osla to što mi je dao priliku da dam otkaz u Izvršnom odboru.
(Nastaviće se)