Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Neokolonijalizam Zapada

Objavljeno prije

na

I evropske odnosno evroatlantske integracije Crne Gore

 

Kako se istovremeno može biti protiv neokolonijalizma Zapada, a za evropske i evroatlantske integracije uopšte, i Crne Gore posebno, što eksplicitno ističu već i naslov i podnaslov ove kolumne, to ograničeni um kulturnih rasista u Crnoj Gori i šire, kojima su usta evo svakoga dana puna „Zapada“ i „zapadnih vrednosti“, od kojih ne može više ni da se diše, jednostavno ne može da pojmi. Za to je neophodna dijalektika jedinstva i borbe suprotnosti velikih G. V. F. Hegela i Karla Marksa. I nauka o kompleksnim i dinamičkim sistemima i postnjutnovska fizika nobelovca Ilje Prigožina. Koje su ovima potpuno nepoznate.

Ali krenimo redom. Najpre, neokolonijalizam Zapada. Reč je o izrazito nazadnjačkom, retrotrendu poznog, ultramonopolističkog i sve više apokaliptičkog kapitalizma u poslednjih trideset godina. Čak i oni koji su zaboravili poslednjih pola milenijuma klasičnog kolonijalizma Zapada, u potonjih trideset godina mogli su da ožive utihla sećanja. U našoj maloj i jedinoj posebno. U kojoj su gabrijeleskobarovska „partnerstva“ u poslednjih tri godine haosa prevazišla sve do skoro viđeno. I u kojoj se, na žalost, na prstima jedne ruke mogu nabrojati oni koji su to uopšte primetil. Ili hteli da primete.

Ali kako onda evropske pa čak i evroatlantske integracije tog istog Zapada mogu biti pozitivne. Pa jednostavno tako što moramo imati na umu dijalektičku i kompleksnu prirodu samog Zapada. Koji je, kao i sam čovek kao takav, u svim svojim vremenima i prostorima, ne dakle samo na Zapadu, nego isto tako i na Istoku, i na Severu, i na Jugu, od kada je sveta i veka, dijalektičko jedinstvo vrhova svetlosti i ponora tame. Pa je i sam Zapad, kao i čovek i čovečanstvo uopšte, na mrak kolonijalizma, posebno u poslednjih sto godina, odgovarao svetlošću antikolonijalizma i slobodarstva. Deo ovog potonjeg su i reformisani, državni, takozvani njudil kapitalizam SAD, i ovome blizak, socijaldemokratski, liberalnodemokratski i evrointegracionistički kapitalizam EU u drugoj polovini dvadesetog veka, posle poslednjeg velikog, razornog i strašnog tridesetogodišnjeg rata 1914-1944.

Pa se dijalektika odnosno kompleksnost našeg problema ovime samo još više dijalektizuje odnosno kompleksifikuje i komplikuje. Jer se sama opisana svetlost reformisanog kapitalizma i evrointegracionizma iz druge polovine dvadesetog veka, u poslednjih trideset godina posthladnoratovskog vremena, od strane retro i neokolonijalizma Zapada, sve više dovodi u pitanje, napada i ugrožava. Zbog toga i prilikom ulaska naše male i jedine u evrointegracionizam ovo treba znati. I davati svoj sigurno neveliki i skromni ali za nas najveći mogući doprinos odbrani najboljeg od najgoreg dela samog Zapada. I čoveka i sveta.

U slučaju naše male i jedine, ovo danas, dvehiljadedvadesettreće, važi i za evroatlantske integracije i NATO. Iako je Crna Gora dvehiljadesedamnaeste postala članica NATO bez odgovarajućeg demokratskog referenduma, danas je naše članstvo u ovoj međunarodnoj vojnoj organizaciji, međunarodnopravna obaveza parekselans, koju, posebno u našim aktuelnim poluhaotičnim uslovima, uopšte nije dobro dovoditi u pitanje. Utoliko pre što bi ovo i ovakvo dovođenje u pitanje, u našim današnjim uslovima, jedva dočekala crnogorska mafiokratija, koja u našem produženom dvovlašću i dalje vreba. I u tom vrebanju NATO koristi odnosno zloupotrebljava kao svoju omiljenu masku i alat. Pa bi joj se, otvaranjem ovog pitanja u ovim uslovima, samo išlo na ruku i pomagalo.

A sve ovo gore, od svih ljudi iz postjugoslovenskog sveta, najpre i najbolje su uočila i izrazila dva vrhunska i alternativna slovenačka intelektualca, možda baš zbog toga što je njihova mala i jedina, od svih postjugoslovenskih zemalja, bila i ostala najbliža Zapadu. Prvi je Rastko Močnik, koji je to učinio na samom početku ovog vremena, danas već daleke hiljadudevetstodevedesetšeste, u jednom intervjuu, objavljenom u alternativnom zagrebačkom Arkzinu, pod naslovom koji sam dovoljno ako ne i sve govori: „Učimo od Afrike“.

Da je imalo kome. Ali, pošto nije, jedan drugi, isto tako vrhunski alternativni slovenački intelektualac, Slavoj Žižek, morao je to da ponovi, a jednu važnu stvar još i da doda, u tekstu „Zašto Zapad gubi u Africi“, kojeg su naše odnosno podgoričke Vijesti prevele i prenele sasvim nedavno odnosno četrnaestog septembra dvehiljadedvadesettreće.

Važan dodatak Slavoja Žižeka u ovom tekstu jeste onaj u kojem on izvanredno ažurira i zumira dijalektiku odnosno kompleksnost zapadnog neokolonijalizma i uspešne, ali i neuspešne antikolonijalne borbe u poslednjih sto godina. Tako što s pravom ističe, kako svaki antikolonijalizam, a možemo dodati i antikapitalizam, u potonjih sto godina, nije bio samo uspešan odnosno oslobodilački, nego je jedan deo ovih, bio i izrazito nazadan i autoritaran, baš kao i ono protiv čega je ustao. A ovo poslednje je upravo u postjugoslovenskom svetu, pa i u našoj maloj i jedinoj, toliko vidno, aktuelno i značajno.

Samo što to u našoj maloj i jedinoj malo ko uopšte vidi, odnosno želi da vidi. Čak i u nevladinom svetu, koji bi morao biti rasterećen od pogubne patologije vlastoljublja. Pa se zbog toga, malo je reći nedovoljno vidi, i glavni politički kompleks i metodološki model našeg vremena. A to je kompleks odnosno model negativne hemije i koprodukcije. U kojem nije najdublja odnosno dominantna ni zavera ni greška, mada i njih ima. Nego je to, ponovimo još jednom, negativna hemija i koprodukcija.

A dva aktuelna čak goruća primera i problema u svetu i u našoj maloj i jedinoj to najbolje pokazuju. Prvi je tridesetogodišnja negativna hemija i koprodukcija Putinove Rusije i NATO pakta, u njihovoj združenoj, ubilačkoj i zločinačkoj prizvodnji i eskalaciji rata u Ukrajini, Evropi i našoj maloj i jedinoj. Drugi je isto takva tridesetogodišnja negativna hemija i koprodukcija lokalnih ekstremnih nacionalizama, u našoj maloj i jedinoj, i u nama susednoj i najbližoj, koje kao politička braća blizanci, toliko dugo i, na žalost, uspešno, predvode i nose „njihov“ Aleksandar Vučić i „naš“ Milo Đukanović.

Kao u jednom starom dobrom vicu iz inkubirajućih hiljadudevetstoosamdesetih, mogli bi reći, da sve aktuelne probleme u našoj maloj i jedinoj, najbolje rezimiraju naši nagomilani problemi i zastoji u evropskim integracijama, a na nestrpljivo potpitanje, a koji su među njima najveći, odgovor bi mogao biti, da je među ovima najveći problem nedostatak same svesti o njihovom postojanju. Zbog toga je, ali potpuno izvan vica, u našoj najrealnijoj realnosti, naš najveći problem i potreba ovde i danas, makar početak razvijanje ove svesti. Što u uslovima našeg aktuelnog i vladajućeg Nesvetog trojstva, gabrijeleskobarovskog neokolonijalnog Zapada, našeg unutrašnjeg i beskonačnog vlastoljublja, i naše stare ali uvek mlade i besudne zemlje, nije ni malo lako.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kiss My Ass. Početak drugog mandata Donalda Trampa. Posljednja faza hegemonije SAD, Zapada i kapitalizma

 

 

Taman pomislimo da sve ovo, ne može više i grđe od ovoga ili onoga, a ono se veoma brzo pokaže da i te kako može. Tako smo mislili da ne može više i grđe, od samog početka drugog mandata aktuelnog predsednika SAD, od one njegove neverovatne i beskonačne samohvale, tipa „Istorija“, „Revolucija“ i „Zlatno doba“, a ono, ne lezi vraže, dođe i ovo njegovo neverovatno i beskonačno vulgarno, iz podnaslova ove kolumne, od 9. aprila 2025.

Ali se ovde na tome nećemo previše zadržavati. Niti ćemo opširnije ponavljati ono, iz ove iste kolumne, od pre oko mesec dana, da su Donald Tramp i trampizam, samo vrh ledenog brega. Da je ovaj „very special“ predsednik, samo izraz vladajućeg haosa i sistema, a ne obrnuto. Te da zbog toga ovom ekstremnom egocentriku, ne treba ni pridavati, od strane njega očigledno veoma žuđenu, ali nezasluženu pažnju.

Umesto toga, treba se koncentrisati, na vladajući haos i sistem. Za početak, može se čak i složiti, sa jednom od egocentričnih opsesija našeg negativnog junaka. Onom koja ekstremno-narcistički ističe kako je ovde reč o Istoriji sa velikim I. Samo što je realni sadržaj, smer i kvalitet ove istorije, sasvim suprotan, od onoga što misli i želi, naš nesrećni narcis. A da bi videli ovo potonje, dovoljno je da se pozovu u pomoć, samo dva ozbiljna i velika mislioca.

Prvi je bio Nemac. Osvald Špengler. Koji je, odmah posle kraja Prvog svetskog rata, objavio delo koje ga je proslavilo, Propast Zapada. Njegovoj oporoj i oštroj kritici, sigurno je doprineo i poraz njegove Nemačke u ovom (i sledećem svetskom) ratu, pa i njegov izvesni reakcionarni nacionalizam, ali je ova knjiga, bila i ostala, jedna od prvih i najboljih kritika polumilenijumskog Zapada.

Drugi je bio Amerikanac. I sve do skoro naš savremenik. Imanuel Volerstin (1930-2019). Utopistics: Or Rational Choices of the XXI Century, iz 1998. The Decline of American Power, iz 2003. Does Capitalism Have a Future?, iz 2013. Ovo su samo tri knjige Imanuela Volerstina, koje se našom temom bave najdirektnije. Koga zanima stvarna, a ne donald-trampovska istorija, neka, za početak, pročita makar ove tri knjige Imanuela Volerstina, i onu jednu Osvalda Špenglera.

Pa će se lako uveriti, da su, u poređenju sa Donaldom Trampom, vođom novog fašizma, vođe starog fašizma, Benito Musolini i Adolf Hitler, bili oličenje prilične ozbiljnosti i pristojnosti. Što samo potvrđuje odmaklu odnosno poslednju fazu, velikog i opasnog kraja hegemonije SAD, Zapada i kapitalizma kao istorijskog sistema. Kojem kraju, za sada, na žalost, samo prilično nemoćno prisustvujemo.

Te čiji je današnji veliki vođa, poluludi D. T., ponovimo to, ipak, još jednom, samo izraz i reprezent. A od čitave novije filmske i umetničke produkcije, da ni ovu ovde ne zapostavimo, najsnažnije i najuverljivije predstavljen, u onoj zastrašujućoj mešavini zlikovca i klovna. U filmu Džoker iz 2019.

Mogućnosti svake pa i ove kolumne su ipak ograničene. Pa ćemo ovu kolumnu zbog toga zaključiti, jednim nevelikim, ali ozbiljnim predlogom. Da neka od ozbiljnih i kredibilnih agencija za ispitivanje javnog mnjenja, ispita koliko je u našoj maloj i jedinoj, ali i šire, u svetu, onih koji našeg klovna i džokera, podržavaju, a koliko onih koji mu se protive. Od rezultata ovog ispitivanja, u velikoj meri, zavise naše šanse. Da se apokaliptičkom kraju, ne samo hegemonije SAD i Zapada i kapitalizma kao istorijskog sistema, nego i čitavog čovečanstva, pravovremeno i delotvorno suprotstavimo.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Naša

Objavljeno prije

na

Objavio:

A nebeska

 

 

Naslov ove kolumne je najkraći podsetnik na Našu malu i jedinu. Crnu Goru 1990-ih i 2000-ih. Posebno na nas, njene tadašnje i sadašnje indipendiste. A podnaslov, najkraći, ali i najsumorniji podsetnik, na njenu današnju, mafiokratsku realnost. O kojoj je, pre nekoliko godina, počeo da nas obaveštava Europol. Preko danas već (ne)slavnih Sky odnosno nebeskih aplikacija.

Ali zbog čega uopšte podsećanje na jednu od najsramnijih stranica naše novije istorije? Zar je to uopšte bilo neophodno? Na žalost, jeste. S tim što razlog za ovo nije obična ljudska zaboravnost, nego nešto što je mnogo, mnogo složenije, dublje i jače. Elementarna politička nekonsekventnost.

A spektar ove nekonsekventnosti, u današnjem crnogorskom društvu, zaista je izuzetan, širok i sveobuhvatan. I, naravno, počinje sa DPS, a kako bi i moglo da bude drugačije. Posle čitavih trideset godina nesmenjivosti vlasti ove partije, i samo pet godina tridesetoavgustovske alternative, koja se najvećim delom pokazala kao ista ili slična, DPS je ponovo postao pojedinačno najjača politička partija u Crnoj Gori. Što, samo po sebi, dovoljno govori.

Nakon izostajanja ustavne zabrane ove partije 2020., zbog njene najveće političke odgovornosti za ratove i ratne zločine 1990-ih, a onda i za mafiokratiju, sve do danas, i danas, naravno da je morala da izostane i reforma i oslobađanje te partije, od njenog strašnog istorijskog balasta. A jedini dobitnik iz svih ovih izostanaka, do današnjeg dana, ostao je magnumkrimenski vrh ove partije, na čelu sa njenim Vrhovnikom, od skoro još i Počasnim.

Spektar elementarne političke nekonsekventnosti današnje Crne Gore, nastavlja se sa takozvanim bivšim DF, štagod to danas značilo ili ne značilo. Koji je nekonsekventnom DPS ostao kao glavni partner. U takozvanim identitetskim polarizacijama, koje su bile i ostale glavni alat i maska za one magnum krimene. Zajedno sa DPS, negde oko tri četvrtine političkog tela naše male i jedine. Kako 1990-ih, kada su se, onako udarnički, takmičili u lojalnosti nebeskoj Srbiji, tako i danas, kada se, ovako identitetski, svesno ili nesvesno, to oni najbolje znaju, takmiče u podršci našoj a nebeskoj.

Pa ipak, najtužniji deo našeg današnjeg političkog spektra, one naše elementarne političke nekonsekventnosti, jesu Naši bivši, da ih i ovde tako nazovemo. Indipendisti iz slavnih i herojskih antiratnih 1990-ih, koji su nakon ovih, postali sateliti DPS, i posluga na dvoru Vrhovnika.

U poslednjih nešto više od dve i po godine, preciznije od pada četrdesettreće vlade Crne Gore u avgustu 2022., kada sam izgubio poslednju nadu u tridesetoavgustovce, nekoliko puta sam se zalagao za takozvanu koncentracionu vladu svih. Za ovu i ovakvu vladu, kao najmanje lošu, ako ne i kao najbolju, zalažem se i danas. Ali danas znam, da ove i ovakve vlade, ne može biti, bez ispunjenja najmanje dva prethodna uslova. Bez makar početka krivičnopravnog procesuiranja Vrhovnika i vrha DPS, za najteže ratne zločine 1990-ih, i organizovani kriminal nakon toga.

Drugi prethodni uslov je manje zahtevan, ali ne manje značajan. To je ona toliko puta pominjana,  ali istovremeno i isto toliko ignorisana, minimalna politička reforma DPS. Čiji bi simbolički početak morao biti javno i principijelno odricanje od svog Počasnog, odnosno Vrhovnika.

Bez ostvarivanja ova dva minimalna prethodna preduslova, taoc mafiokratije, naše, a nebeske, ostaće ne samo DPS, uključiv i one u njemu, koji pokazuju makar prve znake političke emancipacije, nego i cela Crna Gora. A to je ipak previše.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Tramp(izam)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrh ledenog brijega

 

 

Donald Tramp i trampizam samo su vrh ledenog brega. A vrh ledenog brega, koji je iznad površine vode, i zbog toga vidljiv, samo je dve jedanaestine ovog brega. Što znači da je mnogo veći deo ukupne mase ovog brega, njegovih devet jedanaestina, ispod površine vode, i zbog toga nevidljiv. Naravno, ne za sve, nego samo za one koji ne znaju ništa, ili čak i ne žele da znaju bilo šta, o ledenom bregu koji pluta u vodi.

Metafora iz naslova i podnaslova ovog teksta sasvim je opravdana, zbog toga što su oni koji vide dalje i dublje od samog Donalda Trampa i trampizma, kao našeg vrha ledenog brega, ne samo u Crnoj Gori, nego i u svetu, u manjini. Još gore, u manjini su i oni koji uopšte žele da vide dalje i dublje od ove dve jedanaestine. I još jedna važna, čak najvažnija stvar. Devet jedanaestina aktuelnog međunarodnog sistema i haosa, koje neki ne vide, a neki i ne žele da vide, nisu proizvod Donalda Trampa, nego upravo obrnuto, ova „very special“ osoba je proizvod tog sistema i haosa, u poslednjih više od trideset godina. Zbog toga se na ovoj osobi kao takvoj i ne treba previše zadržavati.

Ovo poslednje, posebno i zbog toga, što ne male zasluge za drugi mandat ovog ekstremnog egocentrika, ima i establišment Demokratske stranke, koji je, u poslednjih trideset i više godina, ne jednom, nego više puta, izdao radne klase koje je predstavljao, setite se samo sa koliko upornosti je ovaj establišment već dva puta odbio Bernija Sandersa, predvodnika levog krila ove stranke. I zbog toga što se isto ili slično dogodilo i događa, i na celom Zapadu, i u čitavom svetu. Tako da su ne samo SAD, nego i čitav Zapad, i čitav svet, ostali sa ostacima levice koja je daleko od kritične mase. Pa i SAD, i Zapad, i čitav svet, dramatično isklizavaju u ultrakapitalizam i novi fašizam to jest trampizam. Koji, međutim, može biti i gori, mnogo gori od starog fašizma Benita Musolinija i Adolfa Hitlera.

Ali, čak ni ovo nije sve. Teorija svetskog sistema Imanuela Volerstina, već je predvidela mogućnost ne samo jednog nego najmanje tri velika kraja do sredine našeg odnosno XXI veka. Prvi je kraj hegemonije SAD, sa otvaranjem pitanja novog hegemona, ili nekog novog, kolektivnog i koliko-toliko demokratskog upravljanja svetom. Drugi je kraj kapitalizma kao polumilenijumskog istorijskog i svetskog sistema. Treći je kraj čoveka kao vrste koja postoji već sto do dvesta hiljada godina.

A ako je za išta zaslužan nesrećni Donald Tramp, onda je to veliko i trostruko razgolićivanje. Najpre i najočiglednije, to je razgolićivanje SAD hegemonije, koja završava na najsramniji mogući način, bahaćenjem nad žrtvom, napadnutom i nejakom Ukrajinom, i izdajom višedecenijskih saveznika, EU i drugih. Ništa manje, to je i potpuno razgolićivanje tržišne i kapitalističke mitologije, uvođenjem onih krajnje voluntarističkih i haotičnih carina. Na kraju, ali i najviše preteće i zabrinjavajuće, posebno zbog toga što i ovo vide ili hoće da vide samo retki, to je pretnja samom opstanku čoveka kao vrste. Za početak, dovoljno je samo udubiti se u poglede, retorike i mimike, trojice lidera na planeti, koji raspolažu nuklearnim oružjem, u zenice i ostalo Donalda Trampa, Vladimira Putina, i Kim Džong Una. Ne morate biti neuropsihijatar da bi videli. Ludilo u kojem, pored haosa, ima i sistema.

A Crna Gora? Koliko je u njoj onih koji o svemu ovome, pa i o opasnosti za opstanak ljudske vrste, uopšte imaju svesti? Uz pomoć jedne jezičke figure, koju je svojevremeno koristio Vuk Drašković, naš odgovor na ovo pitanje, mogao bi da glasi, da se takvi u našoj maloj i jedinoj mogu nabrojati, ne na prstima jedne ruke, nego na prstima jedne, daleko bilo, invalidne ruke. Situaciju donekle olakšava to što naša mala i jedina nema nuklearnu bombu. Mada je i njena populacija deo ljudske vrste, tako da i ovo olakšavanje situacije, baš i nije neko.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo