Nakon ulaska u Crnu Goru, Zinčuk je na  svom kanalu  crnogorsku graničnu policiju nazivao nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se nalazi pod sankcijama EU. On je morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa. Očigledno je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije jedini Zinčukov neuspjeh. Krajem septembra, zaposleni Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke. Može se pretpostaviti: želio je pokazati da se njegova mreža u Evropi prati i ne može koristiti za tajne operacije

Devetog oktobra, ruski propagandista Mihail Zinčuk, njegova supruga i troje zaposlenika deportovani su iz Crne Gore, u koju su stigli samo dva dana ranije. Zinčuk vodi nekoliko medijskih projekata, uključujući svoj glavni Telegram kanal Rybar sa gotovo 1,4 miliona pretplatnika (Telegram kanali nisu široko rasprostranjeni u Crnoj Gori, ali su izuzetno popularni u Rusiji). Uprkos svom ukrajinskom prezimenu, Zinčuk je jedan od najuticajnijih profesionalnih huškača na rat, koji poziva na vođenje rata sve do uništenja nezavisne ukrajinske države. Smatra se da je on zadužen za širenje poruka koje odražavaju stvarne stavove „jastrebova“  iz najužeg kruga ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Jedno pitanje ostaje bez odgovora: Zašto je Zinčuk odlučio da dođe u Crnu Goru? Objasnio je da je namjeravao snimiti dokumentarni film o ekonomskim i društvenim poteškoćama s kojima bi se, prema njegovom mišljenju, Crna Gora mogla suočiti nakon pristupanja EU. To objašnjenje je u suprotnosti s njegovim ponašanjem. Ubrzo nakon ulaska u Crnu Goru, na svom kanalu je objavio post u kojem je vrijeđao crnogorsku graničnu policiju, nazivajući je nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se on nalazi pod sankcijama EU. Takva izjava djeluje krajnje glupo, jer je Zinčuk morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa za provođenje zakona. Umjesto da se što duže pretvara da je običan turista, on je počeo ismijavati državnu instituciju od koje zavisi njegov boravak u zemlji.

Očigledno Zinčuk je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije bio jedini Zinčukov neuspjeh posljednjih sedmica. Krajem septembra, zaposlenici Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke nakon što su previše otvoreno razgovarali s lokalnim novinarom. Ono što je djelovalo kao naivna greška, sada se može sagledati u drugačijem svjetlu.

Može se pretpostaviti: Zinčuk je želio pokazati da se njegova mreža u Evropi pomno prati i da se ne može koristiti za tajne operacije. Njega i njegove saradnike lako je identifikovati i razotkriti. Izvještava se da je, nakon izbornog poraza bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbána, došlo do radikalne promjene u pristupu ciljevima i sredstvima tajnih aktivnosti u Evropi. Podrška proruskim političkim snagama ocijenjena je neefikasnom. Odlučeno je da se značajniji uticaj na javno mnjenje može postići društvenom destabilizacijom putem akcija političkih radikala i sabotaža. Zinčuk je možda želio izbjeći učešće članova svoje mreže za dezinformisanje u Evropi u realizaciji takvih planova. A izgledi za njihovo provođenje postali su izraženiji posljednjih sedmica, jer  Putin očigledno vjeruje da je blizu postizanja dogovora sa SAD-om koji bi mu dao odriješene ruke za podrivanje EU. U jednom od svojih nedavnih govora otkrio je da očekuje raspad EU u bliskoj budućnosti, ali je uvjeravao da neće učiniti ništa kako bi ubrzao taj proces. Na osnovu iskustva s dugotrajnom Putinovom vladavinom, može se sa sigurnošću pretpostaviti da, ako on javno tvrdi da neće djelovati, zapravo je već odlučio pojačati svoje aktivnosti.

Vladimir Putin pravi istu grešku u svojoj percepciji američkog predsjednika Donalda Trumpa kakvu je napravio i u odnosu na njegove prethodnike, Baracka Obamu i Joea Bidena. Smatrao je da Obamina mlaka reakcija na aneksiju Krima i izazivanje vojnog sukoba u Donbasu dokazuju da SAD nemaju  namjeru ni resurse da ometaju Rusiju. Ispostavilo se da je Obamina administracija zapravo željela da se Kremlj zaglavi u sukobu u Ukrajini kako bi se narušila ekonomska saradnja između Rusije i Njemačke (te EU u cjelini). Putin je vjerovao da Bidenova administracija neće uvesti ozbiljne sankcije Rusiji niti pružiti značajnu vojnu pomoć Ukrajini. I ponovo je pogriješio. Sada Kremlj želi ukidanje američkih sankcija. Putin očekuje da će to učiniti Trump, jer ga smatra potencijalnim saveznikom u sukobu s EU.

Odnosi između Evropske komisije i aktuelne američke administracije nisu nimalo srdačni. Ipak, američki predsjednik ne želi uništiti EU. On je želi kontrolisati i od nje iznuditi ekonomske ustupke. Putin, kao i mnogi koji su odrasli u SSSR-u, ne vjeruje da se politički sistemi zapadnih zemalja temelje na utvrđenim procedurama i formalnim pravilima. Za razliku od Rusije, njihovim vladama nije potrebna vanjska ekspanzija da bi osigurale legitimitet vlasti; one ga već imaju. Stoga su ciljevi njihove ekspanzije – čak i kada djeluju nedostižno, kao u slučaju trenutne američke administracije – utemeljeni na racionalnim razlozima.

Trump pokušava nagovoriti Putina na dogovor i osigurati američkim korporacijama udio u ruskom izvozu nafte i plina. Američki predsjednik nema ništa protiv vršenja pritiska na Ukrajinu kako bi olakšao pregovore s Kremljem. Ipak, ne može dopustiti Putinu da destabilizira EU, jer je američkom predsjedniku u interesu da evropska potrošnja nafte i plina ostane visoka. To podrazumijeva da evropska ekonomija mora nastaviti stabilno funkcionisati.

Američka administracija već je počela stvarati temelje za opravdavanje predstojeće saradnje s Rusijom. To je ujedno i jedini mogući cilj takozvanog „sporazuma o dizelu” između Washingtona i Moskve, najavljenog 9. oktobra. Količina dizela koju bi Rusija trebala isporučiti SAD-u prema ovom sporazumu zanemariva je. Navedeno je da će Rusija isporučiti 300 hiljada tona u oktobru, 500 hiljada tona u novembru, milion tona nakon toga, te dodatnih 3 miliona tona. Dnevna potrošnja dizela u SAD-u iznosi 500–520 hiljada tona. Stoga ruski izvoz ne može napraviti značajnu razliku.  SAD dnevno izvoze približno 180 hiljada tona dizela. Dakle, privremena zabrana izvoza povećala bi količinu dizela na američkom tržištu mnogo više nego ruski uvoz.

Trumpu nije potreban dizel; potreban mu je primjer spremnosti Rusije da pomogne Americi kad zatreba. Već se zahvalio Rusiji na spremnosti da snabdijeva SAD dizelom, a ukorio je Ukrajinu zbog ignorisanja američkog zahtjeva da obustavi napade na ruske rafinerije. Treba napomenuti da bi ti napadi mogli biti okončani ako bi SAD prestale pružati ukrajinskim snagama obavještajne podatke iz svemira. Čini se da Trumpa ne brinu previše ruske rafinerije. Uspio je pokazati da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ne obraća pažnju na američke zahtjeve. Stoga nema razloga za žrtvovanje američkih interesa odustajanjem od profitabilne saradnje s Vladimirom Putinom, koji se pokazao kao američki prijatelj.

A ako se uspostavi saradnja između Moskve i Washingtona, to će donijeti ogromne rezultate. Prvi put je u septembru objavljeno, a 8. oktobra gotovo i zvanično potvrđeno, da Kremlj i američka administracija razgovaraju o prenosu sistema gasovoda Sjeverni tok na američke korporacije.

Prošle godine, govoreći na Generalnoj skupštini UN-a, Trump je pozvao Evropu da odustane od ruskog gasa. Američka administracija sada planira profitirati od njegovog povratka, ali će on  biti u vlasništvu američkih korporacija, a Trump protiv toga neće imati ništa.

Njemačka je s vremenom postala zavisna od ruskog gasa i uvukla veliki dio Evrope u tu zamku. Sada, nakon što je EU uložila bolne napore da prevaziđe tu zavisnost, Donald Trump je uspostavio kontrolu nad energetskim tržištem EU. Prema podacima, 92 posto njemačkog i 59 posto ukupnog uvoza LNG-a u EU dolazi iz SAD-a. Ako se postigne sporazum s Rusijom (a čini se da je to prilično vjerovatno), američke korporacije će Evropu snabdijevati i gasom iz cjevovoda. Ruski LNG će zasigurno biti uključen u taj aranžman, jer bi njegovo snabdijevanje Evrope moglo biti prekinuto u svakom trenutku ako Trump odluči primijeniti zakon koji mu omogućava uvođenje sankcija zemljama koje uvoze rusku naftu i gas.

Američke korporacije mogle bi učestvovati u eksploataciji ruske nafte i njenom izvozu u Evropu, budući da Rusija ne može povećati eksploataciju svojih naftnih polja na Arktiku sve dok se ne ukinu američke sankcije na opremu za naftnu industriju.

Predstava koju je Trump priredio kako bi opravdao saradnju s Putinom mogla bi se pokazati veoma profitabilnom. Američka administracija će dodatno učvrstiti svoju kontrolu nad evropskom ekonomijom. Istovremeno, sigurnost Evropske unije bit će ugrožena sve većom ruskom aktivnošću, razaranje ukrajinskih gradova će se nastaviti, a aktuelna američka administracija ponovo će odbaciti moralne norme.

Dmitri GALKIN

Postjugoslovenske zemlje bilježe na izborima jačanje desnice ili stabilan desni smjer. Zbog toga je možda dodatno važno što su uoči izbora naredne godine kod kuće otvorene socijaldemokratske teme – povećanje zarade i penzija. Na stranu pitanje valjanosti Euro modela. Ne treba smetnuti s uma –  fašizam se tridesetih ušunjao  u sve pore društva i upotrebom nezadovoljnih radnika, kao čuvara  krupnog kapitala. Uz gromko kliktanje vođi i naciji – über alles

Naše postjugoslovenske države prate evropski trend desnog političkog smjera. Izbori u regionu pokazuju da desnica, odnosno nacionalističke stranke, zadržavaju, obnjavljaju ili  jačaju svoju poziciju.

Na svježe održanim izborima u Bosni i Hercegovini (BiH) nacionalističke partije zadržale su ili obnovile svoju moć, uz izlaznost tek nešto preko 40 odsto. Milorad Dodik, dugogodišnji predsjednik Republike Srpske (RS) i lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD zadržao je kontrolu u RS, iako nije mogao  učestvovati  na izborima.

„Rezultati pokazuju da ni nove izborne tehnologije (skeneri za listiće uvedeni ove godine) ni četiri godine međunarodnog pritiska za reforme nisu uspjeli slomiti dominaciju etničkih političkih mašinerija. U središtu izbornih rezultata nalazi se paradoks: apsolutni pobjednik izbora nije bio na listiću.  Dodik se formalno nije mogao kandidirati zbog pravomoćne presude Suda BiH iz juna 2025. godine, kojom mu je izrečena godinu dana zatvora i šestogodišnja zabrana obavljanja dužnosti zbog neizvršavanja odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta“, piše portal Novosti. „Unatoč tome, njegov SNSD je zadržao kontrolu nad Republikom Srpskom: Željka Cvijanović osvojila je drugi mandat srpskog člana Predsjedništva BiH (oko 288.600 glasova, 55,41 posto), a Savo Minić, Dodikov bliski suradnik i doskorašnji premijer RS, pobijedio je u utrci za predsjednika entiteta s 269.290 glasova“, navodi ovaj medij.

Dodatno, Darijana Filipović iz HDZ-a BiH pobijedila je kandidata Demokratske fronte Slavena Kovačevića i vratila HDZ u Predsjedništvo nakon osam godina. Novi saziv Predsjedništva BiH činiće Denis Bećirović (SDP, bošnjački član), Željka Cvijanović (SNSD, srpski član) i Darijana Filipović (HDZ BiH, hrvatski član). „To znači da će u najvišem izvršnom tijelu države prvi put sjediti dvije žene, ali i da će se vratiti stara garda. Ovo nije samo priča o Dodikovoj opstojnosti, nego i o tome kako nacionalizam u BiH nije slabio, već se prilagođavao. I kako su birači, suočeni s ekonomskom stagnacijom, institucionalnim blokadama i umorom od reformi, posegnuli za onim što poznaju: etničkim sigurnosnim opcijama“, zaključuju Novosti.

Slično je i drugdje.  Hrvatska je „zanimljiv“ primjer . Na parlamentarnim izborima 2024. Godine HDZ je osvojio 55 mandata, SDP i partneri – 37, Domovinski pokret – 14, Možemo! – 10 i Most – 7 mandata. Hrvatska je  na kraju dobila izrazito desnu vladu, u koju je nakon izbora sa HDZ- om ušao Domovinski pokret.

Domovinski pokret je hrvatska radikalno desna  stranka, osnovana u februaru  2020.  Nastao je oko tadašnjeg predsjedničkog kandidata i pjevača Miroslava Škore, a od 2021. predsjednik stranke je Ivan Penava. U svom programu ta stranka posebno mjesto daje Domovinskom ratu i odnosima sa Srbijom, pri čemu traži da položaj hrvatske manjine u Srbiji bude izjednačen sa položajem srpske manjine u Hrvatskoj. DP zastupa izrazito konzervativne stavove o porodici, demografiji i rodnim pitanjima. Slabo zabašureno koketira sa ustaštvom.

Srbija,  koju ovog mjeseca očekuju izbori, duboko je u desnom smjeru. Osim vladajuće SNS Aleksandra Vučića, na izbornom spisku su i mnogi „heroji“ devedesetih,  i deklaratisano ekstremno desne liste kao što su „Autentična desnica – dr Miloš Jovanović –  Novi DSS – Monarhisti“. To je nacionalno-konzervativna desnica, sa vrlo izraženim temama Kosova,  i odnosa prema EU/NATO. Tu je i lista „Vladimir Gajić – Alternativa za Srbiju – Narodna stranka, Bunt – Prava Srbija“, koja takođe  pripada desnom/nacionalnom prostoru. Ima samo 50 kandidata, za razliku od 250 na većini velikih lista. U Srbiji je četnički pokret odavno prekomponovan – u antifašistički. Uprkos činjenicama. A četništvo normalizovano.

U predizbornoj Srbiji rijetko se postavlja i ovo pitanje – koliko je, kada je u pitanju desni smjer, Vučićeva najozbiljnija opozicija stvarna alternativa. „Eh, kako bi bilo dobro da je neko podmetnuo Memorandum o Kosovu i Metohiji studentima. Ili da se sad jave studenti ponaosob sa ponekih fakulteta i kažu da oni s tim memorandumom nemaju ništa, kao onomad kad su neki studenti čestitali nešto jednom od dva entiteta u Bosni i Hercegovini. Sva je prilika, neće se desiti“, pisao je u maju ove godine Dejan  Ilić. „Hoću da kažem, u Srbiji se nacionalizam i budalaštine o Kosovu dišu kao vazduh. Ne vidiš ga, ne obraćaš pažnju, da dišeš moraš… i tako to ide.“

Prema pisanju Anite Jovičić iz Evropskog pokreta u Srbiji, u Srbiji su 2025. godine zvanično postojale 23 ekstremno desničarske organizacije, od kojih je većina registrovana u Agenciji za privredne registre. Mahom se predstavljaju se kao humanitarna organizacija koja njeguje srpsku istoriju, kulturu i tradiciju.

I u Sjevernoj Makedoniji je desnica 2024. ostvarila veoma jak rezultat. Koalicija predvođena VMRO-DPMNE dobila je oko 43,3 posto glasova na parlamentarnim izborima i osvojila 58 od 120 mandata. Kandidatkinja podržana od VMRO-DPMNE-a, Gordana Siljanovska-Davkova, osvojila je predsjedničke izbore sa oko 65 posto u drugom krugu.

Poslije godina odstupanja od regionalnog smjera, trend desnog skreanja nije zaobišao ni Sloveniju. Janez Janša, komunistički disident, bivši ministar odbrane posle nezavisnosti Slovenije i nekadašnji premijer, u maju ove godine četvrti put je izabran za predsjednika vlade. Posle tijesnih parlamentarnih izbora 22. marta  okupio je partije  desnih smjerova  u vladajuću koaliciju.

Pa mi. Istorijski revizionizam, snažan upliv SPC i njenog desnog lica u politiku, bista Pavla Đurišića i dalje zbrinuta u njihovim nekretninama, veličanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić i saučešće porodici Ratka Mladića, Milan Knežević i njegovo javno veličanje i Mladića i Vučića…Još važnije, desno lice skrivaju i neke deklarativno građanske partije. Demokrate i njihova  inicijativa da se jedna ulica zove po Pavlu Bulatoviću, odgovornom za ratni zločin deportacija…podignute ruke Demokrata, PES-a i bivšeg DF za izglasavanje Rezolucije o Jasenovcu, kako bi potrli Vladin glas u UN za Rezoluciju o Srebrenici.Pa izliv mržnje prema turskim državljanima. I tako dalje.

Desno lice Balkana sve češće izgleda evropskije i „zapadnije“ udruženo sa desničarima Evrope. Evropa i Zapad više ne znače evropsko ili lijevo. A tek otkad nam je po drugi put stigao Donald Tramp.  Otud ono silno  guranje balkanskih desničara da se slikaju negdje iz Trampovog kabineta, ili kabineta evropskih desničara.

Zabrinjavajuća evropska statistika kaže: skoro svaki četvrti birač u Evropi glasa za krajnje desničarske stranke. To je pokazalo istraživanje sajta PopuList, koje je sprovelo više od 150 naučnika u 31 zemlji. Udio Evropljana koji su na poslednjim nacionalnim izborima u svojim zemljama glasali za krajnje desničarske stranke porastao je sa oko 10 na više od 23 odsto u periodu od deset godina.

Istraživanje pokazuje i da je rast podrške krajnjoj desnici bio posebno izražen između 2023. i 2025. godine, kada su krajnje desničarske stranke često ostvarivale istorijske uspehe na izborima u velikim zemljama poput Francuske i Velike Britanije 2024, a zatim i u Nemačkoj naredne godine.

Matejs Rodajn , politikolog sa Univerziteta u Amsterdamu koji je vodio istraživanje, kazao je za Gardijan da krajnje desničarske stranke, što su veće i uspješnije, postaju „normalnije“. U tome im  pomažu mediji i mejnstrim stranke koje prihvataju njihove ideje.

Rast desnice nije samo fenomen jedne ili dvije evropske zemlje. Prisutan je u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Portugalu, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj i drugdje…

Razlike u desničarenju kod nas i u Evropi su u temama. Na Balkanu  se vezuje za  nacionalizam, pitanja identiteta, odnose prema susjedima, religiju, ratno nasljeđe i odnos prema EU/Rusiji, dok su klasična pitanja migracije nešto manje dominantna nego u zapadnoj Evropi. Na Balkanu rast desnice često ide zajedno sa nacionalnim pitanjem i nezadovoljstvom sporim evropskim integracijama.

Uspon radikalne desnice u EU počeo je prije više od decenije, perioda tokom kojeg je došlo do normalizacije ksenofobije, islamofobije, ukidanja građanskih sloboda, naročito slobode govora i okupljanja. Mainstream mediji čine malo da ukažu na opasnost od radikalno desnih politika, dok daju prostora za širenje ideja koje slijede fašizam. Preuzeli su terminologiju desnice i utjecali da javnost u Evropi usvoji termine i ideje, poput one o prijetnji od „ilegalnih migranata“ ili ideju „migrantske krize“ koja implicira postojanje krize za koju su krivi ljudi koji migriraju. Ovakve ideje se masovno šire i na društvenim mrežama u vlasništvu bogataša koji se ne ustručavaju da javno podrže desničare.

Postjugoslovenske zemlje, jedna za drugom, bilježe na izborima jačanje desnice ili stabilan desni smjer. Zbog toga je dodatno važno što su uoči izbora naredne godine kod kuće otvorene socijaldemokratske teme – povećanje zarade i penzija, standard. Na stranu pitanje valjanosti Euro modela. Ne treba smetnuti s uma –  fašizam se tridesetih ušunjao  u sve pore društva i upotrebom nezadovoljnih radnika, kao čuvara  krupnog kapitala. Uz gromko kliktanje vođi i naciji – über alles.

Milena PEROVIĆ   

Obećani rast penzija mogao bi biti praćen daljim zaostajanjem za platama. Dok se primanja stečena decenijama rada i (nad)prosječnim uplatama približavaju penzionerskom minimalcu, ukidanje doprinosa za PIO otvara pitanje dugoročnog finansiranja i očuvanja vrijednosti penzionerskih primanja

U skladu sa predizbornim motom za svakoga po nešto, i penzionerima je iz Vlade obećano povećanje primanja. Bez jasne slike koliko će ono, zaista, da vrijedi u poređenju sa cijenama, zaradama i minulim radom na osnovu kojeg su stekli pravo na penziju. Da teže uoče tu prazninu, penzionerima je za decembar obećan jednokratni dodatak od stotinu eura.

Premijer Milojko Spajić najavio je da će, primjenom najavljenog Euro modela, minimalne zarade od januara naredne godine iznositi 1.000, 1.250 i 1.400 eura, zavisno od sistematizacije radnog mjesta prema potrebnom stepenu obrazovanja. Penzioneri će, najavljeno je, u aprilu imati prosječnu penziju veću od 600 eura, dok će minimalna „značajno preći cifru od 500 eura“.

Lako je uočiti bitnu razliku. Dok su za zaposlene najavljene precizne minimalne zarade, u slučaju penzionera i njihovih primanja imamo tek očekivane platne pragove koje bi njihova primanja trebalo da preskoče. Bez tačnih iznosa i dinamike povećanja.

U nedostatku preciznih projekcija, dostupni podaci o kretanjima penzija nakon primjene paketa Evropa sad I i II, pomažu da se prisjetimo početnih pozicija i trendova koji su na snazi od kako je Spajić, kao ministar finansija pa potom i premijer, preuzeo dominantnu ulogu u raspodjeli penzionerskog novca. Zaključak, u najkraćem, glasi da najavljeni rast penzija ne mora značiti očuvanje/poboljšanje položaja (svih) crnogorskih penzionera.

Krajem 2020. prosječna penzija iznosila je 290,78 eura. Minimalna je bila približno upola manja, 145,77 eura. Jedna prosječna penzija vrijedila je koliko dvije minimalne. U avgustu ove godine podaci pokazuju bitno drugačiju sliku. Prosječna penzija iznosila je 550,72, a minimalna 456 eura. Minimalac se približio na gotovo 83 odsto prosjeka. Prosječna penzija bila je svega 94,72 eura veća od minimalne.

Povećanje najnižih penzija bilo je neophodno. Ali način na koji je sprovedeno to povećanje pokrenulo je pitanje položaja ostalih penzionera. Koliko danas vrijedi razlika koju su tokom radnog vijeka ostvarili dužim stažom, većim zaradama i većim izdvajanjima za penzijsko osiguranje? Odgovor je  na osnovu zvaničnih podataka očigledan: ta razlika je danas mnogo manja nego što je bila i morala da bude. Ako se i dalje držimo osnovnih definicija da se visina penzije u Crnoj Gori određuje na osnovu godina staža i iznosa uplaćenih doprinosa.

Iako se penzije u budžetskoj klasifikaciji vode među “transferima za socijalnu zaštitu”, ta računovodstvena raspodjela ne pretvara starosnu penziju u socijalnu pomoć. Ona je stečeno pravo uz očekivane i podrazumijevajuće razlike između iznosa minimalne, prosječne i najveće (limitirane) penzije.

Prethodno povećanje minimalne i prosječne penzije ne govori dovoljno o tome kako je u toj preraspodjeli, pojedinačno, prošao svaki od 116 hiljada penzionera u   Crnoj Gori (podatak je iz 2024 godine, kada je minimalna penzija podignuta na 450 eura, danas je ovdašnjih penzionera, približno, dvije hiljade više). Podizanjem  najnižih penzija porastao je prosjek. Ali penzioner čije je primanje već bilo iznad novouspostavljenog minimum, makar za jedan euro, nije dobio srazmjerno povećanje. Njegova penzija nastavlja da se usklađuje prema zakonskoj formuli vezanoj za rast bruto zarada i inflaciju. Tako se razlika između njega i korisnika minimalne penzije značajno smanjila, iako iza njihovih primanja stoje različite godine rada i različite osnovice na koje su plaćali doprinose.

Koliko su se te razlike približile pokazuje poređenje obračuna za 2021. i septembar ove godine. Uzmimo osiguranika sa 15 godina staža i niskom platom (minimalnom odnosno zagarantovanom), drugog sa 40 godina staža i zaradom koja je tokom obračunskog perioda odgovarala državnom prosjeku, i trećeg sa istim stažom i zaradom za četvrtinu većom od prosječne. Simulirani obračun je izvršen prema  zakonskoj formuli i vrijednostima penzijskog boda Fonda PIO za 2021. i 2026. godinu (vrijednost boda utvrđena za septembar). Pretpostavljeni su kontinuirani lični koeficijenti, ispunjeni uslovi za redovnu starosnu penziju i odsustvo posebnih uvećanja ili umanjenja.

Godine 2021. osiguranik sa 40 godina staža i ličnim koeficijentom jedan imao bi penziju od oko 295 eura. Približno dvostruko veću od tadašnje najniže penzije koju je primao osiguranik sa minimalnim stažom i doprinosima. Penzioneru sa punim  stažom i koeficijentom 1,25 penzija bi iznosila oko 369 eura, odnosno dvije i po tadašnje minimalne penzije.

Danas ista računica daje bitno drugačiji odnos. Penzija za puni radni vijek i prosječnu zaradu iznosila bi oko 494 eura, svega 27 eura iznad septembarskog minimuma. Za zaradu četvrtinu veću od prosječne iznosila bi oko 618 eura, ili tek trećinu više od minimuma. Penzioner sa punim stažom i prosječnom platom pokazuje da je on, sa 25 dodatnih godina staža i većim iznosom doprinosa koje je plaćao, “zaradio”  svega 5,8 odsto veću penziju od garantovane. Razlika koja je 2021. iznosila oko 148 eura (malo više od tadašnje minimalne penzije) sada bi bila oko 27 eura.

Pravo na dostojanstvenu starost pripada i ljudima koji su radili kratko ili za male zarade. Zato pitanje nije da li je najniža penzija previsoka, nego koliko su ostale penzije dovoljne i koliko čuvaju razlike zaslužene tokom radnog vijeka. Ili su u pravu oni koji smatraju da nas prethodne i najavljene “reforme” vode ka socijalnoj penziji, jednakoj za sve one koji ispune propisani starosni kriterijum. Bez obzira na, do skora, odlučujuće detalje koji se tiču dužine radnog staža i visine uplaćenih doprinosa.

Najavljeni Euro model tome dodaje novu dilemu: koliko će penzije zasnovane na decenijama rada pratiti naredni skok zarada?

Krajem 2020, prije programa Evropa sad I, prosječna penzija od oko 291 euro predstavljala je 55 odsto prosječne neto plate. Na početku primjene Evropa sad I, u januaru 2022, taj odnos spustio se na manje od 44 odsto: prosječna penzija iznosila je 299, a prosječna plata 686 eura.

Naknadna povećanja penzija dijelom su smanjila uspostavljeni jaz. U januaru 2024, nakon podizanja minimalne penzije na 450 eura, prosjek je dostigao gotovo 60 odsto prosječne plate. Ali već do decembra te godine, nakon početka primjene Evropa sad II, prosječna penzija (oko 503 eura) ponovo je iznosila manje od polovine prosječne zarade (1.012 eura). U avgustu ove godine odnos prosječne penzije i plate je iznosio oko 53 odsto.

Euro model mogao bi ponovo povećati taj razmak. Prosječna penzija od 600 eura prema prosječnoj plati od 1.400 vrijedjela bi manje od 43 odsto. To je ilustracija, ne konačna projekcija: premijer je najavio iznose iznad oba praga, a stvarni odnos treba izračunati nakon primjene programa, kada već nije predstavljen jasan i precizan model simulacija.

Slično je sa minimalcima. Najniža penzija od 456 eura u avgustu predstavljala je 76 odsto minimalne zarade od 600 eura. Čak i ako bi buduća minimalna penzija dostigla 550 eura, prema najavljenim minimalnim platama vrijedjela bi 55 najniže zagarantovane zarade za radna mjesta za koje nije potrebno više od osnovnog obrazovanja. U poređenju sa najnižom platom obećanom visokoškolcima, najavljena prosječna penzija dobacila bi tek do 39 odsto tog iznosa.

Poređenje najavljuje novu promjenu ekonomskog položaja penzionera u ovdašnjem društvu. Na gore. Prosto, sve manje penzionera može punopravno učestvovati u životu zajednice čije se zarade, potrošnja i očekivanja podižu na novi finansijski nivo koji njihova primanja ne prate.

Dostupni podaci još ne omogućavaju zaključak da je nekadašnji penzionerski srednji sloj u cjelini osiromašio. Pokazuju, međutim, veliko približavanje prosječne penzije zagarantovanom minimalnom iznosu  i mogućnost novog zaostajanja prema platama. Dodatno, Euro model donosi dilemu koja dugoročno prevazilazi kvalitet i kvantitet povećanja penzija najavljenog za narednu godinu. Iz čega će se penzije finansirati kada doprinos za PIO bude ukinut?

Predlog izmjena Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje ukida doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Preciznije, procenat propisanog obaveznog doprinosa svodi na nulu. Prateće izmjene Zakona o PIO prilagođavaju pravila sticanja staža i obračuna penzije sistemu bez tog doprinosa.

Prijedlog, međutim, ne briše osnovnu formulu penzije. Makar za sada. Staž i odnos osiguranikove zarade prema prosječnoj zaradi ostaju elementi obračuna. Zašto, ako se iz Zakona uklanja uslov uplate doprinosa? Zbog čega bi osoba A imala veću penziju od osobe B ako obije imaju isto godina i isti radni staž, a u penzioni fond ni jedna ni druga nijesu uplatile ništa? Ili se ono što su ranije uplaćivali više ne računa. Pravo  na veću penziju, prema sada postojećim modelima, ne može se crpiti samo iz činjenice da je neko imao veću platu od nekoga drugoga.

Ukidanje doprinosa, makar formalno, ne znači automatsko ukidanje finasiranja penzija po tzv. modelu generacijske solidarnosti. Penzije se mogu finansirati porezima. Ali takva promjena zahtijeva precizno objašnjenje koji to trajni prihodi zamjenjuju doprinose. I još važnije, šta se događa kada naplata očekivanih budžetskih prihoda podbaci?

Za penzionere je, zato, pouzdana dugoročna računica održivosti postojećeg modela važnija od samog broja godišnjih usklađivanja. Pošto će njihova primanja zavisiti, prvenstveno, od sposobnosti države da preuzete obaveze izvršava.

Današnji zaposleni imaju i dilemu koliko će vrijedjeti penziona prava koja stiču u sistemu bez doprinosa. Još jedan razlog da država jasno predstavi kakav sistem gradi, kako će ga finansirati i kolike razlike među penzijama namjerava da očuva.

Penzionerima se obećavaju veći iznosi penzija. Ali, oni koji su radili puni radni vijek imaju razloga da se pitaju koliko se u tim (predizbornim) kalkulacijama još prepoznaje njihov minuli rad. I hoće li naredno povećanje sačuvati njihov standard ili ih, uz nominalno više novca, približiti dnu egzistencijalne ljestvice.

Zoran RADULOVIĆ